Prva ukazanja

Fra B. Vidović piše: „Početkom srpnja na groblju u Ćosanlijama (čuklićke župe) navodno se je Gospa ukazala nekoj djevojci iz Ćosanlija, kćeri Marka Franjičevića i trima djevojčicama iz Ćosanlija.”[5] Iz drugih izvora saznajemo točan identitet vidioca i redoslijed događanja. Toga dana popodne Celija (r. 1936.) i Jakov Vlahović (r. 1941.), djeca Ilije i Ane, sa svojom rodicom Gojkom Vlahović (r. 1937.) čuvali su blago.[6] Djeca su imala viđenje i pozvali su djevojku Janju Franjičević (1924. – 1966.), koja je onda također vidjela Gospu, te se sveukupno zadržali oko sat i pol.[7] Dakle radilo se o troje djece i to dvije djevojčice, Celija (10 g.) i Gojka (9), i jednom dječaku Jakovu (5) te djevojci Janji koja je tada imala 22 godine. Fra Marijan Karaula spominje samo Gojku i Celiju Vlahović kao prve vidjelice, a ne spominje se Jakov.[8] Vjerojatno njega kao vrlo malo dijete nitko nije doživljavao ozbiljno. Djeca su se obratila za pomoć Janji u koju su imali povjerenja jer je bila poznata po pobožnosti i živjela je u njihovoj blizini, za razliku od župnika koji je bio daleko od groblja neka dva kilometra. Detaljan opis događanja toga dana daje Anica Kurbaša r. Milanović:

Jedna curica iz sela Vlahović Goja (otišla kasnije u Slavoniju, ne znam gdje su otišli…). Moja zava Jela Kurbaša i ta Goja čuvale su krave na njivama iza groblja – Šaše narod zove. To je bilo prije Sv. Ante. Dotjerale krave u lad, u podne, kući (na odmor). Jela mi kaže da se Goji ukazala Gospa. Ja sam rekla: ‘Neće se Gospa ukazati Goji, otac trgovac, psovać’ i nisam virovala. ‘To ne govori, evo ti ručak, idem dotjerati vodu s bunara’. Izašla sam prid kuću kupit robicu, pogledala u greblje i vidim tri kipa. Svi sklopili ruke u sve tri očenaši i idu prema selu. Zrake od njih idu. Došli su mi pred oči ko vi sada. Ja nisam mogla ništa reći, ušla sam u kuću. (Kao da su tri Gospe, sjajnost modra al’ fina, idu prema selu kao tri kipa. Iz njih baš ‘pruci’ zrake. Mene su uhvatili trunci od dna prsta do vrh glave…). Toj zavi Jeli nisam ništa rekla. Janja Franjičević sva u ranama ‘živina je jela’ (kožna bolest kao guba), uvijek se Bogu molila. Ja pošla k njoj odmah. Računam ona se Bogu moli pa ću njoj reći. Ispričala sam joj što mi je rekla Jela, kako sam joj rekla da se Gospa neće ukazati Goji Tujanovoj[9], a ja izašla vrh kuće, a u našem groblju ‘tri Gospe’… Ona me pitala gdje je, a onda ja i ona i dvadesetak iz sela (Janja kazala drugima). Dok je Janja izašla navrh sela, ugledala ispod orasa (izvalio vitar) i vazda je vidila sve do gore. Došli u groblje i Janja vidi i pok. Matoš (Bili) vidio poviše ulica, jedan dio puta… Doli gori. Ona govori da se prekrstimo. Molili ružarije. Dice i žene, nije bilo ljudi (kopali vodu). Išli okolo groblja i molili ružarij. Jedna žena pitala Janje da li joj je ćaća živ, a ona rekla da nije (Vice). Pošli malo naprijed. Janja stala da je Gospa rekla nekom malom Živku da iziđe iz groblja. Izašao i lego. Išli do ćoše (sjeverozapadne), stali… pružala Gospa Goji očenaše (ona to kaže), bila je tada dijete oko deset godina. Mala je dolitala i govorila Gospi nek ih zadrži za sebe. Išli oko, do pred kapelu. I Janja rekla: ‘Ajdete sad kući.’[10]

Dakle, odmah prvoga dana čim se pročulo za ukazanja okupilo se nekih dvadesetak osoba na mjestu ukazanja. Od novopridošlih njih samo su Janja i Matoš vidjeli Gospu. Vidjelica Goja kaže da joj Gospa nudi krunicu i da je ona to odbila što je pokazala i svojim brzim kretanjem koje je bilo upadljivo. Gospa njoj ne govori ništa, ali se ona Gospi može obraćati riječima. Njezina djelomična komunikacija u kojoj ne prima poruke i njezina dob je ostavljaju u drugom planu. Janja odmah preuzima glavnu ulogu kako zbog svoje zrele dobi tako poglavito jer jedina priča s Majkom Božjom, a drugi ne. Radi toga Janja prenosi poruke i odgovore na postavljena pitanja, organizira zajedničku molitvu i otpušta narod. Slično se dogodilo i u Fatimi gdje je Franjo (9 g.) imao samo viđenje Gospe, Hijacinta (8 g.) ju je i čula, a Lucija (10 g.) je uz to mogla još s njom i razgovarati. Viđenje Anice je posebno jer ona kaže da vidi tri kipa sklopljenih ruku s krunicama iz kojih izbija svjetlo. No kako se oni kreću, onda nisu kipovi nego samo podsjećaju na njih svojim svečanim držanjem. Ni za jednoga od njih ne kaže da je Gospa, nego samo da sliče njoj što znači da su ženskoga spola.

Nastavak ukazanja

Nakon ovoga prvog dana Gospa se Janji stalno ukazivala.[11] Ona je jedina nastavila imati redovita ukazanja za razliku od drugih koji su ih imali jednom ili povremeno. Mara Lauš, tada sredovječna žena, tvrdila je također da ima viđenja, ali svijet je nije doživljavao ozbiljno kao Janju.[12] Iz toga se vidi da narod koliko god zna biti lakovjeran ipak zna i razlučivati. Djeca koja su prva imala viđenje gube na važnosti i njih se više ne spominje. Nije isključeno da je pri tome veliku ulogu odigrao pritisak okoline, posebno obitelji, i nesnalaženje djece. Kao razlog neprihvaćanja svjedočanstva djece navodi se što su obitelji Gojke i Celije bili „velika sirotinja” i neki su suseljani zločesto komentirali: „di će se šugi takvoj ukazati”.[13] Djeca se uostalom zbog svoje dobi ne doživljavaju ozbiljno jer stariji znaju da ih može ponijeti mašta i uzbuđenje pa im se može pričiniti i nešto što nije u zbilji.

Egida: Djeca su imala viđenje i pozvali su djevojku Janju Franjičević, koja je onda također vidjela Gospu

[1] Liber memorabilium župe Čuklić, sv. I., 55; Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna,Arhiv FSG,1833. – 1962., sv. I.,421.

[2] Anđelko Barun, „Dnevnik fra Bonifacija Vidovića od 1942. do 1948. godine”, Cleuna, 1/2014., 411.

[3] Marijan Karaula, „Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić”, u: Marijan Karaula (ur.), Župa Čuklić od postanka do danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2020., 116.

[4] M. Karaula, „Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić”, 120.

[5] A. Barun, „Dnevnik”, 411.

[6] Kazivanje Jakova Vlahovića, rođenoga 1940. u Ćosanlijama, Josipu Mužiću 21. ožujka 2025.

[7] Ibidem.

[8] M. Karaula, „Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić”, 156.

[9] Nadimak za oca Ivu.

[10] Kazivanje Anice Kurbaša, r. Milanović 1921., don Alojziju Bavčeviću u Ćosanlijama 16. listopada 1990.

[11] Kazivanje Zdravka Milanovića, r. 31. prosinca 1940. od oca Stipe i majke Janje, Josipu Mužiću 4. travnja 2025.

[12] Kazivanje Zdravka Milanovića, Josipu Mužiću 27. studenoga 2025.

[13] Ibidem.

Objava Ukazanja u Ćosanlijama (I) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

(Tekst “Poratna ukazanja u Kamenoj I.“)

(Tekst “Poratna ukazanja u Kamenoj II.“)

Osuđenici

Skupa s fra Honorijem osuđeni su bili braća Ivan i Jozo Puljić pok. Stjepana kao njegovi pomagači i širitelji vijesti među narodom o Gospinu ukazanju.[1] Oni su dobili uvjetnu osudu na tri godine. Ivan i Jozo Puljić su otac i stric nadbiskupa mons. Želimira.

No iste godine Ivan Puljić biva ponovno izveden na sud jer je nahranio četvoricu škripara i jer nije glasovao za komuniste.[2] „Nalog za privođenje i lišenje slobode” nosi nadnevak 15. prosinca 1947. god. Na saslušanju su mu rekli da znaju da nije glasovao za vlast jer kad je ubacio kuglicu u Kamenoj, čuli su jeku u Nevesinju. Naime postojale su samo dvije glasačke kutije i ona koja nije bila za partiju bila je tako napravljena da bi se čulo kad bi se ubacila kuglica. Pred kućom koja je bila glasačko mjesto, stajala je žena zadužena da čuje jeku i dojavljuje tko nije glasovao za komuniste. U Optužnici br. 732/47 Okružnoga javnog tužilaštva u Mostaru od 29. prosinca 1947. godine tereti se Ivana Puljića da se: „neutvrđenih dana u decembru 1946. godine na mjestu zvanom Rudina sastao (se) s četvoricom ustaških odmetnika kojima je dao hrane, a sem toga tri dana ih sakrivao u svojoj štali”. Po kratkom postupku protiv Ivana Okružni sud u Mostaru donosi presudu (br. K: 16/48) 26. siječnja 1948. Optuženik je osuđen „na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom od četiri godine” s obrazloženjem da je „krivično djelo počinio svjesno i da je društveno opasan u višoj mjeri”.[3] Ana Puljić, Ivanova supruga, nakon dvije godine odslužene kazne upućuje molbu (Referat br. K: 16/48) da joj se mužu kazna „oprosti ili djelomično skrati” jer se sama brine za četvero malodobne djece i osuđenikovu majku. „Uprava Kazneno-popravnog doma u Stocu odgovorila je (7. 5. 1949.) kako Ivan ‘svojim vladanjem i ponašanjem ne zadovoljava, politički se ističe kao idejni neprijatelj, te kako se primjećuje da kazna na imenovanog nije popravno djelovala’. Kažnjenik je iz Stoca prebačen u Zenicu te je neko vrijeme radio u logoru u Vogošći kraj Sarajeva. Nakon toga je premješten u Beograd.”[4] Svoju kaznu je odslužio do kraja sve četiri godine.

Obitelj Puljić se 1967. preselila iz Kamene u Požegu.

Odjeci

Nadbiskup Želimir sjeća se da su Terezija i majka hodočastili do Roškog Polja.[5] Radi se o udaljenosti od nekih devedeset kilometara za što treba barem dva dana u jednom pravcu, a jednako tako i za povratak. Vjerojatno se išlo u vrijeme ljeta kada se moglo prespavati na otvorenom. To je zahtjevan put za koji je trebalo imati jaku motivaciju, a u ovom slučaju to je bila vjera. Jedini razlog bila su tamošnja ukazanja koja su počela ranije i nastavila se još nekih godinu dana nakon ukazanja u Kamenoj. Najvjerojatnije je to bilo nakon zatvaranja župnika i oca, u proljeće ili ljeto 1948., kada je obitelji bilo najteže i kada im je bila posebno potrebna pomoć s neba.

Terezija se udala za Peru Anđelića iz Konjica, živjela je u Križevcima sa suprugom i imala četvero djece.[6] „Za života je radosno i postojano svjedočila vjeru, a u starosti strpljivo prihvaćala poteškoće i bolest.”[7] Bila je uravnotežena i resila ju je jaka vjera koja se iskazivala i u svakodnevnom pohađanju svete mise. [8] Preminula je 23. rujna 2021., u 84. godini života.

Od vidjelice Terezije dva su brata postali svećenici. Prvi je bio fra Ilija koji ističe: „Ja sam prvi svećenik iz ovog kraja koji sam pošao u sjemenište a slijedilo me je 14 Puljića”.[9] „Iz njegove uže obitelji, osim brata Želimira (nadbiskupa zadarskoga) to su Marko Puljić (Norval, Kanada), don Mihael Puljić u Engleskoj (fra Markov bratić) i fra Tomislav Puljić (daljnji rođak) u Hercegovini.”[10] Zvanja mogu zahvaliti krvi mučenika, svjedočkoj vjeri svojih roditelja kao i dobrim dijelom ukazanjima Gospe članu svoje obitelji.

Terezijin brat nadbiskup Želimir kaže da mu sestra o tome nije nikad pričala i da mu je žao što je nije pitao dok je bila živa. Informacije je dobio od rođaka Vida Puljića, stričevića, koji je djeci pripovijedao tim događajima živopisno i uzbudljivo.[11] Iako u obitelji Puljić ima puno fakultetskih obrazovanih osoba i više od deset svećenika, nitko se nije potrudio da ispita svjedoke, sabere i zapiše sjećanja kako bi se sačuvao spomen i pokuša razjasniti o kakvom se fenomenu radilo.

Nadbiskup Želimir Puljić a ni njegov brat fra Ilija nigdje do sada nisu javno spomenuli da je njihova sestra bila vidjelica i da je njihov župnik zbog toga završio na robiji i okončao svoj vijek kao mučenik. To nisu, koliko mi je poznato, učinili ni drugi članovi uže i šire obitelji. Koji je tome razlog? Postoji li i dalje strah o tome govoriti? Ili se možda radi o nelagodi govoriti o nadnaravnome jer se neki pojedinci, zatrovani racionalizmom, mogu s time rugati? Sigurno igra ulogu i činjenica da „nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju” (Lk 4,24) odnosno izvedeno „nitko nije prorok u svojoj domovini”. To vrijedi pogotovo kod nas koji smo tako dugo bili pod tuđinima pa i nesvjesno više cijenimo tuđe nego svoje, koje teško priznajemo a lako omalovažavamo. Na koncu, da bi se ozbiljno uzela ukazanja djeci, potrebno je usvojiti Isusov poziv da budemo kao djeca (Mt 18,3). To uključuje poniznost, jednostavnost, čistoću srca i otvorenost za nadnaravno. Odraslim ljudima, posebno ako su uglednici kao što je bio papa Lav XIII., lakše se vjeruje nego djeci. Ipak Bog se upravo ovim zadnjima češće obraća u viđenjima, kao što smo vidjeli u Lurdu i Fatimi, jer je nadnaravni zahvat kod njih očitiji, a razlučujuća vjera koja ga prizna zaslužnija.

Molio bih sve one koji imaju neka saznanja o ukazanjima nakon Drugoga svjetskog rata među hrvatskim narodom i njihovim komunističkim progonima da mi jave kako bih mogao prirediti opsežniji rad na ovu temu. Moja e-adresa je: jozo.muzic@gmail.com.

[1] „Sudski spisi crkvenih osoba nakon Drugoga svjetskog rataˮ.

[2] „Želimir Puljić – Božić moga djetinjstvaˮ, 14:50-18:14.

[3] I. Grbić, nav. dj.

[4] I. Grbić, nav. dj.

[5] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 14. svibnja 2025.

[6] F. Bertović, nav. dj.

[7] „Zadarska nadbiskupija objavila: Preminula sestra nadbiskupa Puljića, Terezija Anđelićˮ, ZNET, 24. rujna 2021., na: https://www.znet.hr/2021/09/24/zadarska-nadbiskupila-objavila-preminula-sestra-nadbiskupa-puljica-terezija-andelic/, (24. ožujka 2025.).

[8] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.

[9] F. Bertović, nav. dj.

[10] Ibidem.

[11] Vido Puljić je živio i umro u Požegi.

Objava Poratna ukazanja u Kamenoj (III.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Suđenje

Jedini slučaj za koji su se komunisti mogli uhvatiti bila je posjeta župnika umirućoj Tereziji koji ju je tada „opremio” odnosno ispovjedio, pričestio i dao joj bolesničko pomazanje. Ispovijed uključuje iznošenje grijeha pokornice te utješno obraćanje svećenika što su istražitelji iskoristili da odgovornost svale na župnika koji je jedini tada izravno pričao s vidjelicom. Na temelju činjenice da je Terezija zbog bolesti vrlo malo jela te da se više molila Bogu iskonstruirali su optužbu da ju je fra Honorije nagovarao da posti i moli kako bi joj se ukazala Gospa. Ništa drugo nisu imali, ali to im je bilo dovoljno.

Na suđenju u Mostaru zbog Terezijine šutnje partizanka je poletjela s nožem na nju i ona je tada, iz straha za svoj život, prvi put progovorila uzviknuvši: „Ajme meni!”[2] Nakon povratka kući u Kamenu, Gospa joj se ukazala još samo jednom i rekla da neće više imati viđenja jer je progovorila.[3] Ukazanja su sveukupno trajala nekih mjesec dana.[4]

Župnik mučenik

Fra Honorije Čilić pok. Nikole rođen je 24. siječnja 1910. u Međugorju i bio je župnik u Blagaju od listopada 1945. do ožujka 1947.[5] Tadašnje vlasti priječile su svećenicima redovito pastoralno djelovanje. Fra Kamilo Milas koji je bio župnik od 1965. do 1978. piše: „Ako je svećenik na selu u nekoj kući ispovjedio više bolesnika, to se proglašavalo skupom bez dopuštenja i kažnjavalo ga se do 5000 dinara, tada dosta velik novac. Tako je župnik u Međugorju platio 3000 dinara kazne zbog ispovijedi više starih i bolesnih osoba u jednoj kući. U bolnici je još strožije. Bolesnik ili rodbina morali su pismenim putem zatražiti dopuštenje od upravitelja bolnice da bi svećenik mogao obići bolesnika i podijeliti mu potrebne sakramente. Tek kasnije to je mogao dopustiti i osobni liječnik. Ja sam se u takvim slučajevima, u tijeku moga pastoralnog rada, pa i u Blagaju, snalazio svakako.”[6] „Na tom je području fra Honorije između 4. studenoga 1945. i 24. ožujka 1947. ispovjedio i pričestio 2.100 osoba.”[7] U svojstvu župnika je „24. ožujka 1947., u Kamenoj ispovjedio umiruću bolesnicu Tereziju Puljić Vlahić, koja je pričala da joj se negdje u ogradama u Dubravi ukazala Gospa”.[8]

Na sudu u Mostaru optužen je da je kao župnik u Blagaju maloljetnu Tereziju Puljić nagovorio da moli i posti kako bi imala ukazanje Gospe.[9] Nije mu pomoglo što se on ograđivao od događanja, već je 1. travnja 1947. bio zatvoren.[10] Već za nekoliko dana, 5. travnja 1947., osuđen je na tri godine robije i dvije godine gubitka građanskih prava.[11] „Tri godine proveo je u komunističkom zatvoru (veljača 1947. – veljača 1950.) u Mostaru, Sarajevu i Zenici.”[12] Pri izlasku iz zatvora bio je psihički potpuno skršen.[13] Načelnik Udbe Ćimić je u tome odigrao glavnu ulogu. „Osman Ćimić Ćima bio je 1945. godine pripadnik OZNA-e u Stocu. Suton ga naziva zapovjednikom voda za likvidaciju u mostarskoj Ćelovini te tvrdi da se likvidacijama ‘bavio’ od zauzimanja Mostara 14. veljače 1945. do strijeljanja posuških žrtava 12. prosinca 1947. U Posušje ga je 1947. godine doveo Teufik Selimović Buđoni, brat književnika Meše Selimovića, koji je u to vrijeme bio pomoćnik ministra za unutrašnje poslove BiH kamo je došao iz republičke OZNA-e u kojoj je bio jedan od čelnika.”[14] Uz likvidacije druga mu je specijalnost bilo uhićenja, istrage i zlostavljanja svećenika i časnih sestara.

U dopisu upućenom udruzi Dobri Pastir 4. siječnja 1950. godine stoji: „U Hercegovini se znade kakav je postupak imao Ćimić prema nedavno umrlom članu Udruženja fra Honoriju Čiliću. On ga je jer je valjda opazio da je slaba srca i prestrašen prisiljavao da preuzme na sebe strogu dužnost špijunaže te je pokojni Honorije po njegovu nalogu morao obilaziti okolne župnike i davati Ćimiću izvještaj. Kad ne bi bio izvještaj po volji Ćimi, onda bi strahovito vikao na njega i prijetio da će ga zatvoriti i opet osuditi tri godine. Nekoliko puta je pokojniku premetana kuća nekoliko dana prije njegove smrti. On je bio sav zbunjen i prestrašen. Sadašnji terenski oficir UDBA-e D. Bošković priznaje da bi pok. Honorije Čilić, čim bi ugledao oficira UDBA-e, postao abnormalan, zapravo sulud. Tako se jedanput kad je on bio kod njega, vrtio na stolici u krugu i nevezano govorio. Sve su to morale biti posljedice represalija, koje je činio Ćimić i tražio od čovjeka sukob sa savješću.”[15] Njegov subrat fra Kamilo Milas ga je posjetio tri dana prije smrti: „Iz razgovora sam razabrao da je psihički potpuno skršen. Tužio mi se kako često, pa i dan prije toga, dolazi načelnik UDBA-e iz Mostara Osman Ćimić i maltretira ga. Tražio je da mu kaže tko mu je rezao duhan što ga ima u kutiji i puši. U ono vrijeme bila je to velika optužba za mali prekršaj, jer je i to bilo zabranjeno. I za to je slijedila kazna zatvora i razne vrste kazna. Naravno da mu nije kazao. Nastojao sam malo ga osokoliti, ohrabriti da se toliko ne plaši, jer tako Ćimić postupa s drugim svećenicima, kao i s drugi intelektualcima koji se ne daju slomiti.”[16]

Svega nekoliko mjeseci nakon izlaska iz zatvora fra Honorije je 11. studenoga 1950. umro od infarkta na Pločama a pokopan je u Tepčićima gdje je tada bio župnik u dobi od samo 40. godina.[17] S pravom se može ustvrditi da je on mučenik ukazanja u Kamenoj. Ćimić nije nikad odgovarao za svoje zločine već je kao i toliki drugi nesmetano uživao sve blagodati komunizma i demokracije.

[1] Ibidem.

[2] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.

[3] Razgovor nadbiskupa Ž. Puljića s Antom Puljićem 11. svibnja 2025.

[4] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.

[5] K. Milas, nav. dj., 60; „Popis župnika župe Blagaj-Buna od osnutka (1891.) do danas”, Župa Presvetoga Trojstva Blagaj-Buna, na: https://www.zupablagajbuna.ba/dosadasnji-svecenici.html, (23. ožujka 2025.).

[6] K. Milas, nav. dj., 120-121.

[7] Andrija Nikić, „Patnje hercegovačkih franjevaca 1945.-1990.”, Stopama pobijenih, 2009./2, 21.

[8] K. Milas, nav. dj., 60.

[9] U optužbi se Gospa piše malim slovom. Usp: „Sudski spisi crkvenih osoba nakon Drugoga svjetskog rata (Drugi dio)”, Crkva na kamenu, 6. ožujka 2016., na: https://www.cnak.ba/kolumne/uciteljica-zivota/sudski-spisi-crkvenih-osoba-nakon-drugoga-svjetskog-rata-drugi-dio/, (23. ožujka 2025.).

[10] K. Milas, nav. dj., 60.

[11] „Sudski spisi crkvenih osoba nakon Drugoga svjetskog rata”.

[12] Robert Jolić, „Duhovna zvanja iz Međugorske župe (1)”, Glasnik mira, 2008./8, 36.

[13] Ibidem.

[14] Blanka Matković, „Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u istočnoj Hercegovini (I. dio)”, hrsvijet.net, 3. travnja 2013., b. 7, na: https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/26930-blanka-matkovi-poslijeratni-komunistiki-zloini-i-grobita-u-istonoj-hercegovini-i-dio, (26. ožujka 2025.).

[15] Mate Tadić, „Lik i djelo političkoga uznika dr. fra Smiljana Zvonara”, Susreti, 2015./9, 172-173.

[16] K. Milas, nav. dj., 60.

[17] „O. fra Honorije Čilićˮ, Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, na: https://franjevci.info/nekrologij/o-fra-honorije-%C4%8Dili%C4%87, (24. ožujka 2025.); K. Milas, nav. dj., 60.

Objava Poratna ukazanja u Kamenoj (II.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Obitelj Puljić Vlahić

Prezime je Puljić a Vlahić je obiteljski nadimak koji potječe od pretka Vlahe koji je imao pet sinova. Najstariji sin Mato nastanio se u Luci kod Nevesinja i njegovih potomaka je tu do početka Drugoga svjetskog rata bilo petnaestak obitelji s osamdesetak žitelja, a nakon rata nije bilo više nikoga. Vlahin sin Martin odselio se u Dubrave. Tri Vlahina sina – Nikola, Filip i Vidoje Miško – ostali su u Kamenoj. Do Drugoga svjetskog rata njihovih potomaka je u Kamenoj bilo šest obitelji s oko devedeset žitelja. Vidoje Miško (ubijen od partizana 1944.) imao je šest sinova od kojih su dvojica (Stanko i Niko) nestala u Drugom svjetskom ratu a Martin i Nikola, skupa sa sinom jedincem Markom, bili su ubijeni od partizana 1944. Preostala su samo dvojica: Vido i Stjepan.[1]

„Ivan Puljić sin je Stjepana i Lucije, rođ. Jarak. Rođen je 1908. u Kamenoj, a 1934. vjenčao se s Anom Raguž s kojom je imao petero djece.”[2] Ana je imala izvrstan sluh i lijepo je pjevala a Ivan je bio vrstan svirač gusli i frule koji je znao narodne pjesme napamet.[3] Obitelj Puljić živjela je skupa u domaćinstvu s Ivanovim bratom Jozom koji je svaku večer predvodio molitvu, za Božić blagoslivljao kuću, štalu i njive te mirio ljude.[4] Imali su sveukupno dvanaest članova.

Ivan je kao civil, skupa s drugim muškarcima, u strahu od komunista, jer su u obitelji imali jednoga člana koji je bio u Hrvatskim oružanim snagama, pobjegao i završio u Austriji.[5] Njegov sin nadbiskup Želimir Puljić je u propovijedi na Bleiburgu 2003. godine spomenuo njegovo iskustvo.[6] „U toj koloni smrti bio je među ostalima i Ivan, koji je u svojoj bilježnici zapisao kako je preživio pokolj u Bleiburgu, izdržao muke i glad na Križnom putu te kako je dospio u Istočni logor u Mostaru. Ondje se svakoga jutra prozivalo skupinu zarobljenika koji su potom nestajali. Među logorašima se govorilo kako vjerojatno idu na rad u druga mjesta. A njih je zapravo noć gutala. Ivan je jednoga jutra u srpnju 1945. godine sa skupinom prozvanih zatvorenika imao biti likvidiran. Kad je njegov rođak Vido prepoznao vodnika, bivšega četnika, koji je prozivao zatvorenike toga jutra, upitao je kamo to vode njegova rođaka Ivana. A kad mu je ovaj drsko odgovorio: ‘Ta valjda on zna u kakvoj su ga vojsci zarobili’, Vido mu je odvratio da mu je poznato kakvu je kokardu on (vodnik) nosio prije nego što se preodjenuo u partizane. Tada je vodnik vratio Ivana i on je ostao živ.

Zanimljiv je detalj iz Ivanovih bilježaka kako su se ponašali ‘osloboditelji’ koji su preostale Hrvate oslobađali od svega što su imali, otimajući im stoku i imovinu i odvodeći ih na prisilne radove. Ivan se prisjeća kako je jednoga dana pošao s ocem u grad tražiti pravo glasa. Kad je to obrazložio jednomu oficiru kojega je otprije poznavao, čuo je ‘utješan’ odgovor: ‘Da ti tko glavu skine, nemaš pravo pitati pravo glasa!’ Ivan je tada shvatio u čemu se sastojalo to ‘oslobođenje’.”[7] Godine 2003. nadbiskup Želimir nije naveo prezime Ivana niti da se radi o njegovu ocu, nego je tek 2021. prigodom tiskanja iste propovijedi u jednoj bilješci, na nagovor svojih suradnika, otkrio o kome je riječ. Kako objasniti ovu šutnju koja traje kod tolikih Hrvata još sedamdeset godina nakon Drugoga svjetskog rata te više od trideset godina nakon dolaska demokracije? Komunisti, prerušeni u demokrate i antifašiste, nastavljaju veličati svoje zločince pa tako Tito, diktator i masovni ubojica, i dalje ima svoje ulice i trgove. A žrtve i njihova djeca, svjesni svoje obespravljenosti, odustali su od traženja pravde te i danas gromoglasno šute ili se ustručavaju govoriti o svojim stradanjima podržavajući tako ispisivanje izokrenute povijesti koja dobro proglašava zlim a zlo dobrim.

Ivan i Ana Puljić imali su petero djece: Fabijana, Tereziju, Maricu, Iliju i Želimira.[8] Marica je umrla 1947., iste godine kada se rodio njezin brat Želimir (nadbiskup zadarski u miru), najstariji brat Fabijan je poginuo 1983. u prometnoj nesreći, brat Ilija (rođen 26. srpnja 1941.) bio je franjevac koji je preminuo u Chicagu 2024.[9]

Događanja

Za vrijeme rata od 1941. godine Terezija Puljić Vlahić (r. 1937.) bila je u Križevcima s drugom manjom djecom koja su tu bila sklonjena po obiteljima i ostala je tu do završetka rata.[10] Negdje početkom 1947. počela se širiti vijest o ukazanjima u Kamenoj (župa Blagaj – Buna) Tereziji koja je tada imala deset godina. Ona se nije hranila s drugim članovima obitelji, nije jela ili je sasvim malo jela i drukčije od drugih.[11] U proljeće 1947. teško se razboljela pa 24. ožujka župnik dolazi ispovjediti „umiruću bolesnicu”.[12]

U obiteljskoj kući Puljićevih partizani su 14. lipnja 1944. ubili Terezijina prastrica Martina, koji je bio u Ustaškoj vojnici, pradjeda Miška i rođaka Marka koji je bio sin jedinac.[13] Ukazanja su bila na mjestu njihova ubojstva i kada bi na tom mjestu Terezija stavila sličicu, ona bi ostala stajati uspravno. Fra Kamilo Milas pak prenosi kako je Terezija „pričala da joj se negdje u ogradama u Dubravi ukazala Gospa”.[14] Moguće je da su ukazanja bila na oba mjesta odnosno u kući na početku, kada je bilo malo ljudi, a kasnije, s porastom broja sudionika, izvan kuće.

Rođak Ante Puljić, sin Vide, rođen 1942. bio je njezin glasnogovornik. [15] Nije pričala ni s kim nego preko Ante, koji je tada imao pet godina, ili tek pokoju riječ preko brata Ilije koji je tada imao šest godina. Preko Ante bi obznanjivala samo što treba raditi, kada moliti, kada Gospa dolazi.[16] U vrijeme teških tadašnjih komunističkih progona vjere ovo je bilo vrlo korisno i mudro jer su na taj način svi stariji bili zaštićeni, a djeca nisu mogla krivično odgovarati.

Znalo se točno vrijeme molitve i Terezija bi cijelo vrijeme od početka do kraja ukazanja gledala gore.[17] Ovakav čvrsto upravljen pogled uvis, prema Gospi, koju samo vidjelica može vidjeti karakterističan je i za ukazanja na drugim mjestima. Razumljiv je jer se tako uspostavlja vizualni kontakt dvoje sugovornika, a ujedno je pokazatelj drugima što se događa. Majka Božja bi tražila često od okupljenih da se ide na brdo, na groblje ili na druga mjesta u procesiji moleći „preporuke”.[18] To su bile molitve na nakane koje su ljudi molili inače po kućama a koje je poslije zamijenila krunica. Radi se o čisto vjerskim sadržajima, ali svejedno vlast se toga bojala jer je smatrala da to može imati političku dimenziju koja ih može ugroziti.

Ante Puljić kaže da je Terezija „znala sve”.[19] Kao primjer navodi kako partizanske kape, takozvane „titovke”, nije voljela a otjerala je nekoliko mladića koji su ih nosili. Isti mladići su stoga došli drugi put kada je bilo vrijeme molitve, ali su prethodno sakrili kape u žito i onda ušli u kuću da se pridruže drugima u molitvi. No Terezija se tada skočila, izišla vani, pronašla kape, pobacala ih niz strminu i nakon toga je još bacala kamenje po njima.[20] Može se zaključiti da je u viđenjima dobivala uvide i saznanja koja su joj bila potrebna a redovitim putem nedostupna. Uz to Ante navodi da je Terezija „viđala sve naše mrtve”.[21] Što bi značilo da je u stanju zanosa mogla uspostaviti komunikaciju s dušama pokojnih iz svoje obitelji među kojima su vjerojatno posebno mjesto zauzimali ubijeni od partizana. Ne čudi stoga što je ona znala i pohodila mjesta gdje su stradali i bili pokopani.

Gospa je Tereziju naučila molitvu Očenaš na nepoznatom jeziku na kojem ju je molio Isus.[22] Ta je molitva bila zapisana onako kako se izgovara i kružila je unutar obitelji Puljić. Razvidno je da je u ukazanjima Terezija dobivala savjete, upute i pouke odnosno jednu vrstu duhovnoga vodstva. Zahvaljujući tome, iako maloljetna vidjelica, imala je izoštren moralni osjećaj za raspoznavanje dobra i zla. Tako ne bi dozvoljavala da joj dolaze žene koje su nosile imalo kratke suknje pa su se one stoga prije susreta s njom pokrivale i zamotavale.[23]

Molio bih sve one koji imaju neka saznanja o ukazanjima nakon Drugoga svjetskog rata među hrvatskim narodom i njihovim komunističkim progonima da mi jave kako bih mogao prirediti opsežniji rad na ovu temu. Moja e-adresa je: jozo.muzic@gmail.com

[1] O rodu Puljića napisana je i knjiga: Ivica Puljić, Hrvatski rod Puljići, Crkva na kamenu, Mostar, 2025.

[2] Ines Grbić, „Predstavljanje knjige ‘Djeliteljima svetih tajni – prigodne propovijedi’ mons. dr. Želimira Puljića”, IKA, 18. lipnja 2020., na: https://ika.hkm.hr/novosti/predstavljena-knjiga-djeliteljima-svetih-tajni-prigodne-propovijedi-mons-dr-zelimira-puljica/, (25. ožujka 2025.).

[3] „Želimir Puljić – Božić moga djetinjstva”, LaudatoTV, 28. prosinca 2022., 12:6-13:38, na:

https://www.youtube.com/watch?v=TFM6t8q02lo, (25. ožujka 2025.).

[4] Ibidem, 4:54-10:15.

[5] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 13. svibnja 2025.

[6] I. Grbić, nav. dj.; Želimir Puljić, „Bleiburg – simbol stradanja Hrvata”, u: Tomislav Markić (ur.), Bleiburg – poziv na dijalog i pomirenje. Zbirka biskupskih propovijedi iz Bleiburga 2003.-2020., Hrvatska biskupska konferencija – Glas Koncila, Zagreb, 2021., 34.

[7] Ž. Puljić, „Bleiburg – simbol stradanja Hrvata”, 34-35.

[8] Franjo Bertović, „Od Blagaja do Amerike: pastirski put fra Ilije Puljića”, Hrvatska matica iseljenika, 2. lipnja 2021., na: https://matis.hr/novosti/od-blagaja-do-amerike-pastirski-put-fra-ilije-puljica/, (24. ožujka 2025.).

[9] „Razgovor glavnog urednika Zadarskog lista s nadbiskupom Želimirom Puljićem”, IKA, 21. siječnja 2020., na: https://ika.hkm.hr/novosti/razgovor-glavnog-urednika-zadarskog-lista-s-nadbiskupom-zelimirom-puljicem/, (24. ožujka 2025.); „Preminuo fra Ilija Puljić”, Katolička Tiskovna Agencija, 18. veljače 2024., na: https://www.ktabkbih.net/hr/vijesti/preminuo-fra-ilija-puljic/118366, (24. ožujka 2025.).

[10] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 13. svibnja 2025.

[11] Razgovor nadbiskupa Ž. Puljića s Antom Puljićem 11. svibnja 2025.

[12] Kamilo Milas, Od sjetve do žetve. Uspomenički zapisi, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001., 60.

[13] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 13. svibnja 2025. Markova oca Nikolu, skupa s hodžom Fazlićem, partizani su ubili dalje od sela.

[14] K. Milas, nav. dj., 60.

[15] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.

[16] Razgovor nadbiskupa Ž. Puljića s Antom Puljićem 11. svibnja 2025.

[17] Ibidem.

[18] Ibidem.

[19] Ibidem.

[20] Ibidem.

[21] Ibidem.

[22] Ibidem.

[23] Ibidem.

Objava Poratna ukazanja u Kamenoj (I.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Progoni

OZNA je stoga odlučno reagirala i njezin šef – poznat po zločinima – Mitar Vujčić došao je na lice mjesta.[4] Rastjeruju narod a milodare plijene. Zaprijetio je čak i ubojstvom onima koji tu budu dolazili, ali to nije djelovalo.[5] Zbog toga on, skupa sa svojim suradnicima, sustavno na razne načine koristi silu protiv hodočasnika.

Samu vidjelicu, iako je bila maloljetna, vodili su više puta na ispitivanje u Tomislavgrad i zatvarali je, ali bi ona svejedno kad bi je pustili nastavljala odlaziti na mjesto ukazanja.[6] Da jedna djevojčica odolijeva svim pritiscima i prijetnjama i ne da se pokolebati, svjesna da tako ugrožava egzistenciju i živote sebe i svoje obitelj, toliko je izuzetno da upućuje na nadnaravno objašnjenje. Ako još tome dodamo da je ona u svemu tome sama i ne može računati na potporu župnika ili nekoga duhovnika, veliki je argument u prilog istinitosti ukazanja. Okupljanja hodočasnika su prestala jer ih je milicija zlostavljala, privodila ljude na ispitivanje i šibanje a neki su završili u zatvoru, oni iz daljega su bili strože kažnjavani.[7]

Fra Ratomir zaključuje: „Psihoza mase počela se hladiti i vrijeme je odnijelo u zaborav ‘ukazanja’ u Zavelimu.”[8] No stvari ipak stoje nešto drukčije. Progoni tadašnje ateističke vlasti onih koji su vjerovali u ukazanja bili su tako okrutni da su se još pred nekih deset godina mještani bojali govoriti o tim događanjima.[9] Ni sama vidjelica o tome nikad nije htjela ništa govoriti čak ni svojim ukućanima.[10] Dovoljno se prisjetiti da je župa Roško Polje koja je 2008. godine brojila 730 župljana u Drugom svjetskom ratu i poraću izgubila čak 190 svojih župljana, a preživjeli su u godinama poslije rata radi toga mnogo pretrpjeli.[11]

Cijela obitelj vidjelice odselila se u Slavoniju u potrazi za boljim životom poslije 1950. godine.[12] Glavni razlog nije bila potraga za boljim životom, nego prvenstveno bijeg od zlostavljanja komunističkih vlasti koje su ih označile kao „narodne neprijatelje”. Radi rodoljublja takvima su bili smatrani i skoro svi njihovi mještani. Prema župniku fra Radi Graniću iz župe Roško Polje u razdoblju od 1945. do 1955. iselilo se nekih 120 obitelji od kojih mnogi u Slavoniju.[13] U Vojkovićima je 1944. godine bilo sedam obitelji Livaja, a danas ih je ostalo pet.[14]

Vidjelica Iva je poslije otišla živjeti u Francusku[15] gdje se udala za svoga sumještanina iz Vojkovića, također iseljenika.[16] Bog ostavlja slobodu svima pa i onima koje obdari velikim milostima kao što su ukazanja. Ne znamo kako je došlo do odluke o sklapanju braka, ali ljudi pričaju da joj se prilikom vjenčanja usna iskrivila jer se nije trebala udati. Od supruga je uzela prezime Plazibat i još je bila živa 2022. godine. Jedan dio godine živi u Francuskoj a drugi dio u Slakovcima. O ukazanjima ni danas u promijenjenim okolnostima kada više nema komunizma ne želi ništa govoriti. To pokazuje koliko je straha i patnje i danas vezano za te događaje.

Snoviđenja

Anđelka Perić djevojački Matešković, zvana Đela, rođena je 17. ožujka 1977. u Berlinu gdje i živi. Otac Jozo Matešković a majka Zdravka rođena Kelava.

Kao curica od deset godina odlazila je na „Gospino brdo” prošetati, pomoliti se i igrati. Ljeti bi znale doći i žene iz mjesta. Brišćani i Seljani, dva dijela Vojkovića, tu su čuvali ovce. Znala je da se Gospa tu ukazala i slušala kako mještani o tome pričaju. Udala se s 24 godine. Od polovine 2008. započinje revniji duhovni život.

U siječnju 2009. godine, sa subote na nedjelju, u svome stanu u Berlinu sanja da je kod stričeve kuće i ima pogled na brdo nasuprot. Ona stoji a iza nje njezina obitelj. Povrh planine Midene vidi Gospu u bijeloj odjeći s maramom na glavi koja nalikuje na prikaz Majke Božje u Tihaljini. Lice joj je mladoliko i jako nježno. U jednom trenutku okrenu se lijevo i tada nestane Gospa, a pojavi se veliki crveni zmaj koji izgleda kao kineski. Ubrzo on nestaje i cijelo nebo postaje crveno. Probudivši se, odlazi sestri – koja živi u istoj zgradi – na kavu i pripovijeda joj san čiju važnost ona umanjuje. Nekoliko dana poslije, u srijedu se sjeti moliti krunicu, uzme molitvenik i u petom otajstvu nailazi na odlomak iz Otkrivenja: zmaj i Žena okrunjena na nebu. Prizor je potrese jer odgovara njezinu snu i u nevjerici razmišlja nekoliko dana o tome.

Dva tjedna poslije opet sanja. Nalazi se pred očevom kućom, ima štap u ruci i gleda na brdo ukazanja. Čuje blagi ženski glas, a nikoga ne vidi: „Digni mi spomen na Malenici!” Probudi se. Glas je lijep, san neobičan, želi zapamtiti riječ Malenica koja joj je nepoznata pa ju ponavlja cijelu noć. Ujutro je s cijelom obitelji na doručku s roditeljima koji su upravo stigli iz Roškog Polja u Berlin. Nakon sat i pol ona se sjeti sna i upita uvjerena da neće dobiti potvrdan odgovor: „Da li postoji u Roškom polju Malenica?” „U ime Isusovo kao da ti ne znaš”, kaže mama: „to je Gospino brdo.” Oba sna ispriča tada cijeloj obitelji koja ostaje zatečena. Otada se u njoj budi želja ostvariti što joj je naloženo u snu. Na ljeto te godine, nakon dugo vremena, odlazi ponovno na Malenicu.

Od 2009. razmišlja o gradnji kapelice na mjestu ukazanja, ali ne nalazi način kako to napraviti. Svi drže da je to neostvarivo zbog velikoga uspona i manjka prijevoza: nema konja a autom se ne može. Nakon nekoliko godina dolazi do zaključka da se gore ručno može odnijeti kip, a kapela ne može. U skladu s tim odlučuje da joj treba brončani Gospin kip koji bi postavila na stijeni. Traži bezuspješno kipara da bi na kraju u jednoj radnji u Berlinu pronašla odgovarajući kip koji kupuje i odvozi u Hercegovinu. Uz pomoć obitelji i mještana 2015. uspijeva podići kapelicu i u njoj postavlja Gospin kip pa tako san postaje zbilja.

[1] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 118.

[2] Isto, 117.

[3] Isto.

[4] Isto, 118.

[5] Isto, 118.

[6] Isto, 118.

[7] Prema kazivanju Mare Zelić.

[8] R. Kordić, nav. dj., 53.

[9] Prof. Zrinka Jelaska kada je posjetila navedeno mjesto negdje 2005. godine susrela se s osobom koja se bojala govoriti o ukazanjima iako je od tada bilo prošlo 60 godina i odavno je došla demokracija.

[10] Kazivanje Anđelke Perić 2020.

[11] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 172.

[12] Isto, 117. Konkretno u Slakovce (prema kazivanju Mare Zelić).

[13] Isto, 140.

[14] Isto, 157.

[15] Prema kazivanju Mare Zelić.

[16] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 117.

Objava Poratna ukazanja u Roškom Polju (II.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ukazanja Gospe

Toga dana čuvala je janjce i kako je padala kiša, bilo joj je teško i rasplakala se.[6] Tada je imala viđenje žene koja joj se predstavila kao Majka Božja što joj je donijelo utjehu, a kiša je odmah prestala i pojavilo se sunce.[7] Raspršila se magla i Gospa joj je pokazala put i otpratila je do sela. U to vrijeme su neki drugi ljudi vidjeli „veliku svjetlu kuglu” koja je prošla preko njih i zaustavila se na mjestu ukazanja.[8]

Kako se vijest o ukazanju širila usmenom predajom tako je i narod ubrzo počeo dolaziti sa svih strana i u sve većem broju. Ukazanja su trajala do 1948., a ljudi su dolazili svaki dan.[9] Neki bi ostajali i noćiti i uvijek bi „netko nešto vidio”.[10] U to vrijeme znalo se dogoditi da je dolina bila puna bijelih golubova.

Za ukazanja se govorilo da vidjelica razgovara s Gospom te da joj Gospa otkriva o sudbini za svakoga o kome pita.[11] Kako je to bilo vrijeme velikih ratnih i poratnih stradanja, ljudima je puno značilo jer im je davalo mogućnost da saznaju jesu li živi njihovi najbliži.

Postupno je sve više rastao broj hodočasnika tako da ih je uskoro bilo i po više tisuća.[12] Ljudi su ostavljali milodare na mjestu ukazanja za zavjet i krunice za koje su držali da kako budu izblijedjeli da će tako i bolest nestajati.[13] Fra Ratimir Kordić, tadašnji župnik Drinovaca, navodi dva slučaja ozdravljenja s kojima je on upoznat i koja su narod učvrstila u vjeri u ukazanja. Kći Luke Eljuge bila je paralizirana, a nakon što joj je majka donijela zemlju s mjesta ukazanja, pokazala je znakove poboljšanja jer se mogla malo dignuti na noge.[14] Majstor na kuli zatvaračnici u Nuglu nakon što je pribavio zemlju s mjesta ukazanja i povjerovao u Gospinu pomoć postigao je ozdravljenje svoje desne ruke na kojoj je otada mogao ispružiti prste.[15] Mještanka Mara Zelić svjedoči da je osobno vidjela invalida koji je ozdravio.[16]

Mnogi drugi također svjedoče o ozdravljenjima, ali nažalost o tome nisu prikupljeni nikakvi podaci jer je tada to bilo opasno, a poslije s velikim vremenskim odmakom to je postalo preveć zahtjevno.[17]

Razlučivanja

Mjesni biskup dr. Petar Čule postavio se vrlo oprezno jer je znao da komunisti to mogu iskoristiti za pojačani progon vjernika, a posebno svećenika. U dopisu od 23. kolovoza 1946. župniku fra Mutimiru Ćoriću upozorava na opasnost izostavljanja nedjeljne mise: „Čujemo, da svijet nedjeljom i svetkovinom mjesto na sv. misu ide na mjesto tobožnjega ukazanja. To nije u redu. To morate strogo zabraniti. Kršćani su dužni pod teški grijeh nedjeljom prisustvovati sv. misi. Tko mjesto na misu ide na drugu stranu, taj griješi. A Gospa ne može ljudima davati poticaja, da griješe, nego posve obratno.”[18] Zato biskupu „prema svemu izgleda, da je po srijedi sve prije nego svrhunaravna pojava, i gdje su se – kako izgleda – umiješali i zli ljudi, da bi mogli napakostiti Crkvi i svećeništvu.”[19] Nakon krizme 16. rujna 1946. u župi Roško Polje biskup piše u Kronici Biskupije: „Glasa se, da se u Roškom Polju i to u selu Vojkovići ukazuje Bl. Gospa nekoj djevojčici. Masa hodočasnika (oko 30.000) je došla tamo na Malu Gospu. Naredio sam župnicima da se drže rezervirano i da upozore svijet, da nedjeljama mora ići na sv. misu, a ne bez mise na mjesto navodnog Gospina ukazanja.”[20] I sami svećenici su bili svjesni da ih novonastale okolnosti izlažu pogibelji od komunista, koji samo traže povod da ih mogu napasti, pa su lako prihvatili stav suzdržanosti. Zato ne čudi da se fra Mutimir Ćorić, koji je vodio župu od 1943. do 1948., držao po strani od ukazanja jer je on prvi bio na udaru.[21]

No neki su župnici otišli i korak dalje i bez ikakvih ograda, koje je imao biskup, zauzeli negativan stav. Fra Ratimir Kordić zaključio je tako da se ne radi o autentičnom ukazanju jer: „Više vrijedi misa nego ikakvo ukazanje… Da ta djevojka ima išta s Gospom, ona bi vam rekla da nitko ne dolazi nedjeljom. Gospa više cijeni misu, jer je to obnavljanje žrtve Isusove na križu i tajne uskrsnuća, nego svoje ukazanje.”[22] Grubišuša, supruga Luke Eljuge, to je prenijela vidjelici koja je odmah nakon toga poručila narodu: „Rekla mi je Gospa da nitko ne dolazi nedjeljom! Treba nedjeljom ići na misu i moliti krunicu.”[23]

Prigovor o zanemarivanju sv. mise načelno stoji, no treba imati na umu da do toga nije došlo iz loše namjere nego iz nužde. Naime nedjelja kao neradni dan ljudima je najviše odgovarala jer su bili slobodni od posla i mogli su izdvojiti vrijeme za hodočašće do Vojkovića koje su u pravilu obavljali u istom danu. Tada nisu imali na raspolaganju javni prijevoz ni osobne automobile, već u najboljem slučaju samo konje i zaprežna kola pa je ogromna većina ljudi išla pješice. Imajući na umu da su ljudi najviše dolazili iz Hercegovine i Imotske krajine krećući se često brdovitim područjem, putovanje je moglo zahtijevati često barem sedam – osam sati samo u jednom smjeru. Ne čudi stoga da mnogi nisu stigli pribivati svetoj misi. Vidjelica, još djevojčica, nije pravodobno mogla sama sagledati postupke odraslih hodočasnika niti ih usmjeravati. Čim je Iva bila upozorena, ona je odmah ispravno reagirala uputivši upit Gospi i prenijevši potom narodu poruku da se nedjeljom ide na svetu misu, a ne dolazi na mjesto ukazanja. Odgovornost je zato u cijelosti bila nad hodočasnicima koji se, iako u dobroj nakani, toga nisu uvijek držali. Stoga nepohađanje nedjeljne mise radi hodočašća jest teški vjernički propust, ali ne može biti argument protiv ukazanja.

Fra Ratimira je u isključivanju nadnaravnoga tumačenja događanja dodatno utvrdila i činjenica da mu je jedna njegova župljanka povjerila da je lagala da vidi bijele golubove za vrijeme ukazanja s ciljem „da se svijet obraća i da se uplaše oni naši što nose petokraku. I, uplašili su se!”.[24] Nakon oštroga ukora ona je s time prestala. Ovakvo pojedinačno izmišljanje u masi od nekoliko desetaka tisuća hodočasnika je zanemarivo. Može ga se dijelom i opravdati jer je narod trpio ubijanja, zatvaranja, mučenja i zlostavljanja, a uz to svjedočio izdaji dojučerašnjih vjernika. Svakako vidjelica nije ničim dala povoda za tako nešto pa zato ni to nije osnova za odbaciti moguću autentičnost ukazanja.

Svećenici su se našli u škripcu jer ako podrže ukazanja, bit će proglašeni narodnim neprijateljima; a ako ih odbace, narod će ih smatrati kukavicama. Vjernički puk pak u svom jadu nije se bavio teološkim analizama, već je zdušno prihvatio ukazanja kao pomoć i utjehu neba koja ga je snažila u hrvanju s bezboštvom. Tako se i fra Ratimir našao u neprilici jer je narod koji je masovno vjerovao u ukazanje njegovo nijekanje opravdavao strahom od partizana.[25] Iz toga je razloga javno reagirao s oltara i obrazložio narodu svoj stav nevjere u ukazanja.[26] Kako su se drugi župnici postavili ne znamo, ali najvjerojatnije je da se uopće nisu izjašnjavali.

Molio bih sve one koji imaju neka saznanja o ukazanjima nakon Drugoga svjetskog rata među hrvatskim narodom, posebno u Roškom Polju, i njihovim komunističkim progonima da mi jave kako bih mogao prirediti opsežniji rad na ovu temu. Moja e-adresa je: jozo.muzic@gmail.com

[1] Robert Jolić – Marko Jukić, Župa Roško Polje. Spomen knjiga prigodom 250. obljetnice obnove župe (1758. – 2008.), Župni ured Roško Polje – Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2008., 118; Stipe Kelava, „Kako je bila zdrava moja dolina!”, www.mandino-selo.com, 2003., na: http://mandino-selo.com/wp/stipe-kelava-2003-kako-je-bila-zdrava-moja-dolina/, (31. siječnja 2018.).

[2] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 117-118. U zapisima fra Ratomira Kordića koje je on vodio kao župnik Drinovaca od 1944. do 1949. godine nakon opisa Božića 1944. kaže da se „u to vrijeme” počelo govoriti o ukazanjima u Zavelimu iz čega se pogrešno može zaključiti da su ukazanja počela još u ratu koncem 1944. i nastavila se tijekom 1945. godine (Ratimir Kordić, Fratar narodni neprijatelj. Doživljaji i sjećanja, K. Krešimir, Zagreb, 1995., 49-51).

[3] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 117.

[4] Prema kazivanju Mare Zelić (rođene Zelić, 11. ožujka 1937.) autoru 7. ožujka 2020.

[5] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 117. Livaja, Ante rođen je 1920. a poginuo je 1941. (Isto, 182).

[6] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 118.

[7] Isto.

[8] Isto, 117.

[9] Prema kazivanju Kate Livaje (rođene Beljan, 1. veljače 1924.) autoru 7. ožujka 2020.

[10] Prema kazivanju Mare Zelić.

[11] R. Kordić, nav. dj., 51.

[12] Isto.

[13] Prema kazivanju Mare Zelić.

[14] R. Kordić, nav. dj., 51.

[15] Isto, 53.

[16] Prema kazivanju Mare Zelić.

[17] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 118.

[18] Isto, 117.

[19] Isto.

[20] Isto.

[21] Prema kazivanju Mare Zelić. Fra Mutimir je ipak 1949. bio osuđen na tri mjeseca prisilnoga rada u Mostaru (isto, 233).

[22] R. Kordić, nav. dj., 52.

[23] Isto.

[24] R. Kordić, nav. dj., 53.

[25] Isto.

[26] Isto.

Objava Poratna ukazanja u Roškom Polju (I.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pokornost suprugu

Sa stajališta dostojanstva muškarac i žena su jednaki (Gal 3,28), ali imaju različite uloge ili bolje reći službe koje im je Bog namijenio. Pokoravanje nije izraz manje vrijednosti kako pokazuje Krist koji se stalno pokoravao volji Oca. Za ispravno razumijevanje pokornosti treba izići iz svjetovne logike moći i ući u evanđeosku logiku ljubavi.

Pokoravanje podrazumijeva poslušnost koja se ostvaruje u služenju koje je kao takvo u njoj najzahtjevnije. No Pavao prethodno kaže da služenje u braku mora biti uzajamno pa tu nema razlike u zahtjevnosti. Ostaje dakle poslušnost razuma i volje mužu kao specifičan doprinos žene u obitelji. Žena spontano služi iz ljubavi, a ovdje se traži da to bude svjesno i uz uvjerenja, u prihvaćanju različitosti i kreposnom življenju poslušnosti koja mrtvi oholost i vodi k Bogu.

Poslušnost žene, za razliku od pokoravanja slugu, nije zbog materijalnoga interesa, nego je nesebično. Uz to nije prisilno kao kod robova, nego dragovoljno prema osobi koju je žena sama izabrala da s njom dijeli život u dobru i zlu. Da oko toga nije bilo nedoumica potvrđuje i činjenica da apostol nigdje ne spominje da muževi trebaju tražiti poslušnost od svoje supruge jer se to podrazumijevalo kao sastavni dio braka. Uz to, jasno je da se ovdje ne radi o bilo kakvoj poslušnosti, nego onoj koja proizlazi iz ljubavi radi koje je i došlo do sklapanja braka. Prava ljubav sve preobražava pa žena kad ljubi radosno služi svome mužu i djeci i tu se ostvaruje. Ako pak žena ljubi nešto drugo – kao što je karijera ili uspjeh – više od svoje obitelji, onda poslušnost gubi smisao i postaje izvor frustracija.

„Kao Gospodinu” određuje način, odnosno traži da pokoravanje bude zbog nadnaravnoga razloga: zbog Boga. Prva je zapovijed, ljubav prema Bogu, izvor i pokretač druge zapovjedi, ljubavi prema suprugu. Ovu pokornost hoće Krist jer odgovara volji Stvoritelja i treba je živjeti kršćanski u bratskoj ljubavi.[1] To također znači da se u volji muža traži i gleda volja Božja te se tako sluša Gospodina. Muževima je to bitno jer ih se tako stalno upućuje na služenje Bogu, priznato im je njihovo poslanje u obitelji i odaje im se dužno poštovanje.

Muž glava kao i Krist

U nastavku Pavao obrazlaže: „Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela.” (Ef 5,23). Njih su dvoje vjenčanjem postali jedno i sada se sukladno novom redu ljubavi radi nova raspodjela funkcija u kojoj muž postaje glava, ali ne bilo kakva nego jednako „kao i Krist” u odnosu na Crkvu. Brak, dakle, treba shvaćati naravno i još više nadnaravno. Biti glava ne znači biti „gazda” koji se iživljava i liječi komplekse manje vrijednosti, nego znači voditi svoju suprugu u ljubavi. Služba glave ujedno označava zapovjednu odgovornost muža pred Bogom. Tako kod istočnoga grijeha, iako je Eva prva sagriješila, Bog poziva na odgovornost Adama i da se on viteški pokajao umjesto da je prebacio odgovornost na svoju ženu, povijest spasenja bi se odvijala drukčije.

Muž se u vršenju svoga poslanja prema ženi treba ophoditi nasljedujući Krista. A što to znači Krist je pokazao primjerom i naukom: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.” (Fil 2,6-8). Muž stoga mora imati ispravan odnos prema Kristu. „Svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog” (1 Kor 11,3). Dakle on sam se treba podčiniti Kristu i prihvatiti ga kao svoga vođu dajući tako primjer svojoj obitelji i vodeći je Bogu. Da ne bi bilo zabune, Pavao još dodaje da je Krist „Spasitelj Tijela” ukazujući mužu da treba raditi na spasenju svoje supruge i njihova braka sve dotle da žrtvuje svoj život radi toga, kako doslovce u izvanrednim situacijama tako i svakodnevno požrtvovno umirući sebi.

Danas se osporava i odbacuje ulogu muža glave pozivajući se na jednakost. Žena tako često preuzima ulogu oca i majke što dovodi do otuđenja i neslaganja supružnika te iskrivljene slike roditelja kod djece. Istina je pak da su muškarac i žena po naravi stvoreni nejednaki i da je njihova različitost u stvari komplementarnost koja omogućuje jedinstvo i uspješan brak. Costanza Miriano zato kaže: „…prepoznajući njihovu superiornost u mnogim sektorima (i našu u drugima), kad sam pronašla pravog, shvatila sam da slušanje i ‘pokoravanje’ njegovoj lucidnosti, njegovoj racionalnosti, ne može ne činiti mi dobro. A ja ću mu činiti dobro svojom ženskim genijem, svojim talentom, svojim sposobnostima.”[2] Žena je nezamjenjiva u trudnoći, rađanju i podizanju djece te kao takva obnaša središnju ulogu u kući, a muž je pozvan da se bori za obitelj izvan kuće kao hranitelj i zaštitnik te da bude vođa obitelji.

Poslušnost žene se ne zasniva na sposobnosti, snazi, znanju pa čak ni ljubavi njezina muža nego na naumu Božjem koji ne podliježe ljudskim promjenama. Štoviše žena može biti talentiranija i sposobnija, ali svejedno je pozvana da sluša svoga supruga, upotpunjava ga u onome što mu nedostaje te na taj način časti Boga. Tako Isus koji je Bogočovjek sluša Mariju i Josipa, a Marija koja je najsvetija među ljudima sluša Josipa kojemu Bog u snu objavljuje svoju volju za Svetu obitelj.

Doseg podložnosti

Da ne bi bilo nejasnoća, apostol dodaje: „Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!” (Ef 5,24). I u Crkvi i u obitelji imamo hijerarhijsko uređenje preko kojega se služi Bogu i postiže svetost. Podložnost žene je iskrena spremnost prihvaćanja i slijeđenja autoriteta muža i težnja da mu se prepušta vodstvo. „Raskrstimo sa banalizacijama: podložnost nema veze sa tim tko će prati suđe i obavljati kućanske poslove. Sa tim tko što radi. Žena može raditi sve u kući ali i podčiniti svoga muža na druge načine, ili može suptilno manipulirati njime, zapovijedati mu pretvarajući se da ga sluša.” [3]

Nezgodno zvuči ovo „u svemu”, ali i uvelike pojednostavnjuje život budući da se zna što na koga spada. Pokazuje da poslušnost nema samo usku primjenu u nekim ključnim odlukama nego široku i moglo bi se reći svakodnevnu gdje se ona neprestance aktualizira. Za ženu to znači rukovoditi se onim što muž hoće ne samo u odgoju djece i u organizaciji obiteljskoga života nego i u odnosu prema svijetu. U poslušnosti se može sagriješiti teško ili lako zavisno o materiji i nakani. Najgori slučaj je da žena, uglavnom pod negativnim vanjskim utjecajem, jednostavno otkaže poslušnost suprugu te tako sruši bračno jedinstvo što onda pogubno djeluje i na djecu. Silom se tada ne može ništa postići pa mužu ostaje da podnosi, čineći što može, i da moli za obraćenje svoje supruge. Na dugu stazu takvo stanje je teško održivo jer kako kaže Isus: „Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i svaki grad ili kuća u sebi razdijeljena neće opstati.” (Mt 12,25).

Podložnost za ženu ne znači prestati misliti svojom glavom, slagati se u svemu sa svojim mužem ili ne truditi se oko promjene njega na bolje (1 Pt 3,1). Podložnost u braku nije apsolutna, nego ima i svoje granice. Naime, kako je volja Božja glavni razlog poslušnosti žene, sve ono što je kod muža protivno Bogu ne samo da ne obvezuje nego to treba odbiti kao što su primjerice protunaravni bračni odnosi, pobačaj, zlostavljanje, prestanak prakticiranja vjere, krađa…

Takozvana „emancipacija” je ženu natjerala da radi i izvan svoga doma i tako joj uvećala obveze ugrozivši dobro funkcioniranje obitelji. Uz to se stanje pogoršalo i na polju odnosa jer žena koja je prije trebala slušati jedino svoga muža sada treba slušati i sve one koji su joj nadređeni na poslu. Stoga je danas još potrebnije da žena aktivno živi krepost poslušnosti pomažući mužu s poštovanjem u ispunjavanju njegove uloge vođe, savjetovanjem ali i opominjanjem, kada je potrebno. U izvanrednim slučajevima kada prijeti propast obitelji, kao u slučaju ovisnosti supruga o nekom poroku, žena treba preuzeti upravu i zapovijedanje u kući.[4] U tome se jasno vidi da prava podložnost pretpostavlja jakost koja se nosi sa svim izazovima.

[1] Gérard Rossé, Lettera ai Colossesi. Lettera agli Efesini, Roma, Città Nuova, 2001., 177.

[2] Costanza Miriano, „La sottomissioneˮ, il blog di Costanza Miriano, na: https://costanzamiriano.com/la-sottomissione/, (8. siječnja 2025.).

[3] Ibidem.

[4] Antonio Royo Marin, Teología Moral para Seglares. I: Moral fundamental y especial, BAC, Madrid, 1986.⁶, 788.

Objava Pokornost žene pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Božji poziv

Obitelj je najprirodnije i najbolje mjesto za živjeti volju Božju koja traži i podložnost kao sastavni dio puta svetosti. Zato je obitelj temeljni i najrašireniji Božji poziv za ogromnu većinu vjernika u kojem trebaju pronaći svoje ostvarenje i postići vječno spasenje. To mora biti prioritet čemu je sve drugo podređeno: i posao i studij i karijera i mjesto stanovanja… Danas su pak stvari izokrenute pa se nametnulo uvjerenje da je život u svijetu izvan obitelji jedino ostvarenje te da svatko treba misliti samo na sebe. U takvom naopakom shvaćanju obitelj je tek privremeni dodatak, ostatak prošlosti i nepotreban teret koji treba zaobilaziti. U konačnici, posao je najvažniji i sebi podređuje sve ostalo.

Za privatni život potrošačko društvo umjesto obitelji nudi nadomjestak u takozvanoj zabavi čiji je sastavni dio i brzo mijenjanje veza. U skladu s time odgaja se ljude da budu podijeljene osobe. S jedne strane savjesni radnici koji se na poslu rukovode razumom i voljom, a u privatnom životu da budu nezrele pubertetlije koje se povode samo za osjećajima. Takve osobe, kojih je nažalost sve više, ako se uopće odluče na brak, ne shvaćaju i ne prihvaćaju svoju ulogu u obitelji, ne preuzimaju odgovornost, ne uspijevaju nadići svoju sebičnost i darivati se drugima.

Služenje

Podložnost je stanje onoga koji se nalazi pod nečijom vlasti, podčinjava mu se. Priznaje mu vlast i dragovoljno se njoj podvrgava iz uvjerenja bez ikakve prisile. Kao svjesni i slobodni izbor u skladu je s dostojanstvom čovjeka i bitno je različita od pokornosti roba kojemu je njegovo stanje silom nametnuto. Svi smo nekom podređeni bilo da se radi o vlastima, nadređenima ili starijima u obitelji. No podložnost je više od toga jer prihvaća podređenost i pretvara je u krepost poslušnosti Bogu čija se volja očituje u legitimnim traženjima ljudskih autoriteta. Podložnost ne znači slagati se u svemu s drugim niti odreći se korištenja svoga razuma. Ne znači ne pokušati savjetovati ili utjecati na drugoga ili živjeti i djelovati u strahu. Podložnost nije ni stavljanje volje drugoga ispred volje Božje.

Pravu podložnost Isus pokazuje svojim primjerom i naukom. Apostolima koji i pred navještajima muke ostaju usredotočeni na to tko će među njima biti prvi Isus kaže: „Ako tko želi biti prvi neka bude od svih posljednji, i svima poslužitelj!” (Mk 9,30). Daje im praktičnu pouku za nasljedovanje kada im pere noge na posljednjoj večeri što je bio jedan od najnižih poslova koji su činili sluge i robovi (Iv 13,12-17). A uz to im ostavlja uzor trideset godina svoga skrovita života u kojima je bio podložan Josipu i Mariji (Lk 2,51).

Sukladno Kristovu nauku vjernici se ne trebaju natjecati tko će imati bolji položaj, nego tko će bolje služiti iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kad bismo tako činili, većina naših problema u međuljudskim odnosima bi nestala. Doista, glavni čimbenik remećenja odnosa je povrijeđena taština jer osoba doživljava da je bila umanjena u važnosti i tako ponižena. Varijanta na istu temu je zavist, ako je drugi u nečemu bolji, i ljubomora na tuđe dobro. Velika moć kreposne podložnosti ogleda se u činjenici da je ona bila jedan od čimbenika kojim je kršćanstvo uspjelo ukinuti robovlasništvo.

Uzajamnost

Uzajamna podložnost izgleda proturječno i neostvarivo jer je obično jedan u većoj poziciji od drugoga sukladno naravnom hijerarhijskom poretku. Ovakva podložnost ukazuje na jednako dostojanstvo muža i žene u braku koje se nadovezuje na ono Pavlovo: „Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!” (Gal 3,28). U Kristu se ukida bilo kakva nejednakost i diskriminacija: nacionalna, klasna i spolna. Vjera ne smije biti izlika za omalovažavanje žena a uzvisivanje muškaraca ili obrnuto.

Jednako tako uzajamna podložnost ukazuje na potrebu uvažavanja komplementarnosti muža i žene koji u braku imaju različite uloge, sposobnosti i područja djelovanja. Bit odnosno glavna poruka je ista za oboje da se podlože jedno drugome, odnosno da umru sebi što se posebno primjenjuje u odupiranju želji da sve kontroliramo i budemo glavni. Najbolje ostvarenje toga imamo u Svetoj obitelji u kojoj se isprepliće skladno međusobna podložnost Isusa, Marije i Josipa.

Podložiti se znači biti svjestan svojih sposobnosti, darova i s njima povezanom moći te izabrati ne zloupotrebljavati ih i koristiti ih dobro. Veću tjelesnu snagu muškarac neće koristiti da nadjača svoju ženu, nego da je štiti i pomaže joj. Bolje razumijevanje međuljudskih odnosa žena neće koristiti za manipulaciju mužem, već da ga osnaži i pomogne mu da bude što bolji u vođenju obitelji i služenju u svijetu i Crkvi. Međusobno služenje ispunjava radošću jer proizlazi i izgrađuje ljubav.

Uspjeh

Svijet umjesto podložnosti nudi uspjeh koji se predstavlja kao potvrđivanje sebe, a u stvari se svodi na uzdizanje iznad drugih. U tome je uključeno podređivanje drugih sebi jer što mi više ljudi služi to bolje. Tako se završava opet u neizravnom opetovanju pobunjeničkoga usklika palog anđela: neću služiti!

Prava istina je da se tada više ne služi Bogu, ali se služi svijetu koji je daleko zahtjevniji i nudi samo kratkotrajna i prividna zadovoljstva. Svjetovni se uspjeh svodi na izrabljujući i iscrpljujući rad motiviran strahom za egzistenciju i egoizmom koji se hrani častima, slavom, novcem i užitkom. Kršćanski uspjeh se pak sastoji u požrtvovnom i spokojnom služenju bližnjemu, prvenstveno u obitelji, motiviranom ljubavlju i altruizmom koji se očituje u nesebičnosti i traženju tuđe sreće.

Duhovni napredak na koji nas Bog zove je neusporedivo važniji od materijalnoga u kojem se zgrće „blago na zemlji” jer donosi „život u izobilju” (Iv 10,10) i nadasve njime se zgrče „sebi blago na nebu” (Mt 6,19-20). Preko življenja kreposti, među kojima je podložnost jedna od najkorisnijih, čovjek surađuje s milošću u svom duhovnom rastu. Tako je upravo Isusova podložnost Josipu i Mariju bila jedan od važnih čimbenika koji je pogodovao njegovu ljudskom napredovanju „u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi” (Lk 51-52).

U strahu Kristovu

Na koncu od kršćana se traži da njihova uzajamna podložnost ne bude bilo kakva, nego da se vrši u strahu Kristovu. Kako je uopće spojiv strah s Kristom koji je ljubav? Sjetimo se da je on Bog kojemu pripada najveće poštovanje moguće i zato je strah Božji dobar jer nas čuva, ako zakaže ljubav, da vrijeđamo Boga grijehom. Kristu je uz to pridržan i sud nad svakim čovjekom nakon smrti i nad cijelim čovječanstvom na kraju svijeta.

Ne može se živjeti kršćanski brak bilo kako, nego kao otajstvo prema kojemu se ophodimo kao sa svetim što on i jest jer je sakrament. Zato tu dolazi do izražaja i strahopoštovanje koje čuva od banaliziranja i grijeha te štiti i promiče ljubav.

Bogobojaznost osim na sveti način življenja međusobnih odnosa ukazuje i na važnost motiva da se ne svede samo na supružničku ljubav, nego da bude radi Krista kako bi se nadnaravna ljubav nadograđivala na naravnu. Bitno je također da podložnost u strahu Kristovu upućuje na potrebu da se, preko duhovnoga života, uzajamni odnosi razvijaju po Kristu, odnosno da se aktivno računa na njegovu pomoć koja osposobljava za međusobnu savršenu ljubav.

Objava Uzajamna podložnost u braku pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Oslobođenje

Da bi vjernik ponovno otkrio nadnaravno, u prvom redu nužno je svojevrsno oslobođenje odnosno duhovno čišćenje. Ne može se živjeti podvojen život, mi moramo biti u svijetu ali ne i od svijeta (Iv 17,16) „jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca” nego do različitosti da bismo mogli ispuniti svoje poslanje „soli zemlje” i „svjetla svijeta” (Mt 5,13-16) na dobrobit svih kojima prijeti propast. Minimum je zdrava kritičnost prema svijetu i nikakvo sluganstvo. To uključuje održavanje mentalne higijene brižnom selekcijom kao i bojkotom štetnog, a to je 99 % glavnostrujaške medijske ponude. Nije samo pornografija pogubna nego i svi ostali sadržaji od takozvane politike i ekonomije do kulture, zabave i sporta jer zaglupljuju, zagađuju nebitnim, lažu, zastrašuju, obmanjuju i na kraju paraliziraju duh. Čišćenjem smeća otvara se prostor za dobro. Razvijajmo pozitivno ulaganjem u upoznavanje i produbljivanje vlastite vjere što će pomoći vratiti senzibilitet za Boga.

Treba odbacivati teološko pomodarstvo i šund razvikanih stručnjaka koji imaju titule, ali oskudijevaju u vjeri i slijepi su za čuda. Prepoznat ćemo ih kao u Isusovo vrijeme jer služe svijetu i „traže slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne traže” (Iv 5,44). Držimo se klasičnih autora, kao što su crkveni oci i naučitelji, čija je kvaliteta provjerena i aktualnost neprolazna. Od suvremenih teologa birajmo one koje resi pravovjernost. A nadasve učimo od svetaca i čudesnih djela koje je Bog činio preko njih.

Mistagogija

U svakoj svetoj misi nakon pretvorbe liturgija nas podsjeća da se tada zbilo otajstvo vjere (misterium fidei) što smo mi neprecizno preveli kao tajnu vjere. Otajstvo označava čudo u njegovoj nedokučivoj dimenziji. „Najmanji stupanj posvetne milosti sadržane u duši djeteta nakon njegova krštenja vrijedi više od naravnoga dobra cijeloga svemira, više od svih stvorenih naravi, uključujući anđeoske naravi. U njoj je sudjelovanje u Božjem intimnom životu, koje je veće i od svih čuda i drugih vanjskih znakova božanske objave ili od svetosti Božjih slugu.”[1]

 Svi sakramenti kao vidljivi znakovi koji nam daju nevidljivu milost jesu otajstva Božja. To znači da su čuda sastavni i bitni dio bez kojega nema kršćanstva. Zato se put inicijacije u kršćanstvo zove mistagogija što bi značilo uvođenje u otajstvo. Otajstvo je u konačnici sam Krist kao i sakramenti preko kojih susrećemo Boga. Mistagogija je, posebno danas, potrebna svakom kršteniku. Ako se na to zaboravi, onda se sakramente banalizira a vjeru shvaća čisto naravno. To se nažalost često događa kod običnih vjernika ali i svećenika te predstavlja siguran put u ateizam. Zato smo pozvani stalno aktualizirati vlastitu vjeru prije, za vrijeme i nakon doticaja sa sakramentima, posebno preko molitve.

Čudo je u službi vjere pa su tako Isusova čuda bila i ostala jedan od ključnih dokaza njegova božanstva. Čuda nam izravno dokazuju Božji zahvat, a neizravno božansko podrijetlo učenja, u prilog kojega su učinjena. Zato su se nakon Lazarova uskrsnuća i neprijatelji Kristovi masovno obraćali. Čudo sunca u Fatimi kojem je nazočilo 70 000 ljudi bio je veliki milosni dar koji je mnoge skeptike doveo do prave vjere. Ako vjerujemo da je Bog naš otac, tada znamo da on priskače u pomoć svojoj djeci kako naravnim putem tako i nadnaravnim. Laž je, što tvrde neki, da je vrijeme čuda prošlo. Isus je obećao da će i oni koji vjeruju u njega činiti djela koja je on činio pa i veća (Iv 14,12). Krist je Crkvi povjerio misiju spašavanja duša i to podržava stalno i čudima. Upoznajmo, prepoznajmo i razlučujmo čuda koje nam je Bog dao na mjesnoj i nacionalnoj razini kako bismo njima mogli hraniti i braniti svoju vjeru. Primjerice u Zadru se čuva neraspadnuto tijelo starca Šimuna bogonosca, a u Vodnjanu se nalazi u svijetu možda najveća zbirka relikvija koja uključuje i mnoga neraspadnuta tijela svetaca. Ovo je samo djelić naše svete baštine satkane od bezbrojnih darovanih nam čuda Božjih koja obvezuje kako Crkvu u Hrvata tako i svakoga od nas osobno. Istinska čuda nam objavljuju Boga, uvode nas u Božja otajstva i s njima se treba ophoditi na sveti način kako bismo rasli u ljubavi prema Bogu.

Čuđenje

Isus je postavio djecu kao uzor svojim učenicima i pozvao ih da se obrate i postanu kao djeca jer u protivnom neće ući u kraljevstvo Božje (Mt 18,3-4). Time ne želi reći da odrasli ljudi moraju biti infantilni i ponašati se nezrelo, nego želi ukazati da iz toga razdoblja života ima nešto izuzetno vrijedno što kršćani trebaju otkriti i svjesno živjeti. To je sposobnost čuđenja koju porađa bezazlenost koja dolazi iz nepoznavanja grijeha, a koja daje slobodu propitivanja i traženja objašnjenja. Čuđenje označava stav pred nepoznatim, a to je praktički cijeli svijet za dijete, koji se doživljava kao čudo. I doista, sve stvoreno je istinsko čudo koje ne prestaje, samo što odrasli uslijed navike i svoje umišljenosti to zaborave. Čuđenje također znači i zadivljenost i divljenje što je priznanje Tvorcu da je sve dobro učinio. U čuđenju je sadržan ispravan stav stvorenja pred svojim Stvoriteljem koji je temeljno polazište za uspostavu osobnoga odnosa s Bogom. Čuđenje kao iskonski stav duše ogleda se u licu, a posebno u pogledu, djeteta što pozorna promatrača očarava.

Čudo u pravilu traži i pretpostavlja vjeru kao što vidimo u ozdravljenjima koja čini Isus. Djetinja vjera u Boga i onda u Pismo i Predaju prihvaća doslovno ono što je napisano da bude tako shvaćeno. Vrednuje se vjera više nego razum i postupa u skladu s primjerom crkvenih otaca: vjerujem da bih razumio. Otvorenost za nadnaravno, bez kojega nema kršćanstva, nikada nam nije bilo potrebnija nego danas kada je bezboštvo postalo masovno. U dvadesetom stoljeću bilo je nekoliko osoba (Theresa Neumann, Martha Robin, Luisa Piccarreta) koje su desetljećima živjele bez hrane primajući samo svetu euharistiju. To je dokaz da čovjek doslovno može živjeti od vjere i postati znak svima koji žive samo za propadljivu hranu. Svi smo pozvani da se odvažimo i dopustimo Bogu da djeluje u našem životu pa i preko čuda.

Usvajanjem djetinjega čuđenja otvara se cijeli duhovni put u kojem dolazi do izražaja poniznost i sposobnost divljenja Božjim djelima, primjećivanje nadnaravnoga u naravnome te napredovanje kroz molitvu motrenja (kontemplacije). Samo jedno čudo ako se ozbiljno shvati može promijeniti cijeli život. Ivan Pavao II. je Torinsko platno definirao kao „izazov inteligenciji” i pozvao je sve ljude, a posebno znanstvenike, da se potrude primiti „ponizno duboku poruku upućenu njihovu razumu i njihovu životu”.[2] August Accetta, liječnik agnostik, došao je iz SAD-a i skoro dva sata proveo u tišini motreći Sveto platno. „Bilo je neodoljivo. Riječi to ne mogu opisati.”[3] Znanstveno ga je proučavao, na koncu je postao katolik i osnovao centar za promicanje poznavanja Svetoga platna preko kojega su se obratili mnogi drugi. Accetta svojim iskustvom svjedoči koliko je bitno znati se čuditi otajstvu i pustiti da ono preraste u molitvu. Nasljedujmo naše pretke koji su išli u Rim kontemplirati Veronikin rubac i koje je Dante pohvalio kao primjer pobožnih hodočasnika.

***

Vrednovanje čuda kao izvanrednih milosnih zahvata pomaže da se primjećuje i redovito Božje djelovanje kao što vrijedi i obrnuto. Ova uzajamnost podržava i razvija vjeru koja je satkana od vidljive i nevidljive stvarnosti. Mi smo tjelesna bića i osjetilno iskustvo nam je potrebno u odnosu s Bogom pa su nam stoga i čuda velika i nužna pomoć za vjeru. U jednostavnosti i poniznosti prihvaćajmo čudesna djela Božja, poput Gospe pohranjujmo ih i prebirimo sa zahvalnošću u srcu i čuda će se događati nama i preko nas.

[1]Réginald Garrigou-Lagrange, La Madre del Salvatore e la nostra vita interiore, Fede & Cultura, Verona, 2023., 75.

[2]Ivan Pavao II., Discorso, Torino, 24. svibnja 1998., br. 2., na: https://www.vatican.va/content/john-paul-ii/it/speeches/1998/may/documents/hf_jp-ii_spe_19980524_sudario.html (18. listopada 2024.).

^[3]Jim Graves, „Shroud of Turin Leads to Conversions, Founding of Shroud Center”, National Catholic Register,
12. ožujka 2021., na: https://www.ncregister.com/blog/shroud-center-of-southern-california (18. listopada 2024.).

Objava Ponovno otkrivanje čuda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bog je prvi uzrok čuda, no time nije isključena mogućnost sudjelovanja čudotvorca, koji radi kao suradnik Božji. Primjer je Jošua koji je svojom molitvom dobio od Boga produžetak dana kako bi mogao poraziti neprijatelje (Jš 10,12-14) i zaustavljanje Jordana kako bi narod na suhu mogao ući u Obećanu zemlju (Jš 3).

Nevjernici isključuju mogućnost čuda kao takvoga, dok vjernici prihvaćaju stvarnost čuda, ali se razlikuju u pristupu istom. Općenito uzevši u naše vrijeme, pod utjecajem sekularizacije, među vjernicima se pristup nadnaravnom bitno promijenio. Ako su prije vjernici bili skloni lakovjernosti i brzom proglašavanju nečega čudom, danas su im čuda često nepoželjna i to se očituje u raznim stavovima koji se, po našem mišljenju, mogu svesti na tri glavna.

• Ignoriranje

Vjernici racionalisti ne usuđuju se izričito tvrditi da se čuda ne događaju, ali se ponašaju kao da ne postoje. No tako upadaju u nerazumnost jer praktično niječu očite činjenice koje svjedoče milijuni ljudi u svim vremenima. Razumijevanje nije uvijek nužan uvjet za znanje pa tako možemo nešto znati što ne znamo objasniti kao u slučaju nadnaravnoga događaja.

Ignoriranje nadnaravnoga, pa i protiv dokazanoga iskustva, dovodi do hotimične sljepoće. Takvi stoga ne primjećuju čuda koja se događaju pred njihovim očima niti ih ona zanimaju. Primjerice sveti oganj se čudesno pali svake godine na Kristovu grobu u Jeruzalemu i prolazi nezapaženo. Ne pridaje se važnost ni onome što je znanost proglasila čudima kao Torinsko platno koje svjedoči Isusovu muku i uskrsnuće, nerukotvorena slika Gospe Guadalupske u čijim zjenicama je trinaest ljudskih likova, Lanciano gdje i nakon trinaest stoljeća imamo sačuvano meso i krv nastalih od hostije i vina…

Posljedica ovakvoga shvaćanja jest današnje rašireno prešućivanje čuda u Crkvi iako, zahvaljujući modernim medijima i prijevoznim sredstvima, nikad nisu bila dostupnija. Tako se više u našim svetištima ne prikuplja dokumentacija o čudesnim uslišanjima molitava. Iznimke su tek Lurd i Međugorje dok je prije praktički svako veće svetište to imalo. Ne izlažu se više zavjetni darovi ili svjedočanstva o primljenim milostima kao što su štake, slike, makete brodova i slično. To obeshrabruje ljude da se obraćaju Bogu u svojim potrebama za čudesna uslišanja kojih onda i ima sve manje. Ubrzano se gube sjećanja na čuda iz prošlosti, relikvije i na Božje ugodnike po kojima su se događala. Povezano s time sve se teže prepoznaju čuda iz sadašnjosti. Bog se nije promijenio, ali mi jesmo jer se naša vjera smanjila.

• Reinterpretacija

Moderni bezvjerci su sa svojim idejama o kršćanstvu utjecali na brojne protestantske, a onda i katoličke teologe koji se u ime prilagođavanja svijetu odriču nadnaravnoga. Čuda su za njih samo prividno takva, a u biti iza njih stoji neznanje, lakovjernost i prirodno objašnjenje. Tako je u Bibliji razdvajanje Crvenoga mora bilo oseka, gorući grm koji ne sagorijeva zapaljena nafta, opsjednutost padavica ili psihička bolest… Slično prolaze i čudesa svetih tijekom povijesti. Ispada kao da su ovi egzegeti razvodnjene vjere otkrili toplu vodu, a sva ta tumačenja su bila poznata i tadašnjim suvremenicima i nisu za njima posegnuli. No ipak puke pretpostavke se nude kao dokazi.

„Pobožna” varijanta reinterpretacije čuda je da se Bog poslužio nekom prirodnom pojavom kako bi pomogao potrebnima. Primjerice kod opsade Sinja Bog je pripustio Turcima dizenteriju kako bi ih natjerao da se povuku. Pri tome se prešutno zaobilazi ukazanje Gospe kao da se nije dogodilo odnosno da je plod mašte. Tako se prividno zadovoljava senzibilitet vjernika, a u biti se maksimalno podilazi ateističkom tumačenju koje onda prevlada.

Završno je tumačenje, koje okončava svaku raspravu, da čuda spadaju u mitologiju. Dakle ne radi se o stvarnim događajima, nego o pobožnim pričama za odrasle u kojima je važna poruka. Tu poruku treba sačuvati i ona je jedino vrijedno. Tako u slučaju uskrsnuća Kristova nije bitno je li se dogodilo stvarno, nego je važna poruka nade koja se preko toga šalje. Na to je već Pavao odgovorio ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje i vjera vaša (1 Kor 15,14).

Po kršćanskom nauku čudo je razumski shvatljivo i može biti dokazano da ono što se dogodilo krši empirijske zakone. Sasvim pogrešno je nuditi tumačenja koja se svode na nijekanje čuda jer se time osporava i razara kršćanstvo. Čak i shvaćanje da su čuda sporedna u vjeri je neprihvatljivo jer se sam Krist poziva na čuda koja imaju dokaznu snagu prvoga reda. Bez čuda bi povijest spasenja bila velika laž, a Isus prevarant.

• Zamjena

Na koncu mnogi vjernici prihvaćaju, često i nesvjesno, zamjenu nadnaravnoga s naravnim koje im nudi svijet. Isticanjem prirodnih fenomena kao čudesnih slavi se prirodu umjesto njezina Stvoritelja. Nova dostignuća znanosti, tehnike, medicine, robotike, informatike proglašavaju se čudima. Tako se uči da autor čuda nije više Bog nego samo čovjek. Širi se vjera u napredak koji će s vremenom dati objašnjenja za sve što sada još neki smatraju očitovanjem nadnaravnoga. Sve je veća ponuda lažnih čuda od znanstvene fantastike, superjunaka i izvanzemaljaca, preko raznih tehnika New age, do ezoterije i magije.

Svim ovim patvorinama, koje pokrivaju raspon od čudnovatoga do čudovišnoga, zajednički je senzacionalizam i prodaja magle: nove pseudo-znanstvene mitologije, samodostatnosti čovjeka i njegova pobožanstvenja. Oni koji ih usvoje smatraju se modernima, ali od vjere im ostane malo ili ništa. Posljedica je u velikoj mjeri gubitak sposobnosti zapažanja nadnaravnoga i tvrdokornost srca koje nije kadro prihvatiti ni empirijski nepobitna čuda.[1] Poznat mi je slučaj gospođe iz Cesene kojoj su davali još nekoliko mjeseci života. Otišla je u Međugorje i na povratku su liječnici utvrdili ozdravljenje, no tražili su od nje da ipak, za svaki slučaj, uzima kemoterapiju. Ona ih je poslušala, nakon pola godine bolest se vratila i žena je umrla. Ovdje je bilo nijekanje čuda od strane liječnika, a od strane žene nezahvalnost i izazivanje Boga. Ishod je bio tragičan.

***

Čuda smetaju suvremenom čovjeku jer ga suočavaju s Bogom koji mu otkriva neugodnu istinu njegove grešnosti i traži obraćenje,[2] a on drži da mu je dobro ovako i ne želi ništa promijeniti u svom životu. Navezan je na komfor, potrošnju, blagostanje, užitke i Boga doživljava kao ugrozu pa mu onda i čuda izazivaju nelagodu. U prošlosti su čuda izazivala i masovna obraćenja. Primjerice 100 000 krivovjeraca Pavličana se u kratko vrijeme obratilo pred čudima kopije slike Gospe Olovske u Bugarskoj.[3] Danas je tako nešto teško zamislivo jer među vjernicima prevladava stav nelagode i zatvorenosti pred nadnaravnim.

Kad netko osobno doživi čudo, kao u slučaju iskustva kliničke smrti, to mu u pravilu promijeni život, ali nerado o tome govori jer se boji nerazumijevanja i osude drugih. No čuda se događaju i u redovitim okolnostima kao primjerice u prometu kad čovjek u zadnji trenutak izbjegne nezgodu koja je mogla biti kobna. U tome trenutku najčešće i bude svjestan da se radilo o zahvatu odozgo pa čak i zahvali Bogu, ali se sve brzo zaboravi, umanji i na koncu pripiše slučaju i sreći. „Vjernički” progon čuda pokazatelj je, ali i uzrok sve veće nevjere. Potrebno se suočiti sa zabludama i krenuti u ponovno otkrivanje nadnaravnoga preko kojega se dolazi do Krista i dobiva život u izobilju.Egida: Čuda smetaju suvremenom čovjeku jer ga suočavaju s Bogom koji mu otkriva neugodnu istinu njegove grešnosti i traži obraćenje, a on drži da mu je dobro ovako i ne želi ništa promijeniti u svom životu.

[1]To je zorno prikazano u romanu Bruce Marshalla, Čudo oca Malahije, Verbum, Split, 2023.

[2]„Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.” (Mt 11,21-22)

[3]Josip Mužić, Gospa i Hrvati. Pučka pobožnost, vjera Božjih ugodnika i čuda, Split, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja – Zaklada Vigilare, Split, 2020., 44-45.

Objava „Vjernički” progon čuda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.