Navještaj oslobođenja

Od svojih štovatelja ona traži da budu „svjedoci ljubavi” i „svjedoci molitve”, posebno krunice, te da šire obiteljske Cenakule molitve koji su „lijek za velika zla koja danas prijete opstanku kršćanske obitelji zbog ozakonjenja abortusa, razvoda i svih sredstava za sprječavanje života. Molitvom možete postići sve od Gospodina. Molitvom koju molite zajedno sa mnom, svojom nebeskom Majkom, možete postići veliki dar preobrazbe srdaca i obraćenja. Svakodnevno možete molitvom udaljavati od sebe i svoje domovine tolike opasnosti i zla.”[2] Mi nismo izuzeti od zala koja pogađaju svijet, ali nas Gospa poziva da skupa s njom molimo dajući nam tako u ruke najmoćnije oružje kojim možemo spašavati svoju domovinu.

Na kraju obznanjuje: „Čudo milosrdne Isusove ljubavi uskoro će se ispuniti u vašem vremenu. U tom se sastoji trijumf mog Bezgrješnog Srca: u najvećem trijumfu milosrdne Isusove Ljubavi, koja će izmijeniti svijet i odvesti vas u novu eru ljubavi, svetosti i mira. S ovog Cenakula blagoslivljam sve vas, svoj Pokret, vašu Domovinu, Crkvu i cijelo čovječanstvo.”[3] Jednako kao i u Fatimi, Marija najavljuje pobjedu njezina Bezgrješnoga Srca koja bi se trebala brzo dogoditi i donijeti preobrazbu svijeta po Isusu. Udjeljujući blagoslov posebno izdvaja hrvatsku domovinu.

Na kraju poruke danoj u Austriji, iste godine u susretu u kojem su sudjelovali i hrvatski svećenici, Marija naviješta skori kraj komunizma u susjednim zemljama „koje su još pod jarmom velikog ropstva” koje uključuju i Hrvatsku i „naviještam vam da je blizu čas njihova oslobođenja”.[4] Ovo proroštvo je od velike važnosti jer obznanjuje skori pad tiranskoga sustava koji je izgledao nepobjediv.

Nova kušnja

Posljednja Marijina poruka Hrvatima dana je u Zagrebu 20. rujna 1996. nakon Domovinskoga rata: „Na ovu se Naciju moj Protivnik razbjesnio, donoseći u nju tešku kušnju nasilja i rata. Kolike su patnje morala podnijeti ova moja djeca! Ja sam se zauzela da dobiju veliki dar oslobođenja i mira. Ali sad vas očekuju još veće muke.”[5] Gospa obznanjuje da je uzrok netom završenoga rata ljutnja Sotone na Hrvate očito jer su, unatoč svojoj slabosti, ostali vjerni Kristu i njegovoj Majci. To je pravi razlog svih zala i patnji koje su nas snašle. No Marija otkriva također da smo njezinim zauzimanjem izišli kao pobjednici iz rata i postigli toliko žuđenu slobodu. Činjenice to potvrđuju. U ratu kada smo bili napadnuti od višestruko nadmoćnijega neprijatelja, premreženi izdajnicima i kada su nas svi iznevjerili, utekli smo se preko molitve krunice Gospi i u njoj pronalazili snagu i nadu. Na koncu se Oluja kao presudna pobjeda za oslobođenje zbila upravo na blagdan Gospe Snježne.

No Marija nam ujedno najavljuje nove i veće izazove u budućnosti. Sada nakon tri desetljeća od završetka rata, na prvi pogled izgleda da nisu nastupile još te najavljene veće kušnje jer što može biti teže od ratnih stradanja. Ali kada malo bolje pogledamo što se događalo u tom razdoblju, razvidno je da se stalno vodio rat i to puno pogubniji. Ovaj novi rat je unutarnji i cilja na duše jer se njime želi izbrisati katolička vjera i nacionalni identitet. Sve banke i glavni nacionalni resursi su u rukama tuđina; političari su redom u službi globalista; svi vodeći mediji vode kulturni protuhrvatski i protukatolički rat; ušli smo u Europu koja prednjači u provođenju protuživotnih i protunaravnih ideologija; ugurali su nas u NATO savez bez referenduma koji se silno trudi da uđe u rat s Rusijom; provode zamjenu stanovništva pa je pola milijuna Hrvata iseljeno a ubrzo će biti useljeno jednako toliko Azijata…

Bogorodica čak pet puta opetuje poziv da se ne bojimo unatoč svojoj brojčanoj malenosti, hvali odaziv na njezin poziv, najavljuje odlučujuću bitku koja će za Crkvu predstavljati „najbolnije čišćenje” te na kraju proslavu Isusa i poraz Sotone preko Marije i njezine djece.[6]

Poslanje Hrvata

Na kraju Gospa objašnjava u čemu se sastoji poslanje Hrvata: „Ono što se dogodilo u ovom Naciji postaje znak za sve. Zbog svoje vjernosti Isusu i vašoj nebeskoj Majci, Crkvi i Papi, Sotona je navalio na nju, u pokušaju da je uništi. Imajući na umu ovaj cilj, udružile su se sve sotonske i masonske sile. Međutim, Ja sam sama označila čas njihova poraza. Tako će biti za čitavo čovječanstvo. Zato vas pozivam na pouzdanje i nadu.”[7]

Gospa otkriva da je pravi razlog Domovinskoga rata pokušaj zatora hrvatskoga naroda. Time je u namjerno izazvanoj pomutnji raznih i često proturječnih objašnjenja otkrivena istina. Pokretač i idejni tvorac toga je sam Sotona što znači da su agresori i njihovi pokrovitelji bili puko oruđe u njegovim rukama. Motiv za ovaj genocidni pothvat je samo jedan: vjernost katoličkoj vjeri. Kao što je Stepinac osuđen i otrovan zbog toga, tako je sada cijeli narod bio određen da bude zbrisan s lica zemlje. U postizanju toga cilja, kao izvršitelji, udružile su se „sve sotonske i masonske sile”. Doista dovoljno se prisjetiti embarga na oružje koji nam je bio nametnut i tako nam oduzeto pravo na samoobranu, protuhrvatskog angažmana međunarodnih političara te pogrešnog i štetnog izvještavanja glavnostrujaških medija.

Marija se izravno založila protiv toga udruženog zločinačkog pothvata i porazila ih, protivno svim ljudskim predviđanjima. Hrvati su, iako daleko slabiji, surađivali usrdnom molitvom i junaštvom svojih branitelja te su iz rata izišli kao pobjednici. Ovo naše čudesno iskustvo u zadnjem ratu Bog je upotrijebio da nas učini živim znakom današnjem bezbožnom svijetu koji ignorira i odbacuje nadnaravno uzdajući se samo u svoje ljudske sile. Znak dan od Boga u Svetom pismu ima veliko značenje. I sam Isus je navješten kao znak. Prvi put od proroka Izaije koji obznanjuje kralju Ahazu: „Čujte, dome Davidov: Zar vam je malo dodijavati ljudima pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!” (Iz 7,14). Drugi put od starca Šimuna koji držeći Isusa u naručju za njega prorokuje da će biti „znak osporavan” (Lk 2,34). Hrvatska je dokaz i poučak za cijelo čovječanstvo da će se sve sile ovoga svijeta udružiti na globalnom planu da unište kršćanstvo ali da treba sačuvati nadu i ustrajati u vjernosti Kristu koji će po svojoj Majci poraziti sve neprijatelje.

Poruka završava riječima:„Ne boj se, malo stado. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu.”[8] Hrvati su pozvani da se preko svoje nebeske Majke povežu i okupe s drugima i da budu dio maloga stada u ovom svjetskom sukobu preko kojega će se ostvariti Marijin trijumf u cijelom svijetu. To znači da će biti pod posebnim udarom neprijatelja, podnijeti velike žrtve ali i imati posebne milosti, ostati do kraja vjerni i izići kao pobjednici.

[1] Svećenicima Marijinim predragim sinovima, 436.

[2] Ibidem, 436.

[3] Ibidem, 436.

[4] Ibidem, 432.

[5] Ibidem, 683.

[6] Ibidem, 683-684.

[7] Ibidem, 684.

[8] Ibidem, 684.

Objava „Plava knjiga” o Hrvatima (II) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Don Gobbi je više puta boravio u Hrvatskoj gdje je od Majke Božje primio razne poruke koje nam mogu pomoći da bolje shvatimo u kakvom se stanju nalazimo i što se od nas očekuje.

Kraljica mira

Dana 19. lipnja 1982. godine, Gospa se u Splitu obraća svima koji su se odazvali njezinu pozivu i kaže da je od njih sastavila „svoju četu” s kojom ulazi „u zaključne trenutke bitke”.[2] Ovim se svima daje na znanje da se nalazimo u prijelomnim vremenima. Hrvati nisu posebno spomenuti, ali su uključeni po odazivu kao dionici Gospine čete.

U drugoj poruci danoj u Zagrebu 14. studenoga 1984. Gospa prvi put izrijekom spominje hrvatski narod. Odaje nam priznanje zbog onoga što smo pretrpjeli i očituje svoju blizinu: „U zemlji ste gdje moji sinovi trpe i nose teret nebrojenih patnja; u ovoj zemlji kojoj toliko prijeti moj i vaš Protivnik, ali koju Ja toliko ljubim i štitim.”[3] Ukazuje da je naša domovina posebno teško poprište borbe dobra i zla, odnosno da se nalazimo na prvoj liniji bojišnice gdje smo izloženi velikim patnjama i prijetnjama Sotone. No u isto vrijeme nismo prepušteni sami sebi, već je Gospa na našoj strani i pruža nam posebnu zaštitu i ljubav.

Potom kaže: „Ja sam Kraljica mira. Nikada kao danas čovječanstvo nije bilo ugroženije opasnošću rata i neizmjernog razaranja. Gledajte na mene kao na Onu koja ima od Boga zadatak da donese mir svijetu. Zato vas pozivam da molite za mir s jednom trajnom, pouzdanom i uvijek sa mnom obavljanom molitvom. Osobito molite svetu krunicu. Tako ćete moći postići od Gospodina veliku milost promjene srdaca da bi se svi otvorili osjećajima ljubavi i dobrote. Tako će mir ući u srce ljudi, a zatim se proširiti u obitelji, narode i u čitav svijet.”[4] Majka Božja se predstavlja pod istim imenom kao i u ukazanjima u Međugorju – Kraljica mira – i upozorava na prijetnju svjetskoga rata koji se može otkloniti molitvom, posebno krunice, u zajedništvu s njom.

U nastavku iste poruke stoji: „Da bih vam dala siguran znak svoje majčinske nazočnosti i da bih vam pružila radost i ohrabrenje usred tolikih vaših boli, Ja sam sama izabrala ovu zemlju da se ukažem na nov, dulji i izvanredniji način.”[5] Marija objašnjava da je izabrala hrvatsku zemlju za svoja ukazanja, jedinstvena po dužini trajanja i načinu odvijanja. Razlog je što je vidjela velike patnje hrvatskoga naroda, koje su tada bile uzrokovane bezbožnom ideologijom komunizma i velikosrpskom vladavinom, i hoće mu dati „siguran znak” da ga ona nije napustila, već majčinski stoji uz njega kao što je svojedobno stajala pod križem svoga Sina bodreći ga tako da ne klone duhom i donoseći mu radost. Ukazanja u Međugorju su dakle znak Marijine ljubavi darovan Hrvatima. Ova poruka je izričita potvrda ukazanja u Međugorju kako po imenu Gospinu tako i po opisu načina tamošnjega ukazanja. No ovo je ujedno i priznanje Hrvatima što su, unatoč svim protivštinama, ostali vjerni Kristu. Do svjetskoga rata, hvala Bogu, nije došlo i to možemo zahvaliti onima koji su se odazvali Gospinu pozivu na molitvu. No nakon ni deset godina dogodio se rat u tadašnjoj Jugoslaviji u kojem su upravo Hrvati bili najveće žrtve. Možda je to Bog dopustio jer je znao da mi imamo još dovoljno vjere da to možemo iznijeti za razliku od zapadne Europe koja to ne bi mogla. Marija je uz to mogla te naše patnje prikazati svome Sinu kao zadovoljštinu za grijehe čovječanstva kako bi tako spriječila svjetski rat.

Majka domovine

U trećoj poruci danoj u Zagrebu 27. listopada 1988. godine Gospa kaže: „Kolike milosti izviru iz mog Bezgrješnog Srca za vas, za cijeli moj Pokret, za vašu domovinu koja prolazi časove patnje i tegobe i toliko treba pomoć svoje nebeske Majke.”[6] Marija nam ukazuje da zna kroz koje muke prolazimo i koliko nam je potrebna njezina majčinska pomoć i zato nam otkriva da primamo od nje velike milosti. Kako je tada postojala sam Jugoslavija, moglo bi se zaključiti da Gospa misli na nju ali ona bi tada govorila o državi, što bi bilo jednoznačno, a ne o „vašoj domovini” što je sintagma koju koristi u Zagrebu, prijestolnici tadašnje Republike Hrvatske i upućuje je Hrvatima katolicima koji svojom domovinom smatraju jedino Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

I nastavlja sa snažnom porukom: „Ja sam Majka i Kraljica vaše domovine.”[7] Ovdje se Marija sama naziva Majkom „vaše domovine”, odnosno budući da se prvenstveno obraća Hrvatima, to znači hrvatske domovine. Tako otkriva da nije samo Majka svakoga od nas ponaosob ili zajedno nego da njezino majčinstvo pokriva cijelu našu zemlju. Izgleda neobično da se Gospino majčinstvo može definirati i teritorijalno, no kada razmotrimo da je jedan od osnovnih odrednica nacije zemlja koju nastanjuje dotični narod, onda postaje shvatljivo da Marija u svojoj skrbi za nas, svoju djecu, svoje majčinstvo proteže i na našu domovinu bez koje ne bismo postojali kao narod. Štoviše, kako u Bogu nema slučaja nego svakome narodu udjeljuje i određenu zemlju za obitavanje tako je i Hrvatima dana baš ova zemlja u kojoj žive vjekovima. U tome nas je mogla kod svoga Sina zagovarati i za nas posredovati upravo Majka Božja, a svijest i zahvalnost za to je vjerojatno i razlog zašto je bitni dio našega nacionalnog identiteta upravo marijanska pobožnost.

Kraljica Hrvatske

Marija se u ovoj poruci ujedno naziva i Kraljicom hrvatske domovine. To ne isključuje uvriježeni naslov pod kojim je častimo kao Kraljicu Hrvata nego ga dapače i osnažuje ukazujući da ona vlada ne samo nad svojim vjernicima nego i našom zemljom.[8] To je povlastica koju vjerojatno možemo zahvaliti našim precima koji su upravo vojujući pod njezinim stijegom svoju domovinu, uz velike žrtve i stradavanja, obranili. Ujedno su tako, svojom krvlju i junaštvom, stoljećima štitili kršćanstvo od najezde islama i komunističkoga bezboštva zasluženo stekavši naslov predziđe kršćanstva. Po svome uznesenju na nebo, Marija je postala kraljica i neba i zemlje jer je Majka vječnoga kralja Isusa Krista. Katolička Crkva slavi blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice 22. kolovoza priznajući je tako moćnom zagovornicom kod Boga. Aleksa Benigar tumači: „Marijino kraljevsko dostojanstvo ima isti temelj i iste oznake Kristova božanskoga kraljevskoga dostojanstva. Ona ovisi o njemu i iz njega ima svoj opstanak, jer je u Božjem predodređenju s njime združena.”[9] Hrvati su je tako tijekom svoje burne povijesti zvali „fidelissima advocata Croatiae” (najvjernija odvjetnica Hrvatske). No ujedno su je častili i kao kraljicu svoje zemlje. Godine 1944., u teškim danima Drugoga svjetskoga rata, fra Ante Jadrijević bilježi: „I hrvatski narod proživljava strašne dane, možda gore nego ikoji drugi narod. Svugdje se lije krv, a popaljene kuće i uništeni domovi opažaju se svaki dan sve više. Zato ako itko, mi trebamo poslušati glas svoje Majke i zaštitnice koji nam Ona upravlja iz Fatime. Ta mi smo Marijino kraljevstvo, a ona je naša Majka, kako ju je nazvao zadnji kralj hrvatske krvi Nikola Iločki: Majka kraljevstva, Mater regni.”[10] Neki narodi su Mariju i službeno proglasili kraljicom svoje domovine. Kraljicom Poljske proglašena je već 1656., a na traženje poljskih biskupa od 1923. ustanovljen je i blagdan Marije Kraljice Poljske.[11]

[1] Oscar Cantoni, „Apertura del processo per la causa di beatificazione e canonizzazione del Servo di Dio Sac. STEFANO GOBBI”, Diocesi di Como, 1. svibnja 2024., na: https://www.diocesidicomo.it/wd-document/apertura-del-processo-per-la-causa-di-beatificazione-e-canonizzazione-del-servo-di-dio-sac-stefano-gobbi/, (22. prosinca 2025.).

[2] Svećenicima Marijinim predragim sinovima, Svećenički marijanski pokret, Zagreb, 1998., 252-253.

[3] Ibidem, 314.

[4] Ibidem, 314.

[5] Ibidem, 314.

[6] Ibidem, 435-436. Hrvatski prijevod koristi izraz zemlja koji je pogrešan jer u talijanskom izvorniku stoji „patria” što znači domovina. (Ai Sacerdoti figli prediletti della Madonna, Movimento Sacerdotale Mariano, Milano, 2007.²⁶, 365).

[7] Svećenicima Marijinim predragim sinovima, 436.

[8] Detaljnije o Gospi kraljici Hrvata vidi: Josip Mužić, Gospa i Hrvati. Pučka pobožnost, vjera Božjih ugodnika i čuda, Split, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja – Zaklada Vigilare, Split, 2020., 260-264.

[9] Aleksa Benigar, Mudrost križa (Staurosofia). Franjevačke duhovne vježbe, Brat Franjo, Zagreb, 1994., 227.

[10] Ante Jadrijević, „Predgovor”, u: Ljudevit-Marija Grignon de Montfort, Prava pobožnost prema Majci Božjoj, Naklada Svetišta Majke Božje Lurdske, Zagreb, 1944., 4.

[11] Vidi detaljnije: Josip Mužić, Gospin vitez Ivan Pavao II. Hrvatima brat, Zaklada Vigilare, Zagreb, 2021., 81-84.

Objava „Plava knjiga” o Hrvatima (I.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Masovno okupljanje naroda nije moglo proći nezapaženo od vlasti koja se osjetila ugroženo i počela poduzimati protumjere. Fra B. Vidović piše: „To se je ukazanje, kako govore, ponavljalo. Čim je taj glas pukao, počeo je svijet dolaziti na groblje. Hiljade i hiljade dolaze svaki dan i svake noći i župnik se drži neutralno i u ništa se ne pača. Ali se je vlast umiješala, uhapsili su djevojku i djecu. Govore da su djevojku i tukli, ali držala se je sjajno i govorila: dalje mene tucite i ubijte, ja ću govoriti, što sam vidjela i čula. Svijet jednako dolazi.”[1]

Progoni

UDBA privodi i ispituju vidioce pokušavajući ih zastrašiti i prisiliti da povuku i zaniječu ukazanja koja su imali. No ova mjera se nije pokazala učinkovitom jer, ako je i djelovala na djecu, nije na Janju koja je, unatoč primljenim batinama, pružila odlučan otpor spremna položiti i život za svjedočenje istinitosti onoga što je doživjela.

Nakon toga represija se okrenula protiv naroda. „Organi vlasti su te skupove zabranjivali i razgonili, pojedince pozivali na saslušavanja i zatvarali.”[2] Dočekivali su hodočasnike i nisu im dali prolaziti.[3] Grupu iz Prologa su istukli pendrecima a druge su pritvorili.[4] Ljude su zatvarali i u kapelu.[5] Ljudi su stoga odlazili noću i po mraku do mjesta ukazanja da ih ne vide komunisti.[6] Kad bi milicija došla, ljudi bi se dali u bijeg preko grobova, a one koje bi uhvatili tukli bi bez poštede. No Bog je znao davati čudesnu zaštitu žrtvama i svjedočanstvo prisutnima. Janju su komunisti tukli na groblju, ali ona je govorila da je ništa ne boli.[7] Ovo iskustvo su imali i neki drugi vjernici. „Mara Lauš nadimak Lovac zvala se Čavaruša išla na groblje Džalto, zloglasni komunjara iz Livna, je udario kundakom a ona ništa nije osjetila.”[8] Ovakvi udarci posebno kundakom puške mogu nanijeti teške ozljede i nemoguće je da ne izazovu veliku bol. Iz ovakvih slučajeva i progonitelji su mogli zaključiti da se radi o nadnaravnim fenomenima i postaviti se drukčije. Nažalost nemamo saznanja da se itko od njih pokajao i obratio. Štoviše, bilo je i onih koji su izgleda tada tragično skončali. Janjin stričević Ilija (Ile) Franjičević, od majke Mande Pelivan i oca Ivana, također je imao viđenje i umro od posljedica prebijanja milicije koja je danima rastjerivala narod.[9]

Cijelo to vrijeme Janju nisu ostavljali na miru, bila je prva na udaru, puno je propatila ali je primala i posebne milosti koje su često bile vidljive i drugima. Janju su odvodili u Livno u zatvor nekoliko puta, ali njoj je „sjalo u zatvoru”.[10] Jednom zgodom nakon tri dana pritvora, vidjevši svjetlo u zatvoru, pustili su je samu u noći. Noć je bila mračna, ali se ukazala zvijezda koja je išla pred Janjom do Bile gdje je prenoćila kod ujaka.[11] Sutradan je sretno stigla kući. Jednom kad su je uhitili i, kako nije bilo automobila, pješice privodili na ispitivanje, njoj se otvorio grm u koji je ušla, a pratitelji je nikako nisu mogli naći i otad su je ostavili na miru.[12]

Komunističke vlasti su protiv hodočasnika koristile miliciju i vojsku, ali svime je rukovodila UDBA koja je mogla računati i na razgranatu doušničku mrežu suradnika. Činjenica da su upregli cijeli svoj represivni aparat protiv golorukih ljudi, uglavnom žena i djece, govori koliko su to smatrali važnim. Bojali su se vjernika svjesni da njihova vlast ne počiva na podršci naroda nego na nasilju i zločinima.

Fra B. Vidović piše 1946.: „Svrhom godine zastalo posve i svijet ne ide toliko u Ćosanlije. Bit će da više nema ukazanja.”[13] Razumljivo je da su uslijed progona, a onda i zbog dolaska zime jenjali dolasci hodočasnika, no to ne znači da su prestala ukazanja. Godine 1946. i 1947., ljudi su se okupljali masovno, a nakon toga nisu. Što bi moglo značiti da su to vrijeme ukazanja bila redovita, a nakon toga više nisu ili su se, zbog represije, događala potajno u privatnosti. Svakako zadnje vijesti o ukazanju imamo 1952. godine,[14] a vjerojatno su te iste ili najviše sljedeće godine potpuno prestala. Sveukupno imamo nekih sedam godina koliko su trajala ukazanja.

Različite prosudbe

Fra Franjo Vrdoljak (1912. – 1995.) je za vrijeme ukazanja bio župnik (od 29. VI. 1945. do 4. V. 1947.).[15] Njegov stav je bio vrlo važan kako za narod tako i za vlast. Svjestan toga on se, po vlastitim riječima, „nije miješao u čitavu stvar”.[16] Fra Bonifacije Vidović kaže: „Župnik se drži neutralno i u ništa se ne pača.”[17] Samostanski kroničar kaže „sva je sreća” da nije, jer je očito prepadnut i zabrinut zbog progona kojemu su u protivnom mogli biti izloženi franjevci. Župnik u svojoj kronici nikoga ne okrivljuje nizašto, dapače uopće ne spominje ni Janju ni ikoga drugog od vidioca i tako ih štiti. Uz to što je još važnije on, iako je najpozvaniji da govori o onome što se zbiva u njegovoj župi, ne donosi nikakav, a posebno ne negativan, sud o događanjima. Za očekivati je da je župnik pazio što zapisuje svjestan da se sve može iskoristiti protiv njega. Stoga je mogao ili prešutjeti ukazanja ili zabilježiti ih tako da to nikome ne naškodi. U ovom drugom slučaju za koji se on odlučio, prednost je što tako ostaje svjedočanstvo za poslije. U prilog ovoga zaključka stoji i što ista kronika donosi: „Jedne korizmene nedjelje 1947. organi vlasti rastjerali su posjetioce sa ćosanskoga groblja. Iza toga je došao jedan organ vlasti s tri vojnika da premetne župski stan. U prisutnosti Ive Brale zvonara, jer župnika nije bilo kod kuće, premetnuo je kuću i našao kroniku, istrgao iz nje nekoliko listova s napomenom da se tu nalaze neke stvari koje terete fratre. Tako je objašnjen nestanak ona četiri lista kronike iz 1947 godine.”[18] Iz Kronike samostana na Gorici saznajemo da je zvonar bio uzet za svjedoka, a da je predstavnik vlasti bio Tomislav Džalto.[19] Prvotni razlog dolaska vlasti bilo je tjeranje hodočasnika s mjesta ukazanja. Premetačinu župnoga stana napravili su tek naknadno i u njoj je ključan bio pronalazak župne kronike, koja je očito i bila predmet potrage, iz koje su istrgnute četiri stranice kao dokazni materijal protiv župnika.

[1] Ibidem, 411.

[2] Liber memorabilium župe Čuklić, 55. Usp. također: Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

[3] Kazivanje J. Vlahovića.

[4] Kazivanje A. Kurbaša.

[5] Kazivanje A. Franjičević.

[6] Anđelku Benzon je tako majka nosila noću na leđima do groblja i ona se sjeća svjetla plave boje slična moru (Kazivanje A. Benzon).

[7] Kazivanje Marije Milanović, r. Franjičević 1952., J. Mužiću 5. travnja 2025.

[8] Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 4. travnja 2025.

[9] Kazivanje A. Benzon. U drugom izvoru navodi se prirodni izvor smrti. „Ile Franjičević rođen 1933. umro je sa 17 godina. Sestra je pričala da ga je groznica uhvatila na groblju, Ile: ‘Mama, probudi me u 4 ujutro’, vidio Gospu.” (Kazivanje J. Franjičević).

[10] Kazivanje A. Kurbaša. Samostanski ljetopisac donosi da su „dapače Janju neko vrijeme držali i u pritvoru” (Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421).

[11] Kazivanje J. Franjičević; Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 4. travnja 2025.

[12] Kazivanje A. Benzon.

[13] A. Barun, „Dnevnik”, 411.

[14] Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 27. studenoga 2025.

[15] M. Karaula, „Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić”, 88.

[16] Liber memorabilium župe Čuklić, 55.

[17] A. Barun, „Dnevnik”, 411.

[18] Liber memorabilium župe Čuklić, 56.

[19] Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

Objava Ukazanja u Ćosanlijama (III.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mučeništvo o. Perice

Manje je poznato da je o. Perica u ljeto 1928. godine pohodio njemačku mističarku Therese Neumann koja je čak 36 godina bez jela i pića živjela samo od euharistije.[2] Tom prigodom ona mu je prorokovala da će završiti život mučeničkom smrću.[3] Po ulasku u Dubrovnik 22. listopada 1944. partizani su oko 22 sata uhitili oca Petra.„Rublje je stavio u svoju tašku, s klecala je uzeo svoj redovnički križ, sliku Srca Isusova i Marijina, te sv. Josipa. Sve je govorio: Srce Isusovo, smiluj mi se, Srce Marijino, u te se uzdam, sv. Josipe, tebi se preporučujem. Na to se je bacio naglo, brzo i iznenada, pred klecalom na koljena i nekoliko puta poljubio pod, zazivajući Srce Isusovo i Marijino i sv. Josipa u pomoć. Srce Isusovo, ako je žrtva za tebe, neka bude, rado je primam, smiluj mi se.”[4] Otac Petar od đačkih je dana molio za milost mučeništva i tu želju više puta u životu spominjao, pa u zatvoru Karmen o tome naglas razmišlja.[5]

Odveden je na otočić Daksu gdje je, skupa s 52 Dubrovčanina, bez suđenja bio svučen, zlostavljan i strijeljan, a njegovo tijelo bačeno u zajedničku jamu. Za njega jedan njegov štovatelj opravdano piše: „Ja sam uvjeren da si bolnu tajnu svoje Kalvarije namijenio Gospodaru života i smrti za spas svoje Hrvatske. To čvrsto vjerujem i to je jedino što me tješi u tami tvoje smrti. Isto tako vjerujem da su tvoji krvnici bili postidjeni tvojim pogledom i tvojim janjećim predanjem pravednika.”[6]

Navještaj slobode

Prilikom susreta s mističarkom, otac Petar primio je od nje i objavu da će Hrvatska potkraj stoljeća zadobiti slobodu.[7] Hrvatska je postojala kao država i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, ali svega četiri godine i nije bila posve neovisna. Mističarka je izrijekom spomenula da će se to dogoditi koncem dvadesetoga stoljeća. Tako je i bilo: nakon šest desetljeća od proroštva, u ratu se rodila hrvatska država.[8] Ni ona nije posve slobodna, ali dijeli sudbinu ostalih takozvanih demokratskih država. Vjekovni san za koji su nebrojeni naraštaji molili, žrtvovali se i stradavali postao je tako, unatoč svim protivštinama, zbilja kojom se dičimo i u kojoj očekujemo da će Bog podariti istinski preporod hrvatskoga naroda.

Prva su se dva proroštva, dakle, u cijelosti ostvarila što je svojevrsno jamstvo i za ispunjenje trećega proroštva. Bog je uvijek vjeran svojim obećanjima i samo čovjek zna zakazati i tako odgoditi ispunjenje proroštva.

Znakovito je da se Therese Neumann, dok je još bila živa, ukazivala djeci u Bolu 1946. godine skupa s Majkom Božjom i svecima. Moguće je objašnjenje da je tu bila riječ o bilokaciji, a ne o pravom ukazanju. Svakako to potvrđuje da je mističarka, koja je djeci prije ukazanja bila nepoznata, bila dionik i podupiratelj poratnih ukazanja u hrvatskom narodu. Nadnaravno djelovanje je daleko jače od naravnoga, a utjecaj mističnih duša na povijesna zbivanja u pravilu prolazi neprimijećen i bit će nam u cijelosti poznat tek na posljednjem sudu.

„Kralježnica” Europe

No Therese je dala i treće proroštvo o Hrvatskoj: da će imati ključnu ulogu u očuvanju kršćanstva u Europi, tj. da će biti „kralježnica” očuvanja kršćanstva u Europi.[9] Evo što o tome kaže njegov suvremenik Dušan Žanko: „Znali smo da moliš i žrtvuješ se za Hrvatsku. Znali smo, da si u svojim snovima, pjesmama, viđenjima i patnjama za Hrvatsku. Znali smo da si 1932. pitao čudesnu Djevicu Neumann za Hrvatsku i da si skupa s njom odgonetnuo tajne Božje Providnosti o Hrvatskoj. Tereza Neumann je izjavila da će u najtežim vremenima koja dolaze za kršćanstvo, Hrvatska biti kičma kršćanstva. Dakako, bio si oprezan i svet. Znao si čuvati tajnu. Mi smo je slutili, a poslije saznali.”[10]

Mala zemlja, ekonomski opljačkana, politički porobljena, demografski desetkovana, a teritorijalno reducirana, dobila je poslanje da bude ni više ni manje nego „kralježnicaˮ europskoga kršćanstva. Kralježnica je središnji koštani oslonac trupa koji štiti leđnu moždinu te omogućuje čovjeku pokretljivost i uspravno držanje. U prenesenom smislu to znači da je Hrvatska odabrana da u prijelomnim vremenima u Europi sačuva vjernički ponos, pokrene kršćanski preporod i, uz velike žrtve, predvodi borbu protiv sila zla. To ju višestruko nadilazi, ali kako znamo, Bog bira malene da posrami velike, tj. da svima bude očito da je On gospodar povijesti i onaj koji „silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne” (Lk 1,52). O tome govori i apostol Pavao: „Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom” (1 Kor 1,27-29).

Nagovještaji ostvarenja i toga posljednjega proroštva sve su vidljiviji jer, iako je hrvatski narod grešan, ipak – unatoč svim ratovima i progonima – duhovno stoji daleko bolje nego zapad. Štoviše, imamo puno znakova vjerskoga buđenja: od molitava pred bolnicama i na trgovima, preko hoda za život, mreže vječnoga klanjanja po svim većim gradovima do masovnih duhovno-rodoljubnih glazbenih spektakala.

[1] „’Zdravo Djevo’ – hrvatska marijanska himna već 120 godina”, HKM, 3. rujna 2024., na: https://hkm.hr/vijesti/domovina/zdravo-djevo-hrvatska-marijanska-himna-vec-120-godina/, (19. prosinca 2025.).

[2] Roko Prkačin, O. Petar Perica, DI. Pjesnik i mučenik, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2014., 147. Mijo Ivurek navodi da se ovaj susret dogodio 1922. (Mijo Ivurek, Padre Petar Perica i njegovo doba. Život i djelo isusovca, dobrotvora, domoljuba i mučenika s Dakse, pjesnika – autora najpjevanijih katoličkih pjesama u Hrvata: Do nebesa i Zdravo Djevo Kraljice Hrvata,Naklada – Gea d.o.o., Zagreb, 2015., 59).

[3] Kazala mu je također da moći koje se u Splitu pripisuju sv. Duji ustvari nisu njegove, nego pripadaju jednomu drugomu mučeniku. (R. Prkačin, nav. dj., 147); M. Ivurek, nav. dj., 59.

[4] R. Prkačin, nav. dj., 227-228.

[5] Ibidem, 229.

[6] Dušan Žanko, „Ubiše i sveca… In memoriam O. Perici”, u: Dušan Žanko, Svjedoci. Izabrani eseji, prikazi, sjećanja, Hrvatska revija, Barcelona –München, 1987., 230.

[7] Vladimir Lončarević, „Petar Perica – mučenik i pjesnik”, Glas koncila, 21. listopada 2012., 21.

[8] Koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća Jelena Brajša, tadašnja ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, osobno mi je prenijela ovo proroštvo o osamostaljenju Hrvatske.

[9] V. Lončarević, nav. dj., 21. Pater Vatroslav Halambek u razgovoru 8. siječnja 2026. potvrdio mi je da postoji usmena predaja kako je pater Josip Antolović pronašao u njegovim spisima da mu je, nakon što je čula da je iz Hrvatske, rekla da će Hrvatska biti kičma Europe.

[10] D. Žanko, „Ubiše i sveca… In memoriam O. Perici”, 230. (Objavljeno prethodno u: Hrvatski narod, br. 1240, 21. siječnja 1945.).

Objava Proroštva Therese Neumann o Hrvatskoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Primjer kako djeca znaju reagirati je Mara Periša koja je tada imala deset godina. Ona je otišla sa stričevićem do mjesta ukazanja i rekla mu: „Nitko je ne vidi, sad ću je ja vidit. Evo vidit ćeš. I vidjela sam je u špilji kod vratnica. Evo stani, sad ću je ja uzeti rukom. I kad sam krenula da ću je uzet, ona nestala. Stričević je rekao: ʽI ja ću je Mare uzet.ʼ”[1] Iz ovoga je očito da su ovo dvoje djece to tada doživjeli kao neku igru i da im je bilo sasvim normalno da se Gospa može ukazati umanjena kao kipić i da se može uzeti u ruku. Slično je nešto doživio i Anđelko Milanović rođen 1910. koji je jednom prigodom raskrilio ruke i rekao stricu da vidi Gospu u lijevom istočnom kutu groblja.[2] Gospa se može ukazati različitoga izgleda, zavisno kome se obraća, pa je tako u Japanu azijatkinja, u Africi crnkinja, a u Meksiku mješanka. No, na istom mjestu ukazanja, pojavljuje se uvijek u istom liku. Neobična viđenja, u kojima se vidi nešto poput slike ili kipa, mogu se objasniti više igrom mašte, optičkom varkom ili nekim sličnim prirodnim tumačenjem. Stoga se može zaključiti da su se u Ćosanlijama događala dva fenomena koja su se pratila. Jedan su, po svemu sudeći, nadnaravna ukazanja koja su doživjela Janja i, makar na početku djeca Vlahovići, a drugi su naravna ili prividna „ukazanja” koja su doživjeli drugi.

Poruke

Osim Gospe ukazivao se Isus i Sveta Obitelj.[3] Jandre Lauš je govorio da vidi anđele.[4] Okupljeni narod nije imao takva viđenja ali je bio svjedok popratnih znakova. Vidjeli bi svjetlost i čuli zvonjavu zvona popodne i navečer.[5] „Svatko je vidio. Pusta sjajnost! Izvečer. Sunce je zašlo. Rastvorilo se nebo i sklopilo. Janja je tada rekla: ʽOde Gospa!ʼ” [6] „Janje kaza ode Gospa, svijet vidi otvoreno nebo po noći, prepao se ali svi su ga vidjeli.”[7] Uz to su vidjeli i „sjajnost”.[8] Otvoreno nebo po noći praćeno jakom svjetlošću duboko se dojmilo naroda koji je dobro poznavao prirodne fenomene i uviđao da je ovo nešto sasvim drukčije i do tada neviđeno.

Sama činjenica ukazanja u tim olovnim vremenima bila je najveća radosna vijest jer je predstavljala veliko ohrabrenje puku da, unatoč svim progonima, ostane postojan u vjeri. Jer mogli su komunisti činiti što ih je volja, ali kad Bog preko svoje Majke pokazuje svoju blizinu i ljubav, nestaje svaki strah i sve postaje moguće. Po nekima Gospa ništa nije posebno kazala, nego samo općenito „slušajte i radite, Bogu se molite, postite!”[9] Prema fra Ćiri Lovriću poruka je bila: „Ne bojte se, moj narode! Samo ostanite vjerni mome Sinu! I ja vas zagovaram kod Boga!”[10] Janja bi pitala Gospu za nestale je li živ ili mrtav i dobivala odgovore.[11] Za ljude koji su izgubili svoje najbliže to je bilo od velike važnosti. Nešto slično vidimo i danas kada se i nakon više od tri desetljeća ne odustaje od potrage za zemnim ostacima nestalih u Domovinskom ratu. Gospa je tražila da bude misa svake godine na groblju na Malu Gospu i to se neko vrijeme držalo i župnici bi tom prigodom spomenuli ukazanja.[12] To je bio način da se sačuva zahvalnost i spomen na primljene milosti.

Okupljanje naroda

Ukazanja su imala veliki odjek u narodu. „Svi su virovali.”[13] Oni koji bi došli kazali bi svojima i broj hodočasnika je sve više rastao.[14] Župnik zapisuje: „Na tu vijest mnogi pojedinci, pa i skupine, cijele procesije počele su dolaziti na groblje, osobito navečer, koje su se produživale dugo u noć. Išlo se na groblje moljenjem krunice, pjevanjem nabožnih pjesama. Dolazili hodočasnici iz sela i okolnih župa, pa i iz udaljenih hercegovačkih.”[15] Samostanska kronika dodaje da bi u sumrak, nakon završetka poslova na polju, narod u molitvenoj procesiji „obilazio” groblje.[16] Mnogi su želeći činiti pokoru dolazili bosonogi. Najviše je svijeta dolazilo u sumrak da prisustvuju ukazanju Gospe.[17] Janja bi obavijestila narod kad bi Gospa došla i pozvala ih da kleknu i jednako tako bi ih obavijestila kad bi Gospa otišla. Pripremali bi se prije molitvom, a nastavili bi s molitvom i nakon ukazanja po noći. Predvečer je bilo zgodno vrijeme jer su ljudi bili gotovi sa svojim poslovima, a noć je bilo sigurnija jer je pružala zaštitu od progonitelja. Po cijelu noć se molilo krunice.[18] Groblje je znalo biti puno ljudi koji su dolazili i danju i noću.[19] Nedjeljom kada se nije radilo, dolazio bi veći broj ljudi nego preko tjedna. Anica Kurbaša se prisjeća: „Žene pričaju da su svaku večer išli gore moliti. Narod dolazio iz okolice i od Livna. Bila nedjelja. Došlo mnogo naroda. Bila i ja. Poslije mise. Netko našao križ u zidu (ruševni zid). Svi ljubili… došli do gornje ćoše, tu izgubili križ i više ga nitko nije našao.”[20] Zgoda s križem pokazuje koliko su ljudi svjesni izvanrednih okolnosti bili pozorni i na najmanju sitnicu ne želeći da im promakne neki možebitni znak od Boga.

Samostanska kronika dodaje: „Hodočasnici su ostavljali u kapelici na tom groblju i ponešto novca. Seljaci su to sakupljali i predavali na čuvanje Marku Franjičeviću, Janjinu ocu, i Jandri Laušu iz istoga sela. Jedne su noći neki naoružani banditi došli i odnijeli novac (oko 8000 din.).”[21] Župnik u kronici te naoružane ljude zove „šumljaci”.[22] Šumljaci su bili naziv za partizane, a hrvatski vojnici ili osobe koje su izbjegavale mobilizaciju su se zvali škripari, špiljari ili kamišari i s njima su se komunisti okrutno obračunavali nakon rata. Zato fra B. Vidović izravnije kaže: „Bili su skupili oko 8.000 D novca, milostinje. Te su novce oteli neki hajduci od Marka Franjičevića. Govore, da bi to mogli biti i partizani, nagovoreni.”[23] Milodari su vjerojatno skupljani s nakanom da se na mjestu ukazanja podigne neko spomen-obilježje ili izgradi veća kapelica. Narod je na mjesto ukazanja nosio i cvijeće.[24]

Fratri nisu dolazili na mjesto ukazanja niti su smjeli dolaziti.[25] Razlog je bio što su znali da će biti odmah optuženi kao organizatori svega. Doista bilo kakva vjerska okupljanja su smetala komunistima. U Livnu 1947. godine na dan uobičajene procesije za Tijelovo vlasti su toga jutra izdale zabranu župniku da procesija ide kroz grad pa se procesija održala u dvorištu ispred crkve.[26] No ipak kako se okupilo mnogo naroda, vlasti su nakon nekoliko dana sazvali sve župnike koji su bili doveli narod na proslavu i osudili ih na novčane kazne pod optužbom da su organizirali protuzakonite zborove.[27] Sljedeće godine komunisti su zabranili ikakvu procesiju s obrazloženjem da to smeta prometu.[28]

[1] Kazivanje Mare Periše, r. Duvnjak u Lipi 29. studenoga 1936., Mirku Puđi 24. listopada 2025.

[2] Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 27. studenoga 2025.

[3] Kazivanje Marije Buljan, r. Bralo 1934., Josipu Mužiću 21. ožujka 2025.; Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 27. studenoga 2025.

[4] Kazivanje Ane Franjičević, r. Duvnjak 1946., Josipu Mužiću 5. travnja 2025.

[5] Kazivanje M. Buljan.

[6] Kazivanje A. Kurbaša.

[7] Kazivanje Jele Franjičević, r. Kasalo 1943., Josipu Mužiću 5. travnja 2025.

[8] Kazivanje M. Buljan.

[9] Kazivanje M. Periše.

[10] Kazivanje fra Ćire Lovrića Josipu Mužiću 31. siječnja 2018.

[11] Kazivanje J. Franjičević.

[12] Ibidem.

[13] Kazivanje A. Franjičević.

[14] Kazivanje Anđelke Benzon, rođene Bralo 1945., J. Mužiću 21. ožujka 2025.

[15] Liber memorabilium župe Čuklić, 55.

[16] Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

[17] Kazivanje M. Periše.

[18] Kazivanje M. Buljan.

[19] Kazivanje J. Franjičević.

[20] Kazivanje A. Kurbaša. Drugi kažu da se našlo kipić maloga Isusa (Kazivanje J. Franjičević).

[21] Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

[22] Liber memorabilium župe Čuklić, 55-56.

[23] A. Barun, „Dnevnik”, 411.

[24] Kazivanje Slavice Franjičević, Janjine nećakinje, J. Mužiću 21. ožujka 2025.

[25] Kazivanje M. Periše.

[26] A. Barun, „Dnevnik”, 416.

[27] Ibidem.

[28] Ibidem, 418.

Objava Ukazanja u Ćosanlijama (II.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prva ukazanja

Fra B. Vidović piše: „Početkom srpnja na groblju u Ćosanlijama (čuklićke župe) navodno se je Gospa ukazala nekoj djevojci iz Ćosanlija, kćeri Marka Franjičevića i trima djevojčicama iz Ćosanlija.”[5] Iz drugih izvora saznajemo točan identitet vidioca i redoslijed događanja. Toga dana popodne Celija (r. 1936.) i Jakov Vlahović (r. 1941.), djeca Ilije i Ane, sa svojom rodicom Gojkom Vlahović (r. 1937.) čuvali su blago.[6] Djeca su imala viđenje i pozvali su djevojku Janju Franjičević (1924. – 1966.), koja je onda također vidjela Gospu, te se sveukupno zadržali oko sat i pol.[7] Dakle radilo se o troje djece i to dvije djevojčice, Celija (10 g.) i Gojka (9), i jednom dječaku Jakovu (5) te djevojci Janji koja je tada imala 22 godine. Fra Marijan Karaula spominje samo Gojku i Celiju Vlahović kao prve vidjelice, a ne spominje se Jakov.[8] Vjerojatno njega kao vrlo malo dijete nitko nije doživljavao ozbiljno. Djeca su se obratila za pomoć Janji u koju su imali povjerenja jer je bila poznata po pobožnosti i živjela je u njihovoj blizini, za razliku od župnika koji je bio daleko od groblja neka dva kilometra. Detaljan opis događanja toga dana daje Anica Kurbaša r. Milanović:

Jedna curica iz sela Vlahović Goja (otišla kasnije u Slavoniju, ne znam gdje su otišli…). Moja zava Jela Kurbaša i ta Goja čuvale su krave na njivama iza groblja – Šaše narod zove. To je bilo prije Sv. Ante. Dotjerale krave u lad, u podne, kući (na odmor). Jela mi kaže da se Goji ukazala Gospa. Ja sam rekla: ‘Neće se Gospa ukazati Goji, otac trgovac, psovać’ i nisam virovala. ‘To ne govori, evo ti ručak, idem dotjerati vodu s bunara’. Izašla sam prid kuću kupit robicu, pogledala u greblje i vidim tri kipa. Svi sklopili ruke u sve tri očenaši i idu prema selu. Zrake od njih idu. Došli su mi pred oči ko vi sada. Ja nisam mogla ništa reći, ušla sam u kuću. (Kao da su tri Gospe, sjajnost modra al’ fina, idu prema selu kao tri kipa. Iz njih baš ‘pruci’ zrake. Mene su uhvatili trunci od dna prsta do vrh glave…). Toj zavi Jeli nisam ništa rekla. Janja Franjičević sva u ranama ‘živina je jela’ (kožna bolest kao guba), uvijek se Bogu molila. Ja pošla k njoj odmah. Računam ona se Bogu moli pa ću njoj reći. Ispričala sam joj što mi je rekla Jela, kako sam joj rekla da se Gospa neće ukazati Goji Tujanovoj[9], a ja izašla vrh kuće, a u našem groblju ‘tri Gospe’… Ona me pitala gdje je, a onda ja i ona i dvadesetak iz sela (Janja kazala drugima). Dok je Janja izašla navrh sela, ugledala ispod orasa (izvalio vitar) i vazda je vidila sve do gore. Došli u groblje i Janja vidi i pok. Matoš (Bili) vidio poviše ulica, jedan dio puta… Doli gori. Ona govori da se prekrstimo. Molili ružarije. Dice i žene, nije bilo ljudi (kopali vodu). Išli okolo groblja i molili ružarij. Jedna žena pitala Janje da li joj je ćaća živ, a ona rekla da nije (Vice). Pošli malo naprijed. Janja stala da je Gospa rekla nekom malom Živku da iziđe iz groblja. Izašao i lego. Išli do ćoše (sjeverozapadne), stali… pružala Gospa Goji očenaše (ona to kaže), bila je tada dijete oko deset godina. Mala je dolitala i govorila Gospi nek ih zadrži za sebe. Išli oko, do pred kapelu. I Janja rekla: ‘Ajdete sad kući.’[10]

Dakle, odmah prvoga dana čim se pročulo za ukazanja okupilo se nekih dvadesetak osoba na mjestu ukazanja. Od novopridošlih njih samo su Janja i Matoš vidjeli Gospu. Vidjelica Goja kaže da joj Gospa nudi krunicu i da je ona to odbila što je pokazala i svojim brzim kretanjem koje je bilo upadljivo. Gospa njoj ne govori ništa, ali se ona Gospi može obraćati riječima. Njezina djelomična komunikacija u kojoj ne prima poruke i njezina dob je ostavljaju u drugom planu. Janja odmah preuzima glavnu ulogu kako zbog svoje zrele dobi tako poglavito jer jedina priča s Majkom Božjom, a drugi ne. Radi toga Janja prenosi poruke i odgovore na postavljena pitanja, organizira zajedničku molitvu i otpušta narod. Slično se dogodilo i u Fatimi gdje je Franjo (9 g.) imao samo viđenje Gospe, Hijacinta (8 g.) ju je i čula, a Lucija (10 g.) je uz to mogla još s njom i razgovarati. Viđenje Anice je posebno jer ona kaže da vidi tri kipa sklopljenih ruku s krunicama iz kojih izbija svjetlo. No kako se oni kreću, onda nisu kipovi nego samo podsjećaju na njih svojim svečanim držanjem. Ni za jednoga od njih ne kaže da je Gospa, nego samo da sliče njoj što znači da su ženskoga spola.

Nastavak ukazanja

Nakon ovoga prvog dana Gospa se Janji stalno ukazivala.[11] Ona je jedina nastavila imati redovita ukazanja za razliku od drugih koji su ih imali jednom ili povremeno. Mara Lauš, tada sredovječna žena, tvrdila je također da ima viđenja, ali svijet je nije doživljavao ozbiljno kao Janju.[12] Iz toga se vidi da narod koliko god zna biti lakovjeran ipak zna i razlučivati. Djeca koja su prva imala viđenje gube na važnosti i njih se više ne spominje. Nije isključeno da je pri tome veliku ulogu odigrao pritisak okoline, posebno obitelji, i nesnalaženje djece. Kao razlog neprihvaćanja svjedočanstva djece navodi se što su obitelji Gojke i Celije bili „velika sirotinja” i neki su suseljani zločesto komentirali: „di će se šugi takvoj ukazati”.[13] Djeca se uostalom zbog svoje dobi ne doživljavaju ozbiljno jer stariji znaju da ih može ponijeti mašta i uzbuđenje pa im se može pričiniti i nešto što nije u zbilji.

Egida: Djeca su imala viđenje i pozvali su djevojku Janju Franjičević, koja je onda također vidjela Gospu

[1] Liber memorabilium župe Čuklić, sv. I., 55; Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna,Arhiv FSG,1833. – 1962., sv. I.,421.

[2] Anđelko Barun, „Dnevnik fra Bonifacija Vidovića od 1942. do 1948. godine”, Cleuna, 1/2014., 411.

[3] Marijan Karaula, „Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić”, u: Marijan Karaula (ur.), Župa Čuklić od postanka do danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2020., 116.

[4] M. Karaula, „Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić”, 120.

[5] A. Barun, „Dnevnik”, 411.

[6] Kazivanje Jakova Vlahovića, rođenoga 1940. u Ćosanlijama, Josipu Mužiću 21. ožujka 2025.

[7] Ibidem.

[8] M. Karaula, „Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić”, 156.

[9] Nadimak za oca Ivu.

[10] Kazivanje Anice Kurbaša, r. Milanović 1921., don Alojziju Bavčeviću u Ćosanlijama 16. listopada 1990.

[11] Kazivanje Zdravka Milanovića, r. 31. prosinca 1940. od oca Stipe i majke Janje, Josipu Mužiću 4. travnja 2025.

[12] Kazivanje Zdravka Milanovića, Josipu Mužiću 27. studenoga 2025.

[13] Ibidem.

Objava Ukazanja u Ćosanlijama (I) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

(Tekst “Poratna ukazanja u Kamenoj I.“)

(Tekst “Poratna ukazanja u Kamenoj II.“)

Osuđenici

Skupa s fra Honorijem osuđeni su bili braća Ivan i Jozo Puljić pok. Stjepana kao njegovi pomagači i širitelji vijesti među narodom o Gospinu ukazanju.[1] Oni su dobili uvjetnu osudu na tri godine. Ivan i Jozo Puljić su otac i stric nadbiskupa mons. Želimira.

No iste godine Ivan Puljić biva ponovno izveden na sud jer je nahranio četvoricu škripara i jer nije glasovao za komuniste.[2] „Nalog za privođenje i lišenje slobode” nosi nadnevak 15. prosinca 1947. god. Na saslušanju su mu rekli da znaju da nije glasovao za vlast jer kad je ubacio kuglicu u Kamenoj, čuli su jeku u Nevesinju. Naime postojale su samo dvije glasačke kutije i ona koja nije bila za partiju bila je tako napravljena da bi se čulo kad bi se ubacila kuglica. Pred kućom koja je bila glasačko mjesto, stajala je žena zadužena da čuje jeku i dojavljuje tko nije glasovao za komuniste. U Optužnici br. 732/47 Okružnoga javnog tužilaštva u Mostaru od 29. prosinca 1947. godine tereti se Ivana Puljića da se: „neutvrđenih dana u decembru 1946. godine na mjestu zvanom Rudina sastao (se) s četvoricom ustaških odmetnika kojima je dao hrane, a sem toga tri dana ih sakrivao u svojoj štali”. Po kratkom postupku protiv Ivana Okružni sud u Mostaru donosi presudu (br. K: 16/48) 26. siječnja 1948. Optuženik je osuđen „na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom od četiri godine” s obrazloženjem da je „krivično djelo počinio svjesno i da je društveno opasan u višoj mjeri”.[3] Ana Puljić, Ivanova supruga, nakon dvije godine odslužene kazne upućuje molbu (Referat br. K: 16/48) da joj se mužu kazna „oprosti ili djelomično skrati” jer se sama brine za četvero malodobne djece i osuđenikovu majku. „Uprava Kazneno-popravnog doma u Stocu odgovorila je (7. 5. 1949.) kako Ivan ‘svojim vladanjem i ponašanjem ne zadovoljava, politički se ističe kao idejni neprijatelj, te kako se primjećuje da kazna na imenovanog nije popravno djelovala’. Kažnjenik je iz Stoca prebačen u Zenicu te je neko vrijeme radio u logoru u Vogošći kraj Sarajeva. Nakon toga je premješten u Beograd.”[4] Svoju kaznu je odslužio do kraja sve četiri godine.

Obitelj Puljić se 1967. preselila iz Kamene u Požegu.

Odjeci

Nadbiskup Želimir sjeća se da su Terezija i majka hodočastili do Roškog Polja.[5] Radi se o udaljenosti od nekih devedeset kilometara za što treba barem dva dana u jednom pravcu, a jednako tako i za povratak. Vjerojatno se išlo u vrijeme ljeta kada se moglo prespavati na otvorenom. To je zahtjevan put za koji je trebalo imati jaku motivaciju, a u ovom slučaju to je bila vjera. Jedini razlog bila su tamošnja ukazanja koja su počela ranije i nastavila se još nekih godinu dana nakon ukazanja u Kamenoj. Najvjerojatnije je to bilo nakon zatvaranja župnika i oca, u proljeće ili ljeto 1948., kada je obitelji bilo najteže i kada im je bila posebno potrebna pomoć s neba.

Terezija se udala za Peru Anđelića iz Konjica, živjela je u Križevcima sa suprugom i imala četvero djece.[6] „Za života je radosno i postojano svjedočila vjeru, a u starosti strpljivo prihvaćala poteškoće i bolest.”[7] Bila je uravnotežena i resila ju je jaka vjera koja se iskazivala i u svakodnevnom pohađanju svete mise. [8] Preminula je 23. rujna 2021., u 84. godini života.

Od vidjelice Terezije dva su brata postali svećenici. Prvi je bio fra Ilija koji ističe: „Ja sam prvi svećenik iz ovog kraja koji sam pošao u sjemenište a slijedilo me je 14 Puljića”.[9] „Iz njegove uže obitelji, osim brata Želimira (nadbiskupa zadarskoga) to su Marko Puljić (Norval, Kanada), don Mihael Puljić u Engleskoj (fra Markov bratić) i fra Tomislav Puljić (daljnji rođak) u Hercegovini.”[10] Zvanja mogu zahvaliti krvi mučenika, svjedočkoj vjeri svojih roditelja kao i dobrim dijelom ukazanjima Gospe članu svoje obitelji.

Terezijin brat nadbiskup Želimir kaže da mu sestra o tome nije nikad pričala i da mu je žao što je nije pitao dok je bila živa. Informacije je dobio od rođaka Vida Puljića, stričevića, koji je djeci pripovijedao tim događajima živopisno i uzbudljivo.[11] Iako u obitelji Puljić ima puno fakultetskih obrazovanih osoba i više od deset svećenika, nitko se nije potrudio da ispita svjedoke, sabere i zapiše sjećanja kako bi se sačuvao spomen i pokuša razjasniti o kakvom se fenomenu radilo.

Nadbiskup Želimir Puljić a ni njegov brat fra Ilija nigdje do sada nisu javno spomenuli da je njihova sestra bila vidjelica i da je njihov župnik zbog toga završio na robiji i okončao svoj vijek kao mučenik. To nisu, koliko mi je poznato, učinili ni drugi članovi uže i šire obitelji. Koji je tome razlog? Postoji li i dalje strah o tome govoriti? Ili se možda radi o nelagodi govoriti o nadnaravnome jer se neki pojedinci, zatrovani racionalizmom, mogu s time rugati? Sigurno igra ulogu i činjenica da „nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju” (Lk 4,24) odnosno izvedeno „nitko nije prorok u svojoj domovini”. To vrijedi pogotovo kod nas koji smo tako dugo bili pod tuđinima pa i nesvjesno više cijenimo tuđe nego svoje, koje teško priznajemo a lako omalovažavamo. Na koncu, da bi se ozbiljno uzela ukazanja djeci, potrebno je usvojiti Isusov poziv da budemo kao djeca (Mt 18,3). To uključuje poniznost, jednostavnost, čistoću srca i otvorenost za nadnaravno. Odraslim ljudima, posebno ako su uglednici kao što je bio papa Lav XIII., lakše se vjeruje nego djeci. Ipak Bog se upravo ovim zadnjima češće obraća u viđenjima, kao što smo vidjeli u Lurdu i Fatimi, jer je nadnaravni zahvat kod njih očitiji, a razlučujuća vjera koja ga prizna zaslužnija.

Molio bih sve one koji imaju neka saznanja o ukazanjima nakon Drugoga svjetskog rata među hrvatskim narodom i njihovim komunističkim progonima da mi jave kako bih mogao prirediti opsežniji rad na ovu temu. Moja e-adresa je: jozo.muzic@gmail.com.

[1] „Sudski spisi crkvenih osoba nakon Drugoga svjetskog rataˮ.

[2] „Želimir Puljić – Božić moga djetinjstvaˮ, 14:50-18:14.

[3] I. Grbić, nav. dj.

[4] I. Grbić, nav. dj.

[5] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 14. svibnja 2025.

[6] F. Bertović, nav. dj.

[7] „Zadarska nadbiskupija objavila: Preminula sestra nadbiskupa Puljića, Terezija Anđelićˮ, ZNET, 24. rujna 2021., na: https://www.znet.hr/2021/09/24/zadarska-nadbiskupila-objavila-preminula-sestra-nadbiskupa-puljica-terezija-andelic/, (24. ožujka 2025.).

[8] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.

[9] F. Bertović, nav. dj.

[10] Ibidem.

[11] Vido Puljić je živio i umro u Požegi.

Objava Poratna ukazanja u Kamenoj (III.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Suđenje

Jedini slučaj za koji su se komunisti mogli uhvatiti bila je posjeta župnika umirućoj Tereziji koji ju je tada „opremio” odnosno ispovjedio, pričestio i dao joj bolesničko pomazanje. Ispovijed uključuje iznošenje grijeha pokornice te utješno obraćanje svećenika što su istražitelji iskoristili da odgovornost svale na župnika koji je jedini tada izravno pričao s vidjelicom. Na temelju činjenice da je Terezija zbog bolesti vrlo malo jela te da se više molila Bogu iskonstruirali su optužbu da ju je fra Honorije nagovarao da posti i moli kako bi joj se ukazala Gospa. Ništa drugo nisu imali, ali to im je bilo dovoljno.

Na suđenju u Mostaru zbog Terezijine šutnje partizanka je poletjela s nožem na nju i ona je tada, iz straha za svoj život, prvi put progovorila uzviknuvši: „Ajme meni!”[2] Nakon povratka kući u Kamenu, Gospa joj se ukazala još samo jednom i rekla da neće više imati viđenja jer je progovorila.[3] Ukazanja su sveukupno trajala nekih mjesec dana.[4]

Župnik mučenik

Fra Honorije Čilić pok. Nikole rođen je 24. siječnja 1910. u Međugorju i bio je župnik u Blagaju od listopada 1945. do ožujka 1947.[5] Tadašnje vlasti priječile su svećenicima redovito pastoralno djelovanje. Fra Kamilo Milas koji je bio župnik od 1965. do 1978. piše: „Ako je svećenik na selu u nekoj kući ispovjedio više bolesnika, to se proglašavalo skupom bez dopuštenja i kažnjavalo ga se do 5000 dinara, tada dosta velik novac. Tako je župnik u Međugorju platio 3000 dinara kazne zbog ispovijedi više starih i bolesnih osoba u jednoj kući. U bolnici je još strožije. Bolesnik ili rodbina morali su pismenim putem zatražiti dopuštenje od upravitelja bolnice da bi svećenik mogao obići bolesnika i podijeliti mu potrebne sakramente. Tek kasnije to je mogao dopustiti i osobni liječnik. Ja sam se u takvim slučajevima, u tijeku moga pastoralnog rada, pa i u Blagaju, snalazio svakako.”[6] „Na tom je području fra Honorije između 4. studenoga 1945. i 24. ožujka 1947. ispovjedio i pričestio 2.100 osoba.”[7] U svojstvu župnika je „24. ožujka 1947., u Kamenoj ispovjedio umiruću bolesnicu Tereziju Puljić Vlahić, koja je pričala da joj se negdje u ogradama u Dubravi ukazala Gospa”.[8]

Na sudu u Mostaru optužen je da je kao župnik u Blagaju maloljetnu Tereziju Puljić nagovorio da moli i posti kako bi imala ukazanje Gospe.[9] Nije mu pomoglo što se on ograđivao od događanja, već je 1. travnja 1947. bio zatvoren.[10] Već za nekoliko dana, 5. travnja 1947., osuđen je na tri godine robije i dvije godine gubitka građanskih prava.[11] „Tri godine proveo je u komunističkom zatvoru (veljača 1947. – veljača 1950.) u Mostaru, Sarajevu i Zenici.”[12] Pri izlasku iz zatvora bio je psihički potpuno skršen.[13] Načelnik Udbe Ćimić je u tome odigrao glavnu ulogu. „Osman Ćimić Ćima bio je 1945. godine pripadnik OZNA-e u Stocu. Suton ga naziva zapovjednikom voda za likvidaciju u mostarskoj Ćelovini te tvrdi da se likvidacijama ‘bavio’ od zauzimanja Mostara 14. veljače 1945. do strijeljanja posuških žrtava 12. prosinca 1947. U Posušje ga je 1947. godine doveo Teufik Selimović Buđoni, brat književnika Meše Selimovića, koji je u to vrijeme bio pomoćnik ministra za unutrašnje poslove BiH kamo je došao iz republičke OZNA-e u kojoj je bio jedan od čelnika.”[14] Uz likvidacije druga mu je specijalnost bilo uhićenja, istrage i zlostavljanja svećenika i časnih sestara.

U dopisu upućenom udruzi Dobri Pastir 4. siječnja 1950. godine stoji: „U Hercegovini se znade kakav je postupak imao Ćimić prema nedavno umrlom članu Udruženja fra Honoriju Čiliću. On ga je jer je valjda opazio da je slaba srca i prestrašen prisiljavao da preuzme na sebe strogu dužnost špijunaže te je pokojni Honorije po njegovu nalogu morao obilaziti okolne župnike i davati Ćimiću izvještaj. Kad ne bi bio izvještaj po volji Ćimi, onda bi strahovito vikao na njega i prijetio da će ga zatvoriti i opet osuditi tri godine. Nekoliko puta je pokojniku premetana kuća nekoliko dana prije njegove smrti. On je bio sav zbunjen i prestrašen. Sadašnji terenski oficir UDBA-e D. Bošković priznaje da bi pok. Honorije Čilić, čim bi ugledao oficira UDBA-e, postao abnormalan, zapravo sulud. Tako se jedanput kad je on bio kod njega, vrtio na stolici u krugu i nevezano govorio. Sve su to morale biti posljedice represalija, koje je činio Ćimić i tražio od čovjeka sukob sa savješću.”[15] Njegov subrat fra Kamilo Milas ga je posjetio tri dana prije smrti: „Iz razgovora sam razabrao da je psihički potpuno skršen. Tužio mi se kako često, pa i dan prije toga, dolazi načelnik UDBA-e iz Mostara Osman Ćimić i maltretira ga. Tražio je da mu kaže tko mu je rezao duhan što ga ima u kutiji i puši. U ono vrijeme bila je to velika optužba za mali prekršaj, jer je i to bilo zabranjeno. I za to je slijedila kazna zatvora i razne vrste kazna. Naravno da mu nije kazao. Nastojao sam malo ga osokoliti, ohrabriti da se toliko ne plaši, jer tako Ćimić postupa s drugim svećenicima, kao i s drugi intelektualcima koji se ne daju slomiti.”[16]

Svega nekoliko mjeseci nakon izlaska iz zatvora fra Honorije je 11. studenoga 1950. umro od infarkta na Pločama a pokopan je u Tepčićima gdje je tada bio župnik u dobi od samo 40. godina.[17] S pravom se može ustvrditi da je on mučenik ukazanja u Kamenoj. Ćimić nije nikad odgovarao za svoje zločine već je kao i toliki drugi nesmetano uživao sve blagodati komunizma i demokracije.

[1] Ibidem.

[2] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.

[3] Razgovor nadbiskupa Ž. Puljića s Antom Puljićem 11. svibnja 2025.

[4] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.

[5] K. Milas, nav. dj., 60; „Popis župnika župe Blagaj-Buna od osnutka (1891.) do danas”, Župa Presvetoga Trojstva Blagaj-Buna, na: https://www.zupablagajbuna.ba/dosadasnji-svecenici.html, (23. ožujka 2025.).

[6] K. Milas, nav. dj., 120-121.

[7] Andrija Nikić, „Patnje hercegovačkih franjevaca 1945.-1990.”, Stopama pobijenih, 2009./2, 21.

[8] K. Milas, nav. dj., 60.

[9] U optužbi se Gospa piše malim slovom. Usp: „Sudski spisi crkvenih osoba nakon Drugoga svjetskog rata (Drugi dio)”, Crkva na kamenu, 6. ožujka 2016., na: https://www.cnak.ba/kolumne/uciteljica-zivota/sudski-spisi-crkvenih-osoba-nakon-drugoga-svjetskog-rata-drugi-dio/, (23. ožujka 2025.).

[10] K. Milas, nav. dj., 60.

[11] „Sudski spisi crkvenih osoba nakon Drugoga svjetskog rata”.

[12] Robert Jolić, „Duhovna zvanja iz Međugorske župe (1)”, Glasnik mira, 2008./8, 36.

[13] Ibidem.

[14] Blanka Matković, „Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u istočnoj Hercegovini (I. dio)”, hrsvijet.net, 3. travnja 2013., b. 7, na: https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/26930-blanka-matkovi-poslijeratni-komunistiki-zloini-i-grobita-u-istonoj-hercegovini-i-dio, (26. ožujka 2025.).

[15] Mate Tadić, „Lik i djelo političkoga uznika dr. fra Smiljana Zvonara”, Susreti, 2015./9, 172-173.

[16] K. Milas, nav. dj., 60.

[17] „O. fra Honorije Čilićˮ, Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, na: https://franjevci.info/nekrologij/o-fra-honorije-%C4%8Dili%C4%87, (24. ožujka 2025.); K. Milas, nav. dj., 60.

Objava Poratna ukazanja u Kamenoj (II.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Obitelj Puljić Vlahić

Prezime je Puljić a Vlahić je obiteljski nadimak koji potječe od pretka Vlahe koji je imao pet sinova. Najstariji sin Mato nastanio se u Luci kod Nevesinja i njegovih potomaka je tu do početka Drugoga svjetskog rata bilo petnaestak obitelji s osamdesetak žitelja, a nakon rata nije bilo više nikoga. Vlahin sin Martin odselio se u Dubrave. Tri Vlahina sina – Nikola, Filip i Vidoje Miško – ostali su u Kamenoj. Do Drugoga svjetskog rata njihovih potomaka je u Kamenoj bilo šest obitelji s oko devedeset žitelja. Vidoje Miško (ubijen od partizana 1944.) imao je šest sinova od kojih su dvojica (Stanko i Niko) nestala u Drugom svjetskom ratu a Martin i Nikola, skupa sa sinom jedincem Markom, bili su ubijeni od partizana 1944. Preostala su samo dvojica: Vido i Stjepan.[1]

„Ivan Puljić sin je Stjepana i Lucije, rođ. Jarak. Rođen je 1908. u Kamenoj, a 1934. vjenčao se s Anom Raguž s kojom je imao petero djece.”[2] Ana je imala izvrstan sluh i lijepo je pjevala a Ivan je bio vrstan svirač gusli i frule koji je znao narodne pjesme napamet.[3] Obitelj Puljić živjela je skupa u domaćinstvu s Ivanovim bratom Jozom koji je svaku večer predvodio molitvu, za Božić blagoslivljao kuću, štalu i njive te mirio ljude.[4] Imali su sveukupno dvanaest članova.

Ivan je kao civil, skupa s drugim muškarcima, u strahu od komunista, jer su u obitelji imali jednoga člana koji je bio u Hrvatskim oružanim snagama, pobjegao i završio u Austriji.[5] Njegov sin nadbiskup Želimir Puljić je u propovijedi na Bleiburgu 2003. godine spomenuo njegovo iskustvo.[6] „U toj koloni smrti bio je među ostalima i Ivan, koji je u svojoj bilježnici zapisao kako je preživio pokolj u Bleiburgu, izdržao muke i glad na Križnom putu te kako je dospio u Istočni logor u Mostaru. Ondje se svakoga jutra prozivalo skupinu zarobljenika koji su potom nestajali. Među logorašima se govorilo kako vjerojatno idu na rad u druga mjesta. A njih je zapravo noć gutala. Ivan je jednoga jutra u srpnju 1945. godine sa skupinom prozvanih zatvorenika imao biti likvidiran. Kad je njegov rođak Vido prepoznao vodnika, bivšega četnika, koji je prozivao zatvorenike toga jutra, upitao je kamo to vode njegova rođaka Ivana. A kad mu je ovaj drsko odgovorio: ‘Ta valjda on zna u kakvoj su ga vojsci zarobili’, Vido mu je odvratio da mu je poznato kakvu je kokardu on (vodnik) nosio prije nego što se preodjenuo u partizane. Tada je vodnik vratio Ivana i on je ostao živ.

Zanimljiv je detalj iz Ivanovih bilježaka kako su se ponašali ‘osloboditelji’ koji su preostale Hrvate oslobađali od svega što su imali, otimajući im stoku i imovinu i odvodeći ih na prisilne radove. Ivan se prisjeća kako je jednoga dana pošao s ocem u grad tražiti pravo glasa. Kad je to obrazložio jednomu oficiru kojega je otprije poznavao, čuo je ‘utješan’ odgovor: ‘Da ti tko glavu skine, nemaš pravo pitati pravo glasa!’ Ivan je tada shvatio u čemu se sastojalo to ‘oslobođenje’.”[7] Godine 2003. nadbiskup Želimir nije naveo prezime Ivana niti da se radi o njegovu ocu, nego je tek 2021. prigodom tiskanja iste propovijedi u jednoj bilješci, na nagovor svojih suradnika, otkrio o kome je riječ. Kako objasniti ovu šutnju koja traje kod tolikih Hrvata još sedamdeset godina nakon Drugoga svjetskog rata te više od trideset godina nakon dolaska demokracije? Komunisti, prerušeni u demokrate i antifašiste, nastavljaju veličati svoje zločince pa tako Tito, diktator i masovni ubojica, i dalje ima svoje ulice i trgove. A žrtve i njihova djeca, svjesni svoje obespravljenosti, odustali su od traženja pravde te i danas gromoglasno šute ili se ustručavaju govoriti o svojim stradanjima podržavajući tako ispisivanje izokrenute povijesti koja dobro proglašava zlim a zlo dobrim.

Ivan i Ana Puljić imali su petero djece: Fabijana, Tereziju, Maricu, Iliju i Želimira.[8] Marica je umrla 1947., iste godine kada se rodio njezin brat Želimir (nadbiskup zadarski u miru), najstariji brat Fabijan je poginuo 1983. u prometnoj nesreći, brat Ilija (rođen 26. srpnja 1941.) bio je franjevac koji je preminuo u Chicagu 2024.[9]

Događanja

Za vrijeme rata od 1941. godine Terezija Puljić Vlahić (r. 1937.) bila je u Križevcima s drugom manjom djecom koja su tu bila sklonjena po obiteljima i ostala je tu do završetka rata.[10] Negdje početkom 1947. počela se širiti vijest o ukazanjima u Kamenoj (župa Blagaj – Buna) Tereziji koja je tada imala deset godina. Ona se nije hranila s drugim članovima obitelji, nije jela ili je sasvim malo jela i drukčije od drugih.[11] U proljeće 1947. teško se razboljela pa 24. ožujka župnik dolazi ispovjediti „umiruću bolesnicu”.[12]

U obiteljskoj kući Puljićevih partizani su 14. lipnja 1944. ubili Terezijina prastrica Martina, koji je bio u Ustaškoj vojnici, pradjeda Miška i rođaka Marka koji je bio sin jedinac.[13] Ukazanja su bila na mjestu njihova ubojstva i kada bi na tom mjestu Terezija stavila sličicu, ona bi ostala stajati uspravno. Fra Kamilo Milas pak prenosi kako je Terezija „pričala da joj se negdje u ogradama u Dubravi ukazala Gospa”.[14] Moguće je da su ukazanja bila na oba mjesta odnosno u kući na početku, kada je bilo malo ljudi, a kasnije, s porastom broja sudionika, izvan kuće.

Rođak Ante Puljić, sin Vide, rođen 1942. bio je njezin glasnogovornik. [15] Nije pričala ni s kim nego preko Ante, koji je tada imao pet godina, ili tek pokoju riječ preko brata Ilije koji je tada imao šest godina. Preko Ante bi obznanjivala samo što treba raditi, kada moliti, kada Gospa dolazi.[16] U vrijeme teških tadašnjih komunističkih progona vjere ovo je bilo vrlo korisno i mudro jer su na taj način svi stariji bili zaštićeni, a djeca nisu mogla krivično odgovarati.

Znalo se točno vrijeme molitve i Terezija bi cijelo vrijeme od početka do kraja ukazanja gledala gore.[17] Ovakav čvrsto upravljen pogled uvis, prema Gospi, koju samo vidjelica može vidjeti karakterističan je i za ukazanja na drugim mjestima. Razumljiv je jer se tako uspostavlja vizualni kontakt dvoje sugovornika, a ujedno je pokazatelj drugima što se događa. Majka Božja bi tražila često od okupljenih da se ide na brdo, na groblje ili na druga mjesta u procesiji moleći „preporuke”.[18] To su bile molitve na nakane koje su ljudi molili inače po kućama a koje je poslije zamijenila krunica. Radi se o čisto vjerskim sadržajima, ali svejedno vlast se toga bojala jer je smatrala da to može imati političku dimenziju koja ih može ugroziti.

Ante Puljić kaže da je Terezija „znala sve”.[19] Kao primjer navodi kako partizanske kape, takozvane „titovke”, nije voljela a otjerala je nekoliko mladića koji su ih nosili. Isti mladići su stoga došli drugi put kada je bilo vrijeme molitve, ali su prethodno sakrili kape u žito i onda ušli u kuću da se pridruže drugima u molitvi. No Terezija se tada skočila, izišla vani, pronašla kape, pobacala ih niz strminu i nakon toga je još bacala kamenje po njima.[20] Može se zaključiti da je u viđenjima dobivala uvide i saznanja koja su joj bila potrebna a redovitim putem nedostupna. Uz to Ante navodi da je Terezija „viđala sve naše mrtve”.[21] Što bi značilo da je u stanju zanosa mogla uspostaviti komunikaciju s dušama pokojnih iz svoje obitelji među kojima su vjerojatno posebno mjesto zauzimali ubijeni od partizana. Ne čudi stoga što je ona znala i pohodila mjesta gdje su stradali i bili pokopani.

Gospa je Tereziju naučila molitvu Očenaš na nepoznatom jeziku na kojem ju je molio Isus.[22] Ta je molitva bila zapisana onako kako se izgovara i kružila je unutar obitelji Puljić. Razvidno je da je u ukazanjima Terezija dobivala savjete, upute i pouke odnosno jednu vrstu duhovnoga vodstva. Zahvaljujući tome, iako maloljetna vidjelica, imala je izoštren moralni osjećaj za raspoznavanje dobra i zla. Tako ne bi dozvoljavala da joj dolaze žene koje su nosile imalo kratke suknje pa su se one stoga prije susreta s njom pokrivale i zamotavale.[23]

Molio bih sve one koji imaju neka saznanja o ukazanjima nakon Drugoga svjetskog rata među hrvatskim narodom i njihovim komunističkim progonima da mi jave kako bih mogao prirediti opsežniji rad na ovu temu. Moja e-adresa je: jozo.muzic@gmail.com

[1] O rodu Puljića napisana je i knjiga: Ivica Puljić, Hrvatski rod Puljići, Crkva na kamenu, Mostar, 2025.

[2] Ines Grbić, „Predstavljanje knjige ‘Djeliteljima svetih tajni – prigodne propovijedi’ mons. dr. Želimira Puljića”, IKA, 18. lipnja 2020., na: https://ika.hkm.hr/novosti/predstavljena-knjiga-djeliteljima-svetih-tajni-prigodne-propovijedi-mons-dr-zelimira-puljica/, (25. ožujka 2025.).

[3] „Želimir Puljić – Božić moga djetinjstva”, LaudatoTV, 28. prosinca 2022., 12:6-13:38, na:

https://www.youtube.com/watch?v=TFM6t8q02lo, (25. ožujka 2025.).

[4] Ibidem, 4:54-10:15.

[5] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 13. svibnja 2025.

[6] I. Grbić, nav. dj.; Želimir Puljić, „Bleiburg – simbol stradanja Hrvata”, u: Tomislav Markić (ur.), Bleiburg – poziv na dijalog i pomirenje. Zbirka biskupskih propovijedi iz Bleiburga 2003.-2020., Hrvatska biskupska konferencija – Glas Koncila, Zagreb, 2021., 34.

[7] Ž. Puljić, „Bleiburg – simbol stradanja Hrvata”, 34-35.

[8] Franjo Bertović, „Od Blagaja do Amerike: pastirski put fra Ilije Puljića”, Hrvatska matica iseljenika, 2. lipnja 2021., na: https://matis.hr/novosti/od-blagaja-do-amerike-pastirski-put-fra-ilije-puljica/, (24. ožujka 2025.).

[9] „Razgovor glavnog urednika Zadarskog lista s nadbiskupom Želimirom Puljićem”, IKA, 21. siječnja 2020., na: https://ika.hkm.hr/novosti/razgovor-glavnog-urednika-zadarskog-lista-s-nadbiskupom-zelimirom-puljicem/, (24. ožujka 2025.); „Preminuo fra Ilija Puljić”, Katolička Tiskovna Agencija, 18. veljače 2024., na: https://www.ktabkbih.net/hr/vijesti/preminuo-fra-ilija-puljic/118366, (24. ožujka 2025.).

[10] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 13. svibnja 2025.

[11] Razgovor nadbiskupa Ž. Puljića s Antom Puljićem 11. svibnja 2025.

[12] Kamilo Milas, Od sjetve do žetve. Uspomenički zapisi, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001., 60.

[13] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 13. svibnja 2025. Markova oca Nikolu, skupa s hodžom Fazlićem, partizani su ubili dalje od sela.

[14] K. Milas, nav. dj., 60.

[15] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.

[16] Razgovor nadbiskupa Ž. Puljića s Antom Puljićem 11. svibnja 2025.

[17] Ibidem.

[18] Ibidem.

[19] Ibidem.

[20] Ibidem.

[21] Ibidem.

[22] Ibidem.

[23] Ibidem.

Objava Poratna ukazanja u Kamenoj (I.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Progoni

OZNA je stoga odlučno reagirala i njezin šef – poznat po zločinima – Mitar Vujčić došao je na lice mjesta.[4] Rastjeruju narod a milodare plijene. Zaprijetio je čak i ubojstvom onima koji tu budu dolazili, ali to nije djelovalo.[5] Zbog toga on, skupa sa svojim suradnicima, sustavno na razne načine koristi silu protiv hodočasnika.

Samu vidjelicu, iako je bila maloljetna, vodili su više puta na ispitivanje u Tomislavgrad i zatvarali je, ali bi ona svejedno kad bi je pustili nastavljala odlaziti na mjesto ukazanja.[6] Da jedna djevojčica odolijeva svim pritiscima i prijetnjama i ne da se pokolebati, svjesna da tako ugrožava egzistenciju i živote sebe i svoje obitelj, toliko je izuzetno da upućuje na nadnaravno objašnjenje. Ako još tome dodamo da je ona u svemu tome sama i ne može računati na potporu župnika ili nekoga duhovnika, veliki je argument u prilog istinitosti ukazanja. Okupljanja hodočasnika su prestala jer ih je milicija zlostavljala, privodila ljude na ispitivanje i šibanje a neki su završili u zatvoru, oni iz daljega su bili strože kažnjavani.[7]

Fra Ratomir zaključuje: „Psihoza mase počela se hladiti i vrijeme je odnijelo u zaborav ‘ukazanja’ u Zavelimu.”[8] No stvari ipak stoje nešto drukčije. Progoni tadašnje ateističke vlasti onih koji su vjerovali u ukazanja bili su tako okrutni da su se još pred nekih deset godina mještani bojali govoriti o tim događanjima.[9] Ni sama vidjelica o tome nikad nije htjela ništa govoriti čak ni svojim ukućanima.[10] Dovoljno se prisjetiti da je župa Roško Polje koja je 2008. godine brojila 730 župljana u Drugom svjetskom ratu i poraću izgubila čak 190 svojih župljana, a preživjeli su u godinama poslije rata radi toga mnogo pretrpjeli.[11]

Cijela obitelj vidjelice odselila se u Slavoniju u potrazi za boljim životom poslije 1950. godine.[12] Glavni razlog nije bila potraga za boljim životom, nego prvenstveno bijeg od zlostavljanja komunističkih vlasti koje su ih označile kao „narodne neprijatelje”. Radi rodoljublja takvima su bili smatrani i skoro svi njihovi mještani. Prema župniku fra Radi Graniću iz župe Roško Polje u razdoblju od 1945. do 1955. iselilo se nekih 120 obitelji od kojih mnogi u Slavoniju.[13] U Vojkovićima je 1944. godine bilo sedam obitelji Livaja, a danas ih je ostalo pet.[14]

Vidjelica Iva je poslije otišla živjeti u Francusku[15] gdje se udala za svoga sumještanina iz Vojkovića, također iseljenika.[16] Bog ostavlja slobodu svima pa i onima koje obdari velikim milostima kao što su ukazanja. Ne znamo kako je došlo do odluke o sklapanju braka, ali ljudi pričaju da joj se prilikom vjenčanja usna iskrivila jer se nije trebala udati. Od supruga je uzela prezime Plazibat i još je bila živa 2022. godine. Jedan dio godine živi u Francuskoj a drugi dio u Slakovcima. O ukazanjima ni danas u promijenjenim okolnostima kada više nema komunizma ne želi ništa govoriti. To pokazuje koliko je straha i patnje i danas vezano za te događaje.

Snoviđenja

Anđelka Perić djevojački Matešković, zvana Đela, rođena je 17. ožujka 1977. u Berlinu gdje i živi. Otac Jozo Matešković a majka Zdravka rođena Kelava.

Kao curica od deset godina odlazila je na „Gospino brdo” prošetati, pomoliti se i igrati. Ljeti bi znale doći i žene iz mjesta. Brišćani i Seljani, dva dijela Vojkovića, tu su čuvali ovce. Znala je da se Gospa tu ukazala i slušala kako mještani o tome pričaju. Udala se s 24 godine. Od polovine 2008. započinje revniji duhovni život.

U siječnju 2009. godine, sa subote na nedjelju, u svome stanu u Berlinu sanja da je kod stričeve kuće i ima pogled na brdo nasuprot. Ona stoji a iza nje njezina obitelj. Povrh planine Midene vidi Gospu u bijeloj odjeći s maramom na glavi koja nalikuje na prikaz Majke Božje u Tihaljini. Lice joj je mladoliko i jako nježno. U jednom trenutku okrenu se lijevo i tada nestane Gospa, a pojavi se veliki crveni zmaj koji izgleda kao kineski. Ubrzo on nestaje i cijelo nebo postaje crveno. Probudivši se, odlazi sestri – koja živi u istoj zgradi – na kavu i pripovijeda joj san čiju važnost ona umanjuje. Nekoliko dana poslije, u srijedu se sjeti moliti krunicu, uzme molitvenik i u petom otajstvu nailazi na odlomak iz Otkrivenja: zmaj i Žena okrunjena na nebu. Prizor je potrese jer odgovara njezinu snu i u nevjerici razmišlja nekoliko dana o tome.

Dva tjedna poslije opet sanja. Nalazi se pred očevom kućom, ima štap u ruci i gleda na brdo ukazanja. Čuje blagi ženski glas, a nikoga ne vidi: „Digni mi spomen na Malenici!” Probudi se. Glas je lijep, san neobičan, želi zapamtiti riječ Malenica koja joj je nepoznata pa ju ponavlja cijelu noć. Ujutro je s cijelom obitelji na doručku s roditeljima koji su upravo stigli iz Roškog Polja u Berlin. Nakon sat i pol ona se sjeti sna i upita uvjerena da neće dobiti potvrdan odgovor: „Da li postoji u Roškom polju Malenica?” „U ime Isusovo kao da ti ne znaš”, kaže mama: „to je Gospino brdo.” Oba sna ispriča tada cijeloj obitelji koja ostaje zatečena. Otada se u njoj budi želja ostvariti što joj je naloženo u snu. Na ljeto te godine, nakon dugo vremena, odlazi ponovno na Malenicu.

Od 2009. razmišlja o gradnji kapelice na mjestu ukazanja, ali ne nalazi način kako to napraviti. Svi drže da je to neostvarivo zbog velikoga uspona i manjka prijevoza: nema konja a autom se ne može. Nakon nekoliko godina dolazi do zaključka da se gore ručno može odnijeti kip, a kapela ne može. U skladu s tim odlučuje da joj treba brončani Gospin kip koji bi postavila na stijeni. Traži bezuspješno kipara da bi na kraju u jednoj radnji u Berlinu pronašla odgovarajući kip koji kupuje i odvozi u Hercegovinu. Uz pomoć obitelji i mještana 2015. uspijeva podići kapelicu i u njoj postavlja Gospin kip pa tako san postaje zbilja.

[1] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 118.

[2] Isto, 117.

[3] Isto.

[4] Isto, 118.

[5] Isto, 118.

[6] Isto, 118.

[7] Prema kazivanju Mare Zelić.

[8] R. Kordić, nav. dj., 53.

[9] Prof. Zrinka Jelaska kada je posjetila navedeno mjesto negdje 2005. godine susrela se s osobom koja se bojala govoriti o ukazanjima iako je od tada bilo prošlo 60 godina i odavno je došla demokracija.

[10] Kazivanje Anđelke Perić 2020.

[11] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 172.

[12] Isto, 117. Konkretno u Slakovce (prema kazivanju Mare Zelić).

[13] Isto, 140.

[14] Isto, 157.

[15] Prema kazivanju Mare Zelić.

[16] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 117.

Objava Poratna ukazanja u Roškom Polju (II.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.