Dobrota

Ako želimo biti zdravi, moramo uskladiti svoje misli, riječi i djela. Trebamo promišljati, odlučivati i nakon toga djelovati uvijek gledajući i orijentirajući svoje biće prema dobru, prema pozitivnim mislima i zdravlju. Duhovno trebamo biti zagledani u zdravlje umjesto u bolest i onda će se zdravlje sabirati u našim mislima, izražavati u našim riječima i postat će istina našega duha. Kada se okrenemo dobru, onda stupamo na čvrsto tlo jer je dobro uvijek jače od zla. Na toj strani biramo bitak, pristajemo uz Stvoritelja i na to da s Njim surađujemo. Kad uđemo u dobrotu, započinjemo proces samoliječenja. Ako mislimo i činimo dobro, brišemo osjećaje krivnje, straha, ovisnosti i depresije. Svi ti osjećaji su jako plodno tlo za razvoj bolesti, ali imamo način da ih se riješimo, samo trebamo ići za tim da postanemo istinski mudri ljudi. Dok činimo dobro i pri tome umnažamo svoje dobivene talente, ulazimo u duhovnu stvarnost koja nam donosi snagu, život i zdravlje. Ako je naš život etičan, moralan i savjestan, mi duhovno ozdravljamo i postajemo cjeloviti.

Ako se fokusiramo na to da činimo dobra djela, znači da smo se opredijelili za zdravlje a ne za bolest. Činiti dobro znači biti djelatan, ići dalje, razvijati sebe i tražiti svoj smisao, a razvijati sebe znači prihvaćati i usavršavati vlastitu osobnost, bez želje i čežnje da budemo kao drugi ili da se drugima svidimo. Biti mudar je hrabrost da svoju egzistenciju živimo do kraja. Biti duhovno bolestan znači da ti prestaješ biti ti, da se mijenjaš u nešto što Bog nije za tebe odredio. Ako patnjama, bolesti i nevoljama dopustimo da nas slome do kraja, ubijamo sebe i svoju osobu i gubimo vlastitu egzistenciju. Zato trebamo okrenutost dobroti, ljubavi i ljepoti jer to je način da ostanemo u istini. Biti dobar, čovjekoljubiv i vrhunski čovjek je odluka, opredjeljenje, svakodnevna borba. Budemo li njegovali vjeru u dobro, moći ćemo sačuvati svoje dostojanstvo i u najtežim životnim situacijama.

Kako bismo sačuvali sami sebe i svoju neponovljivu osobnost, moramo biti u stalnom kontaktu sa Stvoriteljem. Tako postajemo svjesni bezuvjetne ljubavi koju On ima za nas. Svjesni te ljubavi postajemo sposobni za ljubav prema bližnjima. Ta je ljubav plod povezanosti sa Stvoriteljem, vrhunski lijek i izvor zdravlja. Ako nema ljubavi, život se gasi. Zdrav je čovjek sposoban prihvatiti ljubav i darovati je drugima. Okrenutost dobroti i istini ispunja nas ljubavlju, a ona nas čini radosnima i zdravima. Da bismo ostali okrenuti prema dobru, ništa nije toliko bitno koliko praštanje i kajanje za grijehe. To su antibiotici u duhovnom životu. Oni ubijaju bijes, mržnju, srdžbu, zlovolju, svađu, zloću i depresiju. Čovjek koji se razvio u smjeru dobra sposoban je opraštati i kajati se. Na taj se način oslobađa krivnje i svakoga lošeg utjecaja koji drugi mogu imati na njega.

Nada

Isus je rekao da će nam biti onako kako vjerujemo, zato su jako važne naše misli i izgovorene riječi. Sve što mislimo i pričamo ima svoje posljedice, pozitivne i negativne. Ako su naše misli i riječi pozitivne, one nas uvode u nadu, a nada nas dovodi u poziciju sigurnosti ostvarenja svega onoga što je dobro. Nada intuitivno spoznaje da se dobro ničim ne može uništiti. Ako imaš nadu, uvijek ćeš imati hrabrosti započeti nešto novo i živjeti vrhunski život. Uspjet ćeš u životu ako sklopiš savez s Bogom, ako odlučiš vjerovati u dobro i ustraješ čak i onda kada se čini jako teško. Tu je jako važna vježba i ponavljanje pozitivnih misli kao što su: Ja mogu! Ja hoću! Ja vjerujem da ima nade! Bit će dobro! I kad se sve to čini glupo ponavljati, samo ustraj i uzgojit ćeš nadu. Jednom kad je uzgojiš zalijevaj je molitvom, pozitivnim stavom i dobrim djelima i bit ćeš snažan čovjek! U tome također jako može pomoći i odricanje, žrtvovanje svojih želja ili barem odgađanje njihova ispunjenja.

Oprost

Ne okrećimo se stalno prošlosti, vrteći do u beskonačnost bolne i teške trenutke koje smo možda proživjeli i koji su uzrok naše bolesti. Radije razmišljajmo o nečemu novom što možemo napraviti. Budimo bolji, osposobimo sami sebe za zdrave odnose s drugim ljudima. To je pravi pokazatelj da smo i sami zdravi. Kada je to moguće? Kada druge razumijemo, prihvaćamo i kada drugima opraštamo! Ako želimo naučiti opraštati, moramo prvo opraštati samima sebi. Najčešće smo nezadovoljni sami sa sobom, osjećamo krivnju koje se ne možemo osloboditi i mislimo kako su drugi oko nas bolji i sposobniji. Sve te osjećaje često krijemo od drugih, pa i od samih sebe, ali to nije način da postanemo vrhunski ljudi koji imaju uspjeh u obitelji, u poslu, u odnosima. To je način da izgubimo svoje zdravlje.

Jedino nas duhovna snaga može osposobiti da prihvaćamo druge, da im iskazujemo razumijevanje i da tako uspostavljamo zdrave međuljudske odnose. Tu duhovnu snagu njegujemo na sljedeće načine koje je Lela nabrojila u svojoj knjizi: okrenutošću prema dobru i istini, pozitivnim mislima, opraštanjem, kajanjem, odricanjem, dobrim djelima!

Zahvalnost

Za kraj je jako važno dodati zahvaljivanje. Zahvaljivanjem umnažamo svoju vjeru, vjerom jačamo svoj duh, a duh nas čini zdravim. Zahvaljivanjem nestaje u nama ono što nas razara, što nam oduzima snagu, mudrost i život. Tako zauzimamo stav i usmjeravamo svoj život prema onome što je najvrjednije, postajemo hrabri i odvažni. Čovjekova je najveća mudrost upravo u povezanosti sa Stvoriteljem, koji je apsolutna ljubav. Samo ta ljubav može nadoknaditi nedostatak ljubavi koji svaki čovjek može osjetiti u međuljudskim odnosima i zadovoljiti sve naše potrebe za nježnošću. Čim prije postanemo svjesni da nam po čistoj savjesti život postaje smislen i da je Božja ljubav naše vrhunsko dobro, postat ćemo zdravi i cjeloviti ljudi, onakvi kakvima nas je Bog zamislio, spremni za velika djela milosrđa, kao što je i doniranje organa. Samo zdrave organe možemo darovati, zato se čuvajmo i pazimo, mislimo dobro i bit će dobro!

Objava Hagioterapijska ljekarna pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dozvola za radost

Koliko li samo ljudi život potroši u kontinuiranom iščekivanju onoga „kad će nešto krenuti krivo”. A život prođe, a loše i dobre stvari u našim životima se dogode, iščekivali ih mi ili ne. Samo, tužno je kad smo sve one lijepe dane potrošili u grču i s depresiranjem jer si nismo dali dozvolu za punu radost. Sjećam se kako bi u našim krajevima ljudi često znali jedni drugima davati savjete: „U radosti ne raduj se, u žalosti ne žalosti se.” To me je još kao dijete uvijek čudilo i zbunjivalo jer sam se pitala pa kakav je onda ispravno biti u radosti a kakav u žalosti? Iz navedenoga odgovor bi bio samo jedan: „ravnodušan”. Jer, logika ide u smjeru kako bi nas jedino ravnodušnost mogla očuvati od očekivanja, u ovom slučaju nečega lijepog i dobrog, te samim time ako nemamo dobra očekivanja ne možemo ni biti razočarani, povrijeđeni. Ili, bolje rečeno, ako nemamo barem velika očekivanja, „udarac” realnosti bit će manje bolan. Svodi li se tako naš život na životarenje, preživljavanje?

Kad napravim snimku rada valova u mozgu kod odraslih klijenata, često naiđem na sliku valova koji rade duboko ispod prosjeka s povremenim šiljcima koji idu jako visoko. U interpretaciji takve kliničke slike često koristim metaforu da takav pojedinac živi kao „na dah”. Naime, duboko zaronjen u probleme, držeći dah čeka kad će problemi proći, a onda kad dođe do samoga ruba izdržljivosti samo na trenutak izroni kako bi uhvatio malo zraka i kreće u novi ponor. Možemo li svoj život svesti na kratke trenutke „izranjanja” s ciljem hvatanja zraka, hvatanja dobrih trenutaka i punjenje srca radošću? Može li se uopće u tako kratkim trenucima srce i napuniti ili je to opet samo onoliko velika doza koja je dovoljna za preživljavanje?

Strah = sigurnost?

Otkud nam strah od „dobroga”? Tko nas je uvjerio u to da je imati strah jednako sigurnost. Kakvoga li paradoksa! U radu s klijentima najteže je kroz proces psihoterapije doći do toga da otpuste strahovanja. Tisuće „šta ako”. U mozgu se javlja tzv. ruminacija, odnosno stalno prebiranje misli po glavi. Kao da smo svom mozgu dali naredbu budi budan i pazi da te „nešto” ne zaskoči. Budi spreman! I, tako je naš mozak spreman, bez prestanka spreman na sve, a da i sami više ne uspijevamo razlikovati intenzitet ugroze oko sebe i počinjemo preintenzivno reagirati i na manje podražaje. Narodski rečeno, od svake sitnice pravimo slona i onda po šablonu naučene bespomoćnosti slijede žalopojke nad samima sobom i sudbinom. Kao „samoispunjavajuća” proročanstva. Ulažemo maksimalni napor da svaku priliku za dobro i lijepo od sebe odgurnemo i ne uočimo a onda, isti mi, dane provodimo žaleći se kako se ništa lijepo ni dobro ne događa. Slušajući svoje klijente u tom obrascu svakodnevno potvrđujem onu: „Ako sam sebi ne pomogneš, ni Bog ti pomoći ne može!”

Psihoterapijski proces nije igra povlačenja konopca. Čovjek koji dođe s odlukom da za njega nema rješenja i da njemu, ma što drugi radili ili govorili, ne može biti bolje, uistinu i ne može. Tu treba stati i, ma koliko bolno bilo, takvo stanje prihvatiti. Najbolnije je gledati ljude, drage ljude, koji u svojoj slobodi donose samouništavajuće izbore. Velik je izazov znati tu stati i ne ići preko crte, na silu „spašavati” onoga koji vjeruje da njemu spasa nema i već je potpisao osobnu propast.

Tvornica crnila

Crne misli su kreativni proizvod naših životnih uvjerenja. Kao što ne može nestati poplave u kući dok se česma iz koje voda teče ne zatvori, tako ni crnih misli ne može nestati sve dok čovjek „izlijeva” iz sebe svoja uvjerenja kako nema izlaza i da je sve već izgubljeno. Lako je zaključiti kako bi bilo besmisleno uzeti krpe i skupljati vodu po podovima, a da prethodno nismo zatvorili česmu. Jednako tako je uzaludno trošenje energije i ulaganje truda na „oslobađanje” od crnih misli bez promjene svoga temeljnog pogleda na život. Koliko tehnika i metoda danas na tržištu postoji samo s jednom idejom a to je „rješavanje crnih misli”.

Dragi moji, žali Bože truda, niti tebe od toga ne oslobodi kad ti u svome mozgu nosiš generator istih. Klijentima s ovakvim kliničkim slikama kažem, kada planiraju otići na daleka putovanja kako bi „odmorili mozak”, žali Bože novca koji ćete uludo potrošiti jer tvornica crnila ide s vama, u mozgu. E, nije lako zatvoriti jednu tvornicu. Što ćemo poslije? Hoćemo li znati živjeti u svijetu bez straha? Kako ću se pripremiti za „napad” ako nisam u strahu? Od tih i takvih zabluda mnogi ljudi pate. Zdravi, a bolesni. Davno, prije više od trideset godina, čitala sam knjigu naslova. „U zatvoru, a slobodni”. Sadašnji mentalni sklop većine mogao bi se upravo nazvati: „Slobodni, a u zatvoru.”

Depresivni poremećaj vodi se kao vodeći uzrok invaliditeta u svijetu. Pojednostavljeno, što bi moji klijenti na pitanje: „Što je vama?ˮ rekli: „Nije mi ništa, sve mi je!” Sve jasno. Tijelo zdravo, mozak ne funkcionira, i naravno, to se isto uzročno-posljedično reflektira i na tijelo koje psihotomatizira.

Zona sigurnosti

Sretnih li onih koji imaju vjeru. Sloboda. Brige prebačene na svoga Boga. Koje li ljepote i koje li zone sigurnosti. Kao u onoj priči u kojoj čovjek koji stoji usred šume čvrsto grleći stablo i kad su ga pitali zašto tu stoji i ne ide dalje, on im odgovora: „Vrlo rado bih otišao, ali me stablo ne pušta.” Kako bismo krenuli dalje u svojim životima, nužno je da „pustimo”, da „otpustimo” stara uvjerenja, koja smo negdje tijekom odrastanja vjerojatno i podsvjesno upili, kako se nije dobro radovati, kako nije dobro čovjeku vjerovati, kao stalno treba biti oprezan, kako nam svatko može zabiti nož u leđa i prevariti nas. Sve je to i istina, i moguće je, no vrijedi li sunčane dane života provesti sjedeći u kući u strahu da bi jednom mogli doći oblaci i zaliti nas kišom? Iziđimo iz svoje tame i okrenimo lice Svjetlosti. Otpustimo svoje slabosti i nesigurnosti u ruke Onoga koji se brine o nama i kada mi spavamo. Dajmo sebi dozvolu za „isključenje” mozga za trenutke odmora. Ne dajmo se uhvatiti u zamku „sigurnosti” u naoružanju i dežuranju u rovovima u kojima iščekujemo kad i s koje strane će netko na nas zapucati (ako se to uopće ikada i dogodi). Živimo život u slobodi duha, baš onako kako nas je naš Stvoritelj i zamislio. Na osobnu sreću i blagoslov ljudi oko nas.

Objava Crne misli kao „sigurna zona” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U katoličkoj vjeri ta ravnoteža nije nova. Sveto pismo potiče ono što naziva bratskim ispravljanjem – čin vođenja drugoga s ljubavlju, za njihovo dobro, a ne za naše vlastito zadovoljstvo. Isus kaže: „Pogriješi li tvoj brat, idi i ukori ga nasamo.” (Mt 18,15). To je poziv na iskrenost uparenu s poniznošću: opomena koja se daje privatno, osobno i suosjećajno.

To nije uvijek lako. Većina nas ili izbjegava sukobe ili u njih ulazi prebrzo, pogrešno predstavljajući grubost i izravnost kao vrlinu. Prava konstruktivna kritika zahtijeva duhovnu zrelost što znači da govorimo istinu s nježnošću, znajući da nam cilj nije pobijediti u raspravi, već pomoći drugome da raste.

Kako to možemo učiniti u praksi?

1. Provjeri svoj motiv

Prije nego što išta kažeš, zapitaj se: Zašto ovo govorim? Ako odgovor uključuje ponos, nestrpljenje ili želju da dokažeš nešto, bolje je zastati. Iskrena kritika proizlazi iz ljubavi i želje da pomogneš drugome da procvjeta, a ne da se osjećaš nadmoćno.

2. Odaberi pravi trenutak

Vrijeme je ključno. Osoba koja je već uznemirena ili posramljena teško će čuti čak i najblaže riječi. Papa Franjo često je govorio o „apostolatu uha”: umijeću slušanja prije govora. Kada razumijemo nečiju situaciju, naša kritika prirodno postaje blaža, ljudskija i daleko učinkovitija.

3. Govori o dobru

Čak i kada ukazuješ na ono što nije u redu, započni s onim što je dobro. Svi bolje reagiramo kada se prizna naše dostojanstvo. Sveti Pavao bio je majstor u tome; njegove poslanice često započinju pohvalom vjere zajednice prije nego što se dotaknu njezinih propusta. Na sličan način, priznavanje onoga što netko dobro radi otvara vrata da čuje što bi moglo biti bolje.

4. Neka dobrota i ljubaznost budu u središtu

Dobrota i ljubaznost ne znače izbjegavanje istine već znače iznošenje istine s nježnošću i empatijom. Cilj je obnoviti, a ne kazniti. „Sve vaše neka bude u ljubavi!” (1 Kor 16,14) dobar je podsjetnik za svakoga tko je u iskušenju da bude previše grub ili pretjerano izravan.

5. Budi spreman primiti

Davanje kritike s milošću također znači biti spreman primiti je. Kada ponizno prihvaćamo povratnu informaciju, pokazujemo ono što želimo da i drugi učine i pretvaramo kritiku u razmjenu milosti.

U svojoj srži, konstruktivna kritika je djelo milosrđa. Potrebna je hrabrost za govor, poniznost za slušanje i ljubav za ustrajnost. Kada se dobro izvede, postaje čin prijateljstva i to onakav koji pomaže drugima da rastu dok istovremeno tiho pročišćava i naša vlastita srca.

Možda je skriveni dar ljubaznog davanja konstruktivne kritike baš to što pokušavajući pomoći drugome da postane malo bolji i sami postajemo bolji.

(Aleteia)

Objava Kako ljubazno dati konstruktivnu kritiku pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Hvala ti, dragi subrate fra Anto, što si svojom ljudskom dobrotom (uvijek smo te svi zvali Mensch) u svima nama budio i poticao dobrog čovjeka! Neka tvoj susret s Gospodinom bude potvrda one dobrote i ljubavi koje si već živio i prihvaćao kao milost od Boga.

Objava In memoriam dobrom čovjeku fra Anti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovo je oštra i teška rečenica. Izranja iz iskustva čovjeka koji, nakon što je izišao iz zarobljeništva, saznavši da mu je uglavnom sva rodbina u njemačkim logorima poubijana, više nikad nije stupio na njemačko tlo. Ni desetljećima kasnije kad su mu dijelili nagrade.

Cijeli svoj misaoni rad Levinas je posvetio osvjetljivanju problematike Drugoga i drukčijeg. Nitko na Zapadu nije ispisao tako snažne rečenice o drugome i njegovu licu, potrebi i ranjivosti i mojoj odgovornosti za njega. To je toliko snažno da se gotovo ne usudimo istraživati kako se on sam, Emmanuel Levinas, konkretno odnosio prema drugima i drukčijima – iz straha da bismo mogli otkriti kako se ni u njegovu životu ne slažu do kraja misli i način života.

Ne mislimo da bi to trebalo izbjegavati. Naprotiv! To je jedan od najvažnijih ključeva za svaku misao. Mislimo samo kako ima uzvišenih misli koje ponekad valja zaštiti od mogućeg autorova života koji ne ide uvijek istim smjerom. Nešto kao potreba da zaštitimo svećenika ako mu se život ne slaže s onim što propovijeda ili liječnika ako se ne pridržava recepta koji propisuje drugima ili oca koji živi drukčije od savjeta koje daje svojoj djeci. Ta potreba dolazi iz naše nutarnje nužnosti da istinu koju otkrijemo čuvamo i zaštitimo od nas samih i naših pogrešaka.

Postoji, naime, velika opasnost da se, pod pritiskom suvremenog imperativa iskrenosti, životne pogreške nametnu kao norme. To otprilike izgleda ovako: Svećenik bi trebao u ispovijedi prečuti sve one grijehe u koje sam upada, s opravdanjem kako nije moguće od drugoga zahtijevati ono što sam ne čini. Liječnik bi tako trebao pacijentu propisati lijek, ali mu istodobno dati do znanja da se ni on sam ne drži svojih propisa. Otac bi, tako, trebao svom djetetu dati savjete, ali istodobno reći i to kako on sam ne održava ono što od njega traži.

Tako se iskrenost nameće kao veća i važnija vrlina od istine i dobrote. Levinas je ukazao upravo na to. Ako iskrenost stane na mjesto dobrote, lako se otvaraju vrata nasilju. Kada su svi izgubili normu poštivanja drugog čovjeka, pas je nije izgubio. Pas je, neovisno o ljudskoj mržnji, na svoj način čovjeka i nadalje smatrao čovjekom.

Najvažniji zahtjevi ne dolaze iz našeg načina života i naših stavova, nego izvana, kao zapovijed, zahtjev, poziv na odgovornost. Čovjek nije mjerilo svega. Levinas je na vlastitoj koži iskusio kako se lako sklizne u nasilje ukoliko ne otkrijem da sam, prije nego išta sam odlučim i učinim, već pozvan i prozvan na odgovornost za drugoga.

U temelju kršćanstva stoji lik Bogočovjeka koji je živio ono što je govorio i govorio ono što je živio. Znamo: nije na nama da sve prosuđujemo sobom, nego da sebe oblikujemo po Njegovoj mjeri.

Objava Levinas i pas pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.