Zapravo, pitam se je li ovakva demokracija uopće demokracija ili je samo prividna demokracija pod čijom se krinkom kriju različiti oblici kracije koji su sve samo nisu demokracija. U toj prividnoj demokraciji nerijetko susrećemo autokraciju, plutokraciju, sve češće kakistokraciju (možda bismo mogli govoriti o ćacikraciji), prikrivenu diktaturu i drugo. Dakako da je i demokracija donijela nešto dobra. Samo ne znam u kojoj mjeri je to dobro zaista dobro?! Da je npr. sveti Pavao ili netko od kršćanskih apologeta sumnjao u ondašnje državno uređenje vjerojatno bi osjetio njegove najgore represivne mjere. No, demokracija dopušta svojim „podložnicima” da ju propitkuju, iako i ona raspolaže širokim dijapazonom suptilnih represivnih mjera (kultura odbacivanja, kultura skraćivanja, suptilne zabrane, biranje podobnih, isključivost onih koje su sami sebe prozvali uključivima i slično).

Jedno od temeljnih pitanja u demokraciji, kao i u svakom državnom uređenju, trebalo bi biti pitanje razumijevanja istine? Kako demokracija dolazi do istine ili kako u demokraciji istina dolazi na vidjelo? Vidljivo je kako demokratska kultura kojoj smo izloženi shvaća istinu kao plod konsenzusa. Demokratska uređenja mjere istinu praktičnim uspjehom i profitom. Ideje i teorije se prosuđuju na temelju njihove uspješnosti. Pragmatizam, koji je sveto pismo kapitalističke demokracije vodi se krilaticom: ako nije uspješno nije ni istinito. Demokracija svodi istinu na percepciju. Tako je nešto postalo istinito samo na temelju percepcije. Iza ovakva poimanja istine stoji shvaćanje istine kao onoga što je samo eksperimentalno dokazivo, dok u ono što se ne može dokazati čistim razumom te izvesti iz eksperimenta, treba sumnjati da uopće postoji. Svođenje istine na percepciju ne niječe stvarnost Boga, nego uspostavlja kriterij korisnosti. Istina je samo ono što iz naše percepcije može donijeti pozitivne praktične posljedice. Tko se još imalo razuman može složiti s ovakvim prihvaćenjem istine koju su unaprijedile društvene mreže kojima se istina nalazi jedino u površnom virtualnom svijetu?!

Najpodlije shvaćanje istine koje nudi demokracija sastoji se u tome da vidi istinu kao plod konsenzusa većine. Istina tako pripada samo većini. Verificira ju se dovoljnim brojem glasova. Konkretno, broj ruku u zraku u nekom parlamentu određuje istinu o ljudskom životu (početku i kraju života), o odgojnoj slobodi u školama, te o tome što je pravedan mir i što su istinske vrijednosti. Tako se određuje istina u današnjem demokratskom uređenju – konsenzusom najmoćnijih i često najlošijih. Pokazatelj je to da se iza demokracije često krije plutokracija i kakistokracija. Demokracija, u određenoj mjeri slično kao tiranija i totalitarizam, može nagrditi ljudsko lice politike. Zar Isus nije gurnut na put osude upravo demokratski, unatoč tada drukčijem društvenom uređenju – brojem ruku u masi koja je tražila slobodu za Barabu? U tom demosu, temeljem kojega upravlja pojedinac, uvijek se krije i nešto demonsko. To demonsko je ono autoreferencijalno. Kada demokratski mehanizmi postanu autoreferencijalni, upada se u demokratsku dijalektiku većina-manjina kojoj bivaju podložna i temeljna ljudska prava. Takva demokratska dijalektika određuje i gotovo propisuje što je istina, te slično kao u totalitarnim sustavima, zakonski kažnjava nepoštivanje propisa koji su nametnuti kao istiniti.

Istina o Bogu i čovjeku ne može biti propisana relativnom i dvotrećinskom većinom. Ona je objektivna i univerzalna ili nije istina. Nužno je imati u vidu objektivne i univerzalne, a ne isključivo demokratske vrijednosti. Ako demokratske vrijednosti nisu univerzalne i objektivne, tada se takvo uređenje samo osuđuje na propadanje. Ako se u jednom demokratskom uređenju s pravom kritizira nasilje, nesigurnost, nezaposlenost, gubitak zajedništva, loš socijalni položaj i slično, nije li to u biti kritika samoga društvenog uređenja – demokracije? Možda je baš imajući na umu ovu kritiku, papa Lav XIV. konstatirao kako u današnjem svijetu demokracija nije savršeno rješenje za sve.

Odmicanje od univerzalnih objektivnih vrijednosti onemogućuje spoznaju stvarnosti dio koje je Bog, ili još bolje, koju Bog omogućava i podržava. Istina u demokraciji ne vodi samo relativizmu nego i nijekanju objektivne i univerzalne istine. Za nas kršćane Krist je Istina o kojoj govorimo. On je universale concretum veritatis koja se samodariva i otkriva u besplatnosti objave, a ne na temelju demokracije, pa ni na temelju sinodalnoga procesa koji neki, nažalost, shvaćaju kao demokraciju.

Objava Istina u demokraciji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Demokracija

Demokratska društva kao što to sada dobro vidimo nisu zaštićena od laži. Motivi su istina drukčiji i svode se na zaradu, uspjeh, promicanje određene ideologije i slično, ali sve više stanje postaje slično diktaturi. To se najbolje vidi u zazoru od političara koji po definiciji kao da ne mogu govoriti istinu. Laž u prividnom pluralizmu je pogubnija jer su ljudi uvjereni da uživaju slobode koje uključuju odgovornost i brigu za istinu što je sve dalje od zbilje.

Kapital, koji se sve više koncentrira u rukama sve manjega broja ljudi, zauzeo je mjesto partije i on kontrolira ne samo medije nego i glavninu političara bez obzira na stranačku pripadnost. Zato nemamo vladavinu naroda (demokraciju) nego vladavinu bogataša (plutokracija) koja već prerasta u tiraniju u kojoj se ustoličio Sotona kao pravi vladar iz sjene (demonokracija).

Školstvo je sve više ideologizirano (rodna ideologija, kultura smrti, anacionalnost, bezvjerje…). Mediji su postali sveprisutni i omogućuju neprestano zaglupljivanje. Očite laži puštamo da prolaze, kao što je nijekanje postojanje dva spola, jer znamo da nas neće u to uvjeriti. No zato zavode našu djecu koja nam postaju neistomišljenici ako ne i neprijatelji.

Agresivno se nameću globalne laži, a druga mišljenja se prešućuju i proglašavaju teorijama zavjere ili lažnim vijestima. Novi naraštaji koji su odrasli u takozvanoj demokraciji i komforu nisu se kadri nositi s kolektivnim zabludama i obmanama, za razliku od onih koji su to prošli u komunizmu, nego ih usvajaju odričući se svoga zdravog razuma i svjetla vjere.

Obitelj

Obitelj je, kako znamo, danas pod posebnim udarom i već se ljuljaju i sami njezini temelji. Tome je uvelike pridonijelo toleriranje laži. Spolna nečistoća kod kršćana jedan je poseban oblik licemjerja kojim se lišavamo duhovne moći i samouništavamo. Normaliziranje pornografije vodi u samoblud, on pak dovodi do dopuštanja predbračnih odnosa i promiskuiteta. Povezano s time ide korištenje kontracepcije i na koncu prihvaćanje pobačaja kao načina suzbijanja neželjenih trudnoća. Svaki sve dublji moralni pad prati sve veća laž i na kraju razum bude zaslijepljen i zarobljen. Srca okorjela u grijehu bez grižnje savjesti postaju bludnici i na koncu ubojice djece i to je rak-rana naših obitelji i društva. Kultura smrti, koja se hrani razaranjem brakova i prinošenjem žrtava nevine djece, porađa novo idolopoklonstvo u kojem laž postaje sve drskija i ustoličuje se kao istina. Za preokret neophodno je krenuti od sebe, nazivajući stvari svojim imenom, kajući se, dajući zadovoljštinu i hraneći se Božjom riječju.

U nekim slučajevima ipak treba trpjeti lažljivca kao što je Isus podnosio Judu boreći se za njegovo spasenje. To je možda najbolnije i najočitije kada se dogodi preljub. Članovi obitelji su svega svjesni a okolina ih na to, nimalo dobronamjerno, zna podsjećati. Zlo se podnosi s nadom da će se grešnik otrijezniti i s vjerom da će Bog pomoći. Oni koji su to istrpjeli, uz velike žrtve i poniženja, i na koncu spasili preljubnika/icu, sačuvali brak i obitelj pravi su heroji današnjice.

Crkva

Za vrijeme komunizma laž je bila prisutna i u Crkvi preko onih, hvala Bogu rijetkih, svećenika i vjernika koji su, kupljeni ili ucijenjeni, postajali suradnici UDBA-e ili KOS-a. Nije se puno moglo učiniti da se onemogući štetno djelovanje takvih jer ih je režim štitio i svako njihovo razotkrivanje bilo je opasno, a moglo je biti i kobno. Čvrste dokaze nije bilo lako pribaviti, a znale su kružiti i podmetnute dezinformacije. Izdajnike se prepoznavalo poglavito intuicijom jer bi se jednostavno „osjećala” neiskrenost. Tome bi se pridružila, najčešće spontana, analiza koja bi uočavala i povezivala eventualne moralne nedosljednosti i društvene pogodnosti. Najčešće jedino rješenje bilo je osobno se odmaknuti od takvih koliko je moguće i osobe od povjerenja koje su znale čuvati diskreciju upozoriti da se pripaze.

Stanje u demokraciji po ovom pitanju nije se bitno promijenilo jer se nije dogodila nikakva lustracija, zločini su ostali nekažnjeni a pravda izigrana. Oni koji su prije služili tajno režimu tako su bili ohrabreni da ostanu umreženi, nađu nove načine djelovanja i pomlađuju se novim kadrom. Drukčiji su samo poslodavci među kojima prevladavaju tuđini. Posebnost je i što izdajnici sve više djeluju otvoreno natječući će tko će više naškoditi vjeri ali zadržavajući privid kršćanstva. Prednjače oni koji pripadaju određenim, formalnim i neformalnim, lobijima od kojih je najpoznatiji onaj sodomitski. No vjernici su danas puno manje na oprezu radi slabljenja moralnoga života i jer, unatoč svemu, žele vjerovati u postojanje slobode riječi i misli.

Isus je bio najoštriji prema farizejima koji su držali vjersku vlast u židovskom narodu. Oni su mu bili najveći neprijatelji koji su ga na koncu uhitili, osudili i dali razapeti. To nam pokazuje da nam je najveća prijetnja u Crkvi unutarnji neprijatelj. Zato po primjeru Isusa moramo znati među današnjim svećenstvom raskrinkavati „licemjere” (Mt 23,13.23.25.27-29) i „obijeljene grobove” (Mt 23,27) ne davši se zavarati lijepim vanjskim izgledom, ne slijediti „slijepe vođe” (Mt 23,16.24) „budale i slijepce” (Mt 23,17) koji vode u propast, prepoznavati „zmije” (Mt 23,33) koje nam rade o glavi i „leglo gujinje” (Mt 23,33) odnosno organizirano zlo unutar Crkve.

Zaključak

Laž je od kolektivne postala globalna, prodrla je i osvaja obitelj te podriva i razdire Crkvu iznutra. Već smo se toliko navikli i suživjeli s tom smrtonosnom bolesti duše da je i ne primjećujemo. Ovo je vrijeme trijumfa Sotone kao oca laži, no to je ujedno i najava njegova skoroga poraza. Znajući da nam se „nije boriti protiv krvi i mesa” nego protiv Zloga, treba „opasati bedra istinom” (Ef 6,12-14). Sve više ljudi traga za istinom, osvaja ih njezina ljepota i spremni su se za nju založiti svim svojim silama. Tako se otvara put do Krista koji je punina istine. Neprolazno poslanje kršćana da budu svjetlo i sol ovoga svijeta je posebno aktualno i potrebno u ovo nezgodno vrijeme i treba ga ostvarivati beskompromisno i odvažno. „Jer nije nam Bog dao duh bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora” (1 Tim 1,7).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Život u laži pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Strahovi kod današnjih ljudi nastaju zbog krize demokracije koja se sastoji u tome da je demokratska praksa sve udaljenija od demokratskih ideala: od slobode, od jednakosti i od bratstva među ljudima. U ime navedenih demokratskih ideala ruši se jednakost među ljudima tako što politički centar i srednja klasa nestaju, a pojavljuju se dvije krajnosti: na jednoj strani nalazi se grupa bogatih i moćnih, a na drugoj golema većina siromašnih. To je osobito vidljivo u našoj zemlji Bosni i Hercegovini, a izrazito je zamjetljivo u nedemokratskim zemljama, u kojima su tajkuni (koji se tamo nazivaju oligarsima) enormno bogati, a preko 90 % stanovništva krajnje siromašno. Populisti se stoga samo deklarativno zauzimaju za demokraciju, a zapravo oni zlorabe demokratske instrumente za uvećanje svoje političke i financijske moći.

Glasoviti američki filozof Michael J. Sandel, koji je studirao na Oxfordu, a naučavao na Harvardu, u svojoj knjizi pod naslovom Tiranija zasluge. Što je ostalo od zajedničkoga dobra? pokazuje da su profiteri i uživaoci današnjega političkog sistema proizveli ideologiju koju on naziva meritokracija (vladavina zaslužnih). Grupa moćnih i bogatih uvjerava obespravljene ljude da se uspjeh moćnih i bogatih zasniva na njihovoj zaradi i na njihovoj zasluzi, a ne na njihovoj nepravdi. Oni koji su gubitnici, a to je golema većina u društvu, po njima su sami za to krivi. Oni toliko veličaju sami sebe da se njihovo samouzvisivanje pretvara u tiraniju i u ponižavanje gubitnika sistema; oni su sami nesposobni za zahvalnost, solidarnost i poniznost, jer sve što imaju navodno zahvaljuju sami sebi, a ne nepravednim zakonima i nepravednom političkom sistemu; oni su zajedničko dobro podložili svome privatnom dobru i svojoj osobnoj koristi; oni, dakle, uvećavaju svoje privatno dobro i svoju privatnu moć razarajući zajedničko dobro i kršeći principe pravednosti.

Nosioci ideologije koja se zove meritokracija potiskuju općepoznatu činjenicu da sve velike vrijednosti – na kojim se temelji ljudski život i u kojima taj život može jedino uspjeti – spadaju u zajedničko dobro. Život je zajedničko dobro koji smo dobili kao dar, tj. besplatno, i život se umnaža tako što ga besplatno dajemo drugima. Jednako je i s jezikom kojim govorimo, jer nema privatnog jezika, nego je on zajedničko dobro. Kao što su zajedničko dobro sloboda, ljubav, pravda i istina. Budući da se zajednička dobra umnažaju nesebičnim davanjem drugima, ona pretvaraju čovječanstvo u sretnu i složnu zajednicu. Umjesto vladavine zaslužnih u politički sistem treba uvesti vladavinu pravde, primat zajedničkoga dobra i poštovanje drugoga kao sebe samoga. To zagovara poznati američki filozof Sandel.

Sandel navodi činjenice na kojima zasniva svoje tvrdnje. Od kraja Drugoga svjetskoga rata, piše on, pa do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, bilo je moguće naći dobar posao u Sjedinjenim Američkim Državama i ljudima bez visokoga obrazovanja, pa su tako i oni sa srednjim obrazovanjem, kao pripadnici srednje klase, mogli pristojno živjeti. Proizvodnost je, međutim, stalno rasla, a radnici su dobivali sve manji dio od onoga što su proizvodili, dok su vodeće snage i akcionari dobivali stalno veći dio. Krajem 1970. dohodak velikih američkih akcionara postao je trideset puta viši od dohotka prosječnog radnika, a 2014. za tristo puta. Sandel zaključuje da su se elite politički i ekonomski uzdigle zahvaljujući globalizaciji i da su zanemarile nejednakost koju su proizvele u društvu, državi i svijetu. One su zanemarile svoj negativan utjecaj na priznavanje dostojanstva rada. Ljudi se s pravom bune protiv nepravde koju elite prikrivaju navodnim svojim zaslugama.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Meritokracija: vladavina zaslužnih pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Medijsko bombardiranje

Iskreno me nije briga, kao ni većinu građana Hrvatske, što notorni srbijanski nacionalist Vulin misli o Hrvatskoj ili pjevačica čiji je umjetnički i estetski glazbeni izričaj zanemariv o hrvatskoj glazbenoj sceni. No, prateći mnogobrojne hrvatske medije može se steći dojam da smo jednostavno bombardirani vijestima „iz regiona” i da je jako važno što o svemu ima reći Beograd, kao da još živimo u istoj državi. A kad se akterima poput Vučića ili Vulina redovito daje prostor u hrvatskim medijima, makar redovito pljuvali po Hrvatskoj i svemu što je hrvatsko, onda njihova važnost u njihovim vlastitim očima raste, kao i potreba da svako malo dociraju, dijele packe ili kritiziraju te time zarađuju političke bodove kod istomišljenika u vlastitoj zemlji. Kad bismo im pokazali koliko nam je njihovo mišljenje nebitno, vjerojatno bi promijenili i dio zapaljive retorike.

Pitate li urednike za ovaj medijski fenomen, reći će vam kako se to jednostavno u Hrvatskoj čita, kako ljudi vole vidjeti što se događa u susjedstvu te kako neke provokativne poruke izazivaju emocije i komentare, a time i broj klikova, reakcija, lajkova i drugih pokazatelja koji potom mame oglase od strane korporacija. A od oglasa se živi i zarađuje.

Neki pak vjeruju kako se to ne događa slučajno, pa u svemu vide specijalni medijski rat, koji Srbija mudro vodi u regiji, a Hrvatska naivno nasjeda. Iako je Hrvatska dobila medijski rat u Domovinskom ratu, kad se bilo teško izboriti za istinu – kažu – gubi ga u miru, jer nam drugi kreiraju naše ukuse, poglede na svijet, nameću svoju relevantnost i dugoročno utječu na političke procese. U prilog tome navode činjenicu kako je najgledanija hrvatska nacionalna televizija Nova TV u rukama srpskoga tajkuna Dragana Šolaka i njegove United grupe, baš kao i često citirana televizijska mreža N1. U rukama srbijanskoga poduzetnika Igora Žeželja, nakladnika Kurira i niza drugih tiražnih medija u Srbiji, vodeća je nakladnička kuća u Hrvatskoj kad su u pitanju magazinska izdanja – Adria Media. To su činjenice – kažem – ali ipak čitatelji i gledatelji odlučuju što će konzumirati pa je, unatoč svemu, njihova zadnja. Oni presuđuju hoće li neki medij biti utjecajan ili nebitan. Daljinski upravljač i prst na zaslonu mobitela ili tastaturi računala imaju veliku moć, kao i onih par eura koje ostavljamo na kiosku. No, lako je izmanipulirati medijske konzumente – tvrdi kolega profesor koji predaje medijske kolegije. „Ako čitatelje redovito hranite smećem, oni nakon nekog vremena postaju ovisni o takvom sadržaju i traže ga još više, ako ih hranite kvalitetnim štivom, onda će njihovi standardi biti visoki i tražit će takve sadržaje!” – dodaje. A kao primjer navodi srbijanske, mahom tabloidne, medije. Njihovi senzacionalistički naslovi, dezinformacije koje nude, manipulativni pristup i zabrinjavajuće niska razina profesionalnosti općenito iz hrvatske perspektive izgledaju smiješno. Ali je problem u tome što se u Hrvatskoj prate i citiraju, a njihov stil i pristup postaju trend koji preuzimaju i pojedini hrvatski mediji, iako je Zagreb uvijek nametao regionalne trendove kad su u pitanju kvaliteta medijske i kreativne industrije općenito. Nažalost, moramo priznati da je najveći dio građana Srbije u ovakvim političkim okolnostima i uz takve kontrolirane i manipulativne medije, dezinformiran. A višegodišnje takvo medijsko bombardiranje i zaglupljivanje, uz autoritarnoga vođu, dovelo je do pada demokratskih standarda i političke kulture u toj zemlji, te gotovo potpuni gubitak bilo kakve relevantne i normalne oporbe.

Tabloidna demokracija

Hrvatski tjednik Nacional prije dvije godine među prvima je objavio kako „na hrvatskom medijskom tržištu Vučiću bliske medijske kuće iz Srbije pokušavaju pokupovati kontrolne udjele u većem broju hrvatskih elektronskih i tiskanih medija”. Jedan od Nacionalovih izvora tada je rekao: „Oni hodočaste vlasnike većeg broja medijskih kuća u Hrvatskoj i nude ozbiljni novac za kontrolni paket udjela ili dionica koji bi im donio ključni utjecaj na njihovu uređivačku politiku. Novac im uopće nije problem jer sve to posredno pozadinski financira srpska država. Ali je sve to nominalno upakirano u naoko tržišne interese. Cilj je jednostavan. Ući na hrvatsko medijsko tržište i tim putem sukreirati ključne političke procese u Hrvatskoj. Plenković to naoko nezainteresirano prati. Pravi se da ne razumije što se zbiva, neslužbeno to komentirajući da se radi o tržišnoj utakmici. Može to gledati i na taj način, ali bi mu se to moglo ubrzo žestoko obiti o glavu. Pa pogledajte samo što Vučićevi tabloidi rade svojim protivnicima u Srbiji. Sličan bi se scenarij mogao gledati i u Hrvatskoj.” Iako Vučić i vlasnik United grupe predstavljaju dvije naoko sukobljene strane u pokušajima medijskoga preuzimanja, činjenica je da bi se o kadrovskoj i uređivačkoj politici odlučivalo u Beogradu, a ne u Zagrebu. A davanje prostora polusvijetu i nevažnome umjesto činjenicama, važnim društvenim pitanjima i kvalitetnim sugovornicima vodi tzv. tabloidnoj demokraciji, u čijim se raljama već nalazi Srbija.

Kakve su posljedice takve tabloidne demokracije, možda bi nam najbolje mogao posvijestiti citat velike njemačke filozofkinje Hannah Arendt (1906. – 1975.): „To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da narod ni u što ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet samo kapacitet za akciju već sposobnost da misli i sudi. S takvim narodom možete raditi što god hoćete.”

Srednjoeuropska država

Mediji su iznimno važni za oblikovanje javne percepcije, ali i za funkcioniranje demokracije. I ako su mediji u pogrešnim ili zlonamjernima rukama, posljedice mogu biti katastrofalne za jednu naciju – od razvodnjavanja vlastitoga identiteta i kulture do vođenja politika koje nisu u interesu građana već interesnih ili političkih skupina, a nažalost moguće je – i drugih država. S druge strane to stalno nametanje Balkana kao nezaobilazne odrednice hrvatskoga identiteta pomalo iritira. Hrvatska je zemljopisno poveznica srednje Europe i Mediterana. Politički ju se redovito smještalo na Balkan. Sve do ulaska u Europsku uniju 2013. u službenim dokumentima u međunarodnim odnosima smatralo ju se dijelom Zapadnoga Balkana. Bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović se tome protivila i zalagala se da se umjesto toga termina koristi barem jugoistok Europe. No, tijekom ovih deset godina hrvatskoga članstva u EU-u puno toga se promijenilo. Hrvatsku gotovo nitko više u relevantnim europskim institucijama ne smatra dijelom Zapadnoga Balkana. To su sada države koje čekaju na ulazak u zajednicu europskih država i naroda, uključujući Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Na službenim kartama koje su sve više u uporabi Hrvatska je konačno dio Srednje Europe. Jasno nam je da politika određuje i nameće kriterije. A ako za staru Europu više nismo balkanska već srednjoeuropska država, onda iznenađuje to stalno medijsko guranje Hrvatske na Balkan i vječita usporedba s istočnim susjedima. Iako nam slični jezici i niz drugih faktora omogućuju dobrosusjedsku povezanost, ne moramo baš nekritički preuzimati sve što nam se nudi ili dobacuje. Mogli bismo malo i selektirati te informacije. Također nema nijednoga razloga da ne dobijemo više informacija, primjerice, o tome što se događa u Bosni i Hercegovini, koju većina hrvatskih medija jednostavno preskače ili joj posvećuje prostora samo kad su izbori ili neki problem. A zasigurno bi dobar dio hrvatskih građana htio čuti što ima novoga ili što misle o nama u našem talijanskom ili austrijskom susjedstvu s kojima smo koracali stoljećima i dijelimo život u zajedničkoj Europskoj uniji. Ne moramo reći zbogom Balkanu, jer ne možemo pobjeći s ovoga prostora, ali možemo se više fokusirati prema boljim uzorima u onim dijelovima Europe s kojima dijelimo kulturnu, identitetsku i povijesnu pripadnost.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Srednja Europa i(li) Balkan pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.