Bog ne kaže jednostavno: “Ne poželi!” On ne osuđuje čovjekovu želju. Čovjek je bitno biće želje koja je sama po sebi dobra. Da nema želja, ne bi bilo ni života ni potrebe za izumima, gradnjom, učenjem i poučavanjem. Želja je čovjekov temeljni poriv, najdublji temelj duše. Na osnovi temeljite lingvističke i teološke egzegeze biblijskih tekstova hebreist i orijentalist André Chouraqui došao je do mnoštva zanimljivih podataka i zaključaka koje je objavio u knjizi Deset zapovijedi danas. Deset Besjeda za pomirenje čovjeka s ljudskoš­ću. Tako on, između ostaloga, ističe da hebrejska Biblija poznaje dva pojma: hefec – želju koja je čovjeku bitno imanentna i u sebi dobra te hamad – pohlepu. U zadnjim dvjema zapovijedima stoji Lo tahmod (od hamad!) – “hlepiti, žudjeti nećeš”. Bog, dakle, ne dokida čovjekovu želju nego ju diferencira. Zabrana se odnosi na tuđe stvari. Vremenom se izvorna Božja poruka kroz prijevode izgubila i pogrešno tumačila. U latinskom tekstu Vulgate korijen hamad (žudjeti, hlepiti) preveden je glagolima conscupisces što se odnosi na spolnu želju i desiderabis (desiderare: “tražiti zvijezde”), ali je svaki oblik želje bio za osudu. Ovakva kriva generalizacija, tvrdi spomenuti autor, imala je katastrofalne posljedice u duhovnoj povijesti krš­ćanskog Zapada jer su krš­ćani osudili načelo same želje, koja je dopustiva i korisna. Tek je pojavom Reformacije i rasprostranjenoš­ću teksta Biblije na narodnim jezicima vraćeno izvorno značenje želje – da je ona u službi života – i da svatko ima pravo na posjedovanje onoga što nikome ne pripada.

Iz psihologije znamo da je duša bačva bez dna. Naši čini, stremljenja i kompleksi samo su očitovanje naših duševnih procesa. Pedagozi ističu da čovjek može biti zadovoljan tek onda kada doživi ograničenje svojih želja, a bit pohlepe je da ona ne poznaje granice, ne može nikada biti zadovoljena. Pohlepa se ne odnosi samo na materijalno, nego je orijentirana na život uopće. U Bibliji se pohlepa veže za idolopoklonstvo. Već se u Knjizi Postanka, u izvještaju o čovjekovom prvom grijehu, naslućuje da je pohlepa izvor svakoga grijeha. Pohlepnik namjesto Boga stavlja neko stvoreno dobro, a u konačnici samoga sebe. Stoga će sv. Pavao požudu izričito nazvati idolopoklonstvom (Kol 3,5). Starozavjetni proroci i mudraci na mnogo mjesta u Bibliji udaraju po onima koji svoje bogatstvo stječu na nesreći i gaženju prava drugih, osobito siromaha koje Zakon mora štititi od bilo kojeg oblika iskorištavanja. Bolesna pohlepa koja izvire iz zavisti može dovesti do najgorih zala pa i do smrti. Sjetimo se priče o kralju Ahabu i Nabotovom vinogradu (1 Kr 21). Ahab je zatražio od Nabota da mu ustupi vinograd koji se nalazio uz njegovu palaču, nudeći mu bilo drugi, bolji vinograd bilo novac. Međutim, Nabot ga je odbio jer nije želio prodati baštinu svojih otaca. Da udobrovolji svoga muža Ahaba, Izebela je skovala spletku protiv Nabota postavivši ga na čelo naroda i lažno ga optuživši da je proklinjao Boga i kralja. Nabot je kamenovan, a Ahab se konačno domogao njegova vinograda. Što nam poručuje ova priča u kontekstu Desete zapovijedi? Ahab je toliko bio zaslijepljen Nabotovim posjedom da nije mario što on Nabotu znači. A njemu je to bilo nešto najsvetije – baština njegovih otaca. Nemamo li i mi sličnih iskustava u našim životima, kada se želimo po svaku cijenu domoći tuđega a da pritom i ne pomislimo što ono znači vlasniku pa bilo riječ i o najobičnijoj i u sebi bezvrijednoj stvari? Pohlepnika pokreće strast, ali u zbilji on uopće ne djeluje radi vrednote nego egoistično, on tvrdokorno ustrajava na tome da svoj pogled na stvari stavi na mjesto same stvari, kako ističe filozof Robert Spaemann.

Pohlepa, kao pritisak da se s drugima mjerimo i “nadvisujemo” ih u materijalnim stvarima nije uzrok samo većine financijskih poteškoća danas nego u konačnici uzrok mnogih fizičkih i duševnih bolesti, obiteljskih tragedija i osobnih razočarenja. Za ilustraciju nam može poslužiti novela Lava Nikolajeviča Tolstoja Koliko je čovjeku potrebno zemlje? Tolstoj pripovijeda kako je neki gospodar nepregledne i kvalitetne zemlje obećao dati jednom seljaku gotovo zabadava onoliko zemlje koliko je može pješačenjem obuhvatiti od izlaska do zalaska sunca. Jedini uvjet je bio da o zalasku sunca bude točno na onom mjestu odakle je krenuo. I seljak se dao na posao, hodao je sve brže i brže i zapasao je veliki krug. O zalasku sunca posljednjim atomima snage stigao je na točku odakle je krenuo, ali je bio mrtav. Okupljeni ljudi iskopali su mu grob i položili ga u nj. Tom siromahu bilo je potrebno svega dva metra zemlje, od glave do peta, poentira Tolstoj.

Premda volimo naglašavati da je Zapad utemeljen na krš­ćanskim vrednotama, istina je da zapadna društva počivaju na nezajažljivoj pohlepi i želji da se namakne što više materijalnih dobara. Na pohlepi počiva i tržišna ekonomija, a reklame hrane bolesnu želju za stvarima za koje inače uopće ne bismo marili. Chouraqui tvrdi da “novi medij vizualno ruši sve granice između luksuza bogatih i bijede siromašnih”. Upravo posljednja Božja zapovijed raskrinkava naše površno krš­ćanstvo i stavlja nas pred pitanje: Služimo li Bogu ili bogatstvu?

Isusu je bila dobro poznata ljudska sklonost ka pohlepi. Za primjer nam može poslužiti odlomak iz Lukinog evanđelja 12,13-21. Neki je čovjek prišao Isusu i zatražio od njega da presudi između njega i brata mu u sporu oko nasljedstva. Isus mu daje odgovor: “Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama? Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.” Pomalo čudan odgovor jer bismo očekivali da će Isus jasno stati na stranu pravde i zakinutoga. Ovim odgovorom Isus zapravo kazuje da se ne može biti sudac, ne može se biti pravedan tamo gdje već vlada pohlepa. Mi hlepimo ne samo za materijalnim, nego i za ugledom, za boljim mjestima, za vlaš­ću. U toj bolesnoj želji gazit ćemo preko drugih, iskorištavati ih. I Boga ćemo upregnuti i podložiti našim bolesnim ambicijama. Sve ćemo učiniti – samo da se domognemo onoga za čim žudimo. A Isus nudi rješenje za sretan život: Treba se bogatiti u Bogu. A to konkretno znači u ljubavi i solidarnosti prema drugome, pogotovo prema onima rubnima, siromasima, zaboravljenima. Život se osvaja u darivanju sebe drugima.

Da se vratimo slici kuće s početka teksta. Bog je taj koji silazi u naše “podrume” života, među životne strahove i sreće, i daje nam ono što nam zaista treba, obećanje da je on Jahve, Bog naš. On nam je podario život i on će ga i očuvati. Novac i druga materijalna dobra daju nam doduše određenu slobodu i neovisnost, ali iluzorno je na njima graditi smisao života. Život izvire i stremi ka odnosima, međuljudskim odnosima.

(Darko RUBČIĆ)

Objava Deseta Božja zapovijed: Ne poželi nikakve tuđe stvari! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Židovi kao dan Gospodnji svetkuju subotu, što prakticira i dio protestanskih krš­ćana, a većina preostalih krš­ćana svetkuje nedjelju kao dan Gospodnji; dok muslimani svetkuju petak kao dan posvećen Bogu. Čaš­ćenje nedjelje kao dana Gospodnjeg počinje kod prvih krš­ćana u I. stoljeću i uvedena je umjesto subote kada je Isus uskrsnuo i posvetio nedjelju kao dan Gospodnji. Tako je nedjelja postala prvi i najvažniji dan u tjednu u koji se svetkuje Boga i odmara se od svakodnevnih poslova i napora.

Crk­veni oci u prvim stoljećima naglašavali su važnost svetkovanja nedjelje. Poslije su crk­veni vođe službeno uključili svetkovanje nedjelje u crk­veni nauk, a krš­ćanski vladari nastojali su to provesti u praksi na teritorijima svojih država. Tako da nedjelja postaje neradni dan i za civilnu vlast, koju su morali održavati svi žitelji koji se živjeli na određenom teritoriju pojedinih vladara.

Citirajući židovskog rabina i znanstvenika Jacoba Neusnera, papa Benedikt XVI. naglašava da je u Izraelu zapovijed svetkovanja dana Gospodnjeg bila puno više od rituala. To je bio način oponašanja Boga koji se odmorio sedmi dan nakon stvaranja svijeta. Ono što je dobro za Boga, još je bolje i korisnije za čovjeka. Slijedom iste logike čovjek treba raditi šest dana, a sedmi se dan odmoriti i to vrijeme posvetiti Bogu, sebi i svojim najbližima.

Isus je naučavao da je “subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” (Mk 2,27), prema čemu je dozvoljeno raditi i pomoći ljudima koji se nalaze u nevolji na dan Gospodnji uključujući poslove liječnika, vatrogasaca, policajaca i sl. Oni koji moraju raditi nedjeljom, u službi su općeg dobra. Svi koji nedjeljom rade u svoju ili tuđu korist, griješe protiv ove zapovijedi.

Za nas krš­ćane nedjelja je dan euharistijskog zajedništva i radosti kada se sastajemo kao Kristova zajednica i radujemo se što je Isus uskrsnuo. Zajedno se sluša i tumači Božja riječ, te se u sv. misi obnavlja spomen-čin muke, smrti, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa. To je i dan počinka od posla i dan povezanosti obitelji i prijatelja, “radost vlastitu danu Gospodnjemu ili potreban odmor duše i tijela” (ZKP, kan. 1247).

Nedjelja je i središnji dan obiteljskog okupljanja. Tijekom tjedna članovi obitelji su zbog raznih obveza i poslova raspršeni. Nedjelja daje mogućnost da se oni nakon zajedničkog misnog okupljanja, okupe oko zajedničkog obiteljskog stola da učvrste svoju povezanost, te da izmijene svoja iskustva i podijele radost zajedništva. Tog dana se okuplja i više obitelji i zajednica povezani rodbinskim, prijateljskim i sličnim vezama.

Nedjeljom krš­ćani običavaju biti više solidarni sa siromašnima, osamljenima, bolesnima i svima drugima koji su potrebni više brige i solidarnosti. Posjet siromašnim obiteljima, starima i bolesnima spada u sadržaj i bit Dana Gospodnjega. Svi oni koji su uskraćeni na bilo koji način, na Dan Gospodnji trebaju osjetiti brigu, blizinu i zajedništvo Crk­ve i svih članova obitelji.

Krš­ćani će posvetiti nedjelju darujući obitelj i rodbinu svojim vremenom i iskazujući im posebnu pažnju, koju im teško mogu iskazivati u ostale dane tjedna. Nedjelja je vrijeme pogodno za razmišljanje, šutnju, učenje i razmatranje, što pogoduje rastu nutarnjeg i krš­ćanskog života, bilo pojedinca, bilo zajednice.

Papa Ivana Pavao II. kaže: “Brinite se da svijet ne ohladi! Pazite da se ne smrznete u sebičnosti i konkurentskoj borbi, u praznom hodu zaposlenosti i lova za užicima; priđite uskrsnoj vatri svete mise i ne dajte da iskrvari nedjelja, Dan Gospodnji.”

Slaviti i častiti nedjelju spada u bit krš­ćanskog življenja i uređenja odnosa Boga i čovjeka vjernika. Uređeni odnosi pridonose boljem vjerskom životu i većem povjerenju čovjeka prema Bogu i Boga prema čovjeku. Svetost nedjelje je znak zahvalnosti i odanosti čovjeka prema dobroti Stvoritelja i njegove brige za sve stvoreno, a posebno za čovjeka vjernika. Zato slavimo nedjelju kao Dan Gospodnji, svima na spasenje!

Zato je Bog zapisao na ploče Zakona ono što ljudi nisu umjeli čitati u svojim srcima.
(Sv. Augustin)

Objava Treća Božja zapovijed: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iako su sve zapovijedi smatrane jednako važnima i kršenje bilo koje zapovijedi povlačilo je za sobom kršenje saveza s Bogom, ipak prva zapovijed ima specifično značenje za cijeli Dekalog. Ona, naime, daje legitimno utemeljenje i pravo Bogu da nešto zahtjeva od čovjeka. U knjizi Izlaska nalazi se u duljem obliku: “Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se, niti im služi. Jer ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi” (Izl 20,2-6). Bog jasno obznanjuje svoj dominantni položaj vlastodršca nad svim stvorenjima pa i nad čovjekom, ali ne umanjuje niti unižava čovjekovu veličinu. Ustvari Bog, kao biće koje nadilazi ovaj svijet, uzdiže čovjeka nudeći mu suradnju na izgradnji boljeg svijeta. To je bio poziv za izlazak iz Platonove pećine u kojoj se nalazilo tadašnje cjelokupno čovječanstvo u potrazi za pronalaskom svojeg konačnog utemeljenja. Svjestan svoje prolaznosti, konačnosti života i nerazumijevanja prirodnih gibanja, drevni religiozni čovjek tražio je izlaz u štovanju raznih božanstava koja su ga fascinirala svojim oblikom, snagom, nepredvidljivoš­ću ili ljepotom.

Izraelu, a potom i svakom čovjeku, kroz Dekalog objavljuje se drugačiji Bog, osoban, živ, dobar, spor na srdžbu, a bogat dobrotom. On je Stvoritelj svega, a sam nije stvoren. On je toliko dobar da čovjeku daje slobodu, ali i odgovornost. Preporučuje ono što uzdiže čovjeka, a ukazuje na ono što ga degradira: štovati pravoga Boga povećava naše dostojanstvo, a štovati stvorenje uistinu ga umanjuje. Ljubiti Boga kao njegovo dijete zahtijeva odabirati ga kao krajnji cilj svih svojih poduhvata. Pozvani smo sve činiti iz ljubavi prema njemu i za njegovu slavu. Nijedna ljubav ne smije biti postavljena iznad ljubavi prema Bogu, a ako koja pokušava isključiti Boga ili ga postaviti na drugo mjesto, nije prava ljubav. Potom djelima vršiti volju Božju: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima” (Mt 7,21). Božja je volja da budemo sveti da slijedimo Krista vršeći njegove zapovijedi i ispunjavajući male dužnosti svakog trenutka. Također je naša dužnost uzvraćanje na njegovu ljubav prema nama. On je nas prvi ljubio, a grijeh je odbijanje Božje ljubavi (KKC, 2094).

Ljubav prema Bogu potiče nas da tražimo osobni odnos s njim, odnos koji se sastoji od molitve, a koja zauzvrat potiče ljubav. Molitva može poprimiti nekoliko oblika: a) “Klanjanje je temeljni čovjekov stav, kojim se pred Stvoriteljem priznaje kao stvorenje” (KKC, 2628). Ono je temeljni stav religije (usp. KKC, 2096). “Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi” (Mt 4,10). Klanjanje Bogu oslobađa nas od raznih oblika idolopoklonstva koje vode u ropstvo. b) Zahvaljivanje (usp. KKC, 2638), jer smo sve što jesmo i što imamo primili od njega. c) Molba: Traženje oprosta za ono što nas razdvaja od Boga (grijeh) i traženje pomoći za sebe i za druge, kao i za Crk­vu i za cijelo čovječanstvo. Ljubav se također pokazuje kroz žrtvu, usko vezanu uz molitvu. Žrtva je prinošenje Bogu nečega što nas košta, u spomen na njega i kao izraz unutarnjeg predanja naše vlastite volje, tj. poslušnosti prema Bogu (usp. KKC, 2100). Štovanje Boga sastoji se od molitve i žrtve. Ono se zove obožavanje, latria ili klanjanje, za razliku od kulta prema anđelima i svecima, koje se zove obožavanje dulia ili štovanje, te kult koji časti Blaženu Djevicu, koji se zove hiperdulia (usp. KKC, 971). Vjera, nada (ufanje) i ljubav jesu tri “teološke” kreposti (kreposti usmjerene ka Bogu). Najveća od njih je ljubav (usp. Kor 13,13), koja daje “oblik” i nadnaravan “život” vjeri i nadi slično kao što duša daje život tijelu. Ali ljubav u ovom životu pretpostavlja vjeru, jer samo oni koji poznaju Boga mogu ga i voljeti, a ujedno pretpostavlja i nadu, jer samo oni koji svoju želju za srećom postave u ovisnost o Bogu mogu ga voljeti.

Vjera je Božji dar, svjetlo u našem intelektu koje nam omogućuje da spoznamo istinu koju je Bog otkrio i da pristanemo uz nju. Ovo podrazumijeva dvije stvari: vjerovanje u ono što je Bog otkrio (otajstvo Presvetog Trojstva i svih članaka Vjerovanja) te vjerovanje da je sam Bog to otkrio (vjerovanje u njega). Nema nikakvog sukoba – niti ga ikada može i biti – između vjere i razuma. Doktrinarna formacija je važna za postizanje čvrste vjere, a time i za gajenje ljubavi prema Bogu i bližnjima iz ljubavi prema Bogu, za svetost i apostolat. Život vjere je život koji se temelji na vjeri i koji je u skladu s njom. Nada je Božji dar koji nas navodi da želimo jedinstvo s njim u kojem ćemo pronaći sreću. Ona nam daje pouzdanje da će nam Bog dati sposobnost i sredstva za njeno postizanje (usp. KKC, 2090). Krš­ćani trebaju uvijek biti “radosni u nadi” (Rim 12,12).

Krš­ćanski život na ovom svijetu je put sreće jer čak i sada posredstvom milosti imamo obećanje jedinstva s Presvetim Trojstvom; ali to je sreća pomiješana s patnjom, s Križem. Grijesi protiv prve zapovijedi su grijesi protiv teoloških vrlina: a) Protiv vjere: ateizam, agnosticizam, vjerska ravnodušnost, hereza, otpadništvo (apostaza), raskol, itd. (usp. KKC,2089). U suprotnosti s prvom zapovijedi je također i svjesno ugrožavanje vlastite vjere, ili kroz čitanje knjiga protiv vjere ili morala bez valjanog razloga i pripreme, ili kroz zanemarivanje korištenja sredstava potrebnih za očuvanje vlastite vjere. b) Protiv nade: Očajavanje o vlastitom spasenju (usp. KKC, 2091) i, kao druga krajnost, pretpostavljanje da će božanska milost oprostiti grijehe bez obraćenja ili pokajanja, odnosno bez potrebnog sakramenta pokore (usp. KKC, 2092). Protiv ove kreposti je i polaganje nade za postizanje konačne sreće u bilo što osim Boga. c) Protiv ljubavi: Bilo koji grijeh suprotstavlja se ljubavi. U direktnoj suprotnosti joj je odbacivanje Boga i mlakost – ne htjeti voljeti ga svim svojim srcem. Štovanju Boga protivi se svetogrđe, simonija, određene praznovjerne prakse, magija, itd. te sotonizam (usp. KKC, 2111 2128).

Premda često gledamo na sve zapovijedi, pa tako i na ovu prvu Božju zapovijed, kroz prizmu grijeha i prekršaja koje činimo protiv nje, potrebno je naglasiti izvorno pozitivnu Božju namjeru da se On predstavi ljudima kao dobri Bog koji čovjeku želi dobro i želi ga uzdići iznad svih stvorenja s konačnim ciljem ne da uništi sve drugo, nego naprotiv da u suradnji s Bogom oplemeni sebe, bližnje i svako drugo stvorenje.

Objava Prva Božja zapovijed: Ja sam Gospodin Bog tvoj. Nemaj drugih bogova uz mene! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.