Budimo iskreni: stoljetne navike (namjerna igra riječi: redovničko odijelo habit (eng. navika)) čine se jako udaljenima od današnjih slušalica i playlista, donosi Aleteia. Ali u stvarnosti, svaki red unosi svoj vlastiti ritam u Crkvu, poput božanskog albuma. Dakle, evo našeg pogleda na sedam klasičnih katoličkih redova kao glazbenih raspoloženja. Pritisnite Play.

Franjevci – Indie Folk

Oni su bosonogi. Vole seoski krajolik i prirodu. Folk glazba se uvijek vrti oko autentičnosti („tri akorda i istina“) i oko akustične radosti. Takva je vibra franjevca koji na gitari svira Hvalospjev brata Sunca. I još nešto. Vjerojatno bi kompostirali notni zapis. Zamislite sv. Franju Asiškoga kao originalnog indie folk kantautora, koji propovijeda pticama, ne mareći za slavu, ali potpuno rasprodan na svakom srednjovjekovnom gradskom trgu.

Isusovci – Jazz

Strukturirano? Da. Improvizirano? Također da. Isusovci su glazbeni ekvivalent sola Theloniousa Monka odsviranog u dvorani katoličkog sveučilišta. Čitaju (barem) pet (modernih) jezika i prije doručka ležerno se bore protiv hereza. U osnovi, to je jazz s doktoratom. Ali nemojte se zavaravati – ispod akademskog sjaja krije se duboki, kontemplativni puls. Zamislite Milesa Davisa kako susreće svetog Ignacija: suptilno, intenzivno i onako kako se mijenja svijet.

Dominikanci – Gregorijansko koral susreće izgovorenu riječ i hip-hop

Red propovjednika ne bi se zadovoljio samo jednim žanrom. Nastup bi otvorili srednjovjekovnim koralom, a zatim bi ubacili teološki bujan monolog u besprijekornim stihovima. Zamislite Tomu Akvinskog s mikrofonom. Istina, ali učini je lirskom. Dominikanci su originalni kreatori sadržaja – podjednako su zastupljeni i ljepota i argument. To je liturgijski rep s tamjanom „kapi mikrofona“.

A tu su i Hillbilly Tomisti (američki bluegrass bend) – isti dominikanski DNK, ali s violinama, harmonijama i Dobro gitarom (američka marka rezonantnih gitara) . Ovi fratri koji sviraju bluegrass možda se čine više kao predvorje nego kao propovjedaonica, ali nemojte se zavaravati: oni propovijedaju. Njihovi albumi nalaze se na Billboardovoj ljestvici, a njihove turneje prelaze zemlju poput katekizma na kotačima. Nazovite ih apalačkom iznimkom (planinski masiv na istočnom sjeveru Amerike).

Salezijanci – Pop s mladenačkom energijom

Osnovani za djecu s ulice, voljeni od tinejdžera i pokretani radošću. Salezijanci su pop (doista, „S-pop“) – sa smislenim tekstovima, ritmom za pljeskanje i barem jednom promjenom glazbenog ključa koja zvuči kao nada. Upozorenje: može uključivati improvizirane skečeve. Oni su pop zvijezde vjerskog života s primjesama košarkaškog pastorala i iskrenih životnih savjeta.

Karmelićani – Sveta ambijentalna elektronika

Najtiši red s najglasnijim misticima. Karmelićani žive za samoću i duboki unutarnji život. Njihov žanr bi bio minimalistička ambijentalna pjesma koja polako preuređuje vašu dušu – savršena za kuhanje sa svetom Terezom Avilskom (nikad ne zaboravite da „Gospodin hoda među loncima i tavama“) ili pisanje sa Ivanom od Križa. Ali, oh, iznenađenje, nema teksta – samo odjek božanskog u tišini. To je glazba noćne smjene duše.

Benediktinci – Zborske harmonije

Benediktinci se ne žure. Pjevaju časoslov, kuhaju pivo i nekako čine da „stabilnost“ zvuči poetski. Njihova zvučna podloga? Mirna polifonija, osmišljena za molitvu i eventualno pečenje kiselog tijesta. To je glazba koja je misteriozno kompatibilna sa zavjetom šutnje.

Njihovi životi su u biti Spotifyjeva playlista „Monastic Moods“ – ali 1500 godina ispred algoritma.

Trapisti – Minimalna avangarda susreće svetu tišinu

Ako bi jedna nota mogla trajati 45 minuta, a ipak biti duboka, to bi bila trapistička glazba. Tišina im je (doslovno) ritam, a život im je u osnovi duhovni remiks pjesme “Smiri se i znaj da sam ja Bog” – koji se zauvijek ponavlja. Njihov žanr zapravo nije glazba. To je sveti šum vremena koje prolazi dovoljno sporo da primijeti Boga.

Stoga, sljedeći put kada se mučite s molitvom, razmislite o stvaranju vlastitog duhovnog soundtracka. Jer, da, Crkva pjeva mnogim glasovima – a neki od njih zvuče kao folk, jazz ili božanski lo-fi. Kao što nije sveti Augustin slavno rekao: “Tko ima playliste, moli dvaput.”

Objava Kada bi katolički crkveni redovi bili glazbeni žanr pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.