Jedan od načina na koji je crkveno vjerovanje u čistilište vidljivo u ranoj Crkvi jest kako su se vjernici u molitvama sjećali pokojnika.

Sveti Ivan Zlatousti u 4. stoljeću u jednoj od svojih poslanica govori o molitvi za pokojne tijekom mise, kako je citirano u knjizi iz 19. stoljeća Milosrđe za duše koje pate:

Apostoli nisu bez valjanog razloga odredili da se spomen na pokojne vrši tijekom slavlja svetih otajstava; jer iz njega umrli crpe veliki dobitak i pomoć. Zašto molitve za njih ne bi umirile Boga, kad osim svećenika, cijeli narod stoji uzdignutih ruku dok je veličanstvena Žrtva prisutna na oltaru? Istina, nudi se samo za one koji su otišli odavde u vjeri.

Sveti Grgur iz Nise u svojoj predaji piše sličnu tvrdnju:

Apostoli i učenici Kristovi predali su nam ono što je od tada posvuda u Crkvi Božjoj dobilo snagu zakona, naime, da se u slavlju svetog i slavnog otajstva podsjeća na one koji su umrli u pravoj vjeri.

Sveti Augustin također je slavno pisao o svetoj Moniki koja ga je molila da je se sjeti na oltaru:

Položi ovo tijelo bilo gdje i ne brini se za to. Samo te molim: gdje god bio, spominji me se kod žrtvenika Gospodnjega.

Još je Tertulijan u 2. stoljeću zabilježio ovo vjerovanje u molitvi za pokojne na misi:

Na obljetnice mrtvih prinosimo svetu žrtvu za pokojne. Iako Sveto pismo to ne jamči, običaj potječe iz tradicije; potvrđeno je sveopćim usvajanjem i sankcionirano vjerom.

Ovi citati mali su dio brojnih tekstova iz prve Crkve, koji prikazuju neprekinutu vjeru u čistilište.

(Izvor: Aleteia)

Objava Je li prva Crkva vjerovala u čistilište? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.