Tko je taj čovjek kojemu se i Bog divi?

Božje divljenje nad čovjekom, kao djelom vlastitoga stvaranja, započinje još u Edenu. Bog i čovjek imaju zajedničku povijest prijateljevanja u vremenu prije izdaje. Čovjek je izdao Boga, savez, zapovijed, odredbu, na koncu Ljubav. Trenutak izlaska iz Edena ostaje nam i danas paradigma loma koji je ireverzibilan i koji nikada neće obnoviti na isti način izgubljeni Eden. Čovjek započinje put hoda kroz pustinju povijesti u kojoj nije sam. Nakon stvaranja najveće očitovanje Božje ljubavi očituje se u svakodnevnom hodu s čovjekom. Božja kenoza i silazak u dramu svakodnevnice postaje prava kozmička drama u kojoj čovjek postaje cilj Božje ljubavi. U kolopletu događaja suvremenoga društva Crkva se nalazi pred zadaćom navijestiti Boga današnjem svijetu koji je sit ideja i prikaza Boga kao autoritarnoga bića koje vlada zapovijedima. Svijet kao da ne prihvaća ni romantične priče o Božjoj vladavini koja se brine poput dobroga upravitelja. Ne prihvaća ni pojam jednoga Boga koji bi bio vrhovni i jedini. Koga to čovjek traži? Taj odgovor možda je najvažnija informacija Crkvi u današnjem svijetu. Možda jednako važna kao i događaj kenoze koji se dogodio Božjim silaskom u jaslice i susretom sa svijetom koji će se promijeniti u kupelji ljubavi Kristova križa.

Kršćanin – biće koje se nada

Iako je vrijeme Božića prepuno govora o ljubavi i miru, možda je važno spomenuti kako je integralni dio svake pojedinačne kreposti upravo nada. U kršćanskoj perspektivi nada postaje neizostavna poveznica vjere i ljubavi. Možda najdublja kriza čovjeka se očituje u kontekstu kršćanske nade. Koliko god pokušali prikriti i nadomjestiti prostor nade, upast ćemo u mukotrpno traganje za nadomjescima koji nam neće ispuniti očekivanja. Nada je u svakodnevnici zamijenjena: osiguranjima, medicinskom njegom, analitikom, predimplatacijskom dijagnostikom, predbračnim ugovorom, eugenikom itd. Čovjek tehnologijom i mehanikom pokušava nadomjestiti prostor koji je određen za kršćansku nadu koja se ne postiđuje. Onaj koji se nada on u Bogu nalazi utjehu.

Nerijetko nam se takav pogled na kršćansko nadanje čini kao odabir lošijega dijela koji će biti utješan jer ćemo si reći Bog je tako htio te će nam to biti utjeha za lošiji dio koji smo odabrali. Takav pogled je apsurdan jer Bog ne daje lošiji dio, nevrjedniji dio, bezvezniji, Bog daje spasenjski dio koji je najvrjedniji i jedini ispravan. Nedostatak eshatološkoga pogleda u svakodnevnici muti nam pogled na Božje događaje u našem životu.

Kriza nade se osjeća općenito među ljudima, pa i u Crkvi. Filozofija apsurda (Sartre) i filozofija bespuća (Camus) prouzrokovale su među ljudima krizu nade u životnom pogledu na svijet, u idejnom području. Napetosti i nerazumijevanja ljudi u praktičnom životu, kao i neuviđanje izlaza iz konkretnih životnih poteškoća, mnoge baca u očaj, a tu je nada ne samo došla u krizu nego je i izgubljena te njezin nedostatak unosi duboki nemir i hladnoću u srca ljudi.

Crkva koja nema nadu može postati birokratski ured srednje kvalitete?!

Kriza nade osobito se osjeća i u suvremenoj Crkvi. Crkva proživljava mnoge krize, dolazi do čestih perturbacija na raznim područjima crkvenoga života. Te pojave kod mnogih rađaju malodušje, umanjuju pouzdanje i nadu. Trud i napor koji Crkva u nekim segmentima ulaže odnosi se na birokratsko usavršavanje i uređenje koje daje privid činjenja. Napori oko stila, forme i protokola iscrpljuju energiju i zapostavljaju jedino važno poslanje Crkve, a to je navijestiti evanđelje danas! Crkva koja gubi nadu može postati sintagma za jedan dio Crkve ili pojedince u Crkvi koji nose ovu odliku. Nipošto ne može postati generalna ocjena jer ne smijemo zaboraviti da je Crkva Kristova i da je on čuvar nade. Isto tako Crkva prima ili odbija nadu u svakom pojedincu koji je želi ili ne želi prihvatiti.

Birokratizacija koja množi dopise, medijske napise koji postaju sami sebi svrha, događaje koji gledaju u brojčanost okupljenih i uspjeh mjere po broju. Birokratizam koji ljude promatra kao brojeve i ne dopušta empatiji i ljubavi da učini iskorak u situaciju pojedinca postaje željezni okvir koji ne dopušta evanđelju da uđe u svakodnevnicu. Crkva koja postaje sutkinja a ne samaritanac, riskira da iznevjeri svoje poslanje. Nismo vlasnici evanđelja i Božjega Duha, možda si je to važno ponoviti u dane Božića. Boga se ne da zatočiti i uzeti pod svoje kako bismo s njime manipulirali i drugima prodavali „svoga” Boga. Bogu možemo pristupiti isključivo ponizno i u Istini koja obvezuje. Bog nam i danas pruža priliku da budemo njegovi, ali u ambijentu jednostavnih jaslica koje reduciraju sve nepotrebno i daju priliku za pogledom u najvažnije, Spasenje.

Jaslice – slika sinodalne Crkve?

Govor o Sinodi lagano postaje sve tiši, a govor o Jubileju u Crkvi sve glasniji. Iako misaona razrada o Sinodi i nije donijela konačne zaključke a ostavila je dojam nejasnoće i podijeljenosti koji je mnogima postao poligon za rasprave i podjele. Jubilarna godina postaje poligon i novi momentum za pojedince koji će nam ponuditi svoje ideje i vizije „tisućljetne” tradicije jubilarne godine koja u Crkvi već odavno, a i prije Crkve ima svoje mjesto i simbol. Pitam se jesmo li mi okorjeli prigodničari koji prije nego dovršimo jedno i donesemo zaključak prelazimo na drugo i s istim entuzijazmom pristupamo ostavljajući dojam velikoga interesa. Možda kao i malo dijete koje se posveti jednoj igrački dok ne ugleda boje i oblike nove te prvu ostavlja kao da mu nikad nije bila zanimljiva.

Jaslice zasigurno postaju paradigma sinodalne Crkve koja priginje koljena kako bi se približila Spasitelju – malom Isusu. Silazak i spuštanje ovoga puta ne treba biti božanska kenoza,nego ljudsko prigibanje koje će se sagnuti prema Bogu. Ambijent potpune redukcije od birokratskoga, umjetnoga i umišljenoga Crkvi može postati ljekovit jer jaslice su baš takve – jednostavne. Nekoliko daščica, slama, otac i majka i novorođenče. Ne samo slika nego stvarnost ljubavi koja obnavlja svakoga tko se prigne i pogleda u nju.

Sinodalna crkva, siguran sam, može naći sve odgovore u jaslicama. Može pronaći i odgovore za buduće poslanje Crkve ali i nadahnuće za svakoga pojedinca. U vremenu nasilja, ratova, ubojstava djece koja se događaju pred našim očima, jedina nada krije se u prigibanju koljena i pogledu u Spasitelja koji dolazi u božićnoj noći prepun nade.

Objava Jaslice – mjesto nade pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sinodalnost koja je zastala

Papa Franjo je govorio o sinodalnosti kao o putu Crkve, ali u našim sredinama taj govor je često ostao neispunjen. Sinodalni proces u Hrvatskoj doživljen je kao birokratska formalnost, kao niz sastanaka i upitnika, bez stvarnoga osluškivanja, bez istinskoga uvažavanja glasa laika, marginaliziranih, žena, mladih. Kao da je sinodalnost preuzeta kao tema pontifikata, ali je u praksi nakon što su se navikli na tu riječ nastavljena stara usporena dinamika hijerarhije i pasivnosti vjernika. Ono što ostaje dodatno zanimljivo je činjenica da su najveći promotori i najglasniji tumači s dolaskom novoga pontifikata ostali skriveni i kao da vrijednost Franjine teologije i snaga misli odjednom više ne vrijedi. Zašto više ne koristimo sliku Poljske bolnice, Periferije, Siromašne Crkve za siromahe,…?Jesmo li prigodničari ili pomodarci prigodne teologije kojoj pristupamo utilitarno i po potrebi, možda i radi vlastite koristi ili ne daj Bože kako bismo isključili drugoga.

Prigodničarska teologija i promjena „boja”

Spomenute teme poput siromašnih, migranata, ekologije, milosrđa bile su donedavno u fokusu. U Hrvatskoj su se održavale tribine, usvajale se strukture, pisale deklaracije. Međutim, često je to bilo prigodno: kad tema dođe u medije ili kad je u Rimu novi poticaj, onda se „preuzme boja”, ali se ne mijenja srce, ne mijenja način razmišljanja, ne postavlja trajna struktura.

Kada bi pontifikat bio više okrenut disciplini ili tradiciji, tada bi se naglasci promijenili ne zato što je dotle bilo nevažno, nego zato što se najviše pazilo na javni profil, percepciju, a ne na autentično oblikovanje zajednice. To je prigodničarska teologija: privremena, često estetizirana, sklona promjeni paralela politici, a ne po mjeri evanđelja.

Pogrebna želja i primjer – kritika komoditeta vjere

Pokojni papa Franjo je više puta pokazivao želju da Crkva bude jednostavna, da pogreb bude skroman, da se ne očekuje pompa. To nije samo osobna želja nego kritika kulture u kojoj je vjera često roba spektakla. Taj paradoks između Papina poziva na jednostavnost i crkvene prakse pokazuje koliko smo skloni prigodničarskom pristupu: slavimo dok traje tema, a kada tema „propadne” ili prestane biti „aktualna”, vraćamo se starim obrascima. Možda bismo trebali učiti iz škole umiranja koja nije puki odlazak ili nestajanje već priprema za ono najvažnije – Nebo.

Kršćanska tradicija razlikuje smrt kao biološki događaj od umiranja kao procesa u kojem čovjek sazrijeva za vječnost. Upravo na tom tragu stoji sveti Franjo Asiški, koji nije smrt doživio tek kao kraj, nego kao posljednji čin hoda za Kristom. Njegova poznata hvalbenica Pjesma brata Sunca govori o „sestri smrti tjelesnoj”. Ovdje nije riječ o romantičnoj slici, nego o dubokoj teološkoj intuiciji: umiranje je sastavni dio života, trenutak u kojem se očituje istina o čovjekovoj ovisnosti o Bogu.

Umiranje „ars moriendi”

Crkva tijekom stoljeća njeguje praksu „ars moriendi”, umjetnosti umiranja, kojom vjernika uči da vlastitu prolaznost ne promatra kao tragediju, nego kao dovršenje krsnoga saveza. Franjo je to živio na radikalan način. Nije se borio protiv smrti kao neprijatelja, nego ju je prihvatio kao sestru. U njegovu iskustvu smrt nije negacija života, nego ulazak u puninu odnosa s Ocem.

Za Crkvu danas, koja živi u kulturi što smrt često skriva iza zidova bolnica i sanitarnih procedura, Franjin pogled ima proročku snagu. Umiranje se ne smije pretvoriti u medicinski i tehnički problem, nego ostaje duhovni proces u kojem zajednica vjere prati brata ili sestru do prijelaza u vječnost. Zato liturgija bolesničkoga pomazanja i molitve za umiruće nisu tek obredi, nego izraz Crkve koja stoji uz čovjeka u njegovu najosjetljivijem trenutku.

Franjo Asiški pokazuje da se Crkva ne boji smrti jer vjeruje u Krista raspetoga i uskrsloga. Umiranje nije poraz, nego trenutak u kojem se ostvaruje hodočašće prema konačnom susretu. U tom smislu, svaka smrt u vjeri postaje hvalospjev kao što je to bila i Franjina posljednja pjesma.

Franjina pjesma odjekuje u tišini Crkve danas i opominje kao nikada dosad. Caritas Christi Urget Nos – Ljubav Kristova nas obvezuje. Pomirena radost Asiškog siromaha ostaje i biva živi primjer i vječna provokacija Crkvi koja kalkulira i koja se uzda u vremenito. Kao da pokušava utišati buku govora o potrebi uvođenja novih metoda, didaktike, metodike, pristupa…. Franjina pjesma gromoglasno odzvanja i do zidova teoloških učilišta u kojima se nižu projekti i planovi. Njegova pjesma ulazi i u Biskupski zbor i odzvanja po hodnicima apostolske palače.

Franjina pjesma odaje nam pravu dimenziju vjere koja je lišena svih nejasnoća i nepotrebnih primjesa. Franjo je susreo Krista Uskrslog! Taj Asiški siromašak i danas ostaje moralna gromada, te svetost pokazuje u Božjem svijetlu, potpuno siromašnu i jednostavnu. Upravo on svojim primjerom zove Crkvu sadašnjice da evanđelje živi na periferiji materijalnoga.

Objava Pjesma brata Sunca i tišina Crkve danas pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Slobodno vrijeme

Slobodno vrijeme nije samo vrijeme u kojem ne radimo i odmaramo se. Pojam slobodnoga vremena podrazumijeva kreativni moment u kojemu čovjek ostvaruje svoje talente. To je prostor u kojem biramo hoćemo li postati bolji ili gori. U klasičnom smislu, slobodno vrijeme je bilo vrijeme u kojem su ljudi kultivirali vlastiti karakter – bavili se umjetnošću, učenjem, obitelji ili nečim što im je donosilo dugoročnu vrijednost. Danas, međutim, imamo generacije ljudi koji svoje slobodno vrijeme provode beskrajno skrolajući po društvenim mrežama, zarobljeni u digitalnoj simulaciji života. Namjerno koristimo riječ simulacija jer ulazak u virtualnu stvarnost mnogim korisnicima označava ulazak u partikularni svijet u kojem će ponuditi svojim osjetilima novu dimenziju koja je izmišljena i u kojoj se ne nalazi. Pitamo se gdje je nestao čovjek koji je bio tu do jučer?

Ljudi više ne čitaju ozbiljne knjige. Ne razmišljaju sustavno. Ne koriste slobodno vrijeme za razvoj vještina koje bi ih mogle učiniti korisnijima za sebe i za druge. Umjesto toga, konzumiraju informacije koje im pružaju trenutačno zadovoljstvo, ali ih ne izgrađuju. To je problem. Sloboda nije samo odsutnost obveza; sloboda bez discipline i svrhe vodi u kaos. Siguran sam da bismo u ovom trenutku mogli usmjeriti temu i pokušati nalaziti odgovore o rizičnosti slobode i nedostatku ljudske kreativnosti, no za sada je važno spoznati kako se nalazimo u stvarnosti UI-ja i algoritamske vladavine iz koje nema povratka!?

Opasnost za tijelo i um

Uz prekomjernu konzumaciju digitalnoga sadržaja dolazi i fizička i mentalna cijena. Dugotrajno gledanje u ekrane dokazano utječe na našu sposobnost koncentracije i kognitivne funkcije. Svjedočimo porastu anksioznosti, nesanice i depresije kod mladih ljudi, koji su konstantno izloženi prekomjernim podražajima. Mozak nije evoluirao da obrađuje beskonačne tokove informacija koje dolaze s društvenih mreža i internetskih platformi.

Fizički, dugotrajno izlaganje ekranima negativno utječe na vid, držanje i opću tjelesnu vitalnost. Ljudi provode sate u neprirodnim položajima, smanjujući vrijeme koje bi inače mogli iskoristiti za tjelesnu aktivnost ili boravak u prirodi. Postajemo pasivni promatrači, umjesto aktivnih sudionika vlastitih života. Do jučer ekran je značio: posao, inteligenciju i kreativnost, već danas se promijenila paradigma. Ekran predstavlja neprirodan ambijent bez kojega ne možemo, a kojemu se želimo oduprijeti svim silama. Papa Franjo u govoru članovima Papinske akademije znanosti 2024. kaže: „Primjena umjetne inteligencije može imati i ozbiljne negativne implikacije za opću populaciju, posebno djecu i ranjivije odrasle osobe te je potrebno prepoznati i spriječiti rizike manipulativne primjene umjetne inteligencije za oblikovanje javnog mnijenja, utjecanja na izbor potrošača i uplitanja u izborne procese.” Implicirajući pri tom na neotuđivo i neizostavno pravo svakoga čovjeka da svoje dostojanstvo promatra Božjim očima. Jesmo li pod izazovom progresa upali u zamku neoropstva algoritma i digitalnoga?

Tema o kojoj je papa Franjo promišljao u sklopu sastanka Svjetskoga gospodarskog foruma „Suradnja za inteligentno dobaˮ u Davosu usmjerena je prema odgovornosti u korištenju UI-a. Papa Franjo u poruci sudionicima Svjetskoga gospodarskog foruma u Davosu ističe da „kao i kod svih drugih ljudskih aktivnosti i tehnološkog razvoja, umjetna inteligencija mora biti podređena ljudskoj osobi i postati dio nastojanja da se postigne ‘veću pravdu, veće bratstvo i humaniji društveni poredak odnosaʼˮ.

Tko je odgovoran za odluke algoritma?

Jedan od najvećih problema s UI-jem nije njegova moć, već naša nesposobnost da preuzmemo odgovornost za način na koji ga koristimo. Lako je prebaciti odgovornost na algoritme. „UI je to odlučio”, reći će ljudi. No, to nije istina. Nema UI-ja bez ljudske ruke koja ga je stvorila i programirala.

Kad algoritmi odlučuju tko dobiva posao, tko dobiva kredit ili tko je kriv u pravnom slučaju, postavlja se pitanje: tko preuzima odgovornost za te odluke? Ako se sakrijemo iza tehnologije, uklanjamo ljudsku moralnu odgovornost i pretvaramo se da su odluke neutralne. Ali one nisu neutralne. One su rezultat određenih vrijednosti koje su ugrađene u sustav od strane njegovih tvoraca.

Kako ostati čovjek?

Ako želimo da tehnologija služi čovječanstvu, a ne da ga zamijeni, moramo donijeti nekoliko ključnih odluka:

1. Postaviti granice u korištenju ekrana i UI-ja – Moramo svjesno upravljati svojim vremenom kako nas digitalni svijet ne bi preuzeo.

2. Koristiti tehnologiju za jačanje ljudskih sposobnosti, a ne za njihovu eliminaciju – UI treba pomagati ljudima, ne ih zamjenjivati.

3. Njegovati osobnu odgovornost i discipline – Umjesto da postanemo pasivni konzumenti digitalnoga sadržaja, moramo učiti, čitati, trenirati tijelo i um, graditi karakter.

4. Očuvati kreativnost i autentičnost – Ljudi nisu strojevi. Naša snaga nije u tome da budemo produktivni, nego da budemo sposobni stvarati značenje.

Tehnologija nas ne može spasiti

Ideja o prebacivanju čovjekova identiteta, svijesti i osobne povijesti učitavanjem u ʻoblakʼ ili čip, čini se više kao pokušaj bijega od čovječnosti nego njezina nadgradnja. Restrukturiranjem čovjekova duha i svijesti, ovladavanjem sposobnostima mozga i kognitivnih funkcija, transhumanistička kreacija želi ponuditi spasonosnu spoznaju nekoga oblika besmrtnosti. Pritom dualistički odbacuje i zatvara oči pred neuništivom istinom o čovjeku koji je jedinstvo duha i tijela, te nema besmrtnosti tijelu bez duše, jednako kao ni duši bez tijela. Čini se kako čovjek nema izbora u pitanju ostati čovjek ili ne, nadogradnja bi značila i dehumanizaciju. Iako se Crkva sve više otvara suvremenom govoru i dijalogu o ovim temama postoji i stanovita opasnost da si Crkva prigovori kako nije kompetentan sugovornik i da ostane po strani. Nezamjenjiva uloga je upravo Crkve, sudjelovati u planetarnoj raspravi i pomoći čovjeku da ostane čovjek!

Objava Crkva: sugovornik ili promatrač u svijetu umjetne inteligencije i digitalnoga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ulazak

Prije samog ulaska u crkvu, mobitel treba po mogućnosti ostaviti na prikladnom mjestu, isključiti, ili barem stišati.

Pri ulasku u crkvu trebamo završiti sve započete razgovore. U „Božjoj kući” želimo se sabrati i čuti Boga što nam govori, a to sigurno nećemo moći čuti ako nastavimo međusobno razgovarati.

Kada uđete u crkvu nemojte ostati kod ulaza, osim u slučaju da ne možete dalje.

Neprimjereno je ulaziti u crkvu, a pogotovo biti ispred stola Gospodnjeg, s rukama u džepovima.

Pozdravljanje

Ako, dok idemo na pričest, u blizini primijetimo nekoga poznatog, ne treba se rukovati, pozdravljati, grliti ni mahati toj osobi. Dovoljno je glavom dati znak da smo vidjeli i prepoznali poznatu osobu.

Napuštanje crkve prije otpusta i blagoslova

Nemojmo napuštati bogoslužje prije završnog blagoslova i otpusta, osim u slučaju nužnosti. Nemojmo crkvu tretirati kao kafić u koji možemo doći i iz njega otići kako nam drago. U nekim župama postao je gotovo „običaj” da ljudi nakon pričesti izlaze i u blizini crkve razgovaraju. Svojim prijevremenim izlaskom lišeni ste blagoslova s misnog slavlja.

Odjeća

U svim područjima našeg života, trebali bismo ponuditi naše najbolje za Isusa Krista, a isto vrijedi i u pogledu odijevanja. Na liturgiji trebamo Kristu ponuditi našu najbolju, a ne našu svakodnevnu odjeću. Također, trebamo se obući pristojno, a ne provokativno čime skrećemo pozornost na sebe.

Pjevanje u crkvi

Svima je dopušteno pjevati u crkvi, bez obzira na to imamo li dobar sluh ili ne. Pjevanje u crkvi nije natjecanje u pjevačkim sposobnostima, već čin molitve. Svi smo pozvani sudjelovati, a nijedan iskreni pokušaj nije pogrešan.

Kašnjenje

Ako zakasnimo na misu, trebamo ostati u blizini ulaznih vrata i pričekati trenutak kada je služba u stanci. Tek tada možemo zauzeti mjesto u najbližoj klupi. Na taj način ne ometamo tok obreda i ne stvaramo neugodnosti drugima.

Pokrivala za glavu

Muškarac (mladić, dječak) ulazeći u crkvu u znak poštovanja prema Bogu uvijek treba skinuti kapu ili šešir. Žene (djevojčice, djevojke) kapu ili šešir mogu ostaviti, ali imati na umu da nije lijepo ukoliko njihov šešir zaklanja pogled drugim osobama prema oltaru. Za vrlo malenu djecu ova pravila ne važe.

U blizini crkve

Ako se vozimo pored crkve, nećemo trubiti ili projuriti punim gasom. Nemojmo u blizini crkve stvarati buku dovikivanjem, zviždanjem ili preglasnim smijehom. Možda je baš u tom trenutku zadušnica za nekoga koga njegova obitelj oplakuje, ali i tijekom službe Božje nije ugodno čuti zvukove koji su u neskladu s ugođajem vjerskoga obreda.

U drugom vjerskom prostoru

Ako se nađemo u prilici da smo na službi u bogoštovnom prostoru neke druge vjere, ponašajmo se kao vjernici te vjere. Ako svi sjede i mi ćemo sjesti, a kad ustanu, činimo isto. Dijelove obreda koje zahtijevaju klečanje, klanjanje i križanje nismo dužni slijediti.

Bonton u crkvi nije samo skup pravila, već odraz našeg poštovanja prema svetištu, vjernicima i svetoj misi kojoj prisustvujemo. Ponašanje u crkvi govori više o nama nego što mislimo, stoga neka bude odraz naše unutarnje duhovnosti i pažnje prema drugima.

(Priredila: Ivanela Brković)

Objava Pravila lijepog ponašanja u crkvi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

I vjera i umjetnost traže osobni iskaz, osobnu jasnoću i hrabrost. Nije moguće živjeti životom vjeru, izreći se umjetnošću, a da čovjek ne uloži svoju osobnost, sve što jest. Pritom su za vjeru i umjetnost dragocjeni i trenutak i ustrajnost.

Dogodi li se – a itekako se događa! – da tko zbog ravnodušnosti, nemara i zaborava okruženja u svom životu vjere, u svom umjetničkom stvaralaštvu, mnogima ostane ili postane nevidljiv, njegov život i trud time ne gube vrijednost, no time mnogi mogu biti na gubitku. Time može biti osiromašena i današnjica i sutrašnjica. Premda, zasigurno, Bog bdije i nad onima i po onima na koje se ljudi ne osvrću, i nad onima koji se ne osvrću.

Kao što vjera i umjetnost traže osobni iskaz, osobnu jasnoću i hrabrost, traže i zajednički iskaz onih koji vjeruju, onih koji umjetnički stvaraju, njihovu jasnoću i hrabrost, k tome i njihovu međusobnu povezanost i potporu. Crkva, uz to što je čuvarica baštinjene umjetnosti, pozvana je poticati i podržavati umjetničko stvaralaštvo koje se rađa iz vjere, živi po vjeri i vjeri pridodaje životnosti. To je to važnije što se umjetnosti koja se nadahnjuje evanđeljem, evanđeoskoj kulturi, suprotstavlja, s raznih strana podržana, protukultura, kultura bezvrijednosti i poraženosti, koja ju nastoji obezvrijediti, koliko uzmogne – i rastočiti.

Dok promatram poznate mi i drage dirigente (od kojih je jedan i skladatelj) zborova i orkestara koji djeluju u našoj Crkvi, pomalo shvaćam koliko im je truda, koliko predanosti i dosjetljivosti potrebno da bi izvedbu pojedine skladbe uzdigli do izrazitoga sklada i snažne dojmljivosti, kojima se odlikuju njihovi nastupi, jednako i u sklopu svetih misa i na koncertima. Bilo bi vrijedno da se srodno povezivanje događa i u širem smislu, u umjetničkom stvaralaštvu nadahnutom evanđeljem, živom u našoj Crkvi. Da bude što prepoznatljivije da nas isti Duh dotiče, potiče i jedne k drugima upućuje.

Vjerovati i umjetnički stvarati, sudjelovati u životu vjere i njezina umjetničkoga iskaza, znači biti blagoslovljen. Za tu blagoslovljenost vrijedno je platiti punu cijenu koju zbog toga život od nas traži. I zbog sebe, i zbog života i zbog vjere.

Objava Blagoslovljenost vjerom i umjetničkim iskazom vjere pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Govor o principima zahtijevao bi cijeli teološki traktat, ali egzistencijalno se smijemo pitati koji su to temelji vjere ili koje su to činjenice od kojih ne smijemo odstupiti. Također, postoje li principi koji ne podliježu arbitriranju suvremenih tendencija i pokušaja redefiniranja i unutar Crkve?

Koja su očekivanja društva od Crkve?

Skenirajući društvo u kojem se suvremeni svijet nalazi, uzimajući u obzir globalne društvene tendencije, ali i ambijent nacionalnih društava poput hrvatskoga, jasno uviđamo posljedice koje su sve očitije. Promjena kulturološke paradigme, odmak od tradicionalnih vrijednosti, kriza očinstva i majčinstva, redefinicija obitelji, samo su neke evidentne promjene koje zamjećujemo kao aktualne pojave u društvu koje više nisu na razini statističke pogreške, već preuzimaju značajnije udjele. Mogli bismo pomisliti kako je društvo zasićeno zastarjelih antropoloških koncepata obitelji, očinstva, religije itd., i da traži i nalazi nove oblike životnih zajednica i definicija. S pravom se možemo pitati je li ovo kraj jedne epohe i početak neke druge transhumane nekršćanske?

 S pravom si možemo postaviti pitanje i o razlozima i uzrocima koji su doveli da na globalnom svjetskom planu promatramo promicanje i uzdizanje čina i pojava koje su o samih početaka zapadne civilizacije smatrani objektivnim moralnim zlom, grijehom i neredom, a sada se promoviraju kao vrline. Karakteristike kulture smrti, strukture grijeha koje joj omogućuju postojanje i širenje utjecaja, diktatura relativizma koji je nametnula postmoderna filozofija, sve do vanjskih ugroza i unutarnjih prijetnji otkrivaju potrebu težnje za jasnim i sigurnim principima koji će nam pomoći jasno i nedvosmisleno sagledati stvarnost u kojoj se nalazimo. Ideja o fluidnom svijetu bez principa ostavlja nam osjećaj nesigurnosti i čini nam se bez logike.

Koji su to principi od kojih se ne odustaje i o kojima se ne arbitrira?

Primarni i temeljni princip o kojemu nema pregovora je ishodišno pravo na život, koje se i u građanskom pravu smatra prvorangiranim ljudskim pravom iz kojega proizlaze sva ostala prava čovjeka. Kao da je nastupila nekakva pomutnja uma i jezika koja ne dozvoljava kršćaninu današnjice da jasno artikulira apel za zaštitu života. Crkva u dokumentima jasno progovara i definira značenje života te njegovo apsolutno dostojanstvo i nepovredivost. Pitamo se gdje je prepreka za jasniji i životniji govor pastira u korist obrane života. Možda je odgovor u terminu „salonska teologija” kojim su neki znali opisivati beživotnu teologiju koja ne nalazi utemeljenje u stvarnome životu. Ali još dodatno zbunjuje činjenica koja pokazuje da teologija današnjice ima tendenciju izlaska do krajnjih granica i periferija, a ne donosi ili se bar ne zalaže snažno za prvo pitanje ili princip, onaj temeljni, Život. Odgovor se više ne krije u pukom deklarativnom očitovanju jesmo li ili nismo za život od začeća, pobačaj ili kontracepciju. Areopag rasprave se premjestio u središte identiteta i postavlja nam pitanje hoćemo li kršćansku kulturu identificirati kao likvidnu tvorevinu nejasnih principa ili ćemo se jasno odrediti i hrabro reći ovo želimo a ovo ne. Ima li Crkva snage jasno reći NE, a da pritom ne podlegne kompleksu da nije inkluzivna? Može li Crkva preko svojih institucija učiniti korak dalje i preuzeti brigu za majke koje žele pobaciti radi materijalnih razloga i tu im omogućiti permanentnu pomoć u novcu i savjetovanju te preuzeti brigu za majku koja se osjeća odbačena. Ili sve ostaje na sirovoj moralnoj obligaciji NE!?

Drugi je princip Očuvanje obitelji kao jezgre i prvoga prirodnoga okruženja pojedinca te kao takva obitelj mora imati status koji joj je sam Stvoritelj upisao. Nastavno na fluidnost definicija i mogućnosti promjene istih, obitelj i njezino značenje postaje individualiziran koncept. Mogućnost prevrednovanja određenih pojmova i kreiranje novih stvarnosti ostavlja posljedicu i na koncept obitelji. Definicija obitelji pruža mogućnost maštovitoga slaganja uloga i rodnih identiteta kao i promjenu istih. Izazov ide u smjeru jasnoga odgovora u vidu posvajanja djece. Naime ako sama definicija obitelji ili „situiranoga” zakonskog para bude zakonski minimum za ostvarivanje prava za posvajanje, otvara se velika mogućnost potpune redefinicije obitelji i djetinjstva kao zaštićenoga statusa na koji svako dijete ima pravo. Državna zakonodavstva teško pristupaju promjenama i analizama koje bi u potpunosti sagledale potrebe i zahtjeve te donijele jasnu regulativu. Prisjetimo se samo Rješenja Ustavnoga suda koji je obvezao Hrvatski sabor prije nekoliko godina da donese novi zakon o regulaciji pobačaja i naložio mu zakonski rok, a da se do dandanas po tom pitanju nije ništa učinilo.

Veliki dio spomenutih kršćanskih načela i principa o kojima se ne pregovara katoličkim su vjernicima prilično poznati, no njihova primjena u redovitom vjerskom životu i obrana u društvenom kontekstu redovito izostaje.

Politika i političari loši, a građani dobri i pošteni?

Često ponavljana mantra kako su krivi oni koji su na vlasti i kako su oni temelj svake nesreće naroda koji predstavljaju. Zaboravljamo činjenicu da su predstavnici izabrani i da im je netko dao legitimitet predstavnika. Nemotiviranost za sudjelovanje u javnom životu vidljiva je neizlaskom na izbore i odustajanjem od minimuma suradnje u javnom dobru. Promatrajući pritom uzorke, analizirajući djelovanje pojedinaca i zajednice, lako je uočljivo svetopisamsko načelo kako imamo vlast kakvu smo zaslužili te kako nije održiva teza kako su građani pošteni, radišni i moralni, a njihovi političari i vođe korumpirani. Društveno stanje naše zemlje posljedica je ponašanja svakoga pojedinog katolika ili člana istoga društva.

Principi o kojima se ne pregovara nisu set proizvoljno određenih načela koja se kršćanin obvezao držati ni sam ne shvaćajući zašto. Oni su, naprotiv, temelj kršćanskoga djelovanja koja čovjek nije izmislio, nego su mu objavljena, jednako kao što čovjek nije sam kreirao moralni red, nego ga je stvorenoga zatekao. Ako bi Crkva bila nedosljedna ili samo nejasna oko principa o kojima se ne raspravlja, dovela bi u pitanje jasnoću nauka i izložila bi opasnosti one koji su joj dali povjerenje. Dopuštanjem kršenja principa o kojima se ne pregovara, uništava se samo dostojanstvo ljudske osobe, urušava cijelo društvo, njegov moralni red i njegova budućnost. Dio je to stvarnosti kojoj smo očevidci, pred čijim su očima socijalna pitanja postala antropološka.

Jasnoća nauka i ljekovitost evanđelja

Svijet i Crkva dva su komplementarna pojma koji nipošto ne smiju postati antipodi govora o Božjoj prisutnosti ili odsutnosti. Prožetost i potrebnost egzistencije jasna je na svakom koraku. Ne postoje „otoci” kršćana ili izolirane skupine koje bi živjele autentično evanđelje nasuprot svima ostalima kojima svijet priječi život po evanđelju. Isus je sišao na ulice grada i u prašinu svakodnevnice. Njegova stopala su bila uprljana blatom s ulica njegova grada i on je nazočio suzama i smijehu svojih sugrađana. Je li Isus bio prilagodljiv? Možda je to najteže i najvažnije pitanje za Crkvu današnjice. Odgovor se možda krije u pogledu na ljubav i milosrđe koju je pokazivao prema grešnicima i odbačenima. Izvor milosrđa nije ništa moglo zasjeniti, ali ni obvezu Zakona nije dao poništiti, već je On bio princip prilagodbe a ne svijet, okolina, zahtjevi ili pomodarstvo. Crkva između tradicije i prilagodbe ponekad ulaže silnu energiju da auto-sugestivno tradiciju prikaže kao nešto negativno i kao razlog trajnoga otklona od okvira. Prilagodba pritom postaje model implementacije evanđelja ili možda određeni „transeklezijalizam” u kojem Crkva želi nadrasti samu sebe i biti prilagodljiva kako navještajem tako i naukom. Ima li Crkva na to pravo, ili je ipak On jedini mjerodavan dijeliti milosrđe iznad mjere Zakona?

Objava Postoje li još uvijek nepromjenjivi principi? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iz svoga temeljnoga usmjerenja prema naprijed Biser traži pozitivna kretanja u Crkvi. Najprije, prijelaz iz vjere autoriteta u vjeru razumijevanja. Sve do Drugog vatikanskog sabora vjera se shvaćala kao podlaganje čovjeka Božjoj volji. Vjera kao poslušnost je došla u krizu zajedno s krizom autoriteta koja je zahvatila državni, školski, crkveni i božanski autoritet. Tek će Gadamer rehabilitirati ovaj pojam razlikom autoriteta moći i autoriteta učitelja. Onaj prvi žudi za moći i svim je sredstvima želi zadržati. Autoritet se učitelja, naprotiv, sastoji u autoritetu znanja. Kada učitelj svoj posao odradi na dobar način, onda na kraju njegovi učenici dospiju do razine njegova znanja. To je isto napravio Bog. Postao je čovjekom, spustio se do smrti, predao svoj autoritet da bi čovjeku otvorio mogućnost da postane djetetom Božjim.

Potom prijelaz iz vjere ispovijedanja u iskustvenu vjeru. Rečenice nisu dovoljne. Potrebno je kroz rečenice i kroz formule vjere probiti se do onoga o čemu rečenice govore. Valja doći u dodir sa sadržajem koji opisuju. U živi dodir. Kršćanski je Bog otvoren ljudskom iskustvu.

I konačno, oproštaj od vjere zaslugâ i ulazak u odgovornu vjeru. Što znači vjera zaslugâ moguće je naslutiti, primjerice, u imperativu Spasi dušu svoju! kojim se sve do Koncila ravnao pastoralni rad. Ovaj je imperativ vidio samo pojedinca. Bio je slijep za druge. Nije vodio računa o Isusovoj usporedbi o radnicima koji su u vinograd pozvani u različite sate, a na kraju dobili istu nagradu.

Ove promjene u vjeri ujedno su i znakovi nade. Sve se okreću Bogočovjeku Isusu. Biser misli kako kršćanstvo nije ostarjelo. Naprotiv. Čini mu se da je veoma mlado. Još zapravo nije niti naučilo ono što samo jest. Sve dok se unutar kršćanstva silom ophodi s bilo kojim članom, sve dok je kršćanstvo spremno zatvoriti oči pred nasiljem nije se razvilo do mjere koju joj je zadao Učitelj. Podjednako, sve dotle dok se na bilo koji način unutar kršćanstva utjeruje strah, ono još uvijek nije dospjelo do svoga srca. Kršćanstvo će živjeti ako u njemu izrastu odgovorni, svjesni i slobodni vjernici. Uloga je Crkve otvarati prostor u kojemu će se moći dogoditi susret čovjeka s tajnom Boga koji izlazi iz sebe.

Evo, sve činim novo! U ovim riječima s konca Otkrivenja vjera vidi preobrazbu svih patnji i muka i konačni ulazak u obećanu baštinu. Ništa nije zaboravljeno, ali sve je preobraženo u život. No, vjera već sada daruje slobodu govora bez gorčine o mukama prošlosti. Tako se već sluti novost koja se tek treba dogoditi.

Objava Biser i prošlost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nakon okupljana sudionika uslijedili su pozdravi župnika domaćina, vlč. Ivandića i preč. Stojčevića, te uvodna molitva. Nakon toga djeca su se uputila s animatorima na svoj programa, dok su odrasli počeli s katehezom o kršćanskom braku pod naslovom Bez supružnika nema Crkve, u kojoj se govorilo o milosti koju supružnici primaju slavljem sakramenta ženidbe, te o poslanju kojeg trebaju živjeti u Crkvi i svijetu. Katehezu je izložio vlč. Ante Vrhovac, povjerenik za pastoral braka i obitelji Vrhbosanske nadbiskupije. Uslijedilo je potom svjedočanstvo supružnika Marija i Marijane Goluža, o njihovom bračnom, obiteljskom i kršćanskom sazrijevanju u kojem su istaknuli kako su im patnje postale blagoslovom, jer su ih približile Bogu i njegovom planu za njihov brak i obitelj.

Nakon toga bilo je vrijeme za zajedničku okrjepu i predah, dok je popodnevni dio programa bio posvećen komunikaciji u braku, o kojoj je govorila dr. sc. Jelena Brkić Šmigoc, vanjska suradnica Ureda za brak i obitelj. Samo predavanje bilo je prožeto i raznim zadacima i radionicama za prisutne supružnike, kroz koje su mogli aktivno sudjelovati u programu.

Na kraju samog programa bila je prilika za slavlje sakramenta pomirenja, te je slavljena i sv. misa koju je predslavio preč. Stojčević. U homiliji je istaknuo, u svjetlu naviještenih čitanja, da je Gospodinova želja „cjelovito izlječenje čovjeka, i njegove duše i njegovog tijela, a za to nam je potrebno iskreno pouzdanje u Boga, koje se ogleda u mogućnosti nadati se protiv svake nade“. Na tom putu povjerenje u Boga ohrabrio je prisutne obitelji, kako bi takvom vjerom i takvim životom mogle biti vidljivi znak Božje ljubavi u svijetu.

Cilj ovog dana bio je kroz formativni, rekreativni i duhovnim program pokazati majčinsku brigu Crkve za obitelji, kako je prethodno istaknuto u najavi ovog događaja. Sudionici su istaknuli zahvalnost zbog organiziranja ovoga susreta i izrazili nadu da će biti sve više sličnih susreta, kroz koje će moći jačati svoje bračno i obiteljsko zajedništvo

Objava Održan Obiteljski dan u Lug-Brankovićima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Stvarnost današnjice

Rat, seobe stanovništva, odlazak mladih s vlastitih ognjišta, trgovina ljudima, zlostavljanje djece, nasilje nad ženama, abortus, surogat majčinstvo, eutanazija, marginaliziranje osoba s invaliditetom, rodna ideologija, promjena spola, digitalno nasilje, sve su to neke od pojava današnjice s kojima se čovjek, htio – ne htio, suočava. Uloga Crkve kao mjesta sigurnosti, jakosti i povjerenja važna je za običnoga vjernika i njegovo je utočište. Gdje se još možemo skriti i pronaći osim u kući Oca svoga? Iako stvoren na sliku Božju, čovjek se uzoholio i misli da vlastitom voljom može vladati svijetom i drugima. Ljudsko dostojanstvo ne određuje samo podrijetlo pojedinca nego i njegovi korijeni – zajedništvo s Bogom. Stoga smo pozvani živjeti u skladu s Božjim naumom i naukom Crkve. Escriva kazuje da je „sreća na nebu za one koji znaju kako biti sretni na zemlji”. Običan čovjek je zbunjen današnjim pojavnostima kojima se čovjeka mjeri kroz materijalno i mogućnosti konzumerizma sve skupljih i nepotrebnijih stvari. Običaji koji su nekad bili ustaljeni i slijedili se, danas se odbacuju zarad nekih nakaradnih dokazivanja i gubljenja identiteta. Vjenčanja, krštenja, krizme, pričesti sve se pretvorilo u prikaz materijalizma i dovijanja kako biti originalniji od drugih. Cijela je to industrija različitih kompromisa i ideja koje sa samim činom obilježavanja određenog događaja nemaju puno dodirnih točaka. Da nema natpisa o kojoj je prigodi riječ, ne biste znali jeste li na proslavi vjenčanja, krštenja, krizme, pričesti. Sve izgleda isto i sve je puno kičastih obilježja i „oltara” koji slikovito prikazuju one kojima je taj dan posvećen. Ljudsko biće gubi bitku s nametnutim trendovima i predaje se bez puno opiranja. Pristaje na promjene viđenja stvarnosti i postaje još samo kotačić u mašineriji koja mu odnosi mir i dostojanstvo. „Depersonalizirajući sami sebe, postali smo, što je odista krajnje neobično, svoji vlastiti idolopoklonici”, primjećuju autori knjige Arhitekti kulture smrti, Donald de Marco i Benjamin Wiker. Po Ivanu Pavlu II. ovo vrijeme u kojem se gubi smisao za Boga, „teži i gubljenju smisla za čovjeka, njegova dostojanstva i njegova života; u svoje vrijeme, sistematsko kršenje moralnih zakona, posebice u teškoj stvari poštivanja ljudskog života i njegova dostojanstva, proizvodi jednu vrst potpunog zamračenja sposobnosti shvaćanja životvorne i spasonosne prisutnosti Boga”.

Važnost ljudskoga dostojanstva

U novom dokumentu Katoličke Crkve Dignitas Infinita stoji: „Sjedinjujući se sa svakim čovjekom svojim utjelovljenjem, Isus Krist je potvrdio da svaka osoba posjeduje neizmjerno dostojanstvo samim time što pripada ljudskoj zajednici; štoviše, potvrdio je da se to dostojanstvo nikada ne može izgubiti.” Zašto trebamo voditi brigu o bližnjemu, o siromašnom bratu? Jer je njegovo dostojanstvo jednako važno i jer naš odnos prema njemu određuje i nas same. „Rođen i odrastao u skromnim uvjetima, Isus otkriva dostojanstvo potrebitih i onih koji rade”, navodi se u Dignitas Infinita. Poštovati drugoga bez obzira na njegovo materijalno (blago)stanje i ne umanjivati njegovo dostojanstvo niti sebe smatrati većim ili kvalitetnijim važan je dio odgoja koji započinje od malih nogu. De Marco ističe da je najvažnija zadaća ljudskih bića sudjelovati u životu drugih s ljubavlju. A svijet konzumerizma upravo suprotno zagovara: sebičnost, oholost, vlastiti probitak, trku za novcem i skupljanje materijalnoga blaga, osjećaj moći i samodostatnosti. „Svojeglavost čovjeka neizbježno dovodi do toga da se izolira od drugih, da sam sebe otjera u progonstvo. Uz to, svojeglav čovjek raskida sa svim vrijednostima koje postoje izvan njega. To progonstvo i taj raskid imaju za posljedicu čovjekovo posvemašnje duhovno osiromašenje”, ističe de Marco. U svjetlu promicanja gore spomenutih pojava koje se protive dostojanstvu čovjeka i nagrizaju društvo i smisao ljudskoga života, rijetke su institucije, osim Crkve, koje se protive i ustaju protiv ovih novotarija koje nemaju čovjekovo dobro na umu. „Koncept ljudskog dostojanstva također se povremeno zlorabi kako bi se opravdalo proizvoljno širenje novih prava, od kojih su mnoga u suprotnosti s onima izvorno definiranim i često su postavljena u suprotnosti s temeljnim pravom na život”, ističe se u Dignitas Infinita.

Crkva kao šator Božji

Crkva kao šator Božji natkriljuje naše pameti i vodi nas u susret s našim Stvoriteljem nudeći nam sklonište i zaštitu. Upravo u sakralnom prostoru gdje čovjek dolazi potvrditi svoju vjeru, moliti i zavjetovati svoju volju i poslušnost, često se osjeća zbunjen interijerom koji ga udaljava od prvotne namjere. Moderne crkve koje se danas grade ne nude onaj osjećaj prisnosti, topline i radosti koji osjetimo kad u daljini prepoznamo toranj crkve i njezine konture. Danas, da nema križa na neobičnim građevinama, ne bismo znali da je to sakralni prostor i da nas u njemu čeka Krist. Nekad se stručnjaci, umjetnici i svećenici slože u razmišljanjima da crkva treba biti i umjetnički prostor, ali često se zna dogoditi da umjetnik nametne svoju viziju, a promatrač-vjernik ostane zakinut ili zapanjen pa i osupnut onime što (ne) vidi. Trebalo bi se prilikom gradnji novih sakralnih objekata povesti računa kome je namijenjena crkva i kako će se osjećati okružen čudnim, izobličenim likovima razvikanih majstora koji s vjerom i nisu baš načisto. Njihov umjetnički genij nastoji, ponekad, sebe postaviti na mjesto Boga i stoga dođe do nerazmjera prikaza. Često se običan vjernik žali drugima, komentira kako ga slike odvlače pa i sablažnjavaju jer to nije slika Isusa, Marije ili apostola kako ih oni, čitajući Bibliju, doživljavaju. Možda bi trebalo ući u cipele onih koji najviše posjećuju taj prostor i uživjeti se u ulogu skromnoga i predanoga vjernika i njegova viđenja Neba. Umjetnici imaju izložbene prostore za svoja viđenja i apstrakcije, a sakralni prostor neka bude u svrhu molitve i radosti susreta. „Ne gordi se moje srce, niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni” (Ps 131,1-2). Kada u poniznosti hodimo s Bogom, postajemo bolji i sretniji, zadovoljni onim što imamo jer znamo da smo zbrinuti i da Otac naš na nebesima zna najbolje što nam treba. „Zar nisi vidio svjetlo u Isusovim očima dok je siromašna udovica ostavljala svoju malu milostinju u hramu? Dajte mu sve što možete”, savjetuje Escriva.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Crkva – duhovni dom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svjedoci smo postdemokratskoga društva ili možda bolje reći postkršćanskoga društva u kojem se, i to u pravom smislu riječi, recikliraju posljednji elementi kršćanskih načela u svrhu naprednoga, novoga i globalnoga postojanja koje nam nudi imaginarnu slobodu i kozmopolitizam. Nerijetko se mogu sresti pojedinci ili grupe koji zastupaju tzv. pravo na izbor, samoodređenje i privatnost, a da pri tom ne znaju argumentirati što zapravo žele i na čemu temelje svoje stavove. Pravo pitanje ad intra zapravo se i ne odnosi na te koji mašu zastavama slobode i groze se kršćanskoga nauka, već je pogled usmjeren na Crkvu koja kao da sniva i čeka da netko umjesto nje odgovori na pitanje o pobačaju.

Možda si možemo pokušati pomoći i reći sve je zapisano u Svetom pismu ili magisteriju Crkve, ali ipak ostaje ona dužnost, pomalo i gorka, a to je da moramo u svakom vremenu i situaciji dati razloge nade koja je u nama.

Pobačaj – pitanje kršćana ili sviju?

Nisu kršćani izmislili život, ali je život u kršćanstvu shvaćen iz slike Božjega stvaranja i otkupljenja po Isusu Kristu dobio potpuno drukčiju vrijednost. Novost jest da je svaki život svet i veličanstven – poseban. Neke su druge kulture žrtvovale ljude, neki su životi odnosno ljudi bili manje vrijedni ili bezvrijedni, samo brojevi. Takvi se svjetonazori potkradaju i danas u nekakvom obliku neopaganizma. Kršćanstvo, s druge strane, govori kako je čovjek stvoren na sliku Božju, čovjek je Imago Dei. Zbog toga je svaki čovjek posinjeno i okupljeno dijete Božje. Svaka je osoba jednakoga dostojanstva, prema božanskom zakonu na kojem se nadahnjuju ljudski zakoni. Koncept osobe je nastao u okviru judaističke i ranokršćanske filozofije i teologije, utemeljeno na božanskom zakonu, iz kojega proizlazi i ljudski zakon koji štiti pravo na život svakoga ljudskog bića. Iz toga su koncepta i proizišla ljudska prava i na njemu je utemeljena demokracija, ali ne ona u kojoj vlada narod kao neka amorfna masa iz koje se čuju samo oni najjači glasovi, nego upravo u principu „jedan čovjek, jedan glas”. Svaki je pojedinac toliko vrijedan da odlučuje o tome tko će i kako upravljati društvenim sustavom. Dakle, cijeli svijet koji se ponosi civilizacijskim dosezima prava čovjeka duguje judeokršćanskom krugu i zapadnoj civilizaciji grčke filozofske misli na koje se danas ustaje.

Današnje postmoderno društvo hvali se najvišim civilizacijskim dosegom ikad i najvišim rangom zaštitite ljudskih prava i života. No, kako upravo ta ista postmoderna kultura loše pokušava prikriti, razina zaštite čovjeka nikad dosad nije bila ovoliko selektivna i diskriminatorna. Društveno uređenje koje jedan ljudski život smatra vrjednijim od drugoga nije Božji, odnosno društvo koje jedan ljudski život štiti dok drugi zatire nije i ne može biti ni Božji, ni human, ni civiliziran ni pošten.

Istini za volju, to isto društvo i ne teži za „biti Božje”. Utopija o humanom društvu koje jasno razlikuje i prosuđuje, pomaže i skrbi ostaje samo utopija bez utemeljenja. Čovjek kojemu se daje potpuna autonomija i sloboda u odlučivanju o životu i smrti postaje kao slijepi vozač.

Crkveni nauk – indoktrinacija ili istina?

Moralno-bioetička perspektiva kršćanske antropologije o ljudskom životu možda je najjasnije izražena u enciklici Ivana Pavla II., Evangelium vitae br. 53, „ljudski život svet i nepovrediv kao stvaralačko Božje djelo od samoga početka te nitko i ni u kakvim okolnostima ne može prisvojiti pravo neposrednog uništenja ljudskog bića”. Proizlazi kako je jedini gospodar života Stvoritelj od kojega se život prima i s njime, u samoj čovjekovoj naravi je inherentno pravo na život. Kršćanska antropologija se ovim stavom konfrontira postmodernim materijalističko-redukcionističkim konceptima koji pravima podjeljuju proizvoljni smisao i upisuju željene značajke ne vodeći računa o Istini.

Postavlja se dakle pitanje Odakle čovjeku njegova prava? Sve očitije se vidi kako je suvremeni čovjek sve manje svjestan vlastitoga ljudskog dostojanstva, unatoč tome što se konstantno bori za neka vlastita prava. Postmoderni mentalitet koji se sada vidi u gotovo svim sferama ljudskoga života i društva, svijet tumači antropocentrično odnosno čovjeka gleda kao središte svijeta, ali otklonjenoga od Boga koji ga je stvorio krunom svega. Takav pogled nužno eliminira esenciju ljudskoga dostojanstva jer mu oduzima transcendentnu dimenziju slike Božje. To možda izgleda privlačno emancipirajuće jer ako ne ovisi o Bogu i njegovu stvorenom poretku, čovjek je vlastiti zakonodavac i samostalno propisuje pravila. No, isto nužno završava u materijalističko-redukcionističnom krahu jer se gubi temelj čovjekovom dostojanstvu i ljudskim pravima. Ljudska prava nisu tek nečijom idejom zapisana u Katalog ljudskih prava koja smo potom proglasili nepovredivima, nego su ona upisana u samu čovjekovu narav. Čovjek, dakle nije vlastan samostalno i proizvoljno propisivati prava, ona su upisana u njegovu prirodu, s njima je stvoren i ona su mu inherentna. Ljudska prava postoje samo ukoliko je čovjek promatran iz perspektive Božjeg stvaranja. Ovdje je locus problema. Suvremeni čovjek koji se odrekao ili niječe stvoreni identitet, želi sekularno urediti društveni život i odnos među pojedincima, ne shvaćajući ili srameći se činjenice da je u temelju ideje ljudskih prava božanska iskra čovjekove sličnosti s Bogom.

Pobačaj postaje „znak prepoznavanja” zdravoga kršćanskog tkiva

Čin pobačaja koji je zaštićen cjelokupnom ideološkom strukturom, predstavlja svojevrstan pokret „kulture smrti” koja za posljedicu ima stvaranje klime moralne nesigurnosti. Ne prepoznaje se i ne vrjednuje život kao dar od samoga Boga i tako je svaki rat protiv čovjeka u konačnici rat protiv Boga. Dakle, postkršćanski čovjek odbacujući kršćansku ideju čovjekove stvorenosti, ne smatra da se na njega odnose riječi s prvih stranica Biblije „za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun; od čovjeka za njegova brata, tražit ću obračun za ljudski život” (Post 9,5). Ostaje otvoreno pitanje koliko se kršćani i teolozi doista ne libe reći istinu o životu i istinu o pobačaju, onako kako ju je izrekao Ivan Pavao II. u Evangelium Vitae: „pred tako teškim stanjem treba hrabro pogledati istini u lice i stvari nazvati njihovim imenom, hotimični pobačaj je zajedno s čedomorstvom, užasni zločin”. Takva konstatacija nije oportuna, ali ostaje teološka, moralna i općeljudska istina.

Ostaje nam i dalje pitanje: je li moguća selektivna teologija? Ona koja će se baviti pravima migranata i selilaca, koja će imati u vidu stare i brigu o njima. Teologija otvorenosti i dijaloga, ekumene i iskustva, a da pritom jasno ne odgovori na pitanje: Kada život počinje?

(doc. dr. sc. don Damir Šehić)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Pitanje na koje Crkva opet mora glasno odgovoriti: DA ili NE životu?! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.