Primjer kako djeca znaju reagirati je Mara Periša koja je tada imala deset godina. Ona je otišla sa stričevićem do mjesta ukazanja i rekla mu: „Nitko je ne vidi, sad ću je ja vidit. Evo vidit ćeš. I vidjela sam je u špilji kod vratnica. Evo stani, sad ću je ja uzeti rukom. I kad sam krenula da ću je uzet, ona nestala. Stričević je rekao: ʽI ja ću je Mare uzet.ʼ”[1] Iz ovoga je očito da su ovo dvoje djece to tada doživjeli kao neku igru i da im je bilo sasvim normalno da se Gospa može ukazati umanjena kao kipić i da se može uzeti u ruku. Slično je nešto doživio i Anđelko Milanović rođen 1910. koji je jednom prigodom raskrilio ruke i rekao stricu da vidi Gospu u lijevom istočnom kutu groblja.[2] Gospa se može ukazati različitoga izgleda, zavisno kome se obraća, pa je tako u Japanu azijatkinja, u Africi crnkinja, a u Meksiku mješanka. No, na istom mjestu ukazanja, pojavljuje se uvijek u istom liku. Neobična viđenja, u kojima se vidi nešto poput slike ili kipa, mogu se objasniti više igrom mašte, optičkom varkom ili nekim sličnim prirodnim tumačenjem. Stoga se može zaključiti da su se u Ćosanlijama događala dva fenomena koja su se pratila. Jedan su, po svemu sudeći, nadnaravna ukazanja koja su doživjela Janja i, makar na početku djeca Vlahovići, a drugi su naravna ili prividna „ukazanja” koja su doživjeli drugi.

Poruke

Osim Gospe ukazivao se Isus i Sveta Obitelj.[3] Jandre Lauš je govorio da vidi anđele.[4] Okupljeni narod nije imao takva viđenja ali je bio svjedok popratnih znakova. Vidjeli bi svjetlost i čuli zvonjavu zvona popodne i navečer.[5] „Svatko je vidio. Pusta sjajnost! Izvečer. Sunce je zašlo. Rastvorilo se nebo i sklopilo. Janja je tada rekla: ʽOde Gospa!ʼ” [6] „Janje kaza ode Gospa, svijet vidi otvoreno nebo po noći, prepao se ali svi su ga vidjeli.”[7] Uz to su vidjeli i „sjajnost”.[8] Otvoreno nebo po noći praćeno jakom svjetlošću duboko se dojmilo naroda koji je dobro poznavao prirodne fenomene i uviđao da je ovo nešto sasvim drukčije i do tada neviđeno.

Sama činjenica ukazanja u tim olovnim vremenima bila je najveća radosna vijest jer je predstavljala veliko ohrabrenje puku da, unatoč svim progonima, ostane postojan u vjeri. Jer mogli su komunisti činiti što ih je volja, ali kad Bog preko svoje Majke pokazuje svoju blizinu i ljubav, nestaje svaki strah i sve postaje moguće. Po nekima Gospa ništa nije posebno kazala, nego samo općenito „slušajte i radite, Bogu se molite, postite!”[9] Prema fra Ćiri Lovriću poruka je bila: „Ne bojte se, moj narode! Samo ostanite vjerni mome Sinu! I ja vas zagovaram kod Boga!”[10] Janja bi pitala Gospu za nestale je li živ ili mrtav i dobivala odgovore.[11] Za ljude koji su izgubili svoje najbliže to je bilo od velike važnosti. Nešto slično vidimo i danas kada se i nakon više od tri desetljeća ne odustaje od potrage za zemnim ostacima nestalih u Domovinskom ratu. Gospa je tražila da bude misa svake godine na groblju na Malu Gospu i to se neko vrijeme držalo i župnici bi tom prigodom spomenuli ukazanja.[12] To je bio način da se sačuva zahvalnost i spomen na primljene milosti.

Okupljanje naroda

Ukazanja su imala veliki odjek u narodu. „Svi su virovali.”[13] Oni koji bi došli kazali bi svojima i broj hodočasnika je sve više rastao.[14] Župnik zapisuje: „Na tu vijest mnogi pojedinci, pa i skupine, cijele procesije počele su dolaziti na groblje, osobito navečer, koje su se produživale dugo u noć. Išlo se na groblje moljenjem krunice, pjevanjem nabožnih pjesama. Dolazili hodočasnici iz sela i okolnih župa, pa i iz udaljenih hercegovačkih.”[15] Samostanska kronika dodaje da bi u sumrak, nakon završetka poslova na polju, narod u molitvenoj procesiji „obilazio” groblje.[16] Mnogi su želeći činiti pokoru dolazili bosonogi. Najviše je svijeta dolazilo u sumrak da prisustvuju ukazanju Gospe.[17] Janja bi obavijestila narod kad bi Gospa došla i pozvala ih da kleknu i jednako tako bi ih obavijestila kad bi Gospa otišla. Pripremali bi se prije molitvom, a nastavili bi s molitvom i nakon ukazanja po noći. Predvečer je bilo zgodno vrijeme jer su ljudi bili gotovi sa svojim poslovima, a noć je bilo sigurnija jer je pružala zaštitu od progonitelja. Po cijelu noć se molilo krunice.[18] Groblje je znalo biti puno ljudi koji su dolazili i danju i noću.[19] Nedjeljom kada se nije radilo, dolazio bi veći broj ljudi nego preko tjedna. Anica Kurbaša se prisjeća: „Žene pričaju da su svaku večer išli gore moliti. Narod dolazio iz okolice i od Livna. Bila nedjelja. Došlo mnogo naroda. Bila i ja. Poslije mise. Netko našao križ u zidu (ruševni zid). Svi ljubili… došli do gornje ćoše, tu izgubili križ i više ga nitko nije našao.”[20] Zgoda s križem pokazuje koliko su ljudi svjesni izvanrednih okolnosti bili pozorni i na najmanju sitnicu ne želeći da im promakne neki možebitni znak od Boga.

Samostanska kronika dodaje: „Hodočasnici su ostavljali u kapelici na tom groblju i ponešto novca. Seljaci su to sakupljali i predavali na čuvanje Marku Franjičeviću, Janjinu ocu, i Jandri Laušu iz istoga sela. Jedne su noći neki naoružani banditi došli i odnijeli novac (oko 8000 din.).”[21] Župnik u kronici te naoružane ljude zove „šumljaci”.[22] Šumljaci su bili naziv za partizane, a hrvatski vojnici ili osobe koje su izbjegavale mobilizaciju su se zvali škripari, špiljari ili kamišari i s njima su se komunisti okrutno obračunavali nakon rata. Zato fra B. Vidović izravnije kaže: „Bili su skupili oko 8.000 D novca, milostinje. Te su novce oteli neki hajduci od Marka Franjičevića. Govore, da bi to mogli biti i partizani, nagovoreni.”[23] Milodari su vjerojatno skupljani s nakanom da se na mjestu ukazanja podigne neko spomen-obilježje ili izgradi veća kapelica. Narod je na mjesto ukazanja nosio i cvijeće.[24]

Fratri nisu dolazili na mjesto ukazanja niti su smjeli dolaziti.[25] Razlog je bio što su znali da će biti odmah optuženi kao organizatori svega. Doista bilo kakva vjerska okupljanja su smetala komunistima. U Livnu 1947. godine na dan uobičajene procesije za Tijelovo vlasti su toga jutra izdale zabranu župniku da procesija ide kroz grad pa se procesija održala u dvorištu ispred crkve.[26] No ipak kako se okupilo mnogo naroda, vlasti su nakon nekoliko dana sazvali sve župnike koji su bili doveli narod na proslavu i osudili ih na novčane kazne pod optužbom da su organizirali protuzakonite zborove.[27] Sljedeće godine komunisti su zabranili ikakvu procesiju s obrazloženjem da to smeta prometu.[28]

[1] Kazivanje Mare Periše, r. Duvnjak u Lipi 29. studenoga 1936., Mirku Puđi 24. listopada 2025.

[2] Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 27. studenoga 2025.

[3] Kazivanje Marije Buljan, r. Bralo 1934., Josipu Mužiću 21. ožujka 2025.; Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 27. studenoga 2025.

[4] Kazivanje Ane Franjičević, r. Duvnjak 1946., Josipu Mužiću 5. travnja 2025.

[5] Kazivanje M. Buljan.

[6] Kazivanje A. Kurbaša.

[7] Kazivanje Jele Franjičević, r. Kasalo 1943., Josipu Mužiću 5. travnja 2025.

[8] Kazivanje M. Buljan.

[9] Kazivanje M. Periše.

[10] Kazivanje fra Ćire Lovrića Josipu Mužiću 31. siječnja 2018.

[11] Kazivanje J. Franjičević.

[12] Ibidem.

[13] Kazivanje A. Franjičević.

[14] Kazivanje Anđelke Benzon, rođene Bralo 1945., J. Mužiću 21. ožujka 2025.

[15] Liber memorabilium župe Čuklić, 55.

[16] Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

[17] Kazivanje M. Periše.

[18] Kazivanje M. Buljan.

[19] Kazivanje J. Franjičević.

[20] Kazivanje A. Kurbaša. Drugi kažu da se našlo kipić maloga Isusa (Kazivanje J. Franjičević).

[21] Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

[22] Liber memorabilium župe Čuklić, 55-56.

[23] A. Barun, „Dnevnik”, 411.

[24] Kazivanje Slavice Franjičević, Janjine nećakinje, J. Mužiću 21. ožujka 2025.

[25] Kazivanje M. Periše.

[26] A. Barun, „Dnevnik”, 416.

[27] Ibidem.

[28] Ibidem, 418.

Objava Ukazanja u Ćosanlijama (II.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prva ukazanja

Fra B. Vidović piše: „Početkom srpnja na groblju u Ćosanlijama (čuklićke župe) navodno se je Gospa ukazala nekoj djevojci iz Ćosanlija, kćeri Marka Franjičevića i trima djevojčicama iz Ćosanlija.”[5] Iz drugih izvora saznajemo točan identitet vidioca i redoslijed događanja. Toga dana popodne Celija (r. 1936.) i Jakov Vlahović (r. 1941.), djeca Ilije i Ane, sa svojom rodicom Gojkom Vlahović (r. 1937.) čuvali su blago.[6] Djeca su imala viđenje i pozvali su djevojku Janju Franjičević (1924. – 1966.), koja je onda također vidjela Gospu, te se sveukupno zadržali oko sat i pol.[7] Dakle radilo se o troje djece i to dvije djevojčice, Celija (10 g.) i Gojka (9), i jednom dječaku Jakovu (5) te djevojci Janji koja je tada imala 22 godine. Fra Marijan Karaula spominje samo Gojku i Celiju Vlahović kao prve vidjelice, a ne spominje se Jakov.[8] Vjerojatno njega kao vrlo malo dijete nitko nije doživljavao ozbiljno. Djeca su se obratila za pomoć Janji u koju su imali povjerenja jer je bila poznata po pobožnosti i živjela je u njihovoj blizini, za razliku od župnika koji je bio daleko od groblja neka dva kilometra. Detaljan opis događanja toga dana daje Anica Kurbaša r. Milanović:

Jedna curica iz sela Vlahović Goja (otišla kasnije u Slavoniju, ne znam gdje su otišli…). Moja zava Jela Kurbaša i ta Goja čuvale su krave na njivama iza groblja – Šaše narod zove. To je bilo prije Sv. Ante. Dotjerale krave u lad, u podne, kući (na odmor). Jela mi kaže da se Goji ukazala Gospa. Ja sam rekla: ‘Neće se Gospa ukazati Goji, otac trgovac, psovać’ i nisam virovala. ‘To ne govori, evo ti ručak, idem dotjerati vodu s bunara’. Izašla sam prid kuću kupit robicu, pogledala u greblje i vidim tri kipa. Svi sklopili ruke u sve tri očenaši i idu prema selu. Zrake od njih idu. Došli su mi pred oči ko vi sada. Ja nisam mogla ništa reći, ušla sam u kuću. (Kao da su tri Gospe, sjajnost modra al’ fina, idu prema selu kao tri kipa. Iz njih baš ‘pruci’ zrake. Mene su uhvatili trunci od dna prsta do vrh glave…). Toj zavi Jeli nisam ništa rekla. Janja Franjičević sva u ranama ‘živina je jela’ (kožna bolest kao guba), uvijek se Bogu molila. Ja pošla k njoj odmah. Računam ona se Bogu moli pa ću njoj reći. Ispričala sam joj što mi je rekla Jela, kako sam joj rekla da se Gospa neće ukazati Goji Tujanovoj[9], a ja izašla vrh kuće, a u našem groblju ‘tri Gospe’… Ona me pitala gdje je, a onda ja i ona i dvadesetak iz sela (Janja kazala drugima). Dok je Janja izašla navrh sela, ugledala ispod orasa (izvalio vitar) i vazda je vidila sve do gore. Došli u groblje i Janja vidi i pok. Matoš (Bili) vidio poviše ulica, jedan dio puta… Doli gori. Ona govori da se prekrstimo. Molili ružarije. Dice i žene, nije bilo ljudi (kopali vodu). Išli okolo groblja i molili ružarij. Jedna žena pitala Janje da li joj je ćaća živ, a ona rekla da nije (Vice). Pošli malo naprijed. Janja stala da je Gospa rekla nekom malom Živku da iziđe iz groblja. Izašao i lego. Išli do ćoše (sjeverozapadne), stali… pružala Gospa Goji očenaše (ona to kaže), bila je tada dijete oko deset godina. Mala je dolitala i govorila Gospi nek ih zadrži za sebe. Išli oko, do pred kapelu. I Janja rekla: ‘Ajdete sad kući.’[10]

Dakle, odmah prvoga dana čim se pročulo za ukazanja okupilo se nekih dvadesetak osoba na mjestu ukazanja. Od novopridošlih njih samo su Janja i Matoš vidjeli Gospu. Vidjelica Goja kaže da joj Gospa nudi krunicu i da je ona to odbila što je pokazala i svojim brzim kretanjem koje je bilo upadljivo. Gospa njoj ne govori ništa, ali se ona Gospi može obraćati riječima. Njezina djelomična komunikacija u kojoj ne prima poruke i njezina dob je ostavljaju u drugom planu. Janja odmah preuzima glavnu ulogu kako zbog svoje zrele dobi tako poglavito jer jedina priča s Majkom Božjom, a drugi ne. Radi toga Janja prenosi poruke i odgovore na postavljena pitanja, organizira zajedničku molitvu i otpušta narod. Slično se dogodilo i u Fatimi gdje je Franjo (9 g.) imao samo viđenje Gospe, Hijacinta (8 g.) ju je i čula, a Lucija (10 g.) je uz to mogla još s njom i razgovarati. Viđenje Anice je posebno jer ona kaže da vidi tri kipa sklopljenih ruku s krunicama iz kojih izbija svjetlo. No kako se oni kreću, onda nisu kipovi nego samo podsjećaju na njih svojim svečanim držanjem. Ni za jednoga od njih ne kaže da je Gospa, nego samo da sliče njoj što znači da su ženskoga spola.

Nastavak ukazanja

Nakon ovoga prvog dana Gospa se Janji stalno ukazivala.[11] Ona je jedina nastavila imati redovita ukazanja za razliku od drugih koji su ih imali jednom ili povremeno. Mara Lauš, tada sredovječna žena, tvrdila je također da ima viđenja, ali svijet je nije doživljavao ozbiljno kao Janju.[12] Iz toga se vidi da narod koliko god zna biti lakovjeran ipak zna i razlučivati. Djeca koja su prva imala viđenje gube na važnosti i njih se više ne spominje. Nije isključeno da je pri tome veliku ulogu odigrao pritisak okoline, posebno obitelji, i nesnalaženje djece. Kao razlog neprihvaćanja svjedočanstva djece navodi se što su obitelji Gojke i Celije bili „velika sirotinja” i neki su suseljani zločesto komentirali: „di će se šugi takvoj ukazati”.[13] Djeca se uostalom zbog svoje dobi ne doživljavaju ozbiljno jer stariji znaju da ih može ponijeti mašta i uzbuđenje pa im se može pričiniti i nešto što nije u zbilji.

Egida: Djeca su imala viđenje i pozvali su djevojku Janju Franjičević, koja je onda također vidjela Gospu

[1] Liber memorabilium župe Čuklić, sv. I., 55; Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna,Arhiv FSG,1833. – 1962., sv. I.,421.

[2] Anđelko Barun, „Dnevnik fra Bonifacija Vidovića od 1942. do 1948. godine”, Cleuna, 1/2014., 411.

[3] Marijan Karaula, „Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić”, u: Marijan Karaula (ur.), Župa Čuklić od postanka do danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2020., 116.

[4] M. Karaula, „Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić”, 120.

[5] A. Barun, „Dnevnik”, 411.

[6] Kazivanje Jakova Vlahovića, rođenoga 1940. u Ćosanlijama, Josipu Mužiću 21. ožujka 2025.

[7] Ibidem.

[8] M. Karaula, „Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić”, 156.

[9] Nadimak za oca Ivu.

[10] Kazivanje Anice Kurbaša, r. Milanović 1921., don Alojziju Bavčeviću u Ćosanlijama 16. listopada 1990.

[11] Kazivanje Zdravka Milanovića, r. 31. prosinca 1940. od oca Stipe i majke Janje, Josipu Mužiću 4. travnja 2025.

[12] Kazivanje Zdravka Milanovića, Josipu Mužiću 27. studenoga 2025.

[13] Ibidem.

Objava Ukazanja u Ćosanlijama (I) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.