Kako hrabro!

O Charlieju sam se više počela zanimati, nažalost, tek nakon njegove smrti. Kada sam svoje iskustvo oduševljenja Charlievim utjecajem na mlade podijelila sa svojom djecom, koja su u tinejdžerskoj dobi, oni su rekli kako već znaju za njega i kako ga prate dugo. Kako divno iskorištene društvene mreže. Mreže bačene za „loviti” ljude za Boga. Kao Petar, ili u novije vrijeme, kao sv. Carlo Acutis. Čitajući knjigu majke sv. Karla sjećam se kako je na jednom mjestu napisala kako joj je Karlo rekao da će nakon njega doći mnogi mladi koji će svjedočiti za Isusa. Točno prepoznajem Charlieja Kirka u tim njezinim riječima. Kako hrabro. Izići ispred, „izložiti se” i stati uz Isusa, bez obzira na sve što slijedi nakon toga… pljuvanja, ponižavanja, udarci. Kako hrabro.

Mladi s kojima radim kao psihoterapeut navode kako se osjećaju sputani od straha što će obući, kako se ponašati ili što reći a da slučajno ne bude u odstupanju u odnosu na druge kako bi izbjegli neku moguću kritiku, negativan komentar ili slično. Potreba za „ugoditi” i „svidjeti seˮ drugima dominira. Često je toliko izražajna da ide i na štetu osobnoga razvoja te tako i na štetu duhovnoga razvoja. Sputavamo svoj duh, unutarnje poticanje o tome što bismo ili ne bismo trebali, a sve s ciljem da budemo prihvaćeni od drugih koje smo sami sebi zacrtali kao mjerilo osobne vrijednosti. Da budemo „odobreni” od onih drugih koje smo sebi stavili kao standard vrijednosti. Kako hrabro od Charlieja da je istupio i javno svjedočio o tome koga je sebi stavio kako standard. Isusa. Zašto smatram da je to jako hrabro? Jer vas i u našoj maloj državi Bosni i Hercegovini vrlo lako mogu snaći nevolje ukoliko istupite i javno izreknete svoje mišljenje o rodnoj ideologiji, o homoseksualnosti, o tome da ste stava kako ne podržavate promjenu spola kod mladih, o tome da ne podržavate abortus. Ma koliko netko smatra kako smo mi konzervativna država i kao i većina ljudi upravo misli kao su sve to neprihvatljive stvari, začudili biste se kada bi jedna javna osoba javno progovorila o tim temama. Kao da ih se bojimo dirati te ćemo vrlo lako pričati o klimatskim promjenama, zdravim stilovima života, ratu u Ukrajini, Gazi, no tko će progovoriti o hiperseksualizaciji djece kroz medije, o legalizaciji pobačaja? Naravno, jedno ne isključuje drugo. Sv. Carlo Acutis svjedočio je svoj bliski odnos s Isusom javno, a nekada to i nije bilo baš ugodno za njega. Kako hrabro! Tko će u Bosni i Hercegovini dati svoje svjedočanstvo za Isusove vrijednosti, javno? Kako goruće trebamo takvih svjedočanstava! Trebamo autentične ljude koji ne kalkuliraju sa življenjem svojih vrijednosti, bez obzira na moguće rizike kojima se izlažu. Gubitak prijatelja, „otpratit” će nas na društvenim mrežama, neće nas zvati više na seminare, kongrese, u televizijske i radijske emisije… I? Što smo time izgubili? Mogućnost da dobijemo aplauz jer ćemo govoriti stvari koje se od nas očekuju, a unutar sebe biti razdijeljeni između onoga što u dubini sebe osjećamo. I tako zarobljeni gušimo sve one talente koje osjećamo da nas iznutra tjeraju na promjenu, a neminovan slijed takvoga procesa je razvoj bolesti: depresija, anksioznost, panični napadaji ili još gore razvoj psihosomatike gdje će se sva ta unutarnja razdijeljenost manifestirati kroz neko od tjelesnih oboljenja.

Kako je hrabro biti autentičan. Biti ismijan. Biti odbačen. Biti marginaliziran. Kako je hrabro biti slobodan. Na dan kada je ubijen, 10. rujna, Charlie Kirk je nosio majicu na kojoj je pisalo sloboda. Koliko smo spremni uistinu boriti se za slobodu svoga duha, svojih misli? Koliko smo uopće svjesni toga čime smo se sve dali zarobiti? Zašto je sv. Franjo skinuo svu svoju odjeću sa sebe na trgu ispred biskupa i okupljenoga naroda i vratio ju ocu? Zbog slobode! Najtužnije je gledati ljude koji dolaze u redovima pod teretom zarobljenosti koje su sami sebi natovarili na ramena jer Isus nas je već oslobodio.

Budi svoj!

Dok radim sa svojim klijentima i slušam njihove životne priče, često mi pred oči dolazi slika osobe koja sjedi u zatvoreničkom odijelu na krevetu, tužna lica, izgubljena pogleda punoga beznađa i sve to u ćeliji sa širom otvorenim vratima. To je slika stanja psihe današnjega čovjeka. U glavi bitke vodi sa sobom, s drugima, sa sustavom, zarobljavajući se nizom očekivanja u koja smatra da se treba ukalupiti i koliko god da ispuni kriterija, nižu se novi i tako u nedogled i nikako doći do mira u duši. A, rješenje je tako jednostavno i očigledno. Budi svoj! Prepoznaj u sebi svoju misiju, prepoznaj u sebi ono za što je tebe Bog stvorio. Kaže meni jedan klijent: „Lako reć’, hajde napravi!” Test je dar. On će ti pomoći da vidiš gdje te Bog želi. Prijatelju, ako nisi dobar pjevač, vjeruj tu te Bog nije zamislio. No, ima ono nešto što ti ide dobro, e to je. Varka je u tome što ljudi misle kako svaki dan trebaju s poletom i oduševljenjem htjeti upravo nešto raditi pa bi onda tek mogli reći da su za to. Varka. Ni bračnoga druga kojega si sam sebi odabrao ne gledaš svaki dan s oduševljenjem. Moramo imati realna i prizemna očekivanja od sebe. Bit je u ustrajnosti. Strpljivost u svakodnevnici nam donosi najbolje rezultate. Unutar sebe se stalno trebamo odupirati težnji da „sagradimo sjenice na Taboru”. Moramo se odupirati ideji da živimo samo za „godišnji odmor” jer, život nam protječe u svakodnevnici samo „začinjen” nekim izletima ugoda i zabave. Svakodnevnica nam je najbolji test unutarnje posloženosti.

Može se!

Koliko je složeno biti autentičan i da nije nikada bez posljedica i osobno sam iskusila nakon što je udruga koju sam tada vodila, na natječaju između ostalih, dobila jedan projekt rada s mladima. Bili smo pozvani na sastanak gdje su nas donatori kratko upoznali s ciljevima projekta. Sve je uistinu bilo jako pozitivno i ohrabrujuće za mlade od edukacija o nenasilnoj komunikaciji do volontiranja u zajednici. No, kada je krenulo predstavljanje priručnika po kojem ćemo voditi radionice s mladima, već na prvim stranicama je kao cilj postavljeno pojašnjavanje mladima u školama kako je rod fluidan te kako ih se treba poticati da preispitaju svoju „rodnu” i „seksualnu” pripadnost. Sama zatečena istim, te znajući kako je to u suprotnosti sa svim znanstvenim spoznajama moje struke koja izričito nalaže jasnoću vezano za spolnu identifikaciju mladima koji prolaze kroz prirodno stanje krize identiteta, postavila sam nekoliko dilema vezano za provedbu navedenoga projekta. Donatori iz BiH su rekli kako će mi se o dilemama očitovati na mail nakon što se konzultiraju s donatorima iz jedne UN-ove organizacije. Naravno, što mi je nekako bilo i za očekivati, mail koji sam uskoro dobila bio je zahvala na sudjelovanju uz eliminiranje iz projekta jer „stavovi koje sam pokazala na sastanku nisu u skladu sa stavovima koje UN donator zastupa”. Budući da je u ovom slučaju riječ bila o nevladinoj udruzi a moje radno mjesto je u drugoj organizaciji, pitam se bi li u slučaju javnoga dovođenja u pitanje ovakvih ili sličnih stavova i u državnim institucijama dobili otkaz. Nisam sigurna da ne bi. Jer, kao što moji klijenti život potroše na udovoljavanje drugima, odstupajući od sebe, da bi bili „prihvaćeni” i „odobreni”, isto tako i institucije i države, da bi bile „prihvaćene” i „odobrene” nerijetko odstupaju od sebe i svoje autentičnosti, svojih temeljnih vrijednosti. Još kad je u pitanju novčana nagrada za to, ludost ide do besmisla. Tako se normalno proglašava „nenormalnim”, i nenormalno „normalnim” i to bez ikakvih posebnih znanstvenih istraživanja, dokaza, argumenata. Dovoljno je da se grupa samoprozvanih stručnjaka, kao što je bilo riječ s nevladinom udrugom Američka psihijatrijska udruga, okupi i jednostavnim „glasanjem” odluči da se, od dana kad su oni podigli ruke za to, homoseksualnost izbaci iz dijagnostičkoga priručnika psihijatrijskih poremećaja i proglasi normalnim, prihvatljivim stanjem na koje treba djecu poticati. Apsurdnost vremena u kojem mi živimo. No, budući da je povijest učiteljica života, sve to je u povijesti već puno puta viđeno. Kako ljudi sporo uče, vrte se ukrug. Kako je hrabro izići iz toga kruga i dati javno i autentično svjedočanstvo. Charlie Kirk je, na svim svojim gostovanjima i obraćanjima, mlade uvijek usmjeravao na Isusa, ne na sebe. Kako kaže i sv. Carlo Acutis: „Non io, ma Dio” – „Ne ja, nego Bog”.

Primjere iz današnjega vremena imamo, hrabri budimo, može se autentično živjeti svoje zdrave moralne vrijednosti. Primjer sv. Franje stoljećima pali plamen u srcima mladih, tu su sveci našega vremena da nas ohrabre da autentično živimo svaki dan svjedočeći vrijednosti koje nosimo u svom mentalnom sustavu. Samo hrabro, može se!

Objava Sloboda traži hrabrost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zablude su kadgod dolazile u vidu eklatantnog idolopoklonstva, grijeha i otpadništva. U doba rane Crkve rimske su vlasti od kršćana, pod prijetnjom smrću, tražile da pogrde Isusovo ime, da prinesu žrtve grčko-rimskom panteonu ili da se caru poklone kao božanstvu. Mnogi su kršćani u to vrijeme mučeništvom posvjedočili svoju vjeru, a njihova je očita, javna žrtva bila sjeme nove vjere. Mnogi koji su životom svjedočili o Kristu i donijeli dobar plod za Božje kraljevstvo, svjedočeći i smrću vjernost Kristu donijeli su stostruko veći plod, a Crkva će ih pamtiti zauvijek.

Kadgod su pak zablude dolazile profinjenije, suptilnije, podmuklije, pa čak i na način da njihov donositelj nije imao namjeru potkopati pravovjerje. Primjer potonjega je prijetvornost apostola Petra, Barnabe i nekih drugih Židova koji su slijedili Isusa, pred Židovima koji nisu, zbog čega ih je Pavao ukorio (Gal 2,11-14). Nakon judeokršćanske hereze uslijedili su gnosticizam, marcionizam, maniheizam, donatizam, arijanizam i niz drugih. Za njihovo je opovrgavanje bilo potrebno sustavno promisliti i obrazložiti kršćansku vjeru, što su činili Irenej, Ignacije, Justin, Augustin, Ciprijan i mnogi drugi vični peru i polemici. Zahvaljujući ustrajnoj evangelizaciji i očuvanju pravovjerja, s vremenom su osnovna načela zdravoga kršćanskog nauka i ćudoređa u mnogim kršćanskim zemljama postali skoro općepoznati. Dakako, malo je bilo onih kojih su po njima živjeli, ali prepoznati zlo i razlučiti ga od dobra nije bilo teško, jer su tradicija i kultura počivale na tome razlučivanju.

Na tim je načelima niknula najnaprednija civilizacija ljudske povijesti, ona koju danas nazivamo zapadnom. Europa je njezina kolijevka, a Amerika područje najsnažnijeg širenja. Osobne slobode, uređeno društvo, vladavina prava, obrazovanje, umjetnost, znanost i blagostanje nisu se slučajno pojavili upravo i samo ondje gdje je evanđelje očistilo duhovni prostor, Bogu na slavu a čovjeku na svekoliki blagoslov.

Bezbožne ideologije

Ali zlo je bilo kreativno. Nakon što se evanđelje stoljećima nije moglo potkopati ni nasiljem ni krivovjerjem, na pozornici intelektualne i duhovne povijesti kršćanskoga svijeta pojavile su se ideje, koje su na evanđelje udarile iz drugoga kuta: ideološkoga. Sablazni su se pojavile pod okriljem plemenitih, korisnih i poticajnih ideja. S razvojem humanističke i prosvjetiteljske misli među vodeće intelektualce i moderne filozofe počelo se uvlačiti shvaćanje čovjeka, prirode, društva, stvarnosti i vrline duboko različito od kršćanskoga, ali ipak privlačno iz plitke i površne kršćanske perspektive. Najvažniji dio toga shvaćanja bila je pretpostavka da je „čovjek mjerilo svega”. Tko je mogao pretpostaviti da će tu bizarnu misao, koju su nekad davno zagovarali sofisti a opovrgnuli Sokrat i Platon, prigrliti intelektualna avangarda posred kršćanske Europe dvije tisuće godina kasnije. Optimistične su prosvjetiteljske ideje iznjedrile revolucije, a revolucije nezabilježena razaranja i zločine. Iz pustoši što su ih ostavili za sobom rodio se duboki pesimizam i s njime najpogubniji svjetonazor koji je zapadni svijet ikad proizveo ‒ postmodernizam.

Postmodernizam i relativizam

Postmodernizam je, ukratko, poricanje postojanja apsolutnih vrijednosti i objektivne stvarnosti. U omjeru u kojem je postmodernizam utjecao na njih, kultura, umjetnost i filozofija ne samo da su gubili tradicionalnu ljepotu izričaja, plemenitost svrhe, poučnost misli i društvenu korist, nego su postajali groteskni. Postmodernistička logika nametala je imperativ subjektivne percepcije i relativizacije svega, od vrijednosti do činjenica. Ako je čovjek mjerilo svega, a apsolutne vrijednosti i objektivna stvarnost ne postoje, tko onda čovjeku koji nešto mjeri može kazati da jest ili da nije u pravu? Emocija i mišljenje uzdignuli su se na prijestolje vrhovnog arbitra u svim pitanjima u kojima priroda nije postavila jasnu i neposrednu granicu, poput gravitacije. Čovjek si nije mogao umisliti da je ptica, ali jest da mu je predak majmun. Vulgarnost je postala umjetnost, prostaštvo kultura a primitivizam vrlina. Zahvaljujući zapadnim sveučilištima koja su zagadile ideje Frankfurtske škole, bizarne, neomarksističke ideje Kritičke teorije izborile su se za status naprednih. Intelektualci s doktoratima iz protukolonijalističkih, egalitarističkih i rodnih studija zaposjeli su katedre, kulturu, nevladin sektor i fondove, kako bi u zapadnim društvima normalizirali bezakonje, perverziju, odurnost i nered. Prirodne kategorije poput spola protumačili su kao „društveni konstrukt” i zbunili naraštaje djece i mladeži.

Kršćanska se vjera našla na udaru novih ideja na nov način: neizravno. U postmodernome svijetu kršćanska se vjera ne suzbija poglavito ni progonom ni krivovjerjem, nego se izruguje kao zastarjela, zanemaruje kao nebitna, ili se prokazuje kao imperijalističko, isključivo, i netolerantno vrelo nejednakosti i nepravde.

Crkva je pred takvim razmišljanjima djelomice ustuknula. Samokritičnost, preuveličavanje povijesne krivnje i logika da možda postoje duhovne istine izvan evanđelja, učinili su da se crkveni programi često svedu na kulturne i karitativne. Izbjegavanje sukobljavanja pod svaku cijenu kao da je postalo odraz kršćanske ljubavi. Vojujuću Crkvu istisnula je „putujuća”. Posred kakofonije različitih mišljenja, nauka, vjerovanja i uvjerenja, Crkva je, umjesto da osvaja svijet za Krista, pristala svesti evanđelje na paralelnu alternativu. Spasenje je postalo fakultativno. Tȁ ipak smo fratelli tutti. Kome se Crkva sviđa neka se pridruži putovanju, a kome se ne sviđa neka samo slijedi svoj životni put; važno je da bude dosljedan sebi i da čuva okoliš.

Ideologija ili hereza?

Snaga postmodernog relativizma u odnosu na kršćansku vjeru leži u tome što se nametnuo kao svjetonazor, ideologija i politički program, a ne kao hereza što jest. Na taj se način smjestio u drugu polovicu poruke „Bogu Božje, a caru carevo”. Suvremeno društvo počiva na načelu odvojenosti Crkve i države, koje Crkva poštuje. Postmodernizam i relativizam su kroz obrazovanje, kulturu, društvene znanosti i ljudskopravaški aktivizam zaposjeli državu, i otud nagrizaju i napadaju Crkvu, koja ne uzvraća, jer je odvojena od države. U zamišljenom razgraničenju između Crkve i države, Crkva se tako našla stjerana u sve uži prostor, unutar kojega je slobodna baviti se svojim simpatičnim teološkim sitničarenjem, zborskim pjevanjem, liturgijama, krunicama, vitrajima i obnovom crkvenih fasada, ali ne proročkim propitivanjem društvenih tema. Istodobno su klinike za pobačaje razvile industriju smrti na njezinu pragu. Usprotive li se ubijanju nerođene djece, normalizaciji seksualnih perverzija, transrodnosti, razaranju obitelji, eksperimentalnim cjepivima, krivotvorenju povijesti ili kultu klimatizma, kršćane se ušutkava optužbama da narušavaju pravilo odvojenosti Crkve i države. Kad je Ratzinger u travnju 2005. upozorio na „diktaturu relativnosti”, mnogi izvan Crkve zgroženo su digli poviku kako je papa napao vrijednosti sekularnog liberalizma. No Crkva ga je čula. Mnogi su vjernici zahvaljujući toj papinoj poruci počeli pozornije pratiti društvene procese i razlučivati pljevu od žita.

Dugo je i predugo za kršćane na Zapadu optužba da miješaju religiju i politiku bila najučinkovitiji omamljivač. Vjernici uglavnom nisu htjeli preglasno iznositi mišljenja o obrazovanju, zakonodavstvu ili medijima, ako se temelji na evanđelju, kako ne bi „miješali” vjeru i politiku. Svjetovno tumačenje o odnosu vjere i politike, prema kojemu je naviještanje evanđelja izvan sakristije „miješanje” u politiku na Zapadu je još uvijek učinkovitiji način suzbijanja evanđelja nego što su ikakvi progoni i krivovjerja bili u prošlosti. Logika, priroda, zdrav razum, tradicionalni svjetonazor i evanđelje našli su se pod istim udarom i zajedno su ustuknuli, uime nemiješanja vjere i politike. Nositelje ideja koje su protuprirodne i kose se sa zdravim razumom, logikom, ćudoređem i tradicionalnim svjetonazorima, poput umrežene klateži koja je ovladala našim glavnim gradom, narod je već prozvao sektom. Narod je, čini se, prije Crkve razabrao da koalicija nevladinih udruga, antifa, kvazikulturnjaka, profesionalnih prosvjednika, LGBT aktivista i seksologa koji nam zaposjedaju društvo, poglavito targetirajući djecu, nisu samo politička stranka nego duhovna bolest i duševno crnilo. Ukratko: sekta.

Glas koji viče u kampusu

Da je koalicija normalnog, logičnog, prirodnog, zdravorazumskog, tradicionalnog, konzervativnog i evanđeoskog superiorna progresivističkoj relativističkoj neomarksističkoj alternativi, mladež diljem svijeta naučila je od neobične osobe na neočekivanom mjestu. Jedan gorljiv kršćanin, bez osobita formalnog obrazovanja, prije trinaest se godina niotkud pojavio na sveučilišnim kampusima i započeo dijalog sa studentima. S lakoćom im je dokazivao neodrživosti progresivističkih relativističkih dogmi. Možemo samo pretpostaviti koliko je studenata od njega prvi put čulo da je dobro zasnovati obitelj, prigrliti svako dijete koje se začne, da je uzvišen poziv postati supružnik i otac ili majka, da je bolje biti trijezan, marljiv i odgovoran nego ne biti, da je domovina ponos i pobožnost vrlina. Njegove montažne pozornice na sveučilišnim kampusima s kojih bi pitanjima i odgovorima zaskočio one koje se nije moglo zaskočiti nigdje drugdje, a najmanje u crkvi, zajedno s aktivizmom na društvenim mrežama poput X-a, pokazali su se sredstvom komunikacije kakvo su nekoć bile poslanice i homilije. Zahvaljujući njegovoj vještoj polemici, konzervativizam se među mladima prometnuo od muzejskog artefakta u stil života. Biti konzervativan odjednom je postalo cool. U temelju je njegove poruke bila Radosna vijest. Nekoliko mjeseci prije smrti, na pitanje po čemu bi želio da ga se pamti odgovorio je: „Po hrabrosti u mojoj kršćanskoj vjeri”. U isto vrijeme i polemično i susretljivo, i gorljivo i nesvadljivo, i oštro i dobronamjerno, poruku je evanđelja učinio relevantnom, iritantnom, aktualnom i privlačnom ondje gdje se to moglo najmanje očekivati: u žarištima intelektualne i duhovne dekadencije, na sveučilištima koja su se od Crkve skrivala iza natpisa „Odvojeno, država”. Milijuni mladih čuli su njegovu poruku te su izišli na izbore da bi na čelna mjesta u društvu postavili bogobojazne, domoljubne ili barem normalne ljude. Ali politička ideologija njima nije bila cilj, nego sredstvo. Baš kao što politička ideologija progresivističke ljevice nije sama sebi svrha, nego sredstvo razaranja tradicionalnih vrijednosti, institucija i društva, tako je cilj političkog aktivizma mnogih mladih konzervativaca povratak evanđeoskih vrijednosti, obnova društva i spasenje duša.

Udar na suvremene hereze došao je iz sfere ideologije i politike, otkud su nekoć i one krenule u osvajački pohod na kršćanski svijet. Snaga je toga udara evanđelje, koje se putem društvenih mreža širi među mladima kao malo kad u povijesti.

To što se ovih dana zbiva pred našim očima mogao bi postati trend. Mogao bi probuditi vojujuću Crkvu koja je truckajući se na putu zaspala. Smrt jednoga navjestitelja života lako bi mogla postati sjeme koje će uroditi obilnim plodom za Onoga koji je Put, Istina i Život, i to i u Crkvi i u svakoj sferi društva izvan nje.

Ne bi bilo prvi put.

Objava Charlie Kirk, hereze i evangelizacija X pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Isus je učio da volimo svoje neprijatelje i one koji nas progone

Isus je učio da volimo svoje neprijatelje i one koji nas progone, poručila je udovica. Njezin suprug ubijen je 10. rujna tijekom jedne od svojih debata u kampusu u Utahu. O tom događaju su danima izvještavali mediji diljem svijeta.

”Moj suprug želio je spasiti mlade muškarce, poput onog koji mu je oduzeo život. Taj mladi čovjek. Naš Spasitelj na križu je rekao: ‘Oče, oprosti im, ne znaju što čine!’ Taj čovjek, taj mladi čovjek. Opraštam mu. Opraštam mu jer je to Krist činio, jer je to ono što bi Charlie učinio. Odgovor na mržnju ne može biti mržnja. Odgovor koji smo naučili iz evanđelja je ljubav i uvijek ljubav. Ljubav za naše neprijatelje i ljubav prema onima koji nas progone.”

Najavila je da će kao nova ravnateljica nastaviti aktivnosti kršćanske organizacije “Turning Point USA” koju je osnovao njezin suprug: “Rasprave na kampusima će se nastaviti”, poručila je.

Charlie Kirk putovao je po cijeloj zemlji posjećujući sveučilišta gdje je branio svoje teze, od kojih su neke bile oštro kritizirane, u debatama s ljevičarskim studentima. Nakon Kirkova ubojstva video isječci s tih debata pregledani su stotinama milijuna puta na internetu.

Erika Kirk se u svom govoru posredno osvrnula na slučaj Afroamerikanca Georgea Floyda čija je smrt kao posljedica policijskog nasilja 2020. izazvala velike nerede u Sjedinjenim Državama. Rekla je da posljednjih dana nije bilo nasilja ili revolucije, ali nije spomenula Floydovo ime. Umjesto toga Amerika je doživjela ponovno duhovno buđenje. Ljudi iz svih društvenih slojeva ponovno su se zaustavili na temi vjere nakon Charliejeve brutalne smrti. Neki od njih prvi su put u životu otvorili Bibliju.

”To treba nastaviti”, poručila je Erika. “Počnite ponovno moliti. Ponovno pročitajte Bibliju. Idite u crkvu sljedeće nedjelje – i sljedeće. I oslobodite se napasti i okova ovoga svijeta.” Za svoje riječi, udovica je dobila dugotrajan pljesak od gotovo 100.000 ožalošćenih okupljenih na stadionu.

Bez vjere, nacija više nije nacija

Američki predsjednik Donald Trump govorio je odmah nakon kratkog nastupa pjevača Leeja Greenwooda koji je otpjevao pjesmu “God bless the USA”. Kao i prethodni govornik održao je govor zaštićen neprobojnim staklom jer ga je zamalo ubio ubojica tijekom izborne kampanje 2024. godine. Trump je kritizirao “radikalne ljevičarske luđake” koje je okrivio za smrt svog političkog saveznika Charlieja Kirka. Ubilo ga je “hladnokrvno čudovište”, a sada je mučenik koji je dao svoj život za američku slobodu. Predsjednik se zatim dotaknuo teme religije i izjavio: “Želimo vratiti Boga u naše prekrasne Sjedinjene Države. Bez vjere, nacija više nije nacija.”

Pogrebnoj ceremoniji prisustvovali su svi vodeći američki političari. Stigao je i tehnološki milijarder Elon Musk, koji je na svojoj internetskoj platformi objavio zajedničku fotografiju s Trumpom s natpisom: “Za Charlieja”. Također je komentirao Kirkovu smrt: “Charlieja je ubila tama jer je ljudima pokazao svjetlost.”

Ceremoniji su prisustvovali i katolički biskupi, uključujući biskupa Roberta Barrona koji je rekao: “Bio sam dirnut činjenicom da sam često čuo Isusovo ime s usana predstavnika naše Vlade, a posebno kada je Erika Kirk oprostila čovjeku koji je ubio njezina muža – Kristov poziv na ljubav prema neprijateljima bio je jasno vidljiv ovdje.”

Objava Erika Kirk: Opraštam ubojici moga muža pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Katolički biskupi i crkveni vođe u Sjedinjenim Državama izražavaju bol i pozivaju na molitvu za mir. Ovo je reakcija nakon ubojstva aktivista Charlieja Kirka koji je umro 10. rujna od posljedica ranjavanja tijekom govora na Sveučilištu Utah Valley u Oremu, Utah.

Kirk je imao suprugu i dvoje male djece. Njegovo ubojstvo je dio niza nasilnih događaja koji su potresli zajednice diljem zemlje.

Biskupija Arlington istaknula je da je tragedija dio “začaranog kruga političkih i društvenih nemira” koji je posljednjih tjedana odnio živote nekoliko nevinih žrtava.

Među njima su dvoje djece ubijene u pucnjavi u školi u Minneapolisu i ukrajinska izbjeglica Iryna Zarutskaya, ubijena u tramvaju u Charlotteu, a sada i Charlie Kirk, američki konzervativni politički aktivist i osnivač Turning Point Actiona.

“Svaku od ovih žrtava povjeravamo Bogu, našem Nebeskom Ocu i stvoritelju svakog ljudskog života i Njegovom Sinu Isusu Kristu, izvoru naše nadnaravne nade”, stoji u priopćenju biskupije Arlington.

Crkveni vođe istaknuli su da je izvor takvog nasilja odbacivanje Boga i dostojanstva ljudske osobe. “Ovo zlo možemo ukloniti samo snažnom vjerom u Boga, dubljim povjerenjem u Krista i Evanđelje, iskrenom ljubavlju prema ljudima koja se odražava u zakonu i obnovljenoj predanosti pravdi i javnom redu”, nastavlja se u priopćenju.

Upozorava se da nacija prolazi kroz “opasno vrijeme”, ne samo zbog političkih sporova, već i u kontekstu dubljeg izazova očuvanja vjere, obitelji i zajedničkog zalaganja za miran suživot.

Nakon tragedije, biskupi i predstavnici Katoličke crkve diljem Sjedinjenih Država pozivaju na molitve za Kirkovu obitelj, za sve žrtve nasilja posljednjih dana te na obnovljeni duh pomirenja u američkom društvu.

“Ubojstvo je tragedija za našu zemlju i za čovječanstvo”, rekao je biskup Oscar A. Solis iz Salt Lake Cityja, pozivajući vjernike da se mole za mir i za nacionalno promišljanje koje će nas “jednom zauvijek osloboditi besmislenog nasilja”.

Charlie Kirk, osnivač konzervativne organizacije Turning Point USA, ustrijeljen je tijekom rasprave na Sveučilištu Utah Valley na kojem je odgovarao na pitanja studenata. Posljednje pitanje na koje je odgovorio bilo je o rastućem fenomenu nasilnih napada koje čine osobe koje tvrde da su ”transrodne”. Samo jedan pucanj, prema prvim podacima, ispaljen je s obližnje zgrade ravno u Kirkov vrat. Nakon dva sata Kirk je preminuo u bolnici u 31. godini, piše CNA.

Kirk je često raspravljao sa studentima, snažno je branio slobodu govora na fakultetima i bio je otvoreni kritičar diskriminacije kršćana i rodne ideologije. Osnovao je organizaciju Turning Point USA 2012. godine kada je imao samo 18 godina kako bi promovirao slobodu govora i konzervativne vrijednosti na sveučilišnim kampusima.

Kirk je bio bliski saveznik predsjednika Donalda Trumpa, koji je izrazio tugu zbog njegove smrti u objavi na Truth Social i nazvao Kirka „velikim, pa čak i legendarnim“. Trump je naredio da se sve američke zastave u Sjedinjenim Državama budu na pola koplja do 18 sati u nedjelju, 14. rujna, zbog Kirkove smrti.

Objava Američki katolički čelnici izražavaju bol i pozivaju na molitvu za mir nakon ubojstva Charlieja Kirka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.