Prazan grob i ukazanja Uskrsloga

Već je u Starom zavjetu jasno izraženo uvjerenje da je Bog gospodar života i smrti (1 Sam 2,6), te da je isti Bog koji stvara i koji uskrišava (2 Mak 7,9.11.22), čim je jasno izražena Božja svemoć. On je onaj koji će uskrsnuti tijela i oživjeti one koji su pali u prah (Iz 26,1). Novi zavjet pokazuje Isusa svjesnoga da otajstvo uskrsnuća mora započeti s njim jer mu je Otac dao gospodstvo nad životom i smrću, kako to Isus pokazuje svojim silnim djelima. Sam je Isus najavio svoje uskrsnuće (Mk 8,31) što nisu odmah razumjela ni Dvanaestorica, zbog čega su ih Isusova smrt i ukop bacili u očaj. Međutim, ni Novi zavjet ni tradicija nisu nikada pretendirali da bi netko vidio uskrsnuće. Zbog toga ga nijedno kanonsko evanđelje ne pokušava ni opisati. Uskrsnuće, naime, nadilazi samu osjetnu potvrdu jer nema osobnoga zapažanja svjedoka samoga događaja. Nije moguće u prirodno-znanstvenom smislu dokazati činjenicu uskrsnuća, ali je moguće dokazati vjerodostojnost tvrdnji o događaju Isusove smrti i uskrsnuća. Iako izmiče sudu povijesti, uskrsnuće je povijesni događaj jer se ostvarilo u određenom trenutku ljudske povijesti i na određenom prostoru. Vrijeme i mjesto Isusova uskrsnuća tvore temelj toga događaja. Uskrsnuće potvrđuje svoju vezu s poviješću i u Isusovim ukazanjima jer Uskrsli ulazi u ljudsku povijest.

Budući da nitko nije vidio sam događaj uskrsnuća, stvarnost uskrsnuća ovisi o dvama pokazateljima: praznom grobu i ukazanjima Uskrsloga. S obzirom na prazan grob vrijedi spomenuti da tu činjenicu nikada nisu nijekali ni Židovi koji su pokušavali osporiti Isusove sljedbenike u njihovoj vjeri u uskrsnuće. No, prazan grob, na uskrsno jutro, sam po sebi ne vodi vjeri, kako je razvidno iz primjera Marije Magdalene koja dolaskom na grob najprije pomišlja da je tijelo ukradeno (Iv 20,2). Tek ukazanja Uskrsloga skidaju dvoznačnost s praznoga groba. Svoja ukazanja Uskrsli, dakako, pridržava samo svjedocima što ih je sam izabrao (Dj 10,41). On se pokazuje apostolima i nekim drugim učenicima, a ne svijetu (Iv 14,22), jer se svijet zatvorio prema vjeri. Samo oni koji vjeruju mogu prepoznati povijesne znakove (prazan, grob, ukazanja, Isusovo tijelo gdje se vidi mjesto čavala, blagovanje Uskrsloga) kao znakove uskrsnuća. To su znakovi posebne sigurnosti, baš kao što je i vjera posebna vrsta sigurnosti. Upravo nam događaji oko Uskrsloga pokazuju da se ukazanjima ne može pristupiti na način neutralnoga promatrača, kako navodi W. Kasper, nego je u njima na djelu potpuna zahvaćenost i obuzetost Isusom; u njima se zbiva buđenje vjere.

Važno je imati na umu da se uskrsnuće od mrtvih ne odnosi se samo na duhovno nadilaženje materijalne stvarnosti, nego na uvođenje u preobraženi život čitavog čovjekova bića, podrazumijevajući i njegovo tijelo, kako ispovijedamo u Credu. Tjelesnost uskrsnuća pokazuje da se radi o tome da je Gospodin preobražen, tj. da živi drukčijim životom koji pripada novoj sili Duha koji proizlazi iz božanskoga i uvijek se vraća u božansko. Isusovo uskrsnuće pokazuje da je Duh prožeo čitav život, pa i tijelo. Zato R. Guardini ističe da Duhom ispunjen život čini upravo puninu tjelesnosti u tolikoj mjeri da bi čovjek najradije kazao da je tek ono tijelo posve savršeno koje je posve uronilo u duh.

Neodvojivost Isusove smrti i uskrsnuća

Pored toga što je Isusovo uskrsnuće događaj i otajstvo neodvojivo od vjere, ono je neodvojivo i od Isusove smrti na križu. Naime, naspram staroj apologetici koja je u Kristovu uskrsnuću pokušavala pronaći dokaz Kristova božanstva, a događaju Kristova križa pripisivala vrijednost spasenja, pri čemu je uskrsnuće dolazilo samo kao sretan završetak drame, danas se u teologiji Kristovu uskrsnuću i njegovoj smrti pripisuje neodvojiva važnost otkupljenja. Drugim riječima, Isusovo uskrsnuće od mrtvih moramo motriti u kontekstu pashalnoga otajstva koje neodvojivo uključuje Isusovu smrt i uskrsnuće. Time Isus daje objavi puninu i dovršenje (usp. DV 4). Isusova smrt i njegovo uskrsnuće zajedno imaju spasenjsku vrijednost. Oni pripadaju Božjem spasenjskom planu. Isusova bi smrt ostala neshvaćena i ne bi bila spasenjski događaj bez njegova uskrsnuća. Smrt se događa s obzirom na uskrsnuće. Sever Antiohijski to jasno kaže: „Krist je prihvatio i podnio muku sa svrhom da omogući uskrsnuće, neumrlost i neraspadljivost […] Kako bi bilo moguće doći do uskrsnuća bez njegove prethodne smrti?” U uskrsnuću se, dakle, nalazi cilj smrti, čime se potvrđuje da Isusova smrt i uskrsnuće u svojoj povezanosti pribavljaju spasenje.

Uskrsnuće – dogođena budućnost

Vrlo često se mučimo s pitanjem što je uskrsnuće, što označava ovaj pojam, što mislimo pod njim i koji je njegov sadržaj te kako shvatiti stvarnost uskrsnuća. Obično odmah pomislimo da je uskrsnuće od mrtvih povratak u život. No, uskrsnuće nije, kako navodi J. Ratzinger, tek ponovno vraćanje tijela prema načinu ovoga svijeta. Drukčije rečeno, uskrsnuće nije tek običan povratak u život kakvih je bilo mnogo u Isusovo vrijeme, kao u primjeru Lazara, Jairove kćeri, sina udovice iz Naina, a i prije Isusova vremena (1 Kr 17,17-23; 2 Kr 4,33). Uskrsnuće je više od toga. Isusovo uskrsnuće je vrhunski Božji zahvat u ljudsku egzistenciju u koju Bog redovito i trajno zahvaća. Ono je ljudskom jeziku neopisivo iskustvo.

Na tragu nekih teoloških promišljanja (J. Moltmann) možemo još izravnije ukratko ocrtati – koliko je moguće konkretnije – što mislimo pod ovim pojmom koji tako često upotrebljavamo. Izričaj uskrsnuće je, zapravo, interpretacija i zaključak u kojima se polazeći od iskustva i viđenja dolazi do događaja (uskrsnuća) o kojemu se nema iskustva i kojega se nije vidjelo. Učenici su doživjeli iskustvo Božje blizine u Isusu i to su željeli prenijeti dalje. Pojmom uskrsnuće zapravo se želi izraziti činjenicu da čovjek sada živi, ali ne onako kako živimo ovozemaljskim životom; želi se reći da je Bog prihvatio/uslišio onoga koji je bio pogubljen te da on sada pripada budućnosti. Izrazom uskrsnuće ne želi se označiti povratak u prijašnji život, nego se njime izriče novost života koji kvalitativno mijenja život predodređen za umiranje. Uskrsnuće je legitimna nada. Ono označava Isusov eshatološki proboj. S obzirom na budućnost, uskrsnuće predstavlja anticipaciju promjene svijeta koja se s uskrsnućem počela događati.

Konkretno, kad jedni drugima čestitamo Uskrs – naš najveći blagdan (evo zašto je i najveći) – mi zapravo izražavamo legitimnu nadu, koja se već počela ostvarivati, da ćemo živjeti i da smo već započeli živjeti novim, preobraženim životom, posve drukčijim od ovoga propadljivoga i smrtnoga (zato se i hranimo hranom besmrtnosti) te da pripadamo budućnosti koja se s Isusom već dogodila, da već sada, logikom anticipacije, pripadamo drukčijem svijetu u kojemu možemo anticipirati Božju prisutnost u Raspetome te pozivamo jedni druge na vjeru koja nadilazi svijet i na ljubav koja prožima ovaj svijet. Nijedan transhumanistički projekt ne može pribaviti budućnost koja se s Isusom već dogodila, niti može ponuditi kvalitetu života koju Isus ostvaruje svojim uskrsnućem. Naspram transhumanističkom projektu, vjera u uskrsnuće svjedoči da smo već postali takoreći „superhumanizirana” bića, jer smo Kristovim uskrsnućem već postali nova stvorenja.

Sadašnjost uskrsnuća

Za Isusove učenike Uskrs nije predstavljao prošli događaj, nego naprotiv, budući događaj koji u povijesnoj stvarnosti utemeljuje i podržava univerzalnu nadu koja mijenja svijet i koja je nužno vezana uz rizik vjere, kako navodi J. Moltmann. Kršćanska vjera u uskrsnuće pokazuje se kao otvorenost iznenadnoj novosti budućnosti. U tom smislu Uskrs nas, usred postojeće stvarnosti, otvara novoj stvarnosti u kojoj se može gledati onoga koji je osvijetljen svjetlom nove stvarnosti, a to je samo raspeti Isus. U Kristovu uskrsnuću možemo dodirnuti stvarnu anticipaciju budućnosti. Krist se preobrazio prije nas u kraljevstvo slobode koju i mi živimo, ali još uvijek u ovom smrtnom tijelu. On je prvina usnulih i darovatelj života. Isusovo uskrsnuće koje nas predusreće ogleda se i postaje konkretno u njegovoj solidarnosti za druge koju je pokazao na križu. Budućnost koja nas predusreće u Isusovu uskrsnuću usmjerena je zemlji i zemaljskim stvarnostima kroz proegzistenciju Raspetoga. Tako Isusovo uskrsnuće objavljuje značenje njegova križa za budućnost i obrnuto, njegov križ objavljuje značenje koje budućnost ima za sadašnjost.

Između vjere da je Krist uskrsnuo (prošlost) i da ćemo mi uskrsnuti (budućnost), ne smijemo sadašnjost ostaviti siromašnom uskrsnućem. Isusovo: „Ja sam uskrsnuće i život” (Iv 11,25) odnosi se na sadašnjost. Ja sam, sada i ovdje, za tebe uskrsnuće i život. Ono što će biti u potpunosti u budućnosti počinje ovdje i sada. Sadašnjost i budućnost uskrsnuća idu zajedno.

Oslanjajući se na Ef 2,5-6, gdje se kaže kako nas Bog oživi zajedno s Kristom te nas zajedno s njime uskrisi i posadi na nebesima u Isusu Kristu, Ratzinger tumači kršćaninovo uskrsnuće i uzašašće na nebo kao već dogođeno. Jednostavno rečeno, poveznica s Isusom već sada jest uskrsnuće (Iv 11,25). Tamo gdje je zajedništvo s Isusom, granica smrti prekoračena je sada i ovdje. Hrana besmrtnosti podupire činjenicu da uskrsnuće nije neki daleki apokaliptički događaj, nego događaj ovdje i sada. Kad god čovjek uđe u Kristovo Ja, kako veli Ratzinger, već je ušao u prostor konačnoga života.

Sadašnjost uskrsnuća, kao budućega već dogođenoga događaja, treba prožeti konkretnu i aktualnu stvarnost označenu ratovima, katastrofama, izrabljivanjima, oduzimanjem temeljnih ljudskih prava. To je ono što danas treba uskrsnuti i gdje se vjera u Uskrsloga mora pokazati jačom od svake sile, Vrhovništva, Vlasti i upravljača ovoga mračnoga svijeta, jača od svih zlih duhova po nebesima. U tom smislu, Isusovo uskrsnuće nije prošli, nego budući događaj koji je već ostvaren i koji se vjerom kršćana živi u konkretnoj situaciji nužnoj preobrazbe iz rata u mir, iz katastrofe u harmoniju, iz izrabljivanja u dostojanstvo, iz oduzimanja temeljnih ljudskih prava u poštivanje istih.

Onaj koji gubi, pobjeđuje

Na koncu, uzimajući kao neodvojive događaj Isusove smrti i uskrsnuća možemo odgovoriti na postavljena pitanja s početka. Isusova smrt i uskrsnuće predstavljaju odgovor na krik napuštenosti i na sva teodicejska pitanja. U Isusovoj patnji sam Bog kuša smrt. Bog gubi kako bi čovjek zaradio, kako veli K. Barth. U Raspetome Bog odlaže moć i vlast te se ponižava sve do smrti. U Raspetome apstraktna Božja besmrtnost postaje „Božja smrt” u Kristu; apstraktna Božja svemoć, u Kristu postaje konkretna Božja patnja. Bog se, dakle, više ne nalazi pred problemima ljudske patnje, nego je uključen u njih. Bog se dao uvući u igru, u kojoj dobiva onaj koji gubi. Križ Uskrsloga objavljuje tko je Bog i gdje se Bog nalazi. Bog više nije problem pred pitanjima čovjekove patnje, nego se odgovor nalazi u samome problemu. Zbog toga na uskrsnuće trebamo gledati kao na budućnost koja je već započela i koja nam je, iako u našem smrtnom tijelu, nadohvat.

Objava Uskrsnuće – istinska budućnost koja se već dogodila pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U toj tišini čuje se sve ono što je nestalo: smijeh djece na seoskim putovima, brujanje traktora u ranu zoru, zvuk lonaca kada bi se žene okupljale na sijelima, žamor ispred lokalne trgovine koja je danas zatvorena. Svako selo ima barem jednu kuću čije su rolete spuštene posljednji put prije deset ili dvadeset godina. Kuće čiji zidovi pamte glasove koji se više ne čuju. Kuće koje se ljušte, zarastaju, pretvaraju u spomenike jedne epohe koja nestaje u tišini, gotovo bez svjedoka.

Ipak, bilo bi pogrešno reći da u toj tišini nema ničega novog. Upravo suprotno, ispod površine seoske tišine ključa jedan drukčiji ritam. U pukotinama staroga života počinju nicati novi korijeni. Mladi ljudi, koji su prkosno odlučili ostati ili se vratiti u svoje rodne krajeve, donose drukčiju vrstu svjetlosti. Oni ne gledaju na zemlju kao na teret, nego kao na priliku. Ne vraćaju se zbog nostalgije, vraćaju se zbog vizije.

Tiha transformacija

U mnogim selima Bosne i Hercegovine danas se odvija tiha, gotovo neprimjetna transformacija u kojoj se stari koncept poljoprivrede spaja s digitalnim svijetom. U kojoj se marketing i TikTok videi susreću s tradicionalnim znanjem. U kojoj selo, koje se desetljećima prikazivalo kao simbol zaostalosti, postaje upravo ono mjesto gdje se rađaju najhrabrije ideje.

Selo nije samo prostor. Nije samo skup kuća. Selo je emocija, identitet, ritam života. Selo su mirisi pokošene trave, dima, meda, lavande. Selo su prizori djece koja trče ispred škole koja možda više ne radi, staraca koji sjede na klupi pred kućom, tresući glavom zbog vremena, politike ili novih generacija koje se ne snalaze u svijetu koji se mijenja. Selo je i toplina i hladnoća. I sigurnost i izazov. I prostor najdubljih zajedništava i prostor najdubljih usamljenosti.

Zato je priča o selu uvijek složenija nego što se čini. To nije priča samo o putu koji se ne čisti ili ambulanti koja se zatvorila. To je priča o identitetu, o pripadanju, o borbi za dostojanstvo i opstanak. Priča o odluci koja nije samo ekonomska nego i emocionalna: ostati, otići ili se vratiti.

Mladi između dva svijeta

Danas mnogi mladi u Bosni i Hercegovini žive između dva ritma: ritma grada i ritma sela. Jednom rukom drže mobitel, drugom motiku. Jednim okom prate TikTok, drugim nebo: hoće li kiša, hoće li suša, hoće li tržište izdržati? Imaju diplome agronomije, ekonomije, informatike. Govore strane jezike. Putovali su, vidjeli svijet, ali se svejedno vraćaju u svoje doline i brda.

Oni su most između prošlosti i budućnosti. Pokazuju da se danas ne mora birati između tradicije i modernosti, nego da se to dvoje može spojiti u najneobičnijoj ali najplodnijoj kombinaciji. Oni znaju pripremiti hranu za stoku, ali znaju i voditi kampanju na društvenim mrežama. Znaju prepoznati kad je zemlja spremna za oranje, ali znaju i kako se pokreće web shop. Znaju staru mudrost svojih djedova, ali znaju i nove trendove koji dolaze iz svijeta.

Gdje god pogledamo, vidimo kontraste. U jednom selu deset napuštenih kuća. U drugom mladi par gradi novu štalu. U jednoj ulici tišina koja boli. U drugoj zujanje drona koji mapira nasad borovnica. Selo je ogledalo države. Kada selo propada, to nije samo lokalna tragedija. To je šira priča o ekonomskim politikama, o nejednakom razvoju, o demografskim tokovima, o pogreškama koje se ponavljaju. Ali kada se selo budi, kada mladi na brdu podignu plastenik ili pokrenu farmu magaraca, to je dokaz da promjene nisu samo moguće nego da su već tu.

Nova vizija

Da se razumijemo: nije nostalgija ta koja vraća mlade na selo. Nostalgija je tek pozadinska melodija. Lijepa, topla, ali nedovoljna. Ono što ih vraća je kombinacija novih mogućnosti, želje za slobodom i nevjerojatne tvrdoglavosti. Nostalgija može ugrijati srce, ali ne može pokrenuti posao. Ne može kupiti sjeme. Ne može dovesti internet. Ne može otvoriti tržište. Za to je potrebna vizija. I upravo to donosi nova generacija: viziju modernoga sela koje diše starim ritmom, ali razmišlja novim jezikom.

To je slika u kojoj se motika i Wi-Fi ne isključuju. Slika u kojoj se magareće mlijeko prodaje online. Slika u kojoj se polje lavande snima dronom. Slika u kojoj se mladi farmeri pojavljuju na TikToku, a njihovi videi prelaze stotine tisuća pregleda. Slika u kojoj selo više nije zadnja opcija nego prva. To je nova priča koja se tiho piše iza brda, u dolinama, na visoravnima. Jer se o selu mora govoriti sve dok se ne postavi kao prioritet. Jer se u tišini sela krije priča o cijeloj državi. Jer selo otkriva ono što statistike ponekad ne uspiju „prevesti”: tko smo, kamo idemo, i što smo spremni žrtvovati.

A možda i zato što su upravo sela, paradoksalno, danas mjesta najvećih inovacija, najvećih osobnih hrabrosti i najiskrenijega poduzetništva. I zato ovaj uvod nije samo slika jedne tihe zore u bosanskim planinama. To je poziv da pogledamo dublje, iza zatvorenih kapija, iza zaraslih vrtova, iza općih mjesta o „nemogućem životu”. Jer tamo, na mjestima gdje mnogi vide kraj, neki mladi ljudi ipak vide početak.

Alarmantna statistika i korijeni problema

Statistički podaci potvrđuju alarmantno stanje: ruralna područja već godinama bilježe konstantan pad broja stanovnika. U nekim planinskim i teško dostupnim krajevima, poput Glamoča, Kupresa ili istočne Hercegovine, broj trajno zatvorenih kuća prelazi 60 %. Broj mladih koji ostaje ili se vraća u selo je simbolično malen. Prema nekim istraživanjima tek 10 – 15 % onih koji završe srednju školu ili fakultet odluči graditi život u ruralnoj sredini.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, više od polovice sela u određenim regijama ima prosječnu starost stanovnika iznad 55 godina. Mladi masovno napuštaju sela u potrazi za obrazovanjem i poslom, ostavljajući prazne kuće, neobrađene njive i osiromašene zajednice. On je rezultat višedesetljetnoga zanemarivanja sela, zapostavljene infrastrukture, niskih ulaganja u poljoprivredu, lošega pristupa obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, te nedostatka osnovnih uvjeta za dostojanstven život. Dugogodišnja depopulacija stvorila je začarani krug: manje stanovnika znači manje ulaganja, a manje ulaganja dodatno ubrzavaju odlazak mladih. Selo više nije samo prostor proizvodnje hrane, ono je test opstanka kulturnoga identiteta, zajedničkih vrijednosti i održivoga načina života.

Masovni odlazak mladih iz Bosne i Hercegovine posljednjih godina ostavlja dubok trag u gradovima i selima širom zemlje. Mladi odlaze zbog nesigurnih radnih mjesta, niskih plaća, sporoga birokratskog sustava i osjećaja da se trud i znanje rijetko prepoznaju i cijene. Mnogi u toj odluci ne vide izbor, već nužnost. Ipak, uz te priče odlaska postoje i one koje vraćaju nadu, priče mladih koji odlučuju ostati i unatoč izazovima graditi život u svojoj zajednici. Kroz poljoprivredu, poduzetništvo, turizam i društveni angažman, oni pokazuju da promjene mogu započeti iznutra, malim koracima i velikom upornošću. Njihova energija i vjera u budućnost potvrđuju da Bosna i Hercegovina, iako suočena s brojnim problemima, još uvijek ima potencijal koji mladi mogu pretvoriti u stvarnu priliku za život.

Upornost pojedinca kao svjetlo nade

Ipak, neki mladi ljudi odluče ostati ili se vratiti u selo, ne samo zbog naslijeđa nego i zbog novih tržišnih prilika, održivoga načina života i želje da sami kreiraju svakodnevicu. Njihova upornost i vizija pretvaraju nekadašnje simbole zaostalosti u epicentre inovacija.

Alen Jusupović iz Zavidovića magistar je agronomije. On je odlučio ostati u BiH i pokrenuti jednu od rijetkih farmi magaraca u regiji. Počeo je s jednim magarcem i skromnim šatorom, a danas njegova farma „Mali Farmer” broji više od 80 magaraca, nekoliko konja i raznovrstan asortiman proizvoda od magarećega mlijeka – uključujući prirodnu kozmetiku i kapsule s liofiliziranim magarećim mlijekom. Farme poput njegove postale su i turističke destinacije, dok njegov primjer pokazuje da selo može biti prostor inovacija, poduzetništva i gospodarskoga razvoja.

Sara iz Travnika je na djedovoj zemlji zasadila lavandu i proizvodi prirodnu kozmetiku i eterična ulja. Edukativne ture kroz polja lavande privlače sve više posjetitelja. Video njezina procesa destilacije lavande na TikToku pregledalo je više od 200 000 ljudi, što pokazuje kako digitalne platforme omogućuju promociju lokalnih proizvoda i priča.

Marko iz Fojnice na društvenim mrežama svakodnevno prikazuje proizvodnju kozjega sira, brigu o životinjama i izazove svakodnevnoga života. Direktna komunikacija s kupcima omogućila mu je širenje tržišta bez klasičnih posrednika.

Projekti koji potiču održivi razvoj

Projekt „Najljepša sela Bosne i Hercegovine” udruženja Alterural, uz podršku USAID-a, nije samo estetsko vrednovanje slikovitih sela poput Lukomira, Blagaja ili Umoljana. Cilj inicijative je potaknuti održivi razvoj, očuvanje identiteta i jačanje ruralne ekonomije. Mladi sudionici projekta dobivaju edukaciju o upravljanju ruralnim turizmom, marketingu proizvoda i digitalnim alatima, čime se potiče njihova aktivnost i preuzimanje inicijative.

Selo ne mora biti relikt prošlosti. Uz znanje, strast i jasnu strategiju, može postati temelj moderne, lokalno ukorijenjene budućnosti. Posebnu ulogu u redefiniranju slike sela imaju društvene mreže. Mladi putem platformi poput TikToka i Instagrama razvijaju vlastiti brend, grade povjerenje i plasiraju proizvode direktno do krajnjega potrošača. Digitalne platforme omogućuju da lokalni proizvodi dođu do globalnoga tržišta, a selo dobiva novo lice: digitalno pismeno, tržišno orijentirano i globalno povezano. Ovaj proces također potiče mlade na inovacije i razvijanje kreativnih rješenja za svakodnevne probleme.

Pametna poljoprivreda i strateški pristup

Poljoprivreda više nije samo fizički rad od jutra do mraka. Mladi agronomi i tehnološki obrazovani koriste dronove za nadzor usjeva, senzore za vlagu tla, GPS navigaciju i aplikacije za automatizaciju navodnjavanja. Ti primjeri pokazuju da je poljoprivreda danas kombinacija znanja, planiranja i strateškoga pristupa, što čini posao privlačnijim mladima i ekonomičnijim za zajednicu.

Nezaobilazan uvjet: sustavna podrška institucija. Entuzijazam pojedinca nije dovoljan. Selo zaista može živjeti samo uz: pouzdanu infrastrukturu, dostupnu zdravstvenu zaštitu, kvalitetno obrazovanje, stabilne subvencije i potpore, administraciju koja potiče, a ne guši inicijative. Primjeri uspješnih ruralnih politika iz drugih zemalja, poput Hrvatske ili Slovenije, pokazuju da kombinacija poticaja i edukacije može zaustaviti depopulaciju i oživjeti sela. BiH bi mogla primijeniti slične modele kroz lokalne razvojne planove i međunarodne fondove.

Bijeg u smiraj

Selo u BiH nalazi se na prekretnici: jedna staza vodi prema daljnjem propadanju, druga prema transformaciji. Motika može ostati simbol nazadovanja ili postati alat suvremenoga razvoja ako je u rukama mladih koji spajaju tradiciju i tehnologiju. Motika je možda ostala ista, ali ruke koje je danas drže više ne sanjaju bijeg. Sanjaju rast, povezanost i zajednicu. Sanjaju bijeg iz prenapučenih gradova i iskrivljenih vrijednosti u smiraj sela i čestitost vlastitoga rada.

U kombinaciji motike i Wi-Fi-ja, magarećega mlijeka i TikToka, lavande i dronova krije se ključ opstanka i budućnosti sela u BiH. Ako se mladima da prilika i podrška institucija, ruralni prostor može postati simbol inovacije, održivoga razvoja i životnoga zadovoljstva. Selo nije prostor bez budućnosti – ono je prostor bez granica.

(Anita Kukolj, magistra poljoprivrede)

Objava Budućnost je na selu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Homo Cyberneticus

U doba Homo cyberneticusa čovjek postaje dio kibernetičkoga sustava prisutnoga u robotima, inteligentnim gradovima/zgradama, tehničkim implantatima i sl., a otvara mu se i mogućnost spajanja s umjetnom inteligencijom. Dok se u slučaju kiborga radi o raznovrsnom tehnološkom poboljšanju biološkoga tijela, kod emulacije se radi o unošenju (upload) naših umova u strojeve. Scenarij kiborga vodi u stvari prema onom što Y. N. Harari naziva Homo deus. Riječ je o puno superiornijem modelu čovjeka „koji će zadržati najvažnije ljudske značajke, no imat će i unaprijeđene tjelesne te duševne sposobnosti koje će mu omogućiti da konkurira čak i najrazvijenijim ne-svjesnim algoritmima”. Iako ne predviđa neku budućnost za Homo sapiensa, ovaj scenarij predstavlja u biti konzervativniji oblik tehnohumanizma budući da još uvijek računa s čovjekovom te „ljude i dalje smatra vrhuncem stvaranja i još uvijek se čvrsto drži mnogih tradicionalnih humanističkih vrijednosti”.

U slučaju emulacije jedini preostali dio čovjeka jest njegov software u kojem će se nalaziti njegov um, dok se tijelo potpuno eliminira. Tehnologija postaje, u čudnovatom idejnom obratu, temelj nove digitalne metafizike: tradicionalna slika i funkcije duše koja oživljuje čovjekovu materiju sada su pripisane svijesti, odnosno ljudskom mozgu, čime se duša materijalizira, a tradicionalno se tijelo – sada kao smetnja – pokušava nadići dematerijalizacijom. Takav unos onda može živjeti u virtualnoj stvarnosti ili biti utjelovljen u nekom stroju, robotu koji se može kretati. Nick Bostrom ističe da je „potencijal za inteligenciju u strojnom supstratu znatno veći nego u biološkom supstratu. Strojevi imaju brojne temeljne prednosti koje će im dati silnu nadmoć. Biološki ljudi, čak i unaprijeđeni, bit će prevladani.” Max Tegmark pak naglašava: „Iako ove ideje mogu zvučati kao znanstvena fantastika, one svakako ne krše nijedan poznati zakon fizike, tako da najzanimljivije pitanje nije mogu li se one ostvariti nego hoće li se ostvariti i, ako je tako, kada.”

Dataizam

U pozadini ovakvoga razvoja stvari stoji jedno viđenje stvarnosti koje u svoje temelje stavlja informaciju, podatak (data): podatak postaje središnja kategorija ne samo društva nego i prirode te čitavoga svemira. Čitava se stvarnost u svojoj strukturi promatra kao složeni informacijski sustav, a njezina fizikalna i materijalna pojavnost kao rezultat raznovrsne međusobne komunikacije između podataka. Sama se svijest pak definira kao sposobnost recepcije i obrade tih informacija: što je ta sposobnost veća i jača, time je i razina svijesti viša. U takvom poretku stvari Homo sapiens nije više zadnja riječ evolucije – dapače, on je samo zastario algoritam.

U svojoj knjizi Homo Deus Harari ovakav pristup stvarnosti naziva dataizam naglašavajući da tehnohumanističku viziju uvelike prožima jedan datacentrični pogled na svijet: „U 18. je stoljeću humanizam gurnuo Boga na margine, prebacivši se s deocentričnog na homocentrični pogled na svijet. Dataizam bi u 21. stoljeću mogao gurnuti ljude na margine prebacivanjem s homocentričnog na datacentrični pogled na svijet.” U središtu se ovoga razumijevanja svijeta, koje je već pokorilo većinu znanstvene zajednice i na dobrom je putu da od ujedinjene znanstvene paradigme postane neoboriva dogma, nalaze podaci i najveća je vrijednost slobodan tok podataka koji funkcionira poput nekoga krvotoka novoga informacijskoga svijeta. Dataistička ontologija tvrdi da je svemir „izgrađen od tokova podataka, a vrijednost svake pojave ili entiteta utvrđuje se njihovim doprinosom obradi podataka”.

Dataizam počinje poprimati i obrise nove tehnoreligije, religije podataka koja obećava spasenje algoritmima i genima tvrdeći da su ljudi „završili svoj kozmički zadatak i trebali bi baklju proslijediti novim vrstama entiteta”. Kako Harari ističe, dataizam je započeo „kao neutralna znanstvena teorija, ali danas mutira u religiju koja tvrdi da definira dobro i loše. Vrhovna vrijednost nove religije je ‘tok informacija’. Ako je život kretanje informacija i mislimo li da je dobar, iz toga slijedi da bismo trebali produbiti i proširiti tok informacija u svemiru. Prema učenju dataizma ljudska iskustva nisu sveta i Homo sapiens nije vrhunac stvaranja ni preteča budućeg Homo deusa. Ljudi su samo alati za stvaranje ‘interneta svih stvari’ koji bi se naposljetku mogao proširiti s planeta Zemlje i prožeti cijelu galaktiku, pa čak i cijeli svemir. Taj bi kozmički sustav za obradu podataka bio poput Boga. Bit će posvuda i nadzirat će sve, a ljudima je predodređeno da se spoje s njim.” Dataizam usvaja strogo funkcionalan pristup čovječanstvu, a vrijednost se ljudskih iskustava procjenjuje prema njihovoj funkciji u mehanizmima obrade podataka: razvije li se algoritam koji istu funkciju obavlja bolje, ljudska će iskustva izgubiti vrijednost. Biti isključen iz toka podataka za one koji u njega istinski vjeruju predstavlja opasnost da bi mogli izgubiti smisao života. Na taj način, upozorava Harari, dataizam „prijeti da će Homo sapiensu učiniti isto ono što je Homo sapiens učinio svim ostalim životinjama. Ljudi su kroz cijelu povijest stvarali globalnu mrežu i sve procjenjivali prema funkciji koju ima unutar mreže… Živote i iskustva drugih životinja podcjenjivali smo jer su obavljali manje važne funkcije i kad god bi životinja prestala ispunjavati bilo koju funkciju, jednostavno bi izumrla. Ali kad mi ljudi izgubimo funkcionalnu važnost za mrežu, otkrit ćemo da ipak nismo vrhunac stvaranja. Mjerila koja smo sami utvrdili osudit će nas… na nestanak. Gledajući unatrag, za čovječanstvo će se pokazati da je bilo samo mreškanje u kozmičkom toku podataka.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Stvarnost kao tok podataka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jedinstven vojnostrateški prostor

Jedna od najpoznatijih rečenica iz svijeta filmske umjetnosti s konca 60-ih godina prošloga stoljeća svakako je ona kapetana J. T. Kirka sa kojom je započinjala svaka epizoda serijala Zvjezdane staze (Star Trek): „Svemir, posljednja granica. Ovo su putovanja svemirskog broda Enterprise. Njegova petogodišnja misija: istraživati čudne nove svjetove, tražiti novi život i nove civilizacije, hrabro ići gdje još nijedan čovjek nije išao!” Svojom odvažnom vizijom čovjekova putovanja svemirom i njegova istraživanja ovaj je serijal oblikovao imaginaciju budućnosti milijuna ljudi. Svemir nije više granica pred kojom se čovjek u strahu zaustavlja: naprotiv, ona ga prije poziva i izaziva da je prijeđe. Iza te granice, u nepoznatim i dubokim prostranstvima krije se čovjekova sudbina koja ga čeka: beskraj svemira je nijemi poziv na njegovo istraživanje i susret sa svojom sudbinom.

Pola stoljeća nakon izazova Zvjezdanih staza status se svemira poprilično promijenio: čovjekov tehnološki skok je omogućio i njegovo bolje poznavanje – naročito onoga bližeg Zemlji, njezine niske orbite. Iz suvremene perspektive, iako i dalje beskrajan, svemir više nije tako udaljen od Zemlje – barem ne u političkim i vojnim planovima: od posljednje granice preobrazio se u prvu crtu obrane.

Tim Marshall u svojoj knjizi Moć geografije: deset mapa koje otkrivaju budućnost svijeta, koja prikazuje ključne svjetske regije koje će oblikovati globalnu politiku, posljednje poglavlje posvećuje upravo svemiru! Iz perspektive politike i sigurnosti, Marshall jasno upozorava na nedostatak dovoljno razvijene diplomatske i pravne regulative koja bi onemogućila sukobe između država u svemiru – iz komercijalnih, sigurnosnih i drugih razloga. Postojeći su sporazumi zastarjeli jer su nastali u vrijeme „kad su naše mogućnosti istraživanja toga prostranstva bile ograničene i ljudi su ga doživljavali kao bezobličnu pustoš na koju se ne može primijeniti zemaljska politika”.

Gledano iz pravno-diplomatske perspektive, svemir i Zemlja još nisu razgraničeni, što proizvodi i novi oblik političke teorije, astropolitiku, koji se bavi strateškim značenjem svemira u međudržavnim odnosima. Prema njezinu se gledištu sukob na Zemlji pomiče u svemir, tj. svemir se promatra kao sastavni dio vojnostrateškoga područja velikih sila. Kopno i svemir postaju zajednička bojišnica: niža Zemljina orbita (160 – 2000 km) postaje prva crta obrane u sigurnosnim strateškim planovima jer se tu nalaze sateliti, tj. sustavi ranoga upozoravanja koji su oči i uši modernih vojnih sustava. Manjak diplomatsko-pravne regulative na ovom području lako može dovesti do ozbiljnih problema jer „ne postoji zakon koji će regulirati tko se može gdje nalaziti, na koju se blizinu smije prići drugome i koje su aktivnosti dopuštene, postoji sve veća opasnost da neka vježba, ili čak pogreška u navigaciji, budu pogrešno shvaćeni kao najava napada”. Ove pravno-diplomatske i sigurnosne nedorečenosti naravno ne moraju dovesti do svemirskoga rata, međutim, kako ističe Marshall, „kao i na Zemlji, planovi se prave za slučaj ‘da se nešto dogodi’, a ne za to da se ‘ne dogodi’”.

Kolonizacija i kozmokracija

Svemir poprima posebnu, ako ne i sudbonosnu, ulogu u promišljanjima budućnosti čovječanstva – s naglaskom na kolonizaciju svemira kao uvjetu opstanka čovječanstva uopće. Konačna se sudbina svijeta u kozmičkoj perspektivi promatra u spoju s eksplozijom umjetne inteligencije i pojavom superinteligencije. Ovo bi, uz omogućavanje i ubrzavanje širenja života u kozmičkim razmjerima, najvjerojatnije predstavljalo i oproštaj s ljudskom poviješću kao što smo je poznavali, tj. njezin kraj, i prelazak u posthumanu budućnost: novi oblik čovjekova postojanja u hibridnoj povezanosti s umjetnom inteligencijom.

Ovo razmišljanje u kozmičkim razmjerima ima dvije temeljne dimenzije: dok se negativna usredotočuje na očuvanje čovjekove budućnosti u jednom neizvjesnom svemiru, pozitivna stavlja naglasak na biokolonizaciju – širenje života u svemir. Iz negativne perspektive, čovjek je jedna ugrožena i slaba vrsta koja postoji u nasilnom, neizvjesnom i entropijski određenom svemiru, tj. koji se urušava trajno gubeći energiju. Izvjesno je da svemiru, kad-tad, prijeti kozmokalipsa, a prije te konačne apokalipse prijete i druge, poput eksplozije Sunca. U jednom takvom katastrofičnom scenariju, kako ističe Max Tegmark u svom djelu Život 3.0, tehnologija se vidi kao uvjet preživljavanja ljudske vrste: „Ako ne nastavimo poboljšavati svoju tehnologiju, ne postavlja se pitanje hoće li čovječanstvo izumrijeti, već kako. Što će nam prvo doći glave – asteroid, supervulkan, spaljujuća vrelina ostarjeloga Sunca ili neka druga katastrofa… Bez tehnologije, istrjebljenje nas ljudi neminovno je u kozmičkom kontekstu desetina milijardi godina.”

Iz pozitivne perspektive kozmičke biokolonizacije čovjek kao vrsta nema puno vremena pred sobom: dapače, vrijeme relativno brzo istječe jer iz čisto fizikalnih zakona čovjeku poznati i dostupni svemir izmiče i tako se sve više smanjuje. Prema Tegmarku, uz izazov brzine svjetlosti – kao jedan od ograničavajućih faktora koji definira nama dostupni kozmos – postoje još dva velika izazova: „Prvi izazov je taj što se svemir širi, što znači da se galaksije od nas udaljavaju, tako da se naseljavanje dalekih galaksija svodi na jurnjavu za njima. Drugi izazov je u tome što se ta kozmička ekspanzija ubrzava, zbog tajanstvene tamne energije koja sačinjava oko 70 % našega svemira.” Sociolog Esad Zgodić, međutim, upozorava da katastrofične vizije budućnosti skrivaju u sebi i mogućnost legitimiranja i racionalizacije onoga što on naziva kozmokracija koja u sebi utjelovljuje princip „spasit će se najsposobniji i najmoćniji, spasit će se, dakle, oni koji vladaju kozmosom”. Iza kozmokracije se opet krije „velika imperijalna strategija” čiji je cilj gospodariti svijetom u budućnosti i pretpostavlja militarizaciju – vojno koloniziranje svemira. Zgodić ističe da je čovjek uvijek bio u dosluhu sa svemirom: svjedočanstva za to nalazimo u kozmomagiji i kozmomitologijama. Ni sami vlastodršci nisu svoju moć primali odvojeno od kozmičkoga poretka: „Kozmocentrizam – a ne antropocentrizam i geocentrizam – bio je izvorište obavezujućih svjetonazora, moralnih praksi i političkih običajnosti. Otuda, nisu vlastodršci ni pomišljali da bi magijom, spiritualizmom ili, na primjer, mističnom telepatijom mogli vladati svemirom: spram njega stoje u kontemplaciji i percipiraju ga – bez antropocentrične oholosti – sa strahopoštovanjem.” Međutim, veliki se obrat događa u moderno doba: sam svemir postaje predmetom ljudske moći – prostor kojim čovjek želi vladati. Ovaj pokušaj u sebi utjelovljuje bit i temeljni cilj kozmokracije kao „najviši stadij ohole antropopolitike i narcističke antropokracije”, smatra Zgodić.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Svemir i čovjekova budućnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Eksplozivni bljesak

U svom znanstvenom bestseleru Superinteligencija: putevi, opasnosti i strategije Nick Bostrom definira superinteligenciju kao „bilo kakvu inteligenciju koja u velikoj mjeri nadmašuje kognitivne učinke ljudi u skoro svim područjima od interesa”. Riječ je zapravo o informacijskom sustavu koji naglo povećava svoju inteligenciju u kratkom vremenu nadilazeći kognitivne sposobnosti prosječnoga ljudskog bića: ona u sebi objedinjuje brzinu, kvalitetu i sadržaj u mjeri koja će daleko nadmašiti čovjekove sposobnosti.

Međutim, iako se prema njoj teži i ubrzano „radi” na procesu njezina stvaranja, samo pitanje posljedica koje to može imati za čovjeka vrlo je složeno i prožeto neizvjesnostima – čak i ako ne uzmemo u obzir pitanje hoće li i kada do nje doći, u čemu se znanstvenici poprilično razilaze. Riječ je o procesu u čiji konačni rezultat znanstvenici nisu baš sigurni. Naime, pojava superinteligencije može dovesti do eksplozije inteligencije koja će čovjeka ostaviti daleko iza sebe. Ako to bude pod kontrolom neke grupe ljudi, oni mogu doći u situaciju da zavladaju svijetom za samo nekoliko godina. Ako ljudi ne uspiju kontrolirati eksploziju inteligencije, tj. ako dođe do njezina „bijega”, ona sama može zavladati svijetom još i brže. Prisutni osjećaj tjeskobe u znanstvenim krugovima Bostrom ovako sažima: „Kada si glup, pametnije je sigurnije; ali kada si pametan, pametnije je opasnije.”

Drugim riječima, mogući su različiti scenariji koje treba dobro promisliti prije nego što dođe do pojave superinteligencije: treba na vrijeme pripraviti put, odrediti genetski kod te inteligencije jer kasnije, nakon njezina buđenja, može biti prekasno. Riječ je procesu koji može izmaknuti kontroli: u tom se kontekstu vrlo znakovito i govori o eksploziji inteligencije. Naime, dok se i može govoriti o stvaranju umjetne inteligencije, u slučaju superinteligencije prije je riječ o iznenadnoj pojavi, tj. trenutku kad će se razviti autonomna umjetna inteligencija daleko moćnija od ljudske i koji se naziva tehnološka singularnost. Singularnost je u biti put bez povratka: trenutak u povijesti kad će bujica tehnološkoga razvitka biti toliko brza, toliko neodoljiva da će ljudski život biti nepovratno izmijenjen. Sam pak naziv singularnost vrlo je znakovit i asocira na singularnost o kojoj se govori u teoriji Velikoga praska: prvobitna točka beskonačnoga pritiska i gustoće koja je prethodila Velikom prasku – nakon kojega više ništa nije bilo isto.

Tu singularnu narav pojavnosti superinteligencije možemo si predočiti bolje ako imamo na umu da je ona konačni bljesak programa stvaranja umjetne inteligencije, tj. svršetak procesa njezina downloadiranja, hranjenja informacijama različitih vrsta. Superinteligencija je trenutno u procesu učenja, bivajući uglavnom programirana raznim informacijama. Cilj je, međutim, duboko učenje (deep learning), tj. da postane samostalna u procesu prikupljanja i obrade informacija što bi je onda trebalo učiniti „svjesnom”: u širim znanstvenim krugovima svijest se upravo definira kao sposobnost primanja i obrade informacija.

Kontrolirana detonacija?

Imajući u vidu egzistencijalni ulog problematike umjetne inteligencije i mogući egzistencijalni rizik koji sa sobom nosi za ljude, pitanje sigurnosti superinteligencije jedno je od gorućih u znanstvenim krugovima. Upozoravajući da se glede ovoga pitanja nalazimo u „gustišu strateške složenosti, okruženi gustom maglom neizvjesnosti” nošeni vizijom koja je „još uvijek relativno bezoblična i negativno određena”, Bostrom ističe: „Pred izgledima eksplozije inteligencije, mi ljudi smo kao mala djeca koja se igraju bombom. Toliko sila naše igračke odudara od nezrelosti našeg ponašanja. Superinteligencija je izazov za koji sada nismo spremni niti ćemo biti spremni u dogledno vrijeme… Ne možemo biti sigurni ni tako što ćemo pobjeći jer će udar eksplozije inteligencije sravniti čitava nebesa.” Stoga jedino ostaje nada da će čovjek „steći ne samo tehnološko umijeće izazivanja eksplozije inteligencije nego i višu razinu umijeća neophodnog za preživljavanje detonacije”.

U svjetlu ovoga za čovjekovu budućnost egzistencijalnoga problema pitanje cilja razvoja umjetne inteligencije postaje jednim od najtežih, najvažnijih i najhitnijih pitanja budućnosti. Nije samo riječ o tomu da se stvori opću umjetnu inteligenciju ljudske razine nego, što je još važnije, i prijateljski nastrojenu prema čovječanstvu – što nije nimalo jednostavno. Prema Maxu Tegmarku (Život 3.0) to znači „da se mi ljudi trebamo, kako bismo mudro odlučili što raditi u svezi s razvojem umjetne inteligencije, suočiti ne samo s tradicionalnim računarskim izazovima nego i s nekim od najtrajnijih pitanja u filozofiji… Da bismo programirali prijateljsku umjetnu inteligenciju, trebamo shvatiti smisao života. Što je ‘smisao’? Što je ‘život’? Što je krajnji etički imperativ? …Ako prepustimo kontrolu nekoj superinteligenciji prije nego što odgovorimo strogo na ta pitanja, odgovor do kojega će ona doći najvjerojatnije neće podrazumijevati i nas. Stoga je možda pravo vrijeme da se ponovno pokrenu klasične rasprave u filozofiji i etici, i to razgovor čini iznova hitno potrebnim”. Iako se tehnologija i umjetna inteligencija nude kao praktičan izlaz za čovječanstvo, oni za svoju sigurnost traže utemeljenje u filozofskim promišljanjima smisla čovjekova postojanja. Međutim vrijeme za ta promišljanja na pješčanom satu povijesti iz raznih razloga uvelike istječe. Dok Bostrom naglašava da filozofija ima određeni „rok” (deadline), Y. N. Harari (21 lekcija za 21. stoljeće) pak konkretnije upozorava: „Filozofiji, religiji i znanosti ponestaje vremena. Ljudi o smislu života raspravljaju tisućama godina. Ta se rasprava ne može voditi zauvijek. Nadolazeća ekološka kriza, rastuća prijetnja oružjem masovnog uništenja i uspon novih, razornih tehnologija neće to dopustiti. A što je najvažnije, umjetna inteligencija i biotehnologija daju čovječanstvu moć da preoblikuje i nanovo projektira život. Uskoro će netko morati odlučiti kako koristiti tu moć – na temelju neke implicitne ili eksplicitne priče o smislu života. Filozofi su vrlo strpljivi ljudi, inženjeri mnogo manje, dok su ulagači najnestrpljiviji od svih. Ako ne znate što učiniti s moći projektiranja života, tržišne vas sile neće čekati tisuću godina da vam sine neka ideja. Nevidljiva ruka tržišta prisilit će vas na odgovor naslijepo.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Superinteligencija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zanimanja budućnosti

Javnom sektoru svakako pripada i obrazovanje, kroz čiji se sustav, organizaciju i djelovanje na tako važnom društvenom polju mogu detektirati navedeni izazovi i zahtjevi suvremenoga doba. To se posebno odnosi na tzv. milenijsku generaciju koja je stasala u novom tisućljeću! Obrazovni sustav možda ponajbolje determinira društveni okvir sadašnjosti i stremljenja ka boljoj budućnosti. Na nedavno održanom online sajmu Via Academica, među zanimanjima budućnosti navedeni su software developeri, stručnjaci za umjetnu inteligenciju, eksperti za marketing, data analitičari, cybersecurity analitičari, eksperti za ekologiju i drugi. Dovoljno je samo osvrnuti se oko sebe: to su polja zanimanja milenijske generacije koja prati i osluškuje potrebe suvremenoga svijeta, ali i profitabilnosti i uspjeha. Ako se vodimo navedenim izazovima, predstavljenim kroz globalizaciju, zahtjeve tržišta i zanimanja budućnosti, onda nam se neizostavno nameće pitanje: koliko se u tim novim zanimanjima, znanjima i vještinama traži etička, moralna, napose humana dimenzija? Treba li jednom cyber ekspertu etički kodeks za rad? Ili jednom stručnjaku za umjetnu inteligenciju akademska čestitost? Mogu li se u tim zanimanjima budućnosti pronaći elementi humanosti, i ako mogu, izgrađuju li ih i profiliraju nova zanimanja i obrazovanje u opisu rada?! Konačno, odgovaraju li odgojne i obrazovne dimenzije sadašnje škole; znanja, vještine i umijeća koja se stječu u trenutnom obrazovanju adekvatno na sve te izazove? Nema sumnje da je injektiranje etičnosti, humanosti, morala, solidarnosti i ljudskih dimenzija spram potreba suvremenoga svijeta i njegova gospodarskoga napretka nužno potrebno i dobrodošlo. Samo, u realnom kontekstu postavlja se pitanje koliko se ono realizira, tj. realiziraju li se doista humanističke crte odgoja i obrazovanja u suvremenom životu i radu. Georgios Demetriou s Ciparskoga sveučilišta u svojim promišljanjima na ovu temu navodi da današnji čovjek treba držati korak s novim znanjima, procjenjivati, upravljati brzim protokom informacija, brzo i efikasno prelaziti s jedne vrste usluge na drugu, ali isto tako i upravljati međuljudskim informacijama, tolerirati i poštovati razlike među pojedincima i grupama i koristiti ih kao prednosti. Mjesta za etiku, moral i humanost u svakom dobu ima, pa i u ovom informatičkom! Formalno obrazovanje, eksponirano kroz obrazovni sustav, napose samu školu, bez sumnje treba držati korak s uvjetima života XXI. stoljeća, adaptirati se potrebama vremena i njegovim karakteristikama predstavljenim kroz tehnološki napredak. Obrazovanje, kao živi organizam, ne može biti sveto slovo, dogmatski ustroj, autoritet koji je nepromjenjiv i kojem se vrijeme i potrebe trebaju adaptirati. Raskoraka između etičnosti, humanosti, morala, solidarnosti i ljudskih dimenzija s uvjetima života i duhom XXI. stoljeća sigurno ima, ali se on treba nadvladati sinkroniziranim promjenama u obrazovanju u duhu socijalnoga progresivizma.

Pogrešan pristup obrazovanju

Na postojeći disbalans između etičko-humanističkih crta i suvremenoga života utječe više faktora, ponajprije društvene naravi. Nije novost da je obrazovni sustav refleksija društvenih, ali u prvom redu političkih gibanja u mikro- ili makrodruštvenom okruženju. Kroz obrazovni sustav, administraciju, nastavne planove i programe realiziraju se stremljenja, ideologije i ciljevi političke elite. Obrazovna je politika refleksija ideologije i političkoga establišmenta jedne zajednice, administrativne jedinice ili države. Ona se ne odnosi samo na nastavne planove i programe nego i na udžbeničku i nakladničku djelatnost, što će i kako će pisati u udžbenicima, kako će se poučavati nove generacije. Ako je vlastima u interesu da imaju podaničko glasačko tijelo, podložno spinovanju i manipulaciji, u školi se mlade generacije neće poučavati kritičkom i analitičkom mišljenju, multiperspektivnom pristupu sagledavanja društvenih varijabli prošlosti i sadašnjosti, ni građanskom odgoju koje podrazumijeva aktivizam i kritiku.

Još jedan faktor koji utječe na progresivizam u nadvladavanju jaza između odgojnih vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom, s jedne strane, i duha i potreba suvremenoga svijeta, s druge strane, jest ogromna administracija i birokratski aparat obrazovnoga sustava. Nastavnici, koji trebaju ugrađivati etičko-humanističke vrijednosti u svoje učenike, buduće odgovorne građane, preokupirani su brojnim administrativnim zadacima, koji ih od prosvjetitelja, učitelja pretvaraju u informatičke činovnike. Formalizam obrazovnoga sustava ide do te granice da je važnije popuniti sve tablice, izvještaje, rubrike o planiranju i realizaciji nastavnoga procesa, nego se posvetiti odgojnim i funkcionalnim zadacima poučavanja.

Mnogo postavljenih pitanja, čiji odgovor zasigurno treba tražiti u okosnici tih pitanja: je li razvoj etičnosti, humanosti, morala, solidarnosti i ljudskih dimenzija u raskoraku s uvjetima života i duhom XXI. stoljeća i orijentacijom ka gospodarskom razvoju? Koliko god bio detektiran jaz između ljudskih dimenzija morala i etike s uvjetima života i duhom XXI. stoljeća, on se mora kontinuirano nadilaziti prilagođavanjem potrebama vremena, ali ne gubeći temeljnu ulogu škole u odgoju i obrazovanju. Suvremeni se čovjek može poučavati svim novim zvanjima, zanimanjima budućnosti, i kroz odgojnu emanaciju onih vrijednosti koje čovjeka čine humanim.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava U procjepu suvremenih potreba pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ukratko, odrasli ljudi ne žele se zavaravati – stanje svijeta je vrlo loše, čak djeluje kaotično, prijetnja je nikad veća. Čini se da samo nekoliko ishitrenih političkih i vojnih poteza može biti dovoljno da sva naša razmišljanja i svi naši napori izgube svaki (ovozemaljski) smisao. Nikad nismo bili bliže samouništenju. Dojam je da svi poznati mehanizmi tješenja i umirivanja više ne funkcioniraju. Unatoč tome, kršćani od nade ne odustaju. Njihova nada ionako nije ovozemaljskoga podrijetla. Ne odustaju ni od razmišljanja. Dapače, mole da im se nada učvrsti i u toj nadi razmišljaju i djeluju. U toj istoj nadi želimo i mi na početku ove godine malo raščešljati svoje misli o vremenu i budućnosti. Činimo to uz svijeću filozofije povijesti velikoga kršćanskog mislioca prošloga stoljeća – Jacquesa Maritaina kojega se s pravom može nazvati i filozofom nade.

Temeljne teze

Započnimo s nekim temeljnim idejama. Ponajprije, povijest nije kružno i besmisleno kretanje, nego putovanje koje ima početak i kraj. Nadalje, povijest nije Bog, ali jest mjesto Božje objave i utjelovljenja. Bog je izvan vremena i prostora tj. drži ih u svojoj ruci. Konačno, povijest ima (pomalo skriveno) značenje odnosno smisao, ali to značenje i smisao povijest ne daje sama sebi, nego ih dobiva odozgo. Kao i sve drugo, bez Logosa povijest ne bi imala nikakvoga smisla.

Odmah, na istom tragu, možemo raščistiti i s pitanjem iz naslova. Kad mislimo o budućnosti, naš kršćanski odgovor na pitanje iz naslova jest u tome da odbacimo predloženu alternativu jer je ona lažna. Kršćanski odgovor glede budućnosti glasi – ni utopija ni distopija, nego novi kršćanski svijet! Svijet cjelovitoga, teocentričnoga humanizma, svijet univerzalnoga bratstva među svim stanovnicima Zemlje, svijet još dublje utjelovljenih evanđeoskih ideala i načela. Kršćani, vapeći prema nebu, ne mogu i ne smiju odustati od pokušaja izgradnje takvoga svijeta koliko god im uspjesi izgledali skromni i koliko god bili umorni. Za njih u povijesti ionako nema istinskoga odmora. Ipak, povijest nam govori da svi ti silni napori uma, srca i ruku nisu nimalo uzaludni unatoč svim razočaranjima, prijetnjama, izdajama, razaranjima i porazima.

Po mnogim parametrima naša generacija živi u vremenu s najviše blagostanja i slobode ikad. To nije palo s neba bez ljudskih napora. Tko bi se usred pakla Drugoga svjetskog rata usudio i pomisliti da ćemo u nadolazećim desetljećima uspjeti toliko toga vrijednoga izgraditi i obnoviti? Ne treba smetnuti s uma da su u tome najvažniju ulogu imali upravo angažirani i vjerni kršćani. Jedni siju, drugi zalijevaju, treći okopavaju, četvrti žanju, a Bog je onaj koji daje da raste (1 Kor 3,6-8). Svi ulazimo u tuđi trud (Iv 4,37-38) i mnogi za ovoga života ne vide ili ne uživaju plodove svojih napora (Prop 2,21). U svakom slučaju, kršćanska nada nije ni tlapnja ni bajka ni utopija ni distopija.

Potrebno je ovdje dobro razlikovati utopiju i konkretni (ostvarivi) povijesni ideal. Utopija je, doslovno uzevši, mjesto koje ne postoji (οὐ + τόπος), dakle ideal (savršenoga društva) koji nije moguće doseći. Pojam i njegov izvor najčešće se vežu uz istoimeno i nadaleko poznato djelo Thomasa Morea iz 1516. Moguće se složiti s tim da utopije imaju donekle pozitivnu ulogu jer ljude vuku prema naprijed ili prema gore, ali na koncu ipak izdaju naše čežnje, očekivanja i nade. Upravo zato je važno sasvim racionalno razlikovanje utopije i konkretnoga povijesno ostvarivoga ideala.

Distopija je, s druge strane, pojam koji označava suprotnost utopiji, suprotnost idealu savršenoga društva kako je to primjerice opisano u poznatim djelima Vrli novi svijet (A. Huxley) ili pak 1984. (G. Orwell) i nizu sličnih romana i novela do danas. Može se ukratko reći da je utopija neostvarivo obećanje, a distopija je više ili manje pretjerana prijetnja. Novi kršćanski svijet, u tom smislu, nije utopija (a pogotovo ne distopija), nego konkretni i ostvarivi povijesni ideal (ne savršeno društvo) koji uzima u obzir slabosti ljudske naravi kao i činjenicu da bez pomoći odozgo ne možemo učiniti ništa (Iv 15,5). Kršćanska filozofija povijesti ne zanemaruje i ne izbacuje Boga iz svijeta ni iz jednadžbe naših stremljenja i napora. Ona, naime, dobro zna da se Boga ne da izbaciti iz svijeta i povijesti koliko god se neki trudili oko toga.

Božja sloboda i ljudska sloboda

Osim što je ovaj svijet veliki napasnik, ljudska povijest, kako smo već naznačili, u sebi krije i neku tajnu ili možda zagonetku. Maritain u svojoj Filozofiji povijesti kaže da nema težega problema za filozofiju povijesti od problema odnosa između Božje slobode i ljudske slobode u oblikovanju svijeta i povijesti. Pored toga, jedan od najvećih, ako ne i najveći izazov za politiku i političku filozofiju, osobito našega vremena, jest jednostavno ogroman broj ljudi, što uključuje jednak broj slobodnih volja, koje treba dovesti u stanje skladnoga zajedništva. Ljudski se razum osjeća prestrašeno pred brojevima koje teško može pojmiti i nemoćno pred tolikim različitim željama i stremljenjima svih tih slobodnih volja. Jednadžba u kojoj su zajedno tolike slobodne volje ljudskih bića plus Božja slobodna volja našem se razumu čini nerješivom.

Nadalje, naša je polazišna premisa da je Bog nevin, odnosno nikako ne može biti uzrok moralnoga zla. To zlo ima svoje podrijetlo u čovjeku i u njegovu slobodnom neodazivanju na dobro to jest u njegovu poništavanju samoga sebe. Čovjek, kako rekosmo, bez Boga ne može učiniti ništa. Maritain upozorava da se to može dvojako tumačiti. Ako se odnosi na red dobra, onda znači da bez Boga ne može učiniti ništa u čemu bi se pojavilo neko dobro. Ako se odnosi na red zla, onda znači da bez Boga može činiti samo ništa, a to znači ono što je po sebi ništavilo, poništavanje Bitka i sebe samoga. Inicijativa dobra dolazi uvijek od Boga, a u slučaju zla to jest ne-htijenja ili poništavanja (uvođenje ništavila u Božje kretanje) prva inicijativa dolazi uvijek od stvorenja. Drama povijesti stvara se od križanja i miješanja, od traženja i sukoba nestvorene slobode i stvorene slobode. Veličina i ljepota Božje slobode je u tome što svoje djelo čini to ljepšim što ostavlja stvorenoj slobodi da je uništava jer iz obilja uništavanja paradoksalno izvlači preobilje dobra.

Istinski je nauk o svijetu i vremenitoj ljudskoj zajednici, kako podsjeća Maritain, u tome da su oni istodobno ljudsko, Božje i sotonino kraljevstvo. Svijet je zapravo polje koje pripada ili za koje se bore trojica. Bogu pripada po pravu stvaranja, knezu ovoga svijeta po osvajačkom pravu – zbog grijeha, a Kristu po pobjedi koju je mukom izborio nad grijehom, svijetom i njegovim knezom.

Ali što je uopće svijet? Općenito i u širem smislu svijet je skup svih stvorenih stvari ili svega što nije Bog, a u užem smislu svijet je naš materijalni i vidljivi svemir. Osim toga to je i naš ljudski i moralni svemir, kozmos čovjeka, kulture i povijesti, u njihovu razvoju na zemlji, sa svim međusobno zapletenim odnosima i napetostima. Tako shvaćen svijet pripada redu prirode i Maritain napominje da je taj ljudski smisao riječi kozmos, mundus, svijet osobito prikladan jer u materijalnom svemiru čovjek kao razuman i slobodan djelatnik u pravome smislu postoji, a nije Bog.

Dinamika žita i kukolja

Dobro i zlo su izmiješani u svijetu. Rastu zajedno kao žito i kukolj (Mt 13,24-43). U tome se krije naša iduća važna premisa tj. da zlo parazitira na dobru i da mi ne možemo potpuno razdvojiti dobro od zla dok ne dođe Gospodar žetve. Dapače, pokušaj čupanja kukolja riskira iščupati i žito. No ipak, možemo pretpostavljati da je količina dobra podjednaka ili veća od količine zla iako se redovito čini drukčije jer zlo stvara veću buku (slično kaže i poznata izreka da jedno stablo koje pada buči više od čitave šume koja raste). Velika količina vidljivoga zla ukazuje na veliku količinu manje vidljivoga dobra. Nažalost, isto vrijedi i obratno pa velika količina dobra ukazuje na to da vjerojatno vreba veliko zlo koje kao ričući lav traži koga da proždre (1 Pt 5,8), pri čemu taj ričući lav protekom vremena raste kao što raste i dobro. Povijest nam pokazuje da uvijek sve veće dobro izlazi na pozornicu povijesti nakon manifestacije nekoga velikog zla. Spomenuto razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata to zorno pokazuje (uz opasku da mnogi ne vide ili ne žele vidjeti dobro jer mi redovito vidimo ono što želimo vidjeti i nalazimo ono što tražimo, a dobro je često teže vidjeti i naći nego zlo).

Ono što se odavde može zaključiti jest to da većem dobru mora prijetiti veće zlo koje će opet biti pobijeđeno nekim još većim dobrom. To će reći da ako pretpostavimo da je u naše dane umnoženo najviše dobra u svijetu, onda mu prijeti veće zlo nego ikad. Gdje se množi dobro, tamo se gomila i zlo. Isti se zakon može primijeniti i na slobodu kao jedno od najdragocjenijih dobara. Sloboda i prijetnja slobodi rastu zajedno. Ako živimo u vremenu najvećih sloboda, onda nam vjerojatno prijeti i najveći totalitarizam ikad. Važno je ne zaboraviti dinamiku ove zakonitosti kad taj totalitarizam stupi na scenu jer nakon njega opet dolazi veće dobro. Dakle, kad najveći totalitarizam u povijesti stupi na pozornicu, možemo na temelju iskustva prožetoga vjerom, nadom i ljubavlju biti sigurni da će biti poražen kao i svi dosadašnji neprijatelji ljudske slobode i života kao takvoga. U toj će pobjedi opet najvažniju ulogu imati baštinici Abrahamove vjere i nade kao i glasnici Pobjede tj. oni koji su povjerovali Radosnoj vijesti. Oni će podići novi i još više evanđeoski svijet.

Na doktrinarnom ili teorijskom području vrijedi sličan zakon koji je sažet u misli da je zabluda najčešće samo vratar istini. I tako sve dok ne dođe Gospodar povijesti, a tome dolasku nitko ne zna ni dana ni sata (Mk 13,32).

Naravno dobro i nadnaravno dobro su isto pomiješani, a Krist uzima k srcu i jedno i drugo. Naravno zlo i nadnaravno zlo su također pomiješani, a pali anđeo se bori i za jedno i za drugo. On je u određenom smislu vladar ili knez ovoga svijeta. Pri tome se pojam knez koristi upravo zbog njegova nižega položaja u odnosu na kralja. Svijet se ipak, u apsolutnom smislu, ne može izmaknuti vladavini Boga kao vrhovnoga upravljača tj. Kralja. I Krist i đavao bore se za svijet, a Krist preotima svijet đavlu – nažalost ne bez gubitaka (Mt 13,37-39).

Svijet u Novom zavjetu

Kako bi pojačao osjećaj za tajnovitost svijeta, Maritain ukazuje na mnoge retke u Novom zavjetu u kojima se spominje pojam svijet pa ih uspoređuje. U tim se recima govori o svijetu u sasvim protivnom smislu i prividno protuslovno te oni stoga uvećavaju osjećaj zagonetnosti i tajne.

Prvu grupu tekstova može se kategorizirati pod naslovom Svijet kao antagonist, što u prvome redu znači da je svijet nešto drugo što nije Bog, nešto što ima svoje putove i svoj odnos prema Bogu i što sudjeluje u ostvarivanju vječnoga plana. Krist mu je bio poslan: „Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet” (Iv 17,18; Iv 11,27; 1 Iv 4,9)… „Zato Krist ulazeći u svijet veli: ‘Ni žrtve ni prinosa nisi htio, nego si mi tijelo pripravio… Tada rekoh: Evo dolazim’…” (Heb 10,5-7). A onomu koji nije Bog, moraju se očitovati Bog i Krist: „A da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što mene ljubiš” (Iv 17,23). „Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca i da radim kako mi je Otac zapovjedio” (Iv 14,31).

U istu kategoriju, na drugom mjestu, Maritain smješta one retke u kojima se svijet pojavljuje kao antagonist u strogom smislu riječi – sada kao neprijatelj i progonitelj, kao onaj koji odbija pa čak i mrzi dar od Boga: „A svijet ga ne upozna” (Iv 1,10). „Vas svijet ne može mrziti, a mene mrzi” (Iv 7,7). „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas. Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje, ali budući da ne pripadate svijetu – a ja vas izabrah od svijeta – zato vas svijet mrzi” (Iv 15,18-19). „A svijet ih zamrzi jer više ne pripadaju svijetu kao što ni ja ne pripadam svijetu. Ne molim te da ih digneš sa svijeta, već da ih očuvaš od Zloga. Oni ne pripadaju svijetu kao što ni ja ne pripadam svijetu” (Iv 17,14-16).

Crkva je dakako, kao i Krist, od Boga, a ne od svijeta. Ljudi u ovom slučaju moraju izabrati jesu li prijatelji svijeta ili prijatelji Boga. „Preljubničke duše, zar ne znate da je prijateljstvo prema svijetu neprijateljstvo prema Bogu?” (Jak 4,4). „Nemojte ljubiti svijet ni onoga što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema ljubavi Očeve. Jer ništa od onoga što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju i oholost zbog imetka – ne dolazi od Oca, nego dolazi od svijeta. A svijet sa svojom požudom prolazi” (1 Iv 2,15-17). „Po kome je meni razapet svijet, a ja svijetu” (Gal 6,14). Svijet je, nadalje, u vlasti zla: „Cijeli je svijet u vlasti Zloga” (1 Iv 5,19). „Jao svijetu zbog sablazni” (Mt 18,17). „Knez ovoga svijeta već je osuđen” (Iv 16,11). A i svijet će biti osuđen: „da ne budemo osuđeni sa svijetom” (1 Kor 11,32). Krist je pak pobijedio svijet: „u svijetu ćete imati muku, ali ne bojte se ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33).

U drugu kategoriju redaka Maritain skuplja one koji se mogu staviti pod naslov: Svijet kao otkupljen i izmiren (u odnosu na Kristovu zaslugu, kao otkupljen njegovom krvlju zauvijek, i u odnosu na primjenu tih zasluga na putu je da bude otkupljen, u tijeku cijele povijesti, Kristovim mukama i njegovim mističnim tijelom): „Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina” (Iv 3,16). Bog je odlučio po svojem Sinu spasiti taj isti svijet koji će, prema sv. Pavlu, biti osuđen (1 Kor 11,32): „Jer Bog nije poslao na svijet svojega Sina da osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3,17). „Jer ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasim svijet” (Iv 12,47). „Evo jaganjca Božjeg koji uzima grijehe svijeta” (Iv 1,29). Krist dakle uzima grijehe onoga istog svijeta za koji ne moli, On je prihvatio da se na njemu griješi (2 Kor 5,21) i da umre da bi svijet oslobodio od grijeha.

Maritain također upozorava da svijet ne može biti ravnodušan (osim prividno) prema kraljevstvu Božjem. On za njim ili teži pa ga ono oživljava ili se protiv njega bori pa sâm zbog toga umire. Drugim riječima, odnos svijeta prema univerzumu milosti ili je odnos jedinstva i uključenja ili je odnos odvajanja, sukoba i smrti. Ako je odnos svijeta prema kraljevstvu Božjem odnos odvajanja i sukoba, tada imamo svijet kao antagonista i neprijatelja kraljevstva, svijet koji je u zlu, svijet za koji Krist ne moli, svijet koji „ne može primiti Duha istine” (Iv 14,17) i tada dolaze svi oni reci skupljeni pod prvim naslovom. Ako je odnos svijeta prema kraljevstvu Božjem odnos jedinstva i uključenja, tada imamo svijet što ga je u sebe preuzelo kraljevstvo, svijet što ga je Bog ljubio toliko da je žrtvovao svojega jedinorođenog Sina, svijet čiji je grijeh uzeo Jaganjac Božji i za čiji spas Crkva primjenjuje hic et nunc, dok traje povijest, snagu krvi Otkupiteljeve. U tom slučaju dolaze svi oni reci skupljeni pod drugim naslovom.

Na taj način Maritain razrješava prividnu antinomiju između tih dvaju nizova tekstova. Jer istodobno postoje dvije vrste odnosa između svijeta i kraljevstva. Ako se svijet odvoji od kraljevstva Božjega te ide putem neposluha u zagrljaj knezu ovoga svijeta, primjenjuje se prvi niz tekstova, opominjući i pejorativni iskazi što se tiču konačno osuđenoga svijeta. Ako je pak svijet prožet životnim utjecajima kraljevstva koje ga obavija, proniče i privlači, primjenjuju se tekstovi koji se tiču spasenja svijeta. Svijet je spašen za život vječni, ali kao uzet odvojeno. Spašen je za život vječni ukoliko je uzet s kraljevstvom i u njemu. Ali on će se očitovati u svojem konačnom stanju nadnaravnoga spasenja samo onkraj vremena i onkraj povijesti – i onkraj sadašnjega svijeta, onkraj ovoga svijeta (hic mundus) na novoj zemlji i pod novim nebesima koji će biti jedno s kraljevstvom Boga u njegovu trijumfu i njegovoj slavi.

Svijetu su potrebni kršćani

Budući da je povijest Crkve povijest istine, kako veli Pascal, ona se kreće prema konačnom očitovanju kraljevstva Božjega – koje je onkraj povijesti – a nema druge svrhe nego upravo to kraljevstvo – ukoliko je ono potpuno objavljeno. No povijest svijeta, naprotiv, podijeljena je između dviju potpuno zadnjih svrha koje se međusobno suprotstavljaju – ona ide, u isto vrijeme i sasvim u tijeku vremena, prema kraljevstvu propasti i prema kraljevstvu Božjem kao prema dvama krajevima koji su onkraj njezinih vlastitih naravnih svrha. S obzirom na relativno zadnju svrhu tj. naravnu svrhu svijeta, Maritain veli da je ta naravna svrha trostruka – vladanje prirodom, postizanje autonomije i očitovanje svih mogućnosti ljudske naravi. No postoji, u smislu konačnoga rezultata, i protivna svrha – naime, gubici i otpad što ih predstavlja nagomilavanje zla u tijeku povijesti. Ovdje, u filozofskoj perspektivi, imamo neku vrstu pakla od kojega se svijet i povijest ne mogu osloboditi, osim ako svijet prestane opstojati, ako bude imao sasvim novi početak, neko preoblikovanje, novo nebo i novu zemlju (Otk 21,1).

Na koncu, Maritain nas podsjeća da je svijet, iako se često ponaša izdajnički, ipak, ukoliko je stvoren i usmjeren prema kraljevstvu Božjem, otkupljen i oživotvoren krvlju Kristovom, i da su mu itekako potrebni kršćani koji nisu od svijeta, ali koji mu, u njemu živeći, radeći, ljubeći i trpeći, pomažu da napreduje prema svojim svrhama. I zapravo mu nitko ne pomaže toliko kao ti kršćani – čak i kad oni sami nisu svjesni toga. Ni najmanja žrtva ni najtiši molitveni uzdah ne ostaju bez učinka. Ta velika potreba koju svijet ima za kršćanima zaista je istinita već u odnosu prema naravnim dobrima što pak uključuje i vremenite, opipljive uspjehe. Suvremena nam povijest sve više otkriva koliko je važno vremenito poslanje kršćana (tj. preobrazba ovoga svijeta). To je odličan primjer povijesnoga zakona postupnoga osvješćivanja.

U tom je kontekstu vrlo važna još jedna distinkcija, a to je između eshatološke nade koja je sidro bačeno u vječnost i odnosi se na spasenje onkraj vremena i prostora u Nebeskom Jeruzalemu i zemaljske evanđeoske nade koja je sidro bačeno u budućnost i odnosi se na mogućnost utjelovljenja ne samo pravde nego i drugih evanđeoskih ideala već ovdje u vremenu na Zemlji.

Koliko god kršćani bili usmjereni na nebeski Jeruzalem to nikako ne znači da ovozemaljski, vidljivi grad treba pesimistično zapustiti i prepustiti silama ovoga svijeta. U ovome, dakako, postoji i evolucija misli od ranokršćanskih vremena do danas. Razvidno je da ta evolucija ide u smjeru koji sve važnije mjesto daje konkretnom angažmanu u poslovima vidljivoga grada, što mnogima teško pada jer su uspjesi vrlo mali ili se ne vide na kraći rok. No, taj posao ipak mora biti obavljen i to u duhu one evanđeoske – sluge smo beskorisne, učinili smo ono što smo bili dužni učiniti (Lk 17,10).

Suvremeno zbližavanje sa Židovima zasigurno dodatno pomaže razumijevanju i ojačavanju ove zemaljske nade jer upravo u povijesti židovskoga naroda imamo najjači primjer nerazorive zemaljske nade i upornosti u preobrazbi ovoga svijeta. Židovi su, u ovom kontekstu, više usmjereni na ovaj svijet, a kršćani na onaj. Svijetu su jako potrebni i jedni i drugi kao čuvari zemaljske i eshatološke nade. Vjerujemo da nas u budućnosti očekuje još ugodnih iznenađenja u kontekstu ovoga zbližavanja starije i mlađe braće i sinergije njihovih nada. Sveti Pavao o tome zagonetno piše u svojoj Poslanici Rimljanima, 9-11 poglavlje.

Kao zaključak neka posluži jedna priča iz Midraša. Grupa rabina je stajala na jednom brežuljku nedaleko od razorenoga Hrama u Jeruzalemu i plakala. Svi osim jednoga koji se smješkao. Taj ih je pitao zašto plaču. Oni su mu, pokazujući prema ruševinama Hrama, razočarano i u nevjerici uzvratili da je prilično očito zašto plaču. Zašto se ti smiješ? – pitali su ga uvrijeđeno. Smijem se – reče ovaj – jer je očito da Bog ostvaruje svoje prijetnje; a ako ostvaruje svoje prijetnje, onda će ispuniti i svoja obećanja.

(Dan Đaković)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Budućnost – utopija ili distopija? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nadvremenost Objave

Kršćansku egzistenciju bitno usmjeravaju njezina prošlost i u njoj sadržana vizija i obećanje budućnosti. Ako je čovjekova povijesna egzistencija bitno vremenska, izražena u trojcu prošlost-sadašnjost-budućnost, onda se za kršćansku egzistenciju može reći da se ostvaruje u sadašnjosti koja poput rijeke protječe između dvije u Objavi već oblikovane obale prošlosti i budućnosti. Kršćanstvo, ako želi biti kršćanstvo, mora ostati unutar tih obala: ako ih napusti, onda će to biti samo jedna mutna, deformirana, nekontrolirana voda koja će razarati sve oko sebe. Ono što definira rijeku jest njezin izvor i regulirani kontinuitet između obala, a ne napuštanje obala: kad napusti obale, rijeka postaje razorna poplava. Bitna je riječ kontinuitet, a pod njim se obično podrazumijeva neki pravilni tijek i razvoj stvari: kao što je povezanost s izvorom bitna za identitet rijeke, tako je i vjernost vjerskom izvoru bitna za autentičnost vjerskoga nauka.

Tema kontinuiteta i autentičnosti crkvenoga nauka obilježila je teološku misao jednoga od istaknutih likova kršćanske teologije 19. stoljeća: engleskoga teologa i kasnijega kardinala i sveca Katoličke Crkve Johna Henryja Newmana (1801. – 1890.) koji je prešao iz Anglikanske u Katoličku Crkvu na temelju proučavanja razvoja crkvenoga nauka. Ovaj ga je studij doveo do uvida u organsku vezu, kontinuitet nauka Katoličke Crkve s najranijom kršćanskom tradicijom koja je oblikovala prvih pet stoljeća zajedničkoga crkvenoga života, tzv. consensus quinquesaecularis, i koji sve kršćanske crkve i denominacije smatraju temeljem svoga razvoja.

Iz ovoga je uvida nastala teološka teorija, donesena u njegovu ranom spisu O razvoju vjerske nauke (An Essay on the Development of Christian Doctrine) iz 1845. godine, u kojoj se izlaže sedam kriterija prema kojima se odvija razvoj kršćanske doktrine. Newmanovi kriteriji jasno pokazuju organsku vezu, kontinuitet između prošlosti i budućnosti kršćanske doktrine: riječ je o odnosu anticipacije i unutarnje koherencije, tj. budući se razvoji kršćanske misli moraju naći u nekom obliku u njezinu samom početku – prošlost anticipira budućnost, a budućnost razvija i čuva prošlost sadržavajući je u sebi. Temelj i vitalnu snagu ovom kontinuitetu osigurava jedna dinamična i vitalna logika ponašanja koja kritičkom preradom poticaja i pobuda proizišlih iz susreta s drukčijim mišljenjima omogućava inkulturaciju kršćanstva bez žrtvovanja njegova identiteta.

Ovaj kontinuitet pokazuje da se o „prošlosti” Objave može govoriti samo uvjetno – u vremenskim kategorijama. Međutim, to se ne može reći za njezin sadržaj: naime, sadržaj je nadvremenski u tom smislu da protežući se kroz sve tri vremensko-povijesne dimenzije čovjekova postojanja – prošlost, sadašnjost i budućnost – ostaje trajno suvremen. Prošlost Objave ne prolazi nestajući, nego ostavlja trajni trag za budućnost: iako određuje „vrijeme”, Objava je iskorak iz vremena. Za njemačkoga luteranskog teologa Wolfharta Pannenberga u kršćanskoj se Objavi cijela istina o ljudskom životu proleptički (spominjanje pojava unaprijed koje će se tek dogoditi kao da su se već dogodile) očitovala te učinila čovjekov život i povijest cjelovitom iznoseći njihov temeljni smisao i pravac. Središte te prolepse je Kristovo uskrsnuće:„Ustajanje raspetoga od mrtvih jest eshatološka samoobjava Božja… i svršetak će svijeta ostvariti samo ono što se već dogodilo u Isusu.” Tako povijesni događaj u „prošlosti” ima narav anticipacije, predudioništva u konačnom svršetku povijesti pokazujući nadvremenski identitet Objave – suvremenost početka i kraja.

Upozorenja iz prošlosti

Eshatološka se budućnost i povijesna sadašnjost u kršćanstvu prožimaju i veliko je umijeće znati ovo prožimanje na pravi način percipirati: riječ je o zahtjevnom zadatku kritičkoga i duhovnoga razlučivanja koji stoji pred Crkvom u svakom vremenu. Kršćanstvo živi u napetosti između sadašnjosti i budućnosti: u sjeni onoga teološkog „već, ali još ne” koje upozorava da će već prisutni sadržaj Božje Objave svoju potpunost kao dovršenje povijesti za nas ljude dobiti ipak na koncu našega života – pojedinačnoga i zajedničkoga.

Tako je 70-ih godina 20. stoljeća njemački katolički teolog Johann Baptist Metz u ranoj fazi svoje političke teologije pokušao iz eshatološke perspektive pojasniti napetost između kršćanskoga identiteta i modernoga doba kao njezin spiritus movens. On ističe da eshatološka upravljenost Crkve ne vodi do odnosa nijekanja niti do odnosa poistovjećivanja nego do kritičko-dijalektičkog odnosa prema povijesnoj sadašnjosti koji naziva „eshatološkim pridržajem”. Crkva je snagom ovoga „eshatološkoga pridržaja” (pred)određena da bude kritička ustanova u odnosu na društvo kojoj pripada kritička i osloboditeljska zadaća, a teologija treba postati „politička teologija kao kritička teologija (društva)”. Za Metza je to dalje značilo da kršćanstvo treba biti „mesijanska”, a ne „građanska” religija. Kao izraz „kršćanstva nasljedovanja” mesijanska je religija obilježena solidarnošću i mesijanskom praksom ljubavi. Građanska je religija, naprotiv, obilježena nekritičkom prilagodbom sadašnjosti i u njoj nema mjesta za obraćenje, nego je riječ o koristoljubivoj religiji koja ide za zadovoljavanjem religioznih potreba subjekta: u njoj su kršćanske kreposti privatizirane, a politika i ekonomija su daleko udaljene od etike.

Dijeleći isti vremenski i njemački društveni-crkveni kontekst nakon Drugoga vatikanskog sabora s Metzom, budući kardinal i papa Joseph Ratzinger je 1969. godine, u jednom razgovoru za radijsku emisiju o „budućnosti Crkve”, također upozorio na moguće dramatične posljedice nekritičke prilagodbe kršćanske poruke duhu vremena rekavši: „Uskoro ćemo svećenike svesti na ulogu socijalnih radnika, a poruku vjere na političku viziju. Sve će se činiti izgubljenim, ali u pravom trenutku, upravo u najdramatičnijoj fazi krize, Crkva će se ponovno roditi. Bit će manja, siromašnija, gotovo katakombalna, ali i svetija. Jer to više neće biti Crkva onih koji nastoje ugoditi svijetu, nego Crkva vjernih Bogu i Njegovu vječnomu zakonu. Ponovno rođenje bit će djelo maloga broja preostalih, naizgled beznačajna, ali ipak neukrotiva, koji je prošao kroz postupak pročišćenja. Jer Bog tako djeluje. Protiv zla, malo se stado opire. Pojavit će se Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka.” Izgleda da ono što su Metz i Ratzinger još prije 50-ak godina naslutili, mnogi ni dandanas ne žele niti mogu vidjeti…

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Crkva i budućnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.