Iz kršćanske je perspektive posve jasno kako je Bog upisao u ljudska srca nepromjenjivi Božji zakon koji je u skladu s ljudskom prirodom, no obvezuje li to i na koji način sve ljude pitanje je koje danas gotovo svakodnevno traži relevantno kršćansko obrazloženje. Ono je artikulirano i u pitanjima poput: Zašto kršćani nameću svoje zakone o zabrani pobačaja cijeloj državi i svim ljudima ako oni ne vjeruju da pobačaj nije nemoralan? I konačno, kako može netko znati da je pobačaj nemoralan ako nije imao priliku upoznati objavljeni Božji zakon?

Nemoguće je da Bog postavi očekivanja od čovjeka, a da pritom ne omogući svakom čovjeku način da Njegova očekivanja upozna, pitamo zajedno s tomističkom filozofijom koja je davno zaključila kako je Bog kao vječni zakonodavac čovjeku unaprijed dao postavke potrebne za upoznavanje i vršenje onoga što je dobro. Ljudski izraz vječnoga Božjeg zakona je naravni zakon, jer je čovjek razumno stvorenje koje nosi sudioništvo u vječnome razumu, zahvaljujući kome ima prirodno nagnuće prema dužnome činu i svrsi.

Katolički moralni nauk oslanja se na tomističko učenje o naravnom zakonu, koje je na tim temeljima nadograđeno, što prvi put jasno izriče enciklika Veritatis Splendor, kada govori o ljudskom razumu koji je bitno podložan Božjem zakonu i njegovoj mudrosti.

Biblijski temelji naravnoga moralnog zakona

Naravni moralni zakon koji je obvezujući za sve ljude samom činjenicom što ih je stvorio Tvorac vječnoga zakona, prepoznali su grčki filozofi, poput Aristotela koji razlikuje pojmove građanski pravednoga po prirodi i pravednoga po zakonu. Biblijski korijeni univerzalnoga moralnog zakona koji obvezuje sve ljude, upisanoga u naravi čovjeka nalazimo već u Pnz 30,11.14: „Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za tebe preteška niti je od tebe predaleko. Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš.” Biblijski tekst objavljuje kako je čovjeku posve spoznatljiv i njegovoj naravi prikladan zakon koji se od njega traži vršiti. Štoviše, zapovijedi Dekaloga koji se odnose na čovjeka sadržajno ne obuhvaćaju ništa što nadilazi ljudski naravni zakon. Univerzalnost naravnoga zakona, ističe sv. Pavao u Poslanici Rimljanima, nad kojima se otkriva Božji gnjev jer istinu sputavaju bezbožnošću i nepravednošću, jer je ono što se o Bogu može spoznati, očito „Bog im očitova” te se „umom po djelima razabire te nemaju isprike” (Rim 1,20). Naravni je, dakle, zakon objava Stvoriteljeva koja je svim ljudima, i izabranom narodu i poganima upisana u njihovu razumnu narav i u srce, i koja čovjeka pred njegovom savješću optužuje zbog zlih djela te ih nikome nije moguće ispričati.

Ovdje pronalazimo temelje kršćanske refleksije o naravnom zakonu te je ideja naravnoga zakona implicitno prisutna u cijeloj Poslanici Rimljanima, osobito dobro artikulirana u Rim 2,14-15: „Ta kad god se pogani, koji nemaju Zakona (Mojsijeva), po naravi (physei) drže Zakona, i nemajući Zakona oni su sami sebi Zakon; pokazujući da je ono što Zakon nalaže upisno u srcima njihovim.” To je zapravo biblijski temeljni dokaz kako se svaka milost kasnije dana po Kristu, naslanja i podrazumijeva objavu kroz stvaranje i razumsku narav čovjeka.

Kršćanska je misao upravo s toga mjesta nadahnula nauk o naravnom zakonu, koji je upisan u srce svakoga čovjeka, a grijeh je univerzalna stvarnost od koje nije izuzet nijedan čovjek, ni Židovi ni Grci (Rim 3,9), zbog čega je jasno zaključiti kako poznavanje zakona ne može biti ograničeno samo na izabrani narod kojemu su objavljene zapovijedi Dekaloga, čime bi grijesi pogana kao nesvjesnih bili neuračunljivi. Izvorište je to govora o univerzalnom spoznanju Božje volje i univerzalnoj spoznatljivosti zakona i moralne norme. Štoviše, pavlovsko razumijevanje starozavjetnoga moralnog zakona i Isusova zakona ne razlikuje se od naravnoga zakona te se može zaključiti kako se od kršćanina ne zahtijeva ništa bitno drukčije od onoga što Bog zahtijeva od svakoga čovjeka. Teolog Sacchi navodi kako ne postoji nešto što bi za kršćane bilo zlo, što istovremeno ne bi bilo zlo i za sve ostale ljude i pogane, pri čemu je moralna norma ista za sve ljude, „ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” Lev 19,18.

Nepromjenjivost naravnoga moralnog zakona

Osnovna načela naravnoga moralnog zakona može spoznati svaki razumni čovjek, zbog njihove očiglednosti. Njihova univerzalnost može se vidjeti i u općeprihvaćenom pravilu: „Što ne želiš da tebi drugi čini, ne čini ni ti drugome” Tob 4,15. Naravni zakon je utemeljen u ljudskoj naravi. Razum intuitivno shvaća zahtjeve ljudske naravi koja određuje što treba činiti, a što izbjegavati. Odredbe naravnoga zakona, prema tomističkoj filozofiji proglašene su time što ih je sam Bog stavio u ljudski razum kako bi se spoznalo naravno. Tomistički prvotni principi naravnoga zakona svedivi su na najopćenitiji princip kako dobro treba činiti i tražiti, a zlo izbjegavati, što tvori najveći princip morala i temelj naravnoga zakona čime se također očituje njegova univerzalnost i nepromjenjivost. Dobro se mora voljeti, a ono što je spoznato kao dobro mora se vršiti.

Na temeljima tomističke filozofije nadograđen je nauk naravnom zakonu, prije svega idejom bitne podložnosti ljudskoga razuma i zakona samoj mudrosti Božjoj i njegovu Božanskom zakonu, koja je osobito dobro artikulirana u enciklici Libertatis praestantissimum „prirodni zakon upisan i urezan u duh sviju i svakoga čovjeka, jer on nije ništa drugo nego sam ljudski razum koji nam zapovijeda da činimo dobro i navodi nas da ne griješimo”. Pritom ističe kako takav propis ljudskoga uma ne bi mogao imati snagu zakona „kada ne bi postojao glas višeg razuma kojemu naš duh i naša sloboda moraju bit podvrgnuti”, odnosno sve to ne bi moglo postojati u čovjeku kada bi čovjek sam bio vrhovni zakonodavac i zadavao pravila svojih postupaka.

Čovjek može spoznati dobro i zlo upravo zahvaljujući razumskom razlikovanju onoga što je dobro i zlo, osobito razumom koji je prosvijetljen božanskom objavom i vjerom na osnovi zakona danoga izabranom narodu. Isti je taj zakon Crkva primila i s ljubavlju čuva cjeloviti polog vjere i ispunjavajući svoje poslanje tumačenja zakona u svjetlu evanđelja. Novi zakon koji je ispunjenje zakona Božjega u Isusu Kristu, koji je zakon ne ispisan crnilom, nego Duhom Boga živoga, ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima (2 Kor 3,3 ).

Moralni naravni zakon je nepromjenjiv upravo stoga što je dan od Boga. I premda se, kako ističe Veritatis Splendor u teološko-moralnom diskursu razlučuje naravni zakon od pozitivnoga ili objavljenoga zakona Božjega, ne može se ispustiti s uma kako se „oba korisna razlučivanja odnose na zakon kojega je tvorac sam jedini Bog, ne samo što se međusobno ne isključuju nego se naprotiv podupiru i uzajamno prožimaju”. Razlikujući objavljeni zakon od naravnoga zakona, Veritatis Splendor potiče kako i jedan i drugi imaju svoj izvor i cilj u mudrome i ljubavlju ispunjenom Božjem naumu kojim Bog ljudima predodređuje život suobličenja s Kristom.

Izuzeće ili oprost od naravnoga moralnog zakona

Naravni zakon počiva na razumijevanju ljudske prirode ili ljudske naravi, a upravo je to izvorište problema postmodernoga osporavanja naravnoga zakona koje proizlazi iz promijenjenoga poimanja ljudske naravi. U tom se kontekstu ozbiljno suprotstavlja naravni zakon i čovjekova sloboda različita od kršćanskoga poimanja slobode kojoj je prihvaćanje Božjega nauma jedini put potvrde istinske slobode. Može li se netko izuzeti iz zahtjeva naravnog zakona i ima li oprosta od moralnog naravnog zakona?

Istočnim grijehom ljudska se narav pokvarila u usporedbi s izvornom naravi, u usporedbi s natura pura.I biblijska povijest poznaje podnošenje svojevrsnoga izuzeća moralnih zahtjeva, poput famoznoga otpusnog pisma koje je Mojsijev zakon tolerirao. Težnje pale naravi čovjeka bez milosti otkupljenja nisu dostatne za jednako uzvišene moralne zahtjeve kao što bi bile težnje nepokvarene naravi. Stoga, Isus naglašava podnošenje, a ne odobravanje kada odgovara: „Mojsije vam zbog vašeg okorjelog srca dopustio da možete otpustiti svoje žene” (Mt 19,8). Smatralo se kako je taj, kako ga Pavao naziva „drugi zakon” koji vidi u svojim udovima, dokaz kako zakon nije djelo razuma nego pretežno volje. Tome tomistička filozofija argumentira da bi nalozi volje poprimili vrijednost zakona, moraju biti odmjereni nečijim razumom, a svrha zakona uvijek zajedničko dobro. „Ali od početka ne bijaše tako” (Mt 19,8). Naravni zakon koji je upisan u racionalnu narav osobe, nameće se svakom biću koje je obdareno razumom i živi u povijesti, upravo stoga što je zakon univerzalan. Vrhovno pravilo ljudskoga života je „sam božanski zakon, vječni, objektivni i sveopći, po kojemu Bog, po odluci svoje mudrosti i ljubavi, uređuje, ravna i upravlja sav svijet i putove ljudske zajednice”, kako ističe Koncil.

Moralna teologija je svjesna kako velika osjetljivost suvremenoga čovjeka za povijesnost i kulturu navodi neke sumnjati u nepromjenjivost moralnoga naravnog zakona, i time u postojanje objektivnih moralnih normi. U čovjeku postoji nešto, kako kaže Veritatis Splendor,nešto što nadilazi okvire kulture i konteksta, a to je narav čovjeka. Upravo je narav čovjeka mjera kulture i uvjet da čovjek ne bude rob svojega konteksta, nego da potvrđuje svoje osobno ljudsko dostojanstvo, živeći u sladu s istinom svoga bića. U tome se krije tajna Kristova upućivanja na početak jer ono što Božji zakon od čovjeka zahtijeva ne sputava čovjeka, nego ga čini više čovjekom, očovječuje ga i uzdiže.

Time se doista potvrđuje kako je naravni moralni zakon u savršenom skladu s ljudskom prirodom – „Ono što Zakon nalaže upisano je u srcima njihovim” Rim 2,15.

(dr. sc. don Damir Šehić)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Naravni moralni zakon u savršenom skladu s ljudskom prirodom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Božje zapovijedi i čovjekova sloboda

Na stranicama Biblije Bog govori čovjeku, objavljuje mu svoju volju i traži od njega vršenje božanske volje. Bog daje čovjeku zapovijedi i zahtijeva poslušnost tim božanskim zapovijedima. Među svim stvorenjima samo je čovjek osposobljen slušati Božje zapovijedi i odlučiti u činu osobne slobode hoće li ih vršiti ili ne vršiti.

Kada Bog govori i zapovijeda drugim stvorenim stvarnostima ili drugim stvorenjima – (npr. Post 1,9: „I reče Bog: ‘Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!’”; Post 1,11: „I reče Bog: ‘Neka proklija zemlja zelenilom’; ‎1 Kr 17,4: [Bog govori proroku Iliji] ‘a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane‎’”) – u tim slučajevima izvršenje Božje zapovijedi nije plod slobodnoga pristanka, nego je rezultat božanske volje, nametnute snagom autoriteta ‎(Ps 135,6: „Što god se Jahvi svidi, to čini na nebu i na zemlji, na moru i u bezdanima”)‎.

Čovjekova odluka hoće li na Božju zapovijed odgovoriti njezinim prihvaćanjem ili neprihvaćanjem temeljni je način na koji ljudsko biće izriče svoju slobodu. Biblija pridaje veliku važnost tematskom motivu Božjih zapovijedi i čovjekova odgovora na božanske naredbe.

Prva čovjeku izravno upućena Božja zapovijed (Post 2,16-17)

Za razliku od indirektne Božje zapovijedi u Post 2,15 koja čovjeku povjerava zadaću obrađivanja i čuvanja zemlje, u Post 2,16-17 Bog daje čovjeku prvu izravnu zapovijed. U prethodnom poglavlju Božje riječi izravno upravljene muškarcu i ženi: „budite plodni i množite se” (1,28), nisu bile zapovijed/propis, nego zapravo blagoslov i dar.

Uvod u Božji izravni govor upućen čovjeku definira taj izravni govor kao zapovijed (2,16a: „Gospodin Bog zapovjedi čovjeku”). U ovom retku prvi se put u Bibliji javlja glagol „zapovjediti” (hebrejski: ṣawah). Od ovoga glagola izvedena imenica „zapovijed” (miṣwah) jedan je od tehničkih termina za božansku naredbu (Izl 20,6: „a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi”; Lev 4,2 itd.‎).

Dva dijela zapovijedi

Zapovijed koju je Gospodin Bog dao čovjeku u Post 2,16-17 formalno ima dvodijelnu strukturu. Prvi dio je normativna naredba, koja izriče božansku volju (2,16b-17a), a drugi dio je pridodano obrazloženje (2,17b).

Normativna se naredba sastoji od dva elementa. Prvi element je svečani poziv: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi” (2,16b), a drugi element je zabrana: „ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!” (2,17a). Ova naredba pokazuje da je čovjek u pogledu hrane općenito podložan poslušnosti, kako u jedenju onoga što Bog daje tako i u suzdržavanju od toga što je zabranjeno.

Obrazloženje zapovijedi (2,17b: „jer u dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!”), upotrebljava formulu presude koja za počinjeni prijestup određuje smrtnu kaznu i tako upozorava na negativne posljedice neposlušnosti.

Prijetnja smrću za kršenje naredbe predstavlja deterent i stoga pomaže čovjeku da bude poslušan. Najavljena smrtna kazna također daje do znanja da se prijestup izravno protivi djelovanju Božjem koji svojim dahom čovjeku daje život (Post 2,7).

Teškoće vezane uz naredbe općenito

Naredba se predstavlja uglavnom kao izričaj tuđe volje, kao heteronomno nametanje. Naredba je glas drugoga koji traži određenu uslugu ili postavlja neku granicu. Također kada je naredba pozitivno intonirana – kada se predstavlja kao poziv na življenje (Ez 16,6: „I rekoh ti dok si još u krvi bila: ‘Živi!’”), na stupanje u posjed dobra (Post 12,1: „Jahve reče Abramu: ‘Idi iz zemlje svoje, … u krajeve koje ću ti pokazati’”; Pnz 1,21: „Ustaj! Zaposjedni zemlju”), na hranjenje ukusnom hranom (Iz 55,1: „dođite na vodu … bez naplate kupite vina i mlijeka!”) – sama činjenica da taj imperativ dolazi izvana čini tu naredbu problematičnom za čovjeka.

Međutim, iako se naredba doživljava kao neugodno uplitanje izvana, ipak ona predstavlja prigodu za čovjeka da pokaže razumnost u prosuđivanju valjanosti zapovijedi i osobito da izrazi svoje povjerenje u naredbodavca.

Iz Božje perspektive, njegove zapovijedi su „dar” ljudima (Pnz 5,22; 9,10; 10,4; Neh 9,14), dok za čovjeka iste naredbe poprimaju aspekt „kušnje” (Izl 15,25: „Tu im Jahve postavi zakon i pravo i tu ih stavi u kušnju”). Konkretno, pojedinac rijetko izravno naslućuje korisnost, odnosno dobrobit onoga što je propisano. Stoga čovjek očituje svoju vjeru ako je poslušan premda ne shvaća (potpuno) probitačnost onoga što mu je propisano (Heb 11,17-19: ¹⁷Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. … ¹⁹uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti).

Koji je smisao zabrane u Post 2,17a?

Naredba u Post 2,16-17 odnosi se na hranu. Pozitivno značenje hrane proizlazi iz božanske naredbe jedenja od svih stabala u vrtu: sve što je Stvoritelj učinio, dajući da niknu žitarice (Post 1,11-12) i svakovrsne voćke (2,8-9), jest obilni i velikodušni dar. Ipak, sveukupnosti ponuđenoga dara postavljena je granica, jer Bog traži od čovjeka da se suzdrži od jedenja ploda sa samo jednoga stabla (2,17a: „sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!”).

Zabrana je uvijek ograničenje postavljeno želji da ima sve, onoj žudnji koju čovjek osjeća kao urođenu težnju. Pristati na takvu žudnju jednako je učiniti da duhovno nestane stvarnost darovatelja. Ta žudnja ignorira Boga, ali u isto vrijeme označava također skončanje čovjeka, koji živi jer je dar Božji.

Samo ako poštuje naredbu koja je jedna vrsta zapreke neobuzdanom širenju vlastite volje, čovjek priznaje Stvoritelja, kojega stvarnost je nevidljiva, ali čija nazočnost je označena osobito zabranjenim stablom. To stablo je zabranjeno ne zbog Božje ljubomore, nego iz Božje dobrohotne nakane da spasi čovjeka od bezumnosti samovolje.

Što je zabranjeno čovjeku?

Zapovijed dana ljudskom biću čini se na prvi pogled proizvoljnom. Pučko tumačenje koje zabranjeni plod identificira kao jabuku, čini zabranu čak smiješnom. Međutim, pomoću simboličkoga jezika (stablo, plod, jesti) i pomoću jezgrovitoga izričaja (spoznaja dobra i zla) sveti pisac opisuje ključni koncept koji se odnosi na čovjekovu narav i njegovu odgovornost u povijesti.

Stablo spoznaje dobra i zla jest simbol podrijetla etičkih i religioznih vrednota. Ono je stoga znak Božje stvarnosti kao počela Zakona i regulatora dobra. Uzeti sa stabla njegov plod autonomno i protivno Božjoj zabrani, predstavlja čin otimačine i jednako je htjeti biti kao Bog (Post 3,22).

Spoznaju dobra i zla može darovati samo Onaj tko je njezin izvor, a to je Bog koji ju posjeduje i želi je priopćiti svojim sinovima i kćerima. Čovjek kao stvorenje stječe spoznaju po poštivanju i poslušnom vršenju božanskih naredaba i na taj način ispovijeda da Bog dariva i da njegov dar donosi život.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Ljudsko biće u povijesti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.