Objavljena pisma

Po broju i važnosti pisama prednjačili su Ivan fra Frano Jukić, fra Grgo Martić, fra Martin Nedić, fra Blaž Josić, fra Marijan Šunjić, fra Jako Baltić, fra Bono Perišić, fra Marijan Karaula, fra Rafo Barišić, fra Mirko Šestić itd. Izbori iz pisama objavljivani su u više navrata. Tako je npr. početkom 20. stoljeća fra Julijan Jelenić u Glasniku Zemaljskog muzeja publicirao 137 pisama nastalih u vremenskom rasponu od 1532. do 1850. godine. Nešto slično napravio je i fra Rastislav Drljić u Franjevačkom vijesniku između 1932. i 1934. godine. Međutim kao najvažnije i najpotpunije izbore treba posebno istaknuti Pisma bosanskih franjevaca 1850.–1870. što ih je priredio fra Andrija Zirdum, a objavio Slovoznak s Plehana 1996. godine te Pisma bosanskih franjevaca što ih je za biblioteku Iz Bosne Srebrene vrlo marno priredio Željko Ivanković (Synopsis, Sarajevo–Zagreb, 2015). Taj izbor, i to bez pisama na stranim jezicima (kojih je također povelik broj, ponajprije na latinskom, talijanskom i njemačkom jeziku) obaseže 896 stranica velikoga formata i sadrži 497 pisama. Izboru iz pisama prethodi opširan i temeljit predgovor pod naslovom Epistolarna književnost bosanskih franjevaca. Međutim unatoč svemu rečenome korespondencija bosanskih franjevaca do danas je najslabije istražen i/ili vrednovan dio pisane baštine franjevaca Bosne Srebrene.

Zapisi vremena

U pismima na koja se osvrćem zabilježena su, između ostalih, živa preporodna zbivanja, napose među pripadnicima ilirskog pokreta u Bosni, međuvjerski odnosi u BiH, uzroci i posljedice obavještajnih djelatnosti, i austrijskih, i ruskih, i francuskih, i srpskih, skandali, pa i zločini koji su se događali u svim sredinama, uključujući, kao što ćemo iz jednoga od navedenih primjera vidjeti, čak i fratarsku. Treba također spomenuti Jukićeva nastojanja na području izdavaštva, prosvjećivanja, sakupljačkoga rada i sl., mučne odjeke Barišićeve afere, socijalni i politički rad fra Lovre Karaule, velika previranja u Bosni u vrijeme vladavine carskog seraskera Omer-paše Latasa, odjeke reformi što ih je u Turskom Carstvu provodio sultan Abdul Medžid itd.

Za ilustraciju ću navesti tri u mnogo čemu različita ulomka iz triju pisama. Prvi je iz pisma što su ga 1. prosinca 1846. godine Ljudevitu Gaju iz Fojnice poslali Ivan fra Frano Jukić i fra Blaž Josić. U njemu je riječ o tome kako Jukić sa subraćom i s „domoljubnom mladeži” namjerava osnovati bosansko književno društvo pa moli Gaja da mu pomogne u nastojanjima oko toga:

Visokoučeni Gospodine!

Nesumljim, da pametju vašom često pogledate na strane preko–Unske i raztuženi uvidjate, da su još tmine kod nas! Kad će ove minuti to još češće razmišljate? I doisto, to mišljenje i ta želja, jest sviuh domorodacah, da něsretnu ovu ilirsku pokrainu, posle toliko stoletjah, jednoć već, sunce od prosvete ograne i obasja!

Visokoučeni Gospodine! Njekoliko rodoljubne mladeži, naumilo je s početkom nove 1847. godine, jedno književno družtvo zavesti, kog će cilj biti – protěranje sila neumitnosti, iz ove nevoljne i od svakog zapušćene slavjanske děržave. Naša želja velika je, istina, al’ za toliko poduzetje verlo malehna snaga? Sve je, što nas teši – pouzdanje u priatelje narodnosti, u čemu ako nebudemo prevareni, zaisto dobar napridak neće mimoići.

         Medju te priatelje vas Gospodine, pèrvoga brojimo, zato oprostite, što vas na pomoć odpèrto i slobodno pozivljemo […]

U drugom ulomku ugledni toliški fratar fra Martin Nedić, koga su nazivali prvim ilirom Bosne, izvješćuje u svojstvu redodržavnika iz sutješkog samostana 1. prosinca 1856. godine biskupa Strossmayera o tzv. plehanskom slučaju. Riječ je o tome da su plehanski fratri u još uvijek nedovoljno razjašnjenim okolnostima ubili nekog „turčina” Hasaniju pa su zaglavili u zindanu. Na kraju pisma Nedić moli biskupa za pomoć, a ona bi se sastojala u tome da biskup preporuči pojedinim misnicima iz đakovačke biskupije da prime po nekoliko misa za zatočene fratre:

Presvitli gospodine biskupe!

Meni je bilo žao što vas ljetos, iz Rima vrativ se i tude u Đakovo došav, ne najdo, pa mi je žao što u listopadu, tude opet došav, ne imado priatne prigode za s Vama obširnie razgovorit se. Tim bo mogo sam Vas ubavistiti od mnogiuh stvarih, osobito pako od nesreće koja nas, tj. obćinu redovnika ovog sudinskog samostana, tišti i steže porad bratje tamničara. I bio bi Vam kazao odkle uprav ta nesreća nas najžestje gnjavi i gnjete. To sam želio naustmice kazati i priobćit Vam, al eto nije moglo biti. Međuto, Vaša bistroumnost štiući izjavljenja svrhu zlokobnog slučaja plehanskog, lahko je mogla shvatit tko nepriateljskim duhom diše i perom piše na viskoka mista za ocrnit sve uobće redovnike bosanske, a za opravdat turke koi su uvik krsta zakleti protivnici.

Uhvatio je protivnik naš prigodu za nas crnit slučajem plehanskim, on pišući kaže, da su turci dobri i pošteni. Međuto, ljudi znadu, nit se zatajiti može, da je Hasania bio lupež i da je radi lupežtva njegda uteko s obitelim svojom iz Saraeva i nastanio se u Derbenti i da je od istog Huršida okovan bio kroz šest miseci u gvozdje. A kako je poznato da je isti Hasanija od turka derbenski naoružan i naslan bio na Plehan da fratre ubie pa turci kod našeg protivnika pošteni i Hasania, koji je udario na fratre brez krivnje, a fratri krivi sebe braneći. O koliko je protivnik naš pokazao s takvim postupkom svoju zlobu prema katolicim i misnicim bosanskim? I da bi on to potvrdio prid Europom ne stidi se, i novine dopisujuć prieti da je fratar potirav diecu tursku (koja su najpria fratra kamenjem na sokaku počeli gruhat u leđa premda ovog protivnik nije htio istinito odkrit) unišo u avliu i udario na kuću Hasaninu i s tim kao da je dao povod da Hasania udari na fratre. Međuto, isti mudir derbenski, ubavistjen od drugih ljudi, kaže, da fratar nije unišo nikako u avliu Hasaninu. Dakle, nije fratar dao prigodu Hasanii da udari na fratre nego mu je dao njegov opaki fanatizam. Nu, ipak našem protivniku fanatizam i zloba protiva katolicim dala je prigodu da o nesretnom slučaju sav jid izlie protiva nama.

Pa uprav onog misnika, koi nie bio kod kuće kad se je pravokrš zgodio, onoga, reko, protivnik na viru dobavi u Saraevo i pridade turcim pa i pripusti da u tamnici ljutu bolest zadobie i nemilom smrtju poražen bude […]

Treći je ulomak iz poslanice što ju je fra Grgo Martić, i to po svom običaju u desetercima, uputio iz Novog Šehera 29. rujna 1861. godine „na Pier” (tj. u prigodi vjenčanja) Andriji Torkvatu Brliću u Brod:

Na Pier
Plemenitom Gospodinu Andriji Tor. Brliću u Brodu
Povila se jela tankovija,
U Zagrebu u bielu gradu,
Pa jelica opružila granu,
Da da hlada, da s’ nje rosa pada,
Pa da pod njom divno niče cvieće,
Što će cvasti i tom mirisati,
Ko uza nju tiha traži hlada.
Suknu soko iz posavlja ravna,
Ter dopade jelici na granu,
Hoće hlada gdje ga umor svlada,
Hoće kobi za junačke dobi,
Tiha stana za bijela dana,
Kad vihor ganja da se da se u njem sklanja,
Kad mraz bije da se u njem krije,
Kad snijeg mlavi da se neokljavi,
A kad tuži da utjehu služi […]
Prijatelju! Mene tamo nema,
Ma da moja nije ljubav niema:
Evo k’ Tebi seju šaljem vilu,
Nek dopadne u tu družbu milu,
S’ ciglom žicom od mojih gusalah,
Kad te vikne, neka žica cikne:
„živ nam bio” jer si rodu mio
Živila ti vjerenica mila!
Dobru sreću u dvor Ti donila,
I ljubavna čara izobila,
Po tvom vrle gojila Ti sine,
Nek Vam viek u potomstvo mine.

                                 prijatelj Fr. Grgo Martić

Objava Fratarska dopisivanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U takvoj situaciji pojavio se Franjo iz Asiza. Pokušao je i sam biti vitez a kad nije uspio, postao je trgovac u kući bogatog oca i majke plemkinje. Doživio je svu težinu razdora između bogatih i siromašnih, viših i nižih (manjih) pa se konačno našao na strani manjih i siromašnih. Odrekao se očeva bogatstva i želio biti iskreno siromašan i na taj način brat svima. Želio je u svemu biti sličan Isusu Kristu. Našao je istomišljenike pa je ta družba stvorila prvo Franjino »Bratstvo« kojemu je on napisao a Papa potvrdio PRAVILO. Ono počinje riječima: »Pravilo i život manje braće je opsluživanje evanđelja Isusa Krista«. To je i bit Franjina Pravila a i cilj njegovog života i života njegovih sljedbenika – braće.

Kao što se Isus Krist potpuno predao Bogu i ljudima te im se na taj način približio tako se i Franjo darivao. Time je osvajao ljude. Oni su u jednostavnom Franji gledali sliku Krista. Vidjeli su iskrenost u njegovim postupcima, privlačio ih je njegov primjer. Uvjerljivost životnog primjera mamila je ljude u Franjino »Bratstvo«. Još za njegova života okupilo ih se mnogo. Osnovao je najprije Prvi red (za muškarce). Drugi red (za žene) te konačno Treći red za one koji žive u svijetu ali žele slijediti Isusa po Franjinu primjeru. Tako se među sve slojeve raširilo Franjino bratstvo – ljudi su zaista postali braća jer se u ovu zajednicu slivalo mnoštvo iz svih društvenih slojeva: i jednostavni brat Juniper i učenjak Bonaventura i rječiti Anto, kasnije prozvan Padovanski.

Franjo nije prihvatio siromaštvo zato da bi kritizirao papu, hijerarhiju i bogataše. On je u siromaštvu vidio najsigurniji put približavanja ljudima, bez zavisti i natjecanja. U svakom je čovjeku vidio brata: u razbojniku i prosjaku, u gubavcu i gradskoj ludi.

Kršćanski Zapad našao se u Franjino vrijeme pred velikom opasnošću: jedna nova, snažna i ratoborna religija krenula je u osvajački pohod. Razjedinjeni vitezovi pokušali su joj se suprotstaviti mačem. Mnogo je krvi proliveno na bojnim poljima, ali, na žalost, bez ikakve koristi.

Franjo je odabrao drukčiji put. Davno je uvidio da se mačem ne može ništa postići. Doživio je to u zarobljeništvu kao mladi vitez. Znao je da muslimani vjeruju u jednoga Boga, što je za njega bilo vrlo važno: otišao ih je potražiti, ali ne kao bojnik nego kao pokornik, ne da ratuje nego da se natječe u krepostima.

U Egiptu je izašao pred sultana Melek al Kamila i, kako kaže legenda, osvojio ga svojom jednostavnošću i otvorenošću. Sveti Bonaventura piše da je sultan rekao Franji: »Vjerujem da je tvoja vjera dobra i istinita.« Time je Franjo stvorio novo poglavlje u susretu vjera: ne mač nego dijalog. On je i u sultanu i u njegovim podanicima gledao Božju djecu i svoju braću za koju se treba moliti i s njima razgovarati. Tu je početak drukčijeg širenja kršćanstva i novog pogleda na misije.

Franjo je umro mlad ali njegovo bratstvo nije s njime iščezlo. Širilo se među sve narode i na sve kontinente. Braća su svuda rado primana jer su sa sobom nosili novi primjer kršćanske blizine i djelovanja Božje milosti među ljudima.

U naše krajeve su došli, vjerojatno, još za Franjina života. Povjesničari tvrde da je prva franjevačka provincija kod nas osnovana negdje 1235. godine. Nazivala se »Provincija Slavonije« i prostirala se od Istre i Zagorja do Albanije.

Franjevci su u Bosnu došli iz Dalmacije. Pisani dokumenti svjedoče da je to bilo koncem 13. stoljeća. U to se doba ovdje širilo krivovjerje zahvaćajući jednostavni puk i vladarske kuće. Širenje krivovjerja pokušali su »spriječiti najprije dominikanci a kad oni nisu uspjeli, poslani su franjevci kao misionari. Živjeli su čestito i jednostavno s narodom i primjerom ga pridobivali za istinski kršćanski život. Za kratko vrijeme su se udomaćili na ovom tlu gdje su našli ne samo prijatelje nego i novu mladu subraću. Diljem Bosne nicali su samostani, jednostavne i skromne kuće molitve i naobrazbe. Braća su djelovala i na vladarskim dvorovima kao kapelani, učitelji i savjetnici bosanskih vladara. Kralj Tvrtko je jednog takvog franjevca nazivao »naš duhovni otac«.

Skladni suživot franjevaca s bosanskim pukom narušio je upad Turaka u Bosnu. Dio plemstva je izginuo, neki su pobjegli a dosta njih je, u nadi da će sačuvati glavu i posjed, prihvatilo islam. Narod je ostao na milost i nemilost osvajaču – kao ovce bez pastira.

U takvoj situaciji poglavar bosanskih franjevaca, fra Anđeo Zvizdović, izišao je na Milodraževu pred sultana Mehmeda II i neustrašivo zatražio jamstvo vjere i života za sirotinju i njegove »duhovne oce« – franjevce. Sultan je dao svečanu zakletvu da će kršćani moći slobodno živjeti i ispovijedati svoju vjeru u njegovom carstvu (to je tzv. Ahdnama). Tako se ponovilo ono što je nekoć Franjo počeo u Egiptu: dijalog kršćana i muslimana.

Nasljednici Mehmeda II i mjesni silnici ubrzo su zaboravili sultanovu zakletvu. Nastali su progoni, rušene su crkve i samostani, proganjani kršćani, ubijani franjevci. U jednom izvještaju, koji je bosanski biskup i provincijal poslao u Rim piše: „Siromašni su franjevci s mnogo znoja obrađivali ovaj vinograd Gospodnji te je njih 15 sasječeno, drugi su bili na kolac nabijeni, neki najokrutnije šibani »a nema fratra u habitu koji ovih zadnjih deset godina nije dobio svoj dio“. Ovaj izvještaj s početka 17. stoljeća samo je jedan od niza podataka kako je ova zemlja natopljena znojem i krvlju ovog naroda i ovih franjevaca.

Stara pak kršćanska izreka veli: Krv je sjeme. To sjeme duboko je uraslo u krševitu zemlju Bosne i Hercegovine. Zato je razumljivo što je fratar u ovim krajevima prozvan »ujak«. Za turskog zuluma, on je bio sumnjiv i sumnjičen kao podanik stranog gospodara – Pape u Rimu koji je bio glavni začetnik svih vojni protiv Turaka. Zato je progonjen. Fratri su se, međutim, snašli na svoj način. Oblačili su narodno odijelo, puštali brkove, zatakali kuburu za pojas (zlu ne trebalo!) pa živjeli sa svojim pukom po njihovim potleušicama i govorili im misu po kolibicama, na grobljima i u šumama. Poučavali su ih u vjeri i pismenosti, pomagali im u nevolji, liječili ih, davali savjete i potpuno se srodili s njima.

Usprkos svim progonstvima sačuvalo se nekoliko središnjih bosanskih samostana: Kreševo, Fojnica i Kraljeva Sutjeska. U njima i danas stoje dokumenti naše povijesti i tradicije. Teško je reći kroz koliko su požara i rušenja prenošena ova blaga. Ipak je nešto ostalo da svjedoči o životu i kulturi ovog bratstva i ove povezanosti.

Turski zulum je prošao, zemlja je ostala pogažena, narod raseljen. Jednog tuđina zamijenio je drugi, kršćanski doduše, ali tuđin. Austrija je imala svojih planova s Bosnom i Hercegovinom i u te planove nije mogla uklopiti franjevce. Oni su bili previše vezani uz svoj narod da bi mogli prihvatiti plan odnarođivanja, germanizacije, pa su ih zato austrijske vlasti planirale na neki način ukloniti iz Bosne. Papa to nije dopustio nego je franjevcima priznao povijesne zasluge i dao pravo da rade među pukom zajedno s drugim svećenicima u Bosni.

Teoretski bi se moglo govoriti o nekakvom povijesnom pravu franjevaca na Bosnu. U Franjinu duhu, međutim, tako se ne može raspravljati. Njegova braća nisu došla u ove krajeve tražiti neka prava nego svjedočiti evanđelje i tražiti u njoj braću. Onaj prošli i svaki budući franjevac ima u Bosni i u svakoj drugoj zemlji razlog svoje opstojnosti samo ako ga narod traži. Franjo je bio potreban svome vremenu jer je na pravi način svjedočio za Isusa Krista, siromašnoga i raspetoga. Slijedeći njegov primjer, njegova braća bit će nerastavljivo povezana sa svojim vremenom i svojim suvremenicima budu li činili ono što je činio Franjo te nosili blagoslov kojim, je on bio obilježen.

(1985)

Objava Franjevci su ujaci u BiH pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.