Željezničke mreže su najprije katolicima koji žive u udaljenim mjestima omogućile da putuju u veće gradove kako bi išli u crkvu, dok su neki svećenici pioniri otišli korak dalje. Kako bi osigurali da ljudi koji žive čak i u najudaljenijim mjestima mogu sudjelovati na misi, napravili su „željezničke kapelice”.

Kao što su objasnili Wilma Taylor i Norman Taylor u članku „The Story of Americas Chapel Cars”, objavljenom u časopisu Railroad History, ove željezničke kapele putovale su od grada do grada kako bi omogućile bogoslužje zajednicama koje su bile premalene da bi imale posvećenu bogomolju.

Prvu „željezničku kapelicu” sagradila je 1890. godine episkopalna crkva i ubrzo su je slijedile slične inicijative iz različitih denominacija. Procjenjuje se da je između 1890. i 1946. najmanje 13 željezničkih kapelica putovalo vlakovima diljem Amerike kako bi pružilo bogoslužje vjernicima ruralnih krajeva. Ove pokretne crkve bile su oslobođene plaćanja pristojbi za prolaz zahvaljujući posebnom sporazumu sa Sjevernopacifičkom željeznicom koji je željezničkim kapelicama omogućio da besplatno putuju SAD-om, što je malim zajednicama učinilo financijski održivim nastaviti s radom.

Prvu katoličku željezničku kapelu pokrenuo je Francis Clement Kelley, katolički svećenik koji je za željezničke kapelice saznao na Svjetskom sajmu u St. Louisu 1904. Sa znanjem o ovom novom domišljatom načinu pružanja crkvenih službi ruralnom stanovništvu, Kelley je naručio kupnju rabljenog željezničkog vagona iz Chicaga. Prva katolička željeznička kapela bila je posvećena sv. Antunu i službeno je blagoslovljena 16. lipnja 1906. na kolodvoru Union u Chicagu.

Izvana je željeznička kapelica sv. Antuna izgledala poput bilo kojeg drugog željezničkog vagona. Bila je duga nešto više od 21 metra i izrađena od lameliranog čelika, a unutrašnjost je otkrivala posebnu namjenu vozila. Postojale su posebne ladice za držanje svećeničkog ruha, stolić s raspelom koji je bio pričvršćen vijcima da se ne bi oštetio pri kretanju te pomična pričesna ograda koja je mogla poslužiti kao ispovjedaonica.

Kao što je navedeno u službenim dokumentima dnevnika sačuvanim u posebnoj arhivskoj zbirci Sveučilišta Loyola u Chicagu, do 65 ljudi moglo je prisustvovati službama koje su se održavale unutar željezničke kapelice sv. Antuna.

Popularnost željezničkih kapelica počela je blijedjeti nakon Drugoga svjetskog rata, a do 1970-ih, kada su automobili preuzeli primat nad vlakovima kao najrašireniji način prijevoza u Americi, one su odbačene, prenosi Aleteia.

Objava Malo poznata povijest željezničkih kapelica pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.