Posebnost odnosa između čovjeka i životinja

Stvaranje životinja u Post 2,18-20 povezano je s nakanom Stvoritelja da čovjeku pruži pomoć. Međutim, među životinjama nije se našla za čovjeka „pomoć kao što je on” (2,20).

Poslije potopa Bog je sklopio savez s Noom i njegovim potomstvom (Post 9,8-17), a u taj savez bile su uključene ptice, stoka, zvijeri – svi živi stvorovi na zemlji (Post 9,10).

Kada Biblija ustvrđuje središnji položaj čovjeka, ona mu ne daje pravo da vrši despotsku samovolju nad drugim stvorenjima, nego ga poziva na uspostavu odnosa „saveza” s njima (usp. Post 9,9.12; Hoš 2,20).

Čovjek je odgovoran nadasve za domaće životinje kao što to ilustriraju propisi da se ne zavezuju usta volu kada vrše (Pnz 25,4), ili da subotnjega dana ni vol, ni magarac ni bilo koja druga životinja ne treba raditi, nego se odmarati zajedno s članovima obitelji (Izl 20,10; 23,12; Pnz 5,14). Biblijski propis nalaže članu Božjega naroda da se pobrine o izgubljenom grlu stoke dok se ne pojavi zakoniti vlasnik (Pnz 22,2) i da pruži pomoć tovarnoj životinji koja je pala pod teretom (Izl 23,5).

Korist od životinja

Velika je korist od životinja i čovjek bi toga trebao biti svjestan i zahvalan (usp. Izr 27,23-27). Ne samo da se čovjek hrani mlijekom i mesom, jajima i medom nego također dobiva vunu za svoju odjeću i kožu za različite potrebe. Govedo i magarac pomagali su čovjeku u obrađivanju polja (1 Sam 8,16; 1 Kr 19,19; Izr 14,4), služili su za prijevoz osoba (Br 22,21; Suci 5,10; Zah 9,9) i roba (Post 44,13; 1 Sam 25,18; 2 Sam 16,1), dok su konji upotrebljavani za ratovanje (Izl 15,1; 2 Kr 18,23-24; Hoš 14,4; Am 2,15; Ps 20,8; 33,17). U pripovijesti o Tobiji pas se javlja kao pratilac putnika (Tob 6,1; 11,4). Neke od funkcija koje su nekoć u ratarstvu imale životinje danas obavljaju mehanička sredstva, ipak ljudski život je i danas nezamisliv bez korisne prisutnosti životinja. U njima religiozni čovjek prepoznaje dragocjeni dar svoga Stvoritelja (1 Tim 4,4-5).

Čovjek uči od životinja

Na stranicama Biblije opisano je da se Božji duh mudrosti očituje u životinjama i stoga one mogu biti izvor pouke za čovjeka. Mrav, na primjer, uzor je radinosti (Izr 6,6-11; 30,25). Pčela „je malena među krilatim, ali ona daje slast najslađu” (Sir 11,3). Kvalitete upisane u različite vrste životinja služe biblijskim piscima kao metafore da predoče Božje postupke. Tako je Bog uspoređen s orlom koji na svojim krilima nosi malene (Izl 19,4) i bdije nad svojim gnijezdom (Pnz 32,11). Isus kaže da je htio sakupiti djecu Jeruzalema „kao što kvočka okuplja piliće pod krila” (Mt 23,37). Proroci govore o Pravedniku koji je poput jaganjca odveden na klanje (Iz 53,7; Jr 11,19).

Neke životinje pokazuju sposobnost „raspoznavanja” veću od one ljudske. Tako prorok Izaija ustvrđuje: „Vol poznaje svog vlasnika i magarac jasle gospodareve, ali Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije” (Iz 1,3). Jeremija konstatira kontrast između fleksibilnoga instinkta ptica selica i tvrdokornoga ponašanja stanovnika Jeruzalema: „Čak i roda pod nebom zna svoje vrijeme, grlica, lastavica i ždral drže se vremena kad se moraju vratiti. A moj narod ne poznaje suda Gospodinova” (Jr 8,7).

Promatranje životinja pomaže čovjeku ne samo da stekne pouku o razboritom ponašanju (Mt 10,16) nego i da shvati smisao života. Isus, da bi potaknuo svoje slušatelje na stav razumnoga pouzdanja u Boga, poziva ih da pogledaju „ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vrjedniji od njih?” (Mt 6,26).

Životinje kao znak djelovanja Božjega

Bog se služi životinjama kako bi pokazao svoju nazočnost i svoj „sud” u povijesti ljudi. Na prvom mjestu Gospodin ih upotrebljava za blagotvorno očitovanje. Tako Bog šalje gavrane da hrane proroka Iliju (1 Kr 17,4-6), nalaže da velika riba proguta proroka Jonu (Jon 2,1) i potom da ga izbaci na obalu (2,11). Bog čini da lavovi poštede Daniela i da se bace na lažne optužitelje pravednika (Dn 6,17-25). Ova pripovijedanja – više legendarne naravi – ilustriraju kako su stvorenja oruđa u Božjoj ruci i u funkciji njegove providnosti.

Životinje imaju kaznenu funkciju u opisu pošasti koje prethode Božjem izbavljenju naroda iz egipatskoga ropstva. Čitamo tako u Knjizi Izlaska da je zbog tvrdokornosti faraona Gospodin poslao žabe da pokriju zemlju egipatsku (Izl 8,1-2), zatim komarce (8,12-13) i obade (8,20), i najposlije skakavce koji su uništili vegetaciju (Izl 10,4-6.12-15). Knjiga Mudrosti spominje te događaje (Mudr 16,1.3.9) i tumači ih kao znak božanske strpljivosti i kao poziv na obraćenje (Mudr 12,8-10.19-21).

Nevjernost i buntovnost Božjega naroda biva također kažnjena pošašću otrovnih zmija (Br 21,6; Jr 8,17; Mudr 16,5) ili rojevima skakavaca koji pustoše polja (Pnz 28,38; Jl 2,25; Am 4,9).

Životinje u drevnom bogoštovlju

Među bogoštovnim prinosima u svim drevnim civilizacijama privilegiran je žrtveni prinos životinje, koja je ponekad spaljivana u vatri kao žrtva paljenica (holokaust), a ponekad je pečena i blagovana u zajedništvu sudionika svetoga obreda.

Za uspostavu odnosa s Apsolutnim u svetom obredu upotrebljava se za posredovanje ono što je smatrano dragocjenim dobrom. To što se „žrtvuje” Bogu nije naime životinja ulovljena u šumi, nije odvratna životinja koju čovjek ne bi jeo, nije osakaćena ili beskorisna životinja (Lev 1,3; 3,1; 22,18-25; Mal 1,8.14), nego je ta žrtvena životinja trebala biti besprijekorna (Izl 12,5) i odabrana upravo da bude dostojan prinos Bogu Svevišnjemu. Njemu se posvećuje prvorođeno od životinje (Post 4,4; Izl 13,1-2.11-12; 22,28-29; Pnz 12,6; 15,19) kao izraz vraćanja Bogu onoga što je On darovao.

Proročka kritika žrtvenih prinosa

Drevni čovjek nije vidio nasilje u žrtvenom prinosu životinja ni kršenje Božjega plana. Ipak, poput svakoga znaka, također onaj životinjske žrtve bio je dvoznačan. Stoga proročki spisi kritiziraju ne žrtveni obred u sebi nego više vanjštinu žrtvenoga čina koji ne proizlazi iz primjerenoga nutarnjeg stava (Iz 1,11-17; 43,22-24; Jr 6,20; 11,15; Hoš 5,6-7; 6,6; Am 5,21-25; Mih 6,6-7). Umjesto da bude izričaj autentične religioznosti, žrtveni prinos postaje lažna maska, zamjena za angažiranje srca, čak pokušaj potkupljivanja Boga (Sir 35,11-12). Samo obilje prinosa (Am 4,4-5), kao što su tisuće paljenica i potoci ulja (Mih 6,7), otkriva činjenicu da se gubila iz vida simbolička vrijednost koju primjerenije izriče ponizni prinos dviju grličica (Lev 12,8; Lk 2,24). To što Gospodin očekuje od molitelja jest prije svega skrušenost srca (Ps 51,18-19), jest duh spreman vršiti volju Božju (Ps 40,7-9).

Žrtveni obredi posvjedočeni su u cijeloj biblijskoj literaturi i prisutni su također u Isusovo vrijeme. Isus nije osudio religioznu praksu žrtvenih prinosa, ali ju je podredio obvezi prethodnoga bratskog izmirenja (Mt 5,23-24). Zajedno sa svojim učenicima Isus je proslavio posljednju večeru po obrednom blagovanju pashalnoga, žrtvenog jaganjca (Lk 22,14-16).

Ispunjenje žrtvenih prinosa u Isusu

Isus je doveo do punine i ispunjenja proročko shvaćanje žrtvenih prinosa kada je pozvao svoje sljedbenike da po potpunom predanju vlastitoga života posvjedoče istinu da oni žive jedino u Bogu (Mt 16,24-25; Iv 12,25; usp. Rim 12,1).

Po svojoj smrti na križu Isus je jasno pokazao da krv koju treba proliti jest vlastita, a ne ona drugoga živućeg. Krist je tako ustanovio novi obred prinosa, „spomen” koji podsjeća, slavi i aktualizira njegovu žrtvu na križu, u daru svojega tijela i svoje krvi, prinijetim „jedanput zauvijek” (Heb 7,27; 9,12; 10,10) za mnoge (Mt 26,26-28).

I taj novi obred ne samo da dokida zauvijek drevne žrtve nego sugerira također simbolično kraj nasilja, jer Krist je mir (Ef 2,14-18) i u Njemu je sve izmireno i uspostavljeno je idealno harmonično stanje rajskoga, iskonskog (Post 1,29-30) i eshatološkog vremena (Iz 65,25).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Životinje u pomoć čovjeka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Čovjek radnik

Prema Knjizi Postanka 2,15 Bog je čovjeku povjerio zadaću obrađivanja i čuvanja zemlje. Ta je zadaća dodijeljena čovjeku prije prijestupa (Post 3,6). Prema tome rad nije kazna niti je posljedica grijeha, nego je nastavak prethodnoga rada Božjega koji je za svoja stvorenja pripravio životni prostor i hranu (2,8-9).

Čovjekovo oponašanje božanskoga djelovanja ne ograničava se na puki djelatni aspekt, nego poprima također obilježja mudrosti. To podrazumijeva da postoji hijerarhija i koordinacija između djelovanja, upravo kao što se događa u božanskom stvaranju, gdje se svaka stvar događa u točno određenom trenutku (Post 1) i svaka stvarnost je stvorena u službi susljedne (Post 2). Za čovjeka to znači da njegovo produktivno djelovanje treba biti organizirano (usp. Izr 24,27) i usklađeno s djelovanjem drugih ljudskih bića. Doista, izreka kaže: „jedan sije, drugi žanje” (Iv 4,37).

Čovjek čuvar stvorenoga

Ljudski rad, slično Božjem djelovanju, proizvodi transformaciju i uvodi u slijedu povijesti elemente novosti, a ponekad iz temelja mijenja već postojeće društvene strukture i posljedično nameće nove načine života.

Tom transformacijskom potencijalu rada postavljena je granica po Stvoriteljevu nalogu čovjeku da čuva zemlju. Ta granica ima za cilj zaštititi sveto dobro koje dolazi od Boga, a u korist čovjeka. Čuvati zemlju nije dakle drukčije djelovanje u odnosu na rad, nego je više njegova bitna sastavnica.

Jer je tijesna povezanost između Stvoritelja i zemlje, koju je on oblikovao da bude koristan dar ljudima, stoga je svaki čin pustošenja zemlje svojevrsna uvreda Gospodina. Isto tako grijeh protiv Stvoritelja, gaženje njegovih zapovijedi i odbacivanje njegove blagotvorne kozmičke vladavine, nanosi štetu zemlji i dovodi do njezina propadanja.

Stvoreni svijet u svome cvjetanju ili u svome malaksanju postaje, u određenom smislu, simptom onoga što je ispravno ili pogrešno u odnosu čovjeka s Gospodarom kozmosa (Lev 18,25.28; Iz 24,4-6; Hoš 4,1-3). I tko ne vjeruje u Boga može uočiti da je zdravstveno stanje planeta pokazatelj pravednosti ili nepravednosti ljudi.

Kao svaka Božja zapovijed, također ona čuvanja zemlje jest poziv da se voli. Voljeti treba ne samo prirodu neophodnu za život nego još više druga ljudska bića s kojima se dijeli zajednički životni prostor i one koji će doći živjeti na ovoj zemlji.

Glagol čuvati ima u sebi također značenje očuvati i održati određeno dobro da traje u vremenu. Primljeni dar zemlje ne čuva se samo pasivnim stavom nemiješanja. Naprotiv, čovjek je pozvan braniti zemlju od destruktivnih prijetnji.

Rad i čuvanje su dakle dva međusobno povezana djelovanja, a oba – kako kaže psalmist – trebaju biti obavljana u suradnji sa Stvoriteljem, jer bez Božjega blagoslova ljudsko djelovanje ne može biti uspješno: „Ako Gospodin kuću ne gradi,uzalud se muče graditelji [rad]. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi [čuvanje]” (Ps 127,1).

Problemi povezani s radom

Pojava različitih oblika rada i radnih zanimanja u znaku je napetosti. Nakon što je istjeran iz edenskoga vrta, čovjekova zadaća je ostala ista, tj. da obrađuje zemlju (Post 3,23). Prvi sin Adama i Eve, Kajin, predstavljen je kao „radnik zemlje”, za razliku od brata mu Abela koji bijaše „pastir stada” (Post 4,2).

Razlike u radnom zanimanju povezane su s razlikama u načinu života, u kulturi, u vjerskoj praksi (Post 4,3-4) i s različitim stupnjem blagostanja (Post 4,4-5), a to neizbježno dovodi do rivalstva (4,6) i sukoba (4,8).

Sveto pismo ne kaže da postoji jedno dobro zvanje (ono pastira) i jedno zlo (ono zemljoradnika), nego da je potrebno činiti dobro u onom zvanju koje se obavlja (Post 4,7), bez povrjeđivanja prava onih koji imaju drukčije zanimanje.

Zloporaba rada na široj društvenoj razini prikazana je na početku Knjige Izlaska gdje faraon, vladar Egipta, podjarmljuje tuđinsko stanovništvo, uspostavlja ugnjetavački sustav utemeljen na teškim uvjetima rada podređenih, izloženih sve napornijim (Izl 1,13-14; 5,10) i nesnosnijim kulucima (Izl 5,14).

Biblijska predaja učinila je sliku tih radnih uvjeta amblemom ropstva od kojega je Gospodin oslobodio svoj narod. I taj događaj Božjega izbavljenja naroda postao je temelj zakonodavstva koje se odnosi na ljudski rad.

Propisi o radu

Zakon koji je Gospodin dao oslobođenom narodu regulira sva područja života, a među ovima je i radno djelovanje. Dokument Biblijske komisije detaljno opisuje četiri skupine propisa koji govore o radu: (1) subotnja zapovijed, (2) zakoni koji štite zaposlenike, (3) propisi o javnim službama i (4) „služenje” Bogu. Zbog zadane ograničenosti opsega ovoga članka ovdje donosimo prikaz samo subotnje zapovijedi.

Subotnja zapovijed

Subotnja je zapovijed smještena u srce Dekaloga. To je najrazrađenija od svih zapovijedi Dekaloga što je znak njezine posebne važnosti za vjeru Božjega naroda.

Ta zapovijed se odnosi na svaku vrstu čovjekova rada. Bog ga nalaže u trajanju od šest dana, osuđujući dakle implicitno nerad, dok ga zabranjuje u sedmi dan. Subotnja zapovijed stoga poprima funkciju granice i postaje znak (Izl 31,13.17; Ez 20,12) posvećenja vremena i znak povezanosti s Bogom (Izl 20,10; Pnz 5,14), s Božjim djelom stvaranja i otkupljenja.

Subotnja zapovijed – prema Knjizi Izlaska – nalaže oponašanje Stvoritelja u onomu što je on učinio u početku kada je u šest dana postavio temelje cijelom svijetu (Izl 20,11a), a sedmoga dana je počinuo (Izl 20,11b). Čovjek u svome svakodnevnom, šestodnevnom radu nastavlja božansko djelo, a sedmoga dana, u dan subotnji prestaje obavljati svoj tjedni rad i toga sedmoga dana čovjek se približava svetomu Bogu od kojega dolazi ne samo blagoslov sedmoga dana (usp. Izl 20,11c) nego i blagoslov čovjekova svakodnevnoga, tjednoga rada.

Drukčije i komplementarno obrazloženje subotnje zapovijedi nalazi se u Knjizi Ponovljenog zakona, koja podsjeća na ključni događaj iz povijesti spasenja kada je Gospodin izbavio svoj narod iz egipatskoga ropstva (Pnz 5,15). Dan subotnji je, dakle, obdržavan (Pnz 5,12) kada je življen kao dan slobode u odnosu na svaki oblik podjarmljivanja. U taj dan pater familias oponaša Gospodina kada oslobađa od rada sve one koji su u domaćinstvu podložni njegovoj vlasti: od sina do sluge, od došljaka nadničara do domaćih životinja (Pnz 5,14). Sloboda koju je Gospodin darovao svome narodu, izbavivši ga iz egipatskoga ropstva, biva u dan subotnji stavljena u zaštitu podređenih.

Isus i subotnja zapovijed

Isus je činio ozdravljenja upravo na dan subotnji (Mk 3,4; Lk 6,9) i tako je ostvarivao izvorni smisao i puno značenje toga posvećenog i blagoslovljenog dana jer je oslobađao one koje je držala u ropstvu moć još snažnija od one faraonove. Isus je jasno dao na znanje da „je subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” (Mk 2,27) i nadasve da je On gospodar subote (2,28).

Kristovi se učenici prvoga dana u tjednu spominju jedincatoga događaja spasenja ostvarenoga u Isusovu uskrsnuću. Za kršćane je stoga prvi dan u tjednu (nedjelja) posvećeni i blagoslovljeni Dan Gospodnji. Nedjelja ima i proročku dimenziju jer ustvrđuje ne samo apsolutni primat Boga nego također dostojanstvo čovjeka. Kršćanski Dan Gospodnji kao dan slobode i solidarnosti simbolička je anticipacija „novoga neba i nove zemlje” (usp. Otk 1,10; 21,1).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Zadaća rada povjerena čovjeku pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Božanski dar hrane i teškoće u pribavljanju hrane

Na prvim stranicama Biblije hrana je prikazana kao Stvoriteljev trajni dar njegovim stvorenjima (Post 2,9; 1,29-30).

Susljedne stranice Biblije, međutim, kao da poriču tvrdnju o božanskoj velikodušnoj darežljivosti jer je pribavljanje hrane povezano s teškoćama i naporima. Stoga se nameće pitanje zašto teškoće u pribavljanju hrane? Biblijske stranice donose različita tumačenja zašto dolazi do teškoća u pribavljanju hrane.

Prema jednom tumačenju pribavljanje hrane s trudom i kruha u znoju lica (Post 3,17-19) nastupilo je kao kazna za prijestup prvoga ljudskog para (3,6).

Prema drugom tumačenju suša i glad (Post 12,10; 26,1; 41,30-31.36) nisu kazna neke čovjekove krivice, nego su prigoda za očitovanje mudrosti i dobronamjernosti. Tako su se, primjerice, patrijarsi zbog suše u zemlji Kanaana morali zaputiti u Egipat (Post 12,10; 42,1-2; 47,4), a stanovnici te tuđinske zemlje bivaju blagoslovljeni (12,3) ili kažnjeni (12,17) u mjeri u kojoj prihvate ili oštete došljaka. Osobito je u Josipovoj životnoj povijesti egzemplarno pokazano kako se situacija nevolje „gladnih godina” može promijeniti u prigodu za činjenje dobra zahvaljujući Josipovu pronicljivom planiranju (Post 41,28-31.36; Sir 18,25).

Treće tumačenje oskudice i teškoća u prehrani nalazi se u pripovijedanju o četrdeset godina Izraelova putovanja pustinjom (Izl 16,3; Br 11,5; 20,5; Pnz 8,3) iz kojega proizlaze tri poruke. Prva je poruka da je produženi boravak u pustinji posljedica grijeha odbacivanja dobre zemlje koju je darovao Bog (Pnz 1,35) i pobune protiv Mojsijeva karizmatičnoga vodstva (Br 14,33). Druga je poruka da je i u tom dugom razdoblju lišenosti, unatoč buntovnosti naroda, Bog trajno brinuo za narod opskrbljujući ga vodom (Izl 17,5-6; Br 20,11; Pnz 8,15) i darom mane (Izl 16,4.16-21; Pnz 8,3.16). Treća je poruka da je vrijeme pustinje vrijeme kušnje (Pnz 8,2) i razdoblje odgoja (8,5) u kojem je Božji narod bio potaknut da shvati „kako čovjek ne živi samo o kruhu nego … o svemu što izlazi iz usta Gospodnjih” (Pnz 8,3; Mt 4,4).

Zašto post – dragovoljno odricanje hrane? Gladovanje je odbojno za tijelo, ali je dobra prigoda za „srce” (Pnz 8,2.5) da otkrije i pristupi punom smislu postojanja, jer istinski čovjekov život u stvari jest sam Bog (Pnz 30,20). To što uistinu hrani čovjeka jest Riječ Gospodnja (Mudr 16,26).

Ako se vjernik hrani Božjom Riječju, tada on može postiti a da to ne bude samo pokornički čin nego i vrlo plodan oblik molitvenoga razabiranja i prihvaćanja volje Božje. I uvijek polazeći od središta ove vjere da je Gospodin neiscrpni izvor života, vjernik će biti također sposoban odreći se povremeno kruha i drugih proizvoda zemlje koju on obrađuje, bilo da ih posveti Bogu (Izl 22,28-29; Lev 27,30) bilo potrebitima (Pnz 14,29; 16,11; 24,19-21).

Biblijska mudrost o hrani

Svetopisamski učitelji mudrosti izriču pozitivno vrednovanje Božjega dara hrane. Tako Propovjednik piše: „Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života. I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar” (Prop 3,12-13).

Pozitivnom vrednovanju Božjega dara jela i pića biblijska mudrost dodaje savjet zdravoga načela umjerenosti u jedenju kako to ilustrira izreka: „Kad naiđeš na med, jedi umjereno, kako se ne bi prejeo i pojedeno izbljuvao” (Izr 25,16). Osobito je pijenje vina (ili drugih alkoholnih pića) potrebno da bude kontrolirano i ograničeno da se ne izrodi u pijanstvo, ošamućenost i svadljivost (Izr 23,29-33).

Biblijska mudrost daje prednost skromnom objedu u slozi i miru pred obiljem jela u mržnji i svađi: „Bolji je obrok povrća gdje je ljubav nego od utovljena vola gdje je mržnja” (Izr 15,17), „bolji je zalogaj suha kruha s mirom nego sa svađom kuća puna žrtvene pečenke” (Izr 17,1).

Mudrosna pouka dolazi do svoga vrhunca kada poučava da hrana koja uzdržava život vjernika nije toliko zemaljska hrana nego Riječ Božja (Mudr 16,26). Ako materijalna hrana taži glad i produljuje život, mudrost pak daruje besmrtnost (Mudr 8,13.17).

Hrana u poruci proroka

Hrana ima negativno značenje u proročkoj kritici onovremene društveno-ekonomske i političke stvarnosti, a pozitivno u proročkoj najavi eshatološkoga vremena.

Proroci prokazuju teški grijeh raskošnih gozbi bogataša. Ne kritiziraju samo žalosnu neumjerenost u hrani, nego daleko više prekoravaju ponašanje uvredljivo za siromašne ljude (Jr 5,28), jer to što hrani moćnika u stvari je meso njegovih samih sugrađana (Iz 56,11; Ez 22,27; 34,3.10; Zah 11,5;Mih 3,1-3).

Proroci osuđuju osobito pripadnike vodećega društvenog sloja koji ne vode brigu o povjerenom narodu, nego žive lakoumno, goste se i pijančuju: „Jao [vođama naroda koji] … leže na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje;… piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem, al’ za slom [svoga naroda] … ne mare” (Am 6,1.4.6).

Kada govore o novoj stvarnosti budućega, eshatološkoga vremena proroci rabe sliku obilja hrane (Iz 7,22; 30,23-25; Jl 2,23-26). Amos govori da „će orač stizat’ žeteoca”. Izaija najavljuje da „će Gospodin nad Vojskama spremiti svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena” (Iz 25,6), objed tako vitalan da će zauvijek ukloniti smrt (25,8). Jeremija prorokuje obnovu vinograda, uživanje u obilju dobara Gospodnjih (Jr 31,5.12) i sitost naroda saveza (31,14).

Ove pozitivne slike hrane u proročkim govorima su najave Božjega poslanja Riječi (Iz 55,1-3.10-11; Ez 3,1-3; Jr 15,16) i uspostave spasenjske pravednosti (Iz 61,11) i same nazočnosti Gospodnje kao punine života.

Hrana darovana po Isusu

Najvažnija novost je da se trajni spomen Isusove otkupiteljske smrti treba ostvarivati po jedenju kruha i po pijenju vina (Mt 26,26-29), po poslušnom vršenju onoga što je Isus zapovjedio. U sakramentu euharistije propisan je, naime, novi način slavljenja Pashe oslobođenja i otkupljenja, ne više po krvi i mesu jaganjca, nego u nekrvnom obredu, koji okončava krvne žrtve staroga saveza, po savršenom otkupiteljskom žrtvenom prinosu Sina Božjega (Heb 9,12-14). Lomljenje kruha postaje za kršćane sakrament vjere u Krista i ostvarenje autentičnoga bratskog zajedništva.

Prijelaz od „znaka” kruha (Mt 14,13-21; 15,32-39) na označenu „stvarnost” nije lagan (Mk 8,14-21). Zbog toga je Gospodin upozorio mnoštvo koje je bilo nahranjeno umnoženim kruhom: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji” (Iv 6,27).

Ta hrana za život vječni kršćanima je dostupna u sakramentu euharistije, po prihvaćanju Isusove Riječi, koja je duh i život (Iv 6,63), i njegova potpunoga sebedarja (Iv 6,51-57).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Hrana za čovjeka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Značenje riječi slika/ṣelem i sličnost/demut

Hebrejska riječ ṣelem/slika može označavati ne samo sliku nego i kip, odnosno statuu (Ez 23,14) koji imaju funkciju da učine vidljivim ono što je odsutno ili čak nevidljivo (Mudr 14,15-17). Tvrdnja da je čovjek slika Božja (Post 1,26-27) naglašava dakle sposobnost ljudskoga bića da „zastupa” Boga. U Psaltiru termin ṣelem označava čovjeka kao prolazno biće (Ps 39,7). Ipak, ova nijansa značenja ne proturječi tvrdnji da je čovjek slika Božja, nego ukazuje da je ljudsko stvorenje doista slika Božja upravo u krhkosti tijela i u neizvjesnosti povijesti.

Hebrejska riječ demut/sličnost opisuje odnos između dviju stvarnosti, kao što je primjerice odnos između konkretnoga lika i njegova slikarskoga ili terakotnoga predočavanja (Ez 23,15). Kada su dobivali od Boga privilegij osjetilne percepcije nadnaravnih stvarnosti, biblijski pisci su bili prisiljeni reći da to što su vidjeli bijaše „slično” nekoj zemaljskoj stvarnosti (Ez 1,5).

Bog je zacijelo „neusporediv”, ništa se ne može uspoređivati s njim (Iz 40,18; Ps 86,8), pa ipak čovjek nosi u sebi božansko obilježje. Ova privilegirana sličnost između ljudskoga bića i Stvoritelja predstavlja izvorni temelj povijesnoga dijaloga između Boga i čovjeka.

Sličnost Bogu: moć vladanja i spolna razlika

Najava Božjega plana da načini čovjeka na svoju sliku (Post 1,26) izravno je povezana s nakanom da ljudsko biće vlada ribama morskim i pticama nebeskim i stoci i svoj zemlji i svim gmizavcima što puze po zemlji (1,26b.28b). Čovjek je obdaren moću vladanja nad svim drugim živim bićima, a to je vladanje po uzoru na Stvoritelja koji vrši svoju vlast tako da štiti i promiče život svojih stvorenja (Ps 36,7). Čovjek, kao „slika” Božja na zemlji, dobiva dakle zadaću da potpomaže božansko djelovanje naklono prema drugim živućima.

U Post 1,27 najprije je dva puta rečeno da je „Bog stvorio čovjeka/adama na svoju sliku”, bez razlike spola, a potom je navedeno preciziranje različitoga spolnog identiteta: „muško i žensko stvori ih”.

Svaka je osoba, dakle, slika Božja po specifičnom tjelesnom modalitetu i u odnosu prema drugom, drukčijem od sebe. Sirah primjećuje da je Bog stvorio „sve dvostruko, jedno prema drugome”, tako da „jedno drugo izvrsnošću nadmašuje” (Sir 42,24-25). Odnos prema drugom spolu podsjeća na granicu upisanu u tijelu, ali istodobno poziva na zajedništvo iz kojega izvire život i po kojem se ostvaruje važan aspekt postojanja na sliku Božju.

Odnos između slike Božje i čina rađanja potvrđuje nastavak pripovijedanja gdje sveti pisac ponavlja još jedanput da „je Bog stvorio čovjeka … na priliku svoju” (Post 5,1). I ta tvrdnja uvodi događaj ljudskoga rađanja: „Adamu […] se rodio sin (Šet) njemu sličan, na njegovu sliku” (5,3). Ovdje kvalitetu „slike slične” sin dobiva od oca po svome rođenju. Svaki pojedinac ustvari nosi u svome tijelu otisak roditelja. I u toj vrlo kratkoj zabilješci otpočinje put motiva o čovjeku kao „sinu Božjemu” (Lk 3,38) i taj motiv će u Svetom pismu dobiti izvanrednu antropološku i teološku važnost.

Uspostava saveza i sinovstvo Božje

U povijesti spasenja koja otpočinje s Abrahamom vidljive su kvalitete koje čine ljudsko biće sličnim samome Bogu.

Čovjekova sposobnost kao razumnoga i slobodnoga bića da stupi u osoban i povjerljiv odnos s Bogom povijesno je ostvarena u nekim likovima s kojima Gospodin uspostavlja savez: s Noom (Post 9), s Abrahamom (Post 15 i 17) i s njegovim potomcima (Izl 2,24). Nadasve je važan savez koji je Gospodin sklopio s izraelskim narodom (Izl 19–20; Pnz 5), utemeljen na ugovoru (Izl 24,3.7; Pnz 26,17-18) koji, usprkos asimetriji ugovornih strana, pretpostavlja elemente sličnosti i duhovnoga zajedništva.

Jedna od metafora koja opisuje narav toga odnosa jest ona sinovstva: Izrael je naime nazivan „sinom‎”‎ (Pnz 14,1), štoviše ‎„prvorođencem‎” Gospodinovim (Izl 4,22).

Sinovska se narav ostvaruje konkretno kada Izrael imitira Boga. Primjerice, jer je Gospodin ljubio pretke svoga naroda (Pnz 4,37), njihovi potomci su posljedično pozvani da mu odgovore s istim osjećajima (Pnz 6,5). Gospodin je otpočinuo sedmoga dana, stoga i članovi Božjega naroda trebaju činiti isto (Izl 20,10-11). Bog je oslobodio narod iz egipatskoga ropstva, stoga poglavar obitelji treba na dan Gospodnji postupiti na isti način prema svojim podređenima. Sličnost s Bogom ostvaruje se, dakle, u onoj mjeri u kojoj Božji narod slijedi Boga na putu pravednosti (Pnz 6,25) i svetosti (Lev 11,44-45).

Isus iz Nazareta, istinski čovjek i Sin Božji

Sve to što je Stvoritelj htio darovati ljudskome biću ostvareno je u Isusovoj osobi. U Isusu su prisutne sve kvalitete koje stvorenje može željeti i svi darovi koje Bog može udijeliti (Kol 2,3).

Matejevo evanđelje naglašava činjenicu da je Isus „sin Davidov” i „sin Abrahamov” (Mt 1,1). Ovaj „sin” poniznoga i poslušnoga srca (Mt 11,29; Iv 4,34) postaje posrednik i začetnik novoga i savršenijega zajedništva s Bogom.

Evanđelist Luka, pak, smješta Isusa u rodoslovni niz predaka koji seže sve do „Adama, sina Božjega” (Lk 3,38). Tako cijela ljudska povijest, ne samo ona hebrejskoga naroda, ima svoje ispunjenje u Sinu Čovječjemu, koji cijelom čovječanstvu otvara pristup dostojanstvu Božjega sinovstva.

Sve to što je Isus rekao, sve radnje koje je on obavio bile su objava Boga svijetu. Poput Stvoritelja (Post 1,31) i Isus „je sve učinio dobro” (Mk 7,37). Kao Bog Isus je opraštao grešnicima (Mk 2,7.10), kao Bog ustanovio je novi savez (Lk 22,19-20), kao Bog „dahnuo je” u učenike da im dadne Duha (Iv 20,22), kao Bog daruje život vječni (Iv 10,28). Zbog toga apostoli i evanđelisti svjedoče da Isus jest „Sin Božji” (Mk 1,1; 15,39; Rim 1,4), „Jedinorođenac Očev” (Iv 1,18), „prvorođenac” djece Božje (Rim 8,29) i da su Isus i Otac jedno (Iv 10,30).

Poziv na sinovstvo Božje

Isus je pozvao svoje učenike na put savršenosti (Mt 19,21), tj. na puno ostvarenje ljudskoga bića koje treba imati za uzor samoga Boga u njegovoj sposobnosti da milosrdno ljubi: „budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5,48), „budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan” (Lk 6,36). Sličnost s Bogom, upisana u činu stvaranja, ovdje je proširena Isusovim pozivom na ostvarivanje ideala savršenosti i milosrđa Oca nebeskoga.

Isus je također ponudio samoga sebe kao primjer koji treba nasljedovati: ‎„‎učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca‎”‎ (Mt 11,29), ‎„‎primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih‎” (Iv 13,15), ‎„kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge‎”‎ (Iv 13,34; 15,12). ‎Ta „nova zapovijed‎” (Iv 13,34) nije samo moguća (Pnz 30,11-14), nego je postala stvarnost u Isusovu polaganju vlastitoga života, i stoga je inspirativno načelo ljudskoga ponašanja, svijetli je trag koji treba nasljedovati (1 Sol 1,6).

Biti kao Bog, ili biti kao Krist, nije samo propis, niti je jednostavno usmjerenje želje za životom sve više dostojnim čovjeka, nego je to nadasve dar Božje ljubavi izlivene po Duhu Svetomu na okupljenu zajednicu u dan Pedesetnice (Dj 2,1-4). Tako svaki vjernik prima u svoje srce Duha Sina Božjega (1 Kor 6,19; Gal 4,6), da postane suobličen Kristu (Rim 8,29), ‎„zajedničar božanske naravi‎” (2 Pt 1,4), dijete Božje (Iv 1,12) odnosno sin Božji (Rim 8,14-17).

Sinovstvo Božje‎ postaje uistinu stvarnost u onima koji se u vjeri i po krštenju pridružuju Kristu, Jedinorođenomu Sinu Očevu (1 Iv 4,9).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava „Božanski” dah u čovjeku (1.2) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ljudsko biće načinjeno od zemlje

U opisu stvaranja čovjeka u Post 2,4-7 stoji da u početku nije bilo nikakve vegetacije (2,4b-5a). Ta manjkavost obrazložena je nedostatkom kiše i nadasve odsutnošću čovjeka sposobnoga obrađivati zemlju (2,5b). Tako se želi reći da bez čovjeka nemaju smisla druge stvorene stvarnosti. Osim toga, sonorna sličnost između hebrejskih riječi adam/čovjek i adamah/zemlja, upućuje na tijesnu povezanost između čovjeka i zemlje. Ova konstitutivna relacija promatrana je ponajprije u funkcionalnom aspektu (u zadaći obrađivanja), potom je precizirana pomoću upućivanja na podrijetlo čovjeka, ustvrđujući da ga je Gospodin Bog „oblikovao” od „praha zemaljskog” (2,7a). Tako se od početka aludira na prolaznost ljudskoga bića, na njegovu smrtnu dimenziju.

Iako je stvoren od zemlje i načinjen radi nje, ljudsko biće nije slučajno dijete zemlje, jer svoj početak i svoj poziv ima u brižnoj namisli Boga, stvoritelja i spasitelja.

„Božanski” dah u čovjeku

Nakon prvoga čina oblikovanja čovjeka od praha, biblijski opis spominje drugu božansku radnju: „On mu u nosnice udahne dah života (nišmat ḥajjim) i čovjek postane živa duša (nepeš ḥajjah)” (Post 2,7b). Ovaj dah života nije jednostavno disanje koje dopušta ljudskome biću da živi. Činjenica da o životinjama, koje su također oblikovane od zemlje (2,19), nije rečeno da ga posjeduju, vodi čitatelja prema drugom tumačenju: ovaj posebni dah života ustanovljuje temeljnu razliku između životinjskoga svijeta i ljudskih bića. Naime, ljudska bića mogu živjeti samo prihvaćajući božanski dah, i primajući ga ona bivaju promaknuta u jedincat položaj.

Ali i druga obilježja čine ljudsko biće drukčijim i jedincatim u odnosu na ostala stvorenja. Čovjek je, naime, privilegirani sugovornik Božji, čuvar posebnoga poslanja (Post 2,15), posjeduje božanski dar koji ga čini bićem odnosa (2,18.22-24), obdarenoga riječju (2,20.23), slobodom i odgovornošću (2,16-17).

Ljudsko biće između smrtnosti i besmrtnosti

Čovjek je stvorenje u privilegiranoj relaciji sa svojim Stvoriteljem, no on je istodobno nositelj života koji je konstantno ugrožen smrću. Ova dinamička napetost u čovjekovoj konstituciji te pokušaji da se ona pravilnim razumijevanjem razriješi oblikuju i razmišljanja prisutna u biblijskim knjigama, očitujući i razvoj unutar samoga biblijskog shvaćanja.

Knjiga o Jobu. Patnik Job se u dijalozima s trojicom prijatelja bori protiv stvarnosti čovjekove smrtnosti i prolaznosti. Pritom se koriste različite slike da bi se izrekla ova činjenica prolaznosti ljudske egzistencije: čovjekov život je poput daha (Job 7,7.16), cvijet kratkoga trajanja (14,1-2), sjena koja bježi (8,9; 14,2); ljudsko biće ide prema smrti poput oblaka koji nestaje (7,9), njegovi dani prolaze brže od tkalačkoga čunka što se kreće na osnovi (7,6). Patnja je anticipacija smrti i prisiljava čovjeka da se suoči s činjenicom neizbježnoga svršetka vlastitoga životnog puta.

Knjiga Mudrosti. Smrt ipak nije ona koja ima posljednju riječ. Groza koju ljudsko biće osjeća pred neumoljivošću svršetka otkriva ustvari da je ono načinjeno za život. Knjiga Mudrosti, najmlađa starozavjetna knjiga, uočava u besmrtnosti nadu za pravednika.

Za razliku od bezumnika koji se, pod izlikom kratkoće života, odaju lakoumnom uživanju sadašnjih dobara, bez ikakvoga poštivanja siromaha i pravednika (Mudr 2,1-20), istinski mudrac zna da u sebi nosi besmrtni život (3,4). Ugroženi i progonjeni pravednik zna da Bog „ima vlast nad životom i smrću, dovodi do vrata Podzemlja i opet izvodi” (16,13). Naime, „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane… i Podzemlje ne vlada zemljom” (1,13-14).

Knjiga Psalama. Svijest o prolaznosti ljudskoga života u Psaltiru je izrečena u obliku molitve, koja se obraća vječnomu i dobromu Bogu, milosrdnomu za ljudsku slabost. Psalmi često izriču svijest o ljudskoj prolaznosti uz pomoć poetskih slika da je čovjek samo dašak (Ps 39,6-7.12), dah vjetra (78,39), poljska trava i cvijet koji odmah vene (37,2; 90,5-6), nestvarni san (90,5), lagano žuborenje (90,9), sjena koja nestaje (109,23), prašina (103,14), biće koje se vraća u prah (104,29).

Svijest o vlastitoj smrtnosti za molitelja je poticaj da razborito pristupi životu: „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce” (90,12).

Psalmist je svjestan da je slab i smrtan. U tom stanju on izriče svoju tužaljku i svoju prošnju natopljenu suzama (42,4). Kada prijetnja smrti postane stvarnom i neposredno blizu (22,15-16), tada moliteljeva prošnja upućena Bogu postaje ogorčeni „vapaj” (13,2-3; 22,2-3) koji ipak nikada ne prestaje biti pouzdano oslovljavanje (22,23-25) otvoreno za vjerničku nadu da će na kraju pobijediti snaga života dobrohotnoga Boga (116,9).

Ljudsko biće je stvorenje od zemlje, prestrašeno pred smrću, ali je načinjeno za besmrtnost (Mudr 2,23). U molitvi se čovjek otvara obećanju vječnosti jer u ispovijedanju svoje vjere smrtnik se izručuje Gospodaru života (30,4).

Po vjeri u Isusa Krista do punine života

U Isusu Kristu su ispunjena sva starozavjetna obećanja izbavljenja ugroženoga života. Isus je „pohađao” (Lk 7,16) različite oblike ugroženosti ljudskoga života ozdravljajući bolesne (Mk 1,30: ognjica; Lk 14,1-4: hidropsija), vraćajući sposobnosti onesposobljenima: on vraća vid (Mk 8,22-25; 10,46-52), sluh i govor (Mk 7,31-37), liječi paraliziranost ruke (3,1-5), uzetost nogu (2,1-12). On izbavlja iz smrtne opasnosti (Mk 4,35-41), oslobađa opsjednute (5,1-13; 9,14-27).

Čovjeku koji je pogođen patnjom i obeshrabren zbog vlastitih slabosti, Isus je dobrostivo pružao pomoć u tijelu, ali ga je nadasve nanovo oživljavao iznutra: vjera u Krista doista oslobađa od straha (Mk 5,36; 6,50; Mt 10,26.28.31; Iv 14,1.27; Heb 2,15), ispunja osobe nadom i čini ih sposobnima veličati Boga iskreno i neprestano (Mt 9,8; Mk 2,12; Lk 5,25-26).

Isus je čak uskrsavao umrle (Mk 5,35-43; Lk 7,11-17; Iv 11,38-44). Umrloga Lazara povratio je iz groba i po ovom izvanrednom čudesnom događaju uskrsavanja mrtvaca Krist je pokazao da je on „uskrsnuće i život” (Iv 11,25). Na sličan način ozdravljenje uzetoga znak je oproštenja grijeha (Mt 9,1-8), umnažanje kruhova i nahranjivanje mnoštva jest proročka najava samoga dara Krista u njegovu tijelu (Iv 6,51).

„Život vječni” je doista ono što Krist daruje (Mk 10,30; Mt 25,46; Iv 3,15-16.36; 10,28), a ne samo prolazni lijek bolestima ili odgodu tragičnoga završetka života. Oni koji vjeruju u Isusa Krista, raspetoga i u uskrsnuću proslavljenoga, stvarno sudjeluju u njegovu otajstvu života (Rim 6,9-10). Njima je doista dano da ostvare pashalni prijelaz od patničke prolaznosti ovoga svijeta u trajnu radost života vječnoga (Iv 14,3.19; Otk 7,13-17).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Ljudsko biće stvoreno od Boga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.