Što bajka jest, a što nije

Raspravljajući o naravi bajke, Tolkien je odmah odbacio sve one površne elemente koje mi držimo ključnima. Tako prema Tolkienu bajku ne čini sama prisutnost čudnovatih bića s čudnovatim moćima u čudnovatim mjestima. Drugim riječima, maštovito nizanje neobičnosti kao takvo ne predstavlja srž bajke. Zato on u bajke ne ubraja pustolovne priče, znanstvenu fantastiku ili priče utemeljene na halucinaciji ili snovima. Druga stvar od koje Tolkien zazire jest poimanje da je bajka isključivo za djecu. Kako on argumentira, povezanost djece i bajki slučajnost je našega specifičnog društvenog razvoja, te je pogrešno razvodnjavati originale koji su nam ostali. Tolkien to čak smatra podcjenjivanjem djeteta kojem je na kraju krajeva konačni cilj odrasti, te u duhu toga zaključuje kako je bajka vrijedna ako se može čitati i u zreloj dobi.

Nakon što se u svom eseju pozabavio onim što nije bajka, počinje se hrvati s onim što definira bajku. Namjerno kažem da se počeo hrvati jer, kako i Tolkien sam priznaje, bajke zauzimaju prostor koji je teško izraziti. One u svom najboljem izdanju izražavaju snagu i mogućnosti jezika, koji nije tek mehanistički alat komunikacije, nego sposobnost koja stvara sekundarni svijet Vilinja. Prema Tolkienu, pisati bajke znači baviti se sustvarateljstvom jer uzimajući materiju iz primarnoga svijeta, mi maštom i umijećem stvaramo novi svijet bajki u koji ulazimo. Taj svijet ne karakterizira mogućnost njegova postojanja, nego naša želja da taj svijet postoji. To je svijet koji u svojoj čudnovatosti sadrži nešto što ipak duboko progovara našoj ljudskoj naravi. Ovo su sve koncepti koji se ne mogu artikulirati, koliko se mogu doživjeti pri čitanju bajki, no mislim da će nam postati jasniji kada pogledamo Tolkienove razloge za čitanje bajki.

Zašto čitati bajke?

Prva stvar koju Tolkien primjećuje je da ono pročišćava naš pogled na stvarnost. Suvremeni čovjek stvarnost oko sebe uzima zdravo za gotovo i uopće je ne primjećuje. Iskustvo čitanja bajki vraća nam iskonski nevini pogled na stvarnost oko nas. Tolkienovim riječima: Fantazija nastaje od primarnog svijeta, ali dobar zanatlija voli svoje materijale, te ima znanje i osjećaj za glinu, kamen ili drvo koje samo umijeće može dati. Kovanjem Grama otkrilo se hladno željezo; stvaranjem Pegaza oplemenili su se konji, u stablima sunca i mjeseca korijen i stabljika, cvijet i plod pojavljuju se u svoj svojoj slavi.[1]

Ne gledamo li onda drukčije šumicu u blizini kad se sjetimo začarane Šume Striborove? Ne gledamo li drukčije na vatru kad se sjetimo Vjestove svete vatre koja je mučila zlog Bjesomara. Stvarnost biva otkupljena i oplemenjena, i to je točka koju još jasnije poentira engleski pisac Gilbert Keith Chesterton. U svom remek-djelu Pravovjerje (poglavlje Etika Vilinja), Chesterton ukazuje kako bajke upućuju na začudnost postojanja općenito. On ide korak dalje i ustvrđuje sljedeće: Objasnio sam kako su me bajke dovele do dva uvjerenja: prvo, da je svijet divlje i zapanjujuće mjesto, koje je moglo biti puno drukčije, no koji je i dalje divan; drugo da čovjek pred ovom čudnovatom divljinom i divotom treba biti skroman i podložiti se i najčudnijim ograničenjima ove čudnovate ljubaznosti.[2]

Chesterton na svoj dovitljiv način uspijeva ukazati na sposobnost bajke da povrati ontološku zadivljenost čitatelju, a da stvarnosti, Šimićevski rečeno, povrati djevičanstvo prvih dana. On u ovom poglavlju kritizira moderni um koji deterministički i materijalistički pristupa stvarnosti i ne ostavlja prostor kontempliranju i iskrenom divljenju stvarnosti. Kako Chesterton kaže, postojanje je čudesna i nevjerojatna činjenica koje poniznošću i zahvalnošću postajemo svjesni. Poput Tolkiena, on zamjera suvremenoj kulturi što je bajke učinila „djetinjom stvari”. Paradoksalnim obratom, Chesterton ukazuje kako je djetinji duh upravo taj koji treba njegovati u promatranju bajki i stvarnosti. Djetinji duh neopterećen je porocima kao duh odraslih, te je u svojoj srži vitalan i radostan. Prema Chestertonu, takva je i narav našega božanskog Oca: Možda nije automatska nužnost to što čini sve tratinčice sličnim; možda Bog svaku tratinčicu stvara odvojeno, ali se nikada nije zamorio od toga da ih stvara. Možda On posjeduje vječnu potrebu za djetinjstvom; jer mi smo sagriješili i ostarili, i naš je Otac mlađi od nas.[3]

Vratimo se Tolkienu. Prema njemu, druga svrha bajki je bijeg, konkretnije bijeg od iskrivljene stvarnosti koju nam moderni svijet nameće. Sukladno prethodnom osvježavanju i otkupljenju stvarnosti, on drži kako je potrebno posvijestiti temeljnu narav stvarnosti. Modernitet njegova vremena, a pogotovo (post)modernitet našega vremena, osim što je iskrivio prirodu i okolinu u kojoj obitavamo, iskrivio je našu percepciju istih. Bajke nas podsjećaju na temeljne istine postojanja, čak i najfantastičnijim elementima. Primjerice, mi se možemo smijati mladiću koji je očitu guju doveo u svoju kuću i umalo je razorio, no zar nismo doživjeli toliko ovakvih priča u našoj okolini? Ili kada pogledamo zaboravnost Vjestovih unuka i kako su iskrivili dobivenu viziju, nismo li se i mi mogli prepoznati u njima i njihovim greškama?

Sretan kraj

Posljednja velika dobrobit bajki je njihov sretni kraj, utjeha koju Tolkien naziva eukatastrofa. Kako sam Tolkien kaže: To je iznenadna i čudesna milost na čije ponavljanje ne treba računati. Ne poriče postojanje diskatastrofe, tuge i neuspjeha: mogućnost toga je nužna za radost oslobođenja; priječi (unatoč svim očekivanjima, ako hoćete) krajnji poraz i praktički predstavlja evanđelje, dajući prolazni trag radosti, radosti izvan ovoga svijeta, koja je potresna kao žalost.[4]

Sretni kraj u bajkama dakle nije trivijalno podilaženje čitatelju, nego delikatna potvrda krajnje ljudske nade za konačnim otkupljenjem. Kraj u bajci, ako je dobro izveden, potvrđuje mogućnost da dobro pobijedi zlo, da patnja u svijetu uistinu ima svoj konac i da će se svaka suza otrti i svaka bol nadoknaditi. Zato Tolkien pri zaključku svoga eseja, evanđelje naziva konačnom eukatastrofom. U životu Isusa Krista mit i povijest postaju jedno, i sva nadanja bajki u njemu dobivaju konačno ispunjenje. Zato nemojmo trivijalizirati sretne krajeve jer uistinu nose nezamislivu težinu.

Volio bih čitatelja zamoliti da ne uzima ovdje izneseno kao konačne definicije, jer bajke su puno više od onoga što je ovdje izrečeno. One su preuske za širinu bajki te su tek poticaji da ih sami iz ruke uzmete i na svjež način ih pročitate. One nose otajstvenu kvalitetu koja se ne da prispodobiti. Otvorimo li je s djetinjim pouzdanjem, i svijet oko nas bit će plemenitiji i značajniji. Uzmite i vidite sami! Vjerujem da se nećete razočarati!

[1] John Ronald Reuel Tolkien, „On Fairy Stories”, u: Christopher Tolkien (ur.), The Monsters and the Critics and Other Essays,George Allen – Unwin, London, 1983., str. 147.

[2] Gilbert Keith Chesterton, Orthodoxy, John Lane Company, London, 1908., str. 103

[3] G. K. Chesterton, Orthodoxy, str. 107.

[4] J. R. R. Tolkien, „On Fairy Storiesˮ, str. 153.

Objava Ljekovitost bajki pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bajke pripovijeda na hrvatskom i engleskom jeziku te često nastupa u inozemstvu. Renomiranopripovjedačko kazalište Crick Crack Club iz Velike Britanije uvrstilo ju je među deset vrhunskih europskih pripovjedača koje preporučuju za slušanje.

Od 2007. godine članica je Hrvatskog centra za dramski odgoj (HCDO), gdje vodi radionice i seminare za odgojitelje, nastavnike i članove Centra na temu „Pripovijedanje bajki i priča”. HCDO joj je 2024. godine dodijelio nagradu za poseban doprinos dramskom odgoju u Hrvatskoj i „za izniman doprinos razvoju i popularizaciji pripovijedanja kao umjetničke i pedagoške discipline te očuvanju kulturne baštine kroz oživljavanje tradicionalnih bajki i priča”.

Započnimo ovaj razgovor pripovijedanjem. Kada biste pripovijedali priču o sebi, kako bi zvučao njezin početak?

To bi bila jedna dugačka priča, ali bi mogla početi ovim riječima: Bila jednom jedna djevojčica koja je jako voljela bajke… A potom bi se otvorila vrata čarolije.

Odakle Vaša ljubav prema pripovijedanju? Sjećate li ste trenutka kada ste pomislili da bi pripovijedanje moglo biti Vaša profesija?

Sjećam, naravno. Bilo je to za vrijeme rata. Dogodilo se jednom dok sam bila s djecom u skloništu da je granata udarila u zgradu i djeca su počela vrištati, stariji su samo mumljali, a meni je prišla moja najstarija djevojčica, tada devetogodišnjakinja i rekla: Mama, ispričaj nam bajku.Do tada za mene su bajke bile samo nešto intimno što sam dijelila samo s njima svaku večer prije spavanja. Svakih 30 sekundi mogla se čuti eksplozija. Nisam mogla zamisliti taj trenutak intimnosti i pripovijedanje u tom kaosu. Međutim ona je ponovila pitanje: Mama, ispričaj nam bajku. Poslušala sam je naravno, povela sam djecu i neke odrasle u jednu sobicu gdje smo sjeli na podu, na jednu deku i stavili svijeću koja nije tu bila zbog ugođaja, nego zato što je to bilo jedino osvjetljenje. I tada sam počela pripovijedati bajku.

Bilo mi je jako teško gledajući svu tu djecu i promatrajući sve ono što se događa i tada sam shvatila da pripovijedanje pomaže i djeci i odraslima. Iako se pucnjava stalno čula, više nam nije smetala. Ušli smo u drugi svijet. Atmosfera se promijenila, lica su zasjala i osjećali smo se sigurno. Nakon toga nitko se više nije bojao kao prije.

U tom trenutku nisam razumjela, ali sam poslije shvatila i naučila: bajka služi i kao terapija. Bajka je svijet kojem svi pripadamo. I, koliko god to neobično zvučalo, bajka je stvarnost i posebnost svijeta kojemu svi pripadamo.

Tajne pripovijedanja

Razlikuje li se pripovijedanje za djecu od pripovijedanja za odrasle?

Pa razlikuje se, prije svega po izboru priča. Djeci treba pripovijedati bajke koje su njima namijenjene, a prednost je nas odraslih što možemo slušati sve. Kada govorim o bajkama, mislim isključivo na narodne bajke i to kao narodnu tradiciju koja je bila isključivo usmena, govorna. Bajke su se prenosile samo govorom i tek su se pred nešto više od dvjesto godina ovdje u Europi počele zapisivati, zahvaljujući čemu mi danas imamo to narodno blago sačuvano u pisanom obliku. Ali one zapravo i dalje, premda su u pisanom obliku, pripadaju govornoj tradiciji. Znači bajka uistinu živi i stvara se u nama samo onda kada se pripovijeda.

U svojim prapočecima, prije više tisuća godina, bajke su se pripovijedale isključivo odraslima. Čak i npr. Crvenkapica, to su zapravo sve bile priče za odrasle. Tek posljednjih dvjestotinjak – tristotinjak godina počinju se pripovijedati i djeci. Odraslima pripovijedam drukčije bajke nego djeci i bajki za odrasle ima puno, zapravo puno više nego onih za djecu. Osim bajki, odraslima se pripovijedaju i narodne priče. To su one tradicionalne priče koje, za razliku od bajki, nemaju čarobne elemente, ali nose snažnu životnu mudrost.

Koja je tajna dobroga pripovijedanja?

To je vrlo jednostavno kazati, ali teško postići. Cijela tajna pripovijedanja je da dobar pripovjedač mora biti tamo, u priči, u trenutku. To je cijela tajna. Zato često na kraju pripovijedanja pripovjedač kaže: I ja sam tamo bila, medovinu pila, sa usana mi teklo, u usta ne doteklo.

O čemu najviše volite pripovijedati?

Volim pripovijedati bajke, narodne bajke. I narodne priče, naravno, ali i narodne bajke. Nema te bajke za koju mogu kazati: e sad, ova mi je najdraža. Svaka bajka vrijedi. Svaka mi je bajka, onoga trenutka kad je pripovijedam, najdraža. To je tajna bajke. One djeluju kao terapija. I to ne samo za one koji slušaju već i za one koji pripovijedaju.

Često gostujete izvan Hrvatske i pripovijedate u drugim zemljama na engleskom jeziku. Pripovijedate li tom prilikom izvorne hrvatske bajke i priče i kako stranci reagiraju na njih?

Naše bajke također pripadaju europskoj kulturnoj baštini, ali su stranoj publici često manje poznate. Pripovijedam i hrvatske i bosanske bajke (ima prekrasnih bajki bosanskih), kao i druge europske priče, a reakcije su uvijek pozitivne. Publika je očarana, zapravo začarana svim tim našim bajkama koje im se jako sviđaju.

Svake godine, 20. ožujka, obilježava se Svjetski dan pripovijedanja. Kako vi obilježavate ovaj dan?

Pripovijedanjem, naravno. Obično taj dan pripovijedam u knjižnicama ili na posebnim programima i ljudi se vrlo rado odazovu. Jednom se dogodilo, u Zagrebu u jednoj knjižnici, da sam pripovijedala 45 minuta nakon čega su ljudi ostali sjediti, kao da su prošle 3 minute. Onda sam pripovijedala još. Dodatnih sat vremena sam pripovijedala, a oni su i dalje sjedili, kao da vrijeme ne postoji. To pokazuje koliko je pripovijedanje duboko važno svima nama, osobito odraslima. Pripovijedanje nam je svima nešto unutarnje što nas ispunjava.

Važnost pripovijedanja

Zašto je važno pripovijedati bajke i priče?

Zato što danas živimo u vremenu u kojem je sve manje žive komunikacije. Pripovijedanje je dragocjeno samo po sebi, a pogotovo bajke koje u sebi nose mnoge tajne. U najtežim situacijama, čak i u ratu, bajka je donosila olakšanje. Jednostavno, bajke u sebi kriju jednu čudesnu čaroliju, jednu snagu koja nam daje potvrdu onoga što u sebi osjećamo i svijeta kojem pripadamo. Što je to što je u bajkama, a što čini čovjeka tako ispunjenim? – to ostaje tajna samih bajki. Kada nekome zbilja dobro ispripovijedate bajku, nešto se u toj osobi počne događati, nešto se jednostavno mijenja. Možda ne možemo iskazati to riječima, ali možemo prepoznati po razlici između djece i odraslih koji su slušali bajke naspram onih koji ih nikada nisu slušali.

Bajke postoje tisućama godina i još uvijek žive. To nam samo po sebi govori koliko su važne. Ne smijemo ih uzimati zdravo za gotovo niti omalovažavati, kao što ne smijemo omalovažavati ni djecu. Djeca su mali ljudi i sve što im dajemo pripovijedanjem pomaže im da se snađu u ovom svijetu i da postanu bolji ljudi.

Kada govorimo o usmenoj predaji kao načinu očuvanja sjećanja, identiteta i zajedništva, što smatrate njezinom najvažnijom ulogom danas i zašto je važno da ti glasovi ne utihnu?

Sve ono što sam već prethodno navela s naglaskom koliko je važno djeci pripovijedati bajke. One im pomažu u unutarnjem oblikovanju svijeta, osobnosti i povezanosti s našom istinskom prirodom i postojanjem. S vremena na vrijeme čujem kako se netko žali na agresivnost u bajkama. Nekada imam priliku pojasniti neke stvari, ali kada za to nema dovoljno vremena obično jednostavno kažem: Nemojte zaboraviti da narodne bajke nose duboku mudrost i istinu u sebi i da svaki čin ima svoju posljedicu, dobru ili lošu, ovisi o njemu.

Što biste poručili roditeljima, odgojiteljima i svima koji osjećaju da u svakodnevnoj užurbanosti gube prostor za priču i razgovor? Kako u svoj život ponovno vratiti pripovijedanje?

Jednostavno tako da u svakom mogućem trenutku budemo prisutni – ne samo tijelom već i mislima i slušanjem. Jer slušanje je nešto što površno koristimo. Kineski znak za dobro, pažljivo, slušanje sastoji se od tri znaka: uši, oči, srce. Ne zaboravimo na srce, jer i srcem se treba slušati!

Objava Jasna Held: Umijeće pripovijedanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.