Samoubilačka politika otvorenih vrata

Ono čemu danas svjedočimo nije plod slučajnosti, već izravna posljedica duboko pogrešne samoubilačke politike europskih elita. Godinama se pod krinkom humanizma i lažnog progresa provodila agenda nekontroliranog propuštanja masa bez ikakve sigurnosne provjere, uvida u obiteljsku i društvenu pozadinu ili stvarne procjene integracijskih kapaciteta. Europski su lideri svjesno ignorirali elementarna sociološka i demografska pravila, vjerujući da će se milijuni ljudi, odgojeni u radikalno drukčijim društvenim i religijskim sustavima, preko noći transformirati u vjerne građane sekularnih i liberalnih europskih država.

Umjesto obećanog bogaćenja društva, ta je lakovjernost stvorila duboke unutarnje podjele. Dok se domaće stanovništvo suočava s ekonomskim pritiscima i padom opće sigurnosti, javni proračuni troše se na održavanje sustava koji dugoročno destabilizira vlastite temelje. Europa se tako našla u paradoksalnoj poziciji da financira i tolerira rast onih struktura koje otvoreno preziru njezinu kulturu, povijest i način života.

Na ovu zaprepašćujuću sljepoću europskog političkog establishmenta već duže vrijeme upozoravaju i trezveni glasovi s druge strane Atlantika. Među njima se posebno istaknuo američki potpredsjednik J. D. Vance, koji je u svojim istupima izravno i bez uvijanja ukazao na činjenicu da se Europa nalazi na putu svjesnog samouništenja. Vanceova upozorenja kako nekontrolirana imigracijska politika dramatično rastače europsku sigurnosnu, ekonomsku i kulturnu supstancu nisu bila izraz neprijateljstva, već hladna, realpolitička dijagnoza.

Njegove riječi da zapadni saveznici ne mogu dugoročno opstati ako iznutra demontiraju vlastita društva i zakone naišle su, očekivano, na zgražanje u Bruxellesu. No, odbijanje europskih elita da poslušaju takva upozorenja samo potvrđuje dubinu njihove ideološke zanesenosti i nesposobnosti da se suoče s posljedicama vlastitih promašaja.

Koncept „No-Go“ zona i erozija pravne države

Jedan od najizraženijih simptoma ovog neuspjelog eksperimenta jest pojava paralelnih društava unutar europskih metropola. U predgrađima gradova poput Pariza, Londona, Malmöa, Bruxellesa… stvorene su četvrti u kojima europski zakoni, ustavni poredak i tradicionalni način života više ne vrijede. Država je u tim dijelovima de facto kapitulirala.

U tim zonama, koje analitičari s pravom opisuju kao prostor visoke nesigurnosti, državni autoritet slabi do te mjere da se i same snage reda, hitne službe i vatrogasci suočavaju s otvorenim neprijateljstvom, kamenovanjem i nasiljem. Umjesto prihvaćanja vrijednosti društva domaćina – odvojenosti religije od države, ravnopravnosti spolova i individualnih sloboda – u tim se zajednicama otvoreno nameću rigidna religijska pravila, paralelno zakonodavstvo te elementi šerijatskog poimanja društva. To više nije pitanje suživota; to je tiha, agresivna kolonizacija javnog prostora u kojem se europska pravna država povlači pred naletom islamskih teokratskih pretenzija.

Kažnjavanje neistomišljenika

Možda najstrašnija dimenzija ove krize ne leži u samom migracijskom valu, nego u načinu na koji se europski establishment odnosi prema vlastitim građanima. Umjesto preispitivanja pogubnih odluka, političke i medijske elite pokrenule su proces sustavnog utišavanja, pa čak i institucionalnog kažnjavanja svakoga tko se usudi javno progovoriti o štetnosti i posljedicama nekontrolirane imigracije.

Riječ je o klasičnom ideološkom teroru u kojem se opravdani strah, argumentirana kritika i borba za očuvanje vlastitog doma proglašavaju „govorom mržnje“, ksenofobijom ili ekstremizmom. Intelektualci, novinari, ali i obični građani koji upozoravaju na porast kriminala, degradaciju sigurnosti i gubitak kulturnog identiteta, izloženi su javnom linču, gubljenju poslova, cenzuri na društvenim mrežama, pa i sudskom progonu. Kada država počne kažnjavati vlastiti narod zato što želi zaštititi svoju djecu i svoju budućnost, a s druge strane pokazuje neograničenu toleranciju prema onima koji krše njezine zakone i siju nasilje, tada je jasno da je sustav duboko izopačen.

Incidenti koji s vremena na vrijeme probiju zid medijske cenzure služe kao dramatični podsjetnici na dubinu i brutalnost problema. Nemiri i brutalni ulični sukobi, poput onih aktualnih u Belfastu i drugim britanskim te europskim gradovima, jasno oslikavaju eksplozivan potencijal trenutačne situacije. Kada se unutar migrantskih zajednica događaju činovi ekstremnog nasilja – poput stravičnih slučajeva u kojima se mačetama pokušavaju odsjeći glave na javnim mjestima – pita se čovjek gdje je granica. To je manifestacija čistog, neskrivenog barbarstva i potpunog odbijanja osnovnih civilizacijskih i humanih normi.

Ovakvi događaji s pravom izazivaju opravdan strah i ogorčenje među domaćim stanovništvom. Dugotrajno ignoriranje ovih problema od strane vlasti stvara opasnu situaciju u kojoj građani gube vjeru u institucije koje bi ih trebale štiti. U nedostatku odlučnih državnih strategija, tinjajuće nezadovoljstvo i osjećaj ugroženosti neizbježno vode prema točki pucanja – trenutku kada bi mogli započeti otvoreni i masovni sukobi između domicilnog stanovništva i pridošlih islamističkih skupina koje ne žele mir, nego dominaciju.

Huntingtonovo proročanstvo i korijen problema u islamu

U tom kontekstu, teza Samuela Huntingtona o „sukobu civilizacija“ dobiva svoj puni i neumoljivi legitimitet. Huntington je ispravno uočio da će u suvremenom svijetu primarni izvori sukoba biti kulturne i religijske prirode. Korijen problema ne leži u ekonomskoj sferi ili nedostatku socijalnih programa, već u dubokoj, strukturalnoj nepomirljivosti ortodoksnog islama s temeljnim postavkama zapadne civilizacije.

Problem leži u samom poimanju države, društva, ljudskih prava i sloboda unutar islamske doktrine. Dok je moderna Europa izgrađena na postulatima prosvjetiteljstva, odvojenosti Crkve od države, svetosti individualnih prava i slobode govora (uključujući i pravo na kritiku religije), islamski koncept društva ne poznaje takvu distinkciju. Tamo su religija, država, pravo (šerijat) i moral spojeni u nedjeljivu cjelinu koja teži apsolutnoj regulaciji privatnog i društvenog života. Kada se ta dva dijametralno suprotna i isključiva koncepta nađu na istom geografskom prostoru, a pritom jedna strana nema nikakvu namjeru asimilirati se, nego agresivno nastupa s pozicije demografske i religijske ekspanzije, sukob postaje povijesna neminovnost.

Europa se nalazi na povijesnoj prekretnici koja će odrediti sudbinu idućih generacija. Nastavak politike zatvaranja očiju, kapitulacije pred agresivnim zahtjevima islamista te progon i kažnjavanje vlastitih građana koji govore istinu vodi u siguran slom europske civilizacije. U arsenalu kojim se služe zagovornici nekontrolirane imigracije, optužba za takozvanu „islamofobiju“ postala je najmoćnije oružje za onemogućavanje svake trezvene rasprave. No, europska javnost mora prestati uzmicati pred tom manipulacijom jer je riječ o čistoj laži i ideološkoj izmišljotini. Činjenice govore posve suprotno: muslimani u Europi uživaju apsolutno ista građanska, politička i socijalna prava kao i svi drugi stanovnici, a stupanj vjerskih i osobnih sloboda koje imaju na europskom tlu neusporedivo je veći od onoga u zemljama iz kojih su otišli. Nigdje u islamskom svijetu manjinske skupine nemaju ni približno prava kakva islamski migranti uživaju usred Europe.

Stoga, ako kod određenog dijela domicilnog europskog stanovništva i postoji dubok strah i nepovjerenje prema islamu i njegovim sljedbenicima, taj strah nije plod nikakve iracionalne fobije ili predrasuda, već bolnog povijesnog i suvremenog iskustva. Umjesto da se kriju iza uloge žrtve, predstavnici tih zajednica trebali bi se iskreno zapitati zašto je to tako i zašto je više od 95 posto terorističkih napada na europskom tlu u proteklim desetljećima povezano upravo s radikalnim islamom. Strah je u ovom slučaju posve racionalna reakcija na krvavu stvarnost europskih ulica, a odgovornost za takvu sliku leži isključivo na onima koji u ime religije siju teror, a ne na onima koji od tog terora pokušavaju zaštititi svoj goli život i civilizaciju. Zaštita granica, trenutni prekid nekontroliranih migracija, deportacija onih koji ne poštuju zakone i kulturu domaćina, te vraćanje slobode govora bez straha od ideoloških sudova nisu izraz netolerancije niti islamofobija. To je elementarni, legitimni nagon za samoodržanjem. Kao društvo koje baštini kršćanske korijene, povijesno iskustvo i humanističke vrijednosti, Europa ne smije dopustiti da njezina plemenitost bude iskorištena za njezino vlastito uništenje. Vrijeme za politički korektne fraze je nepovratno isteklo; nastupilo je vrijeme za beskompromisnu, odlučnu i samosvjesnu obranu naših obitelji, našeg identiteta i naše slobode.

Objava Samouništenje Europe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.