„Učimo na njihovom primjeru kako svoje životne probleme rješavati snagom svetih sakramenata. Sakrament braka nije tradicija, nego je u njemu snaga za život. U sakramentima je izvorište i snaga u Božju milost koju u njima dobivamo.“, rekao je uz ostalo fra Franjo Dalibor. Prisutne je pozvani da budu zahvalni Bogu za dar zajedništva tih dvoje vjernike, te poručio da im oni budu primjer u životu kako se s pouzdanjem u Božju dobrotu i ljubav mogu rješavati svi problemi i životne poteškoće.

„Neka vam Gospodin dadne snage i hrabrosti da svoj kršćanski život iskoristite za svjedočenje Božje ljubav i dobrote i snage u svome životu do onoga trenutka dokle to Gospodin bude htio“, poručio je na kraju slavljenicima fra Franjo Dalibor.

Uz čestitke uime braće plehanskih franjevaca on im je uručio znakovite darove, krunicu Anici, a Andriji plehansku šljivovicu.

Obnovilo je ovih dvoje slavljenika pod misom svoja bračna obećanja koja su prije 60 godina u istoj crkvi obećali jedno drugome da će ljubiti i poštivati jedno drugo u dobru i zlu.

Poput prave svadbene povorke sedamdesetak ih je isto kako su s automobilima uz zvuke sirena stiglo iz Brezika na Plehan poslije mise krenulo nastaviti slavlje u domu Andrija i Anica u Brezike gdje sada žive u svojoj obiteljskoj kući, koju su obnovili.

Andrija je rođen 12. svibnja 1939. u Brezicima, a Anica 23. ožujka 1939 godine u Zelenikama. Upoznali su se oni na Plehanu na kojem su se u staroj plehanskoj ljepotici – župnoj crkvi sv. Marka Evanđelista i vjenčali, 25. svibnja 1963. godine. Kako su rođeni iste godine obadvoje su tada imali 24 godine te su zajednički život započeli u Brezicima. Trbuhom za kruhom Andrija je poput mnogih otišao na rad u Njemačku. Poslije mu se pridružila i Anica pa su im se djeca rađala u Njemačkoj. Ljubav prema rodnom kraju bila je uvijek prisutna pa su se nakon nekoliko godina vratili u svoje Brezike. Onda je došao i Domovinski rat pa su 1992. poput mnogih i oni morali u izbjeglištvo, prvo u Zagreb, a onda u Njemačku. No čim se moglo Andrija je dolazio u svoj radni kraj i bio prvi povratnik u svom selu. Obnovio kuću pa se sa suprugom 2001. vratio i sada opet žive u svom selu sretno i zadovoljno. Iako slabijeg zdravlja još ponešto i urade na svojoj zemlji. Na upit što je najvažnije za zajednički život u braku obadvoje složno rekoše razumijevanje i praštanje, sve ostalo su sitnice.

Objava U dobru i u zlu već šezdeset godina pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.