Lakmus za vjeru

Psalmist tako moli Boga da razvedri svoje lice, Propovjednik uviđa da i za smijeh mora postojati vrijeme, i Abraham i Sara se smiju u Knjizi Postanka, a i ime njihova sina znači smijeh; nastavno, sv. Klement Aleksandrijski kaže da je smiješenje znak mudrosti, a Ivan Zlatousti da nam je smijeh u naravi i da nipošto nije grešan. Bit je u tome, argumentira autor, da je smijeh povezan s opuštenošću, i da se tjeskoban čovjek smijati ne može – a kršćanin ne može biti zabrinut ako se pouzdaje u Boga; smijeh je tako lakmus papir naše vjere: kako bismo uopće mogli širiti Radosnu vijest ako nismo radosni?

Odilon-Gbènoukpo Singbo stigao je u Hrvatsku iz Benina, nakon djetinjstva i mladosti provedenih u teškom siromaštvu, unatoč čemu se izborio za obrazovanje koje je kulminiralo diplomiranjem i doktoriranjem u Zagrebu, a ovo mu je već peta knjiga. Iako obavlja važne dužnosti – pa je bio, primjerice, sveučilišni kapelan, dok je sad član Senata i predsjednik Etičkoga povjerenstva Hrvatskoga katoličkog sveučilišta – i iako se znanstveno bavi teškim temama poput moralne teologije, transhumanizma, etike tehnologije, umjetne inteligencije i bioetičkih problemima kao što je transrodnost, smatrao je nužnim Hrvatima dati pouku iz veselosti.

Uštogljeni Hrvat

Sasvim ispravno! Veliki filmski redatelj i filmski scenarist Zvonimir Berković bio je 90-ih autor i mnogih šarmantnih kolumni, a u jednoj je napisao da su Srbi Prečani mrgodan narod, uvijek loše volje i s osjećajem da im je učinjena nepravda, zbog čega su skloni ljutnji, ogorčenju i traženju neprijatelja – što znači da su tijekom stoljeća života s Hrvatima poprimili sve njihove loše osobine. Što se mene tiče, za Srbe ne znam, ali za Hrvate je to stopostotna istina. Ne toliko privatno, jer Hrvat se voli šaliti, smije se vicevima i opusti se u dobrom društvu, pogotovo uz jelo i pilo – ali javno je dostojanstven, uštogljen i ne bi se našalio ni da mu život ovisi o tome. A ako mu slučajno kažete nešto smiješno u javnoj prigodi, pogledat će vas kao da ste pali s Marsa.

Antun Gustav Matoš primijetio je to prije više od stotinu godina i zaključio da se radi o ostavljanju dojma: šaljiv čovjek se smatra nepouzdanim, a nepouzdan bi nas mogao izdati, kaže Matoš, i zato se Hrvati klone smijeha u javnosti. To bi moglo biti: mileniji borbe za opstanak, život na rubu balkanske vjetrometine, kada se smrtna opasnost može pojaviti u treptaju oka, zahtijeva neprestanu budnost i točno moramo znati na koga se u tom strašnom času možemo osloniti. Šaljivac, podrugljivac i smiješno spadalo nije traženi oslonac kad se stušti Turčin, Mlečanin, Mađar ili Nijemac.

Deus Ludens

Naš je politički život zato najsličniji sprovodima: ministri i gradonačelnici ukazuju se medijima blijedi i mrki, sijevaju očima, iskrivljuju usta, žigošu neprijatelje, hvale svoja postignuća, ogorčeno odgovaraju na napade i spremno vrijeđaju koga stignu, dok se pred kamerama oko njih tiskaju isti takvi, nalik na ožalošćenu rodbinu na karminama. Mi znamo zašto je to tako: dok se ostavlja ozbiljan dojam, domoljuban i pobožan, mažnjava se lijevo i desno. Hrvatskoj političkoj patetici suprotstavili su se malobrojni, a vjerskoj hrvatski teolog i pjesnik Ivan Golub svojim tezama o tome da je Bog Deus Ludens – Bog koji se igra – a zapravo i Deus Ridens: Bog koji se smije. Ideja je to potekla od nizozemskoga povjesničara umjetnosti Johana Huizinge koji je ustvrdio da čovjeka nije stvorila ni misao (Homo sapiens) ni rad (Homo faber), nego igra, sa svojom spontanošću i kreativnošću. Golub je tu miso protegnuo u teologiju: za njega su radost i igra bili bitni dijelovi božanske naravi, a Bog nije strog sudac, već Bog osmijeha koji se smije s čovjekom, pa i samom sebi; Golub nam je posredovao pozitivnu, blisku i oslobađajuću sliku Boga koji stvara svijet ne samo ozbiljno već i kroz igru i radost.

Ironija i šala

Odilon-Gbènoukpo Singbo krenuo je iz toga smjera, a cilj mu je osloboditi vjernika tjeskobe. Njegovi su savjeti, ma koliko ozbiljni, često izraženi kroz ironiju i šalu: onaj koji vadi trun iz tuđega oka, a ne vidi balvan u svojem – što je i opet šaljiva Isusova prispodoba – čovjek je koji boluje od viška pameti, kao i svi licemjeri; blaženstva su pouzdan vodič do bezbrižnosti; što više cijeniti drugoga, a što manje sebe, pouzdan je vodič za zdrave odnose; bolje je iskoristiti prilike nego poslije za njima žaliti; čovjek koji sebe ne uzima previše ozbiljno, rado će dozvoliti Bogu da mu poremeti planove – kao što će ozbiljan čovjek često Bogu poremetiti njegove naume; općenito je bliskost s Bogom trajni izvor radosti, umjesto da se prepuštamo svjetskim neredima, a u tom odjeljku navodi Ratzingera koji nas upozorava da ne robujemo vremenitom, koje nas proždire.

Autor dijeli s nama i niz životnih anegdota uz koje se možemo nasmiješiti i zamisliti: kad je majci priopćio želju da ode u svećenike, ona mu je odgovorila da to nije zgodno jer su oni mala obitelj, imaju samo sedmero djece, pa neka u svećenike ide netko iz većih familija; jednom je bio mrzovoljan jer je neka žena tražila ispovijed baš u vrijeme ručka, čemu je župnik udovoljio spremno ustavši od stola – da bi sutradan dočuli da je preminula; nije mu se sviđalo da u autu krunica visi s retrovizora samo kao neki talisman pa ju je uzeo da je izmoli, i čim je završio dogodila se strašna nesreća iz koje su čudom izvukli živi glavu.

Dosljedan propovjednik

Kao poseban znak Odilon-Gbènoukpo Singbo doživio je trenutak svoje zabrinutosti na istambulskom aerodromu, gdje ga je u čekaonici uhvatila tjeskoba zbog obveza i odgovornosti koje ga čekaju – i u taj je čas prošla neka putnica s ruksakom na kojem je hrvatski pisalo: Sve će biti dobro. Bog je pun humora, uvidio je, i nikad nas ne napušta; dapače, Sve će biti dobro bio bi zamjenski naslov za ovu knjigu, zaključio je.

Radost je zacijelo povezana s odsutnošću straha, s onim glasovitim Ne bojte se! Ivana Pavla I. – radost zahvalnoga srca, dodao bi na kraju knjige Odilon-Gbènoukpo Singbo. A za kraj ovoga članka mogu reći da sam nedavno imao čast upoznati autora, i da se već nakon nekoliko rečenica vidjelo da je to veseo i srdačan čovjek, spreman svaki čas prasnuti u grohotan smijeh, pa i na vlastiti račun – čime je pokazao da i sam primjenjuje ono što propovijeda.

Mrgudni i jednostrani

Talijanska poslovica kaže da se tri stvari ne mogu sakriti: smijeh, kašalj i trudnoća. Smijeh je uvijek iskren, zato mu nisu skloni prevaranti; naprotiv, ozbiljnost se lako glumi, pa ju preferiraju prevaranti. Humor i jest u tome da sebe ne uzimamo previše ozbiljno, i da svaki predmet vidimo s obje strane. Oni koji misle da svijet ima samo jednu stranu, ili nam tu drugu stranu brane da vidimo, uvijek će biti mrgodni i lupit će nas po prstima na samu naznaku smijuljenja, braneći dostojanstvo svojih institucija. Nepoznata im je radost Radosne vijesti. Ne vjeruju da će bez njihova ozbiljnog angažmana sve biti dobro. Jednostrani ljudi misle da i Bog ima jednu stranu, i to njihovu. I zato bi i njemu zabranili da se smije, a to je najsmješnije od svega.

Objava Afrikanac poučava Hrvate radosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.