Ovim uvodnim riječima želim vas povesti u Keniju, u srce afričkoga kontinenta. Ondje dugi niz godina kao misionar djeluje bosanski franjevac fra Miro Babić, koji je ovu zemlju zavolio kao svoju vlastitu, trudeći se oko duhovne i tjelesne dobrobiti naroda u mjestu imenom Donja Subukia. Nedaleko od spomenute misije, u samoj blizini ekvatora koji po sredini siječe zemaljsku kuglu, nalazi se poznato marijansko svetište Subukia, smješteno na nestvarnih 2500 metara nadmorske visine. Ipak, iz razloga što se nalazi na ekvatoru, klimatski uvjeti su idealni za život. Budući da sam imao priliku s prijateljima iz Hrvatske posjetiti ovo vrelo milosti, želim o njemu napisati nekoliko riječi i donekle ga približiti čitateljima.

Zanimljiva je činjenica da na jeziku Masaija, nomadskoga naroda koji danas živi u Keniji i Tanzaniji, riječ subukia potječe od izraza isupuku što znači uzvišica ili visoravan. Nije potrebno objašnjavati koliko u biblijskoj povijesti, ali u tradiciji brojnih nekršćanskih religijâ brda imaju važno mjesto u vjerskom životu. Tako je npr. u kenijskom narodu Kikuju postojalo vjerovanje da je poznata planina Kenija (Mount Kenya), druga po visini u Africi, bila mjesto gdje je prebivao bog Ngai te su se u svojim molitvama okretali prema ovoj planini.

Kako je nastalo ovo zanimljivo svetište visoko na brdovitoj visoravni središnje Kenije? Sve je započelo nakon što je papa Ivan Pavao II. u dva navrata posjetio Nairobi, glavni grad Kenije. Najprije u svibnju 1980., a zatim u kolovozu 1985. tijekom održavanja Euharistijskoga kongresa. Odmah nakon prvoga posjeta pape odjeknule su diljem zemlje vijesti o ukazanjima Djevice Marije u različitim dijelovima Kenije. Među njima su bila i ukazanja u školskom centru Mogomano u župi sv. Ivana Evanđelista Subukia na području biskupije Nakuru, u vremenu od 29. kolovoza do 28. kolovoza 1984. Premda ni u Subukiji, ni u drugim dijelovima Kenije nisu nikada provedena službena ispitivanja o vjerodostojnosti ukazanja, rezultat svega bio je veliki porast pobožnosti u narodu, osobito molitva svete krunice. Već 1984. Biskupska konferencija Kenije razmišlja o ideji izgradnje jednoga središnjeg marijanskog svetišta, a kao najprikladnije mjesto uzima se biskupija Nakuru, smještena u srcu Kenije. Kada je 1985. papa Ivan Pavao II. ponovno posjetio Keniju, okupljeni biskupi upoznali su ga s pojavom brojnih ukazanja diljem zemlje zatraživši njegovo mišljenje o ovim događajima. Papa im je također savjetovao kako bi bilo najbolje izgraditi jedno zajedničko nacionalno marijansko svetište u kojem bi se gajila i promovirala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji.

Tako je u prvim počecima na rubu župe Subukia, u mjestu Munanda, nastalo skromno svetište u kojem je otac Jones, član misijskoga Društva sv. Patrika i tamošnji župnik, postavio mali kip Djevice Marije donesen iz Irske. Na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza 1987. na početku marijanske godine, biskup biskupije Murang’a u nazočnosti brojnih vjernika blagoslovio je malo svetište u Munandi. U svibnju 1989. biskupija Nakuru je odlučila, zbog velikoga priliva vjernika, da svetište treba graditi na prostranijoj lokaciji. Tako je kupnjom zemljišta po izrazito niskoj cijeni svetište započelo svoj život na mjestu gdje se nalazi danas. Otac Jones bio je 1991. imenovan čuvarem Sela Marije Majke Božje, što je i službeni naziv svetišta. Odmah su započeli radovi krčenja šume, ograđivanje cijeloga prostora i izgradnja skromnih objekata. Nakon spomenutoga misionara čuvar svetišta od 2001. do 2006. bio je otac Ruiru, a nakon toga brigu o Gospinu selu po želji mjesnoga biskupa preuzimaju franjevci konventualci. Tada nastaje najveći zamah u građevinskom smislu, osobito kada 2008. brigu o svetištu sve do današnjega dana preuzima poljski franjevac fra Kazimerz Szulc. Po njegovu nacrtu započeta je i još se uvijek gradi predivna crkva koja je popločana kamenom koji dolazi iz hrvatskoga kamenoloma u istarskom Pazinu. Značajan datum u povijesti svetišta svakako je 8. prosinca 1991. na svetkovinu Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije. Naime, u predvečerje ove svetkovine radnici su iznad svetišta krčili šumu, otprilike na 2700 metara nadmorske visine. U jednom trenutku opazili su vlažni dio zemlje. Kada su zakopali malo dublje, pojavio se izvor bistre vode koji ne prestaje teći sve do današnjega dana! Pronalazak ovoga izvora smatran je uistinu velikim čudom i ne bez razloga uspoređen s onim u francuskom Lourdesu. Danas je iznad originalnoga izvora podignuta mala kapelica dok voda s izvora teče do tri niža bunara: jedan je za piće, drugi za pranje ruku, a u trećem je moguće posve uroniti se u vodu. Od crkve do izvora vodi staza duž koje su postavljene postaje križnoga puta. Narod ovu vodu smatra ljekovitom i postoje mnoga svjedočanstva čudesnih iscjeljenja korištenjem vode s Marijina izvora. Jedan od dokumentiranih slučajeva je ozdravljenje Helmuta Manga, njemačkog arhitekta koji je radio u Keniji. On je u znak zahvalnosti dizajnirao i dao postaviti bijeli križ koji i danas bdije nad krajolikom ovoga predivnog svetišta u srcu Afrike. U sklopu nedovršene crkve nalazi se i kapelica trajnoga euharistijskog klanjanja, a u kripti i predivna kapelica posvećena sv. Franji Asiškom.

Objava Nježna Majka afričkoga naroda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U ime Ministarstva ugovor je potpisao ministar Gordan Grlić Radman, a u ime Humanitarne udruge Srce za Afriku predsjednica Maja Sajler Garmaz.

Provedba projekta započinje 1. travnja 2026. godine i trajat će godinu i pol dana. Projekt će se provoditi uz financijsku potporu Ministarstva u iznosu od 84.900 eura bespovratnih sredstava.

Nastavak povjerenja

Ovo je drugi put da je naš rad prepoznat i podržan od strane Ministarstva, nakon uspješno završenog projekta „Skrojimo ženama u Zambiji bolju budućnost“, koji je proveden u predviđenom roku te dobio pozitivnu ocjenu nakon službenog nadzora na terenu.

Na svečanosti potpisivanja ministar Gordan Grlić Radman zahvalio je organizacijama civilnog društva na predanom radu, istaknuvši kako njihov angažman doprinosi izgradnji snažnije globalne zajednice te kako hrvatska službena razvojna pomoć kroz njihove projekte ostvaruje konkretne i dugoročne učinke.

Za nas ova potpora znači potvrdu odgovornog rada na terenu, transparentnog upravljanja sredstvima i stvarnih, mjerljivih rezultata.

Pred nama je osamnaest mjeseci rada, suradnje i rasta. Svjesni smo da svaki potpis na papiru za nas znači nešto puno veće: konkretne stolice na kojima će djeca sjediti, učiteljice koje će poučavati s više znanja i samopouzdanja te male ruke koje će kroz igru učiti o svijetu.

Projekt donosi sustavno jačanje vrtića u Mwakapanduli kroz:

• edukaciju odgojiteljica u pedagoškim vještinama
• primjenu didaktičke opreme u radu s djecom
• učenje engleskog jezika kao službenog jezika Zambije
• osiguravanje trajne opreme – stolova, stolica, ploča i pribora

Posebna vrijednost projekta je međunarodna suradnja i mentorstvo, kao i digitalno povezivanje s vrtićima u Hrvatskoj kroz zajedničke aktivnosti i razmjenu iskustava.

Ovo prije svega znači novu priliku za djecu u Mwakapanduli. Jer kada osnažimo učiteljicu – osnažujemo generacije.

(Udruga „Srce za Afriku“)

Objava Potpisan ugovor o financiranju novog projekta u Zambiji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U selu do kojega vodi duga prašnjava cesta, gdje su ljudi živjeli bez osnovne infrastrukture, danas polako raste zajednica koja diše kao jedna obitelj. Ovdje polako raste nešto što mogu nazvati domom. I nije to samo naš novi samostan, ni vrtić koji svakoga jutra ispuni dvorište smijehom 150 mališana, ni škola šivanja, crkva, bunari, mlinovi, ni struja koju smo nedavno doveli. To je prije svega zajedništvo – ono koje živimo s ljudima. 

Sve to ne bismo uspjeli bez ruku i srca Humanitarne udruge Srce za Afriku i svih dobrih ljudi iz BiH, Hrvatske i cijeloga svijeta koji godinama pomažu naše projekte, najprije u Ruandi, gdje smo zajedno izgradili cijeli školski kampus, a sada i u Zambiji. I svaka učionica, svaka klupa, svaki obrok koji djeca ovdje prime nosi trag njihove ljubavi. U Mwakapanduli je, uz donacije i zahvaljujući zajedničkom radu, od ljeta 2022. do danas izgrađeno i pokrenuto:

– samostan svetoga Franje
– crkva pod krovom (čeka unutarnje uređenje)
– vrtić i škola krojenja i šivanja
– škola opismenjavanja
– tri bunara
– zgrada s mlinovima
– dovedena struja
– podijeljeno više od 150 tona hrane tijekom teških suša.

Sve to nije tek projekt – to je odgovor na molitve, na potrebe i na živote ovih ljudi.

Glasovi budućnosti

Ovdje svako jutro započne jednako – radosnim dječjim glasovima koji trče prema vrtiću, mladih koji dolaze u školu šivanja, topotom nogu koje nose život, nadu i budućnost. I dok gledam tu djecu i mlade kako s radošću dolaze po nova znanja, znam da sve što radimo ima smisla. 

U svim ovim godinama, prvo u Ruandi, a sada i u Zambiji, naučio sam da je ključ u obrazovanju. Do današnjega dana kroz naše škole prošlo je nekoliko tisuća mladih, a svaki od njih nosi svoju priču nade. U Ruandi je više od 95 posto naših učenika pronašlo posao odmah nakon završetka školovanja. Krojači, zidari, električari, vodoinstalateri, zavarivači, stolari, informatičari… mladi ljudi koji su, zahvaljujući stručnom obrazovanju, dobili priliku koju njihovi roditelji nikada nisu imali. Danas žive dostojnije, pomažu svojim obiteljima, školuju mlađu braću i sestre, i tako lanac dobra nastavlja dalje. To je najbolji dokaz da ulaganje u čovjeka nikada ne ostaje samo na jednoj osobi – ono se širi, raste i vraća višestruko.

U studenome su nas posjetila moja subraća: fra Janko Ćuro, vikar Provincije Bosne Srebrene, mons. Luka Tunjić, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH i fra Stipan Radić, gvardijan Franjevačkoga samostana svetog Ante, Sarajevo te ravnatelj PMD-a za Vrhbosansku nadbiskupiju. Njihov dolazak našoj je maloj zajednici bio pravi blagoslov. Vidjeti njih trojicu kako razgovaraju s djecom, ulaze u svaku kuću u kojoj su ih ljudi poželjeli primiti – bio je to prizor koji me podsjetio koliko Crkva uistinu postaje dom gdje god dođeš, ako dođeš otvorena srca. Njihov posjet nije bio samo simboličan; bio je to znak da nismo sami, da nas Crkva prati, nosi i blagoslivlja.

Prvi franjevački samostan

Ove godine Bog nas je obdario posebnim darom: blagoslovili smo naš samostan svetoga Franje – prvi franjevački samostan u povijesti Zambije. Blagoslov je predvodio nadbiskup Bosene, mons. Gian Luca Perici, apostolski nuncij u Zambiji i Malawiju, a nakon blagoslova započela je procesija prema našoj višenamjenskoj dvorani, gdje smo slavili svetu misu. Uz mještane, došli su i mnogi gosti: uz spomenute fra Janka, fra Stipana i vlč. Luku, došli su i počasni konzul Republike Hrvatske u Zambiji, Milan Trbović; Dario Paviša, tajnik apostolskoga nuncija u Zambiji i Malawiju; Matthias Kule, provincijal istočnoafričke Provincije svetoga Franje; fra Džoni Dragić, župni vikar samostana u Širokom Brijegu, stručnjakinja za kurikul u školi krojenja, Valerie Kae Ken iz Kanade; predsjednica Humanitarne udruge Srce za Afriku, Maja Sajler Garmaz; naša fotografkinja Emica Elveđi te brojni drugi uzvanici i mještani Mwakapandule. 

Crkveni zbor učinio je misu pravom afričkom radošću – pjesmom, plesom i bubnjevima koji kao da su udarali zajedno sa srcima svih prisutnih. 

Nuncij je iskreno rekao koliko ga se dojmio trud uložen u samostan u mjestu koje je donedavno bilo tek točkica na karti. Počasni konzul Trbović nadodao je da ovaj samostan stoji kao svjedočanstvo predanosti i ustrajnosti, dok je fra Janko lijepo podsjetio da franjevci „ne biraju utabane putove – nego stvaraju nove, često tamo gdje ih nije bilo”. 

Bilo je pjesme, plesa, molitve… sve ono što Afrika nosi u sebi i što ju čini tako jedinstvenom. Osjetio sam koliko je važno što smo ovdje – ne da bismo donosili naš svijet, nego da bismo primili njihov. I zajedno s njima gradili novi. 

Rađanje Crkve

A onda, početkom prosinca, još jedan veliki dar – inauguracija nove župe Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Mwakapanduli. Do sada smo pripadali župi Liteta, a sada smo, uz dopuštenje Crkve i podršku biskupa, započeli živjeti kao samostalna župna zajednica. Svečanu misu predvodio je biskup mons. Clement Mulenga, a među uzvanicima bio je i fra Matthias Kule, provincijal istočnoafričke Provincije svetoga Franje. Crkva je bila prepuna iako još uvijek nije dovršena. Zidovi su goli, pod je betonski, ali u toj jednostavnosti osjećala se svetost prostora. Žene su pjevale iz svega glasa, djeca plesala, muškarci udarali u bubnjeve – sve je bilo prožeto radošću što napokon imamo svoj duhovni dom. Za prvoga župnika imenovan je fra Amos Daniele Mwale iz Malawija, moj subrat koji je tek nekoliko mjeseci s nama, ali se lijepo uklopio.

Toga dana mislio sam na sve vas koji godinama pratite i podupirete naš rad. Na svaku ruku koja je donirala, svaku molitvu koju ste izrekli, svaku riječ podrške koju ste poslali. Jer bez vas bi mnoge od ovih priča ostale samo na papiru. Ovdje ljudi nemaju puno, ali imaju srce koje se zna radovati i zahvaljivati, i to svaki dan iznova potvrđuje koliko je dobro ulagati u čovjeka. 

Sve ovo što gradimo nije djelo pojedinca. To je djelo zajedništva. Jer koliko god mislili da mi donosimo njima, vjerujte, oni nama daju još i više. Daju nam vjeru, poniznost, radost i jednostavnost koja vraća mjerilo onome što je zaista važno. Molim Gospodina da blagoslovi sve vas koji nas pratite. A mi ćemo ovdje nastaviti živjeti, raditi, graditi i vjerovati – jer u Mwakapanduli se danas rađa Crkva, malo-pomalo, čovjek po čovjek, srce po srce. 

Pred nama je još puno posla – najveći izazov tek je pred nama: izgradnja osnovne škole, ali o tome ću vam opširnije pisati u sljedećem broju Svjetla riječi.

* * * * *

Svi iz Hrvatske i Europe koji nam žele pomoći, donaciju mogu uplatiti na naš IBAN u Addiko Bank: HR77 2500 0091 1013 6645 3
PRIMATELJ: Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek
OPIS PLAĆANJA: donacija
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.
Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Svi iz BiH koji nam žele pomoći, donaciju mogu uplatiti na naš račun u ASA bank:
1340011130054150
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
PRIMATELJ: Srce za Afriku, Školska 2, Orašje
OPIS PLAĆANJA: donacija

Hvala vam od srca na svakoj vašoj pomoći!

Objava Mwakapandula – gdje se rađaju Crkva i zajedništvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Ivica, koji je nakon služenja u Ugandi i Ruandi u Zambiju došao u lipnju 2022. godine, započeo je svoj rad u Mwakapanduli na potpuno obraslom zemljištu, dvadesetak kilometara od prve asfaltirane ceste. Prvo je trebalo raskrčiti teren, a zatim izgraditi samostan kako bi zajednica franjevaca mogla zaživjeti. No njegov rad tu nije stao. Zahvaljujući donacijama dobrih ljudi iz Hrvatske, BiH i cijelog svijeta, fra Ivica je izgradio i crkvu (koja čeka unutarnje uređenje), višenamjensku dvoranu u kojoj već djeluju vrtić, škola krojenja i šivanja te škola opismenjavanja za mještane. Prokopana su tri bunara, izgrađena je zgrada s mlinovima, uvedena je struja, a zbog velike suše posljednje dvije godine podijeljeno je više od 150 tona hrane najugroženijim obiteljima.

“Fra Ivice, rekao si da si izgradio samostan… i još nešto iza. A to ‘iza’ je pravo čudo.”

Fra Janko Ćuro nije krio svoje oduševljenje viđenim:

“Iznenađen sam koliko je toga napravljeno u tako kratkom vremenu i kako je ova zajednica dobila priliku za dostojanstveniji život. Zahvaljujem Bogu što im je poslao našega fra Ivicu – čovjeka koji se nesebično odaziva pozivu brige i ljubavi, posebno prema onima u najvećoj potrebi. Fra Ivičini talenti, iskustvo i neumorno animiranje dobročinitelja učinili su doslovno čudo u siromašnoj Mwakapanduli. Bila je to u početku kap koja je načinila široke krugove vjere i radosti. Kad nas je pozivao, rekao je da je ‘izgrađen samostan i još nešto iza’ — a to ‘nešto iza’ pokazalo se kao čudesan rad, nezamisliv za ovo područje.”

“Moje znanje o misijama nije ni blizu stvarnosti koju sam ovdje vidio.”

Mons. Luka Tunjić je istaknuo važnost iskustva posjete Mwakapanduli:

“Iako se godinama bavim misijskim djelovanjem i surađujem s našim misionarima, posjet fra Ivici otvorio mi je oči. Ovdje sam shvatio da ono što znam o misijama nije ni blizu stvarnosti. U kratkom vremenu napravio je pravo građevinsko čudo, ali nadasve čudo nade, vjere i ljubavi. Ovo iskustvo me vraća na bitno — da molim Duha Božjega da omekša srca nas, zapadnjaka, koji smo opterećeni stvarima koje nam u biti ne trebaju. U ovim uvjetima osjete se tuga i nepravda, ali i ponos što pripadamo Crkvi koja je rodila toliko divnih misionara – hodočasnika nade, kakav je i fra Ivica.”

“Ne daj mu ribu — nauči ga pecati.”

Fra Stipan Radić naglasio je fra Ivičinu jasnu životnu vodilju:

“Ne daj mu ribu – nauči ga pecati. Fra Ivica neumorno ulaže u obrazovanje mladih i izgradnju vrtića i škola jer zna da jedino tako zajednica može ojačati svoj život i stvoriti si bolju budućnost. Ne zanemarujući evangelizatorski učinak Božje riječi i u tu svrhu gradeći crkve i kapelice, fra Ivica svoju pozornost usmjerava na odgoj i obrazovanje djece i mladih. U svemu nastoji uskladiti različitosti kulture i običaja, a njegov rad pokazuje da je to moguće. Hvala mu na tome.”

Terenski obilazak sela — susreti koji se ne zaboravljaju

Tijekom višednevnog boravka naši gosti obišli su selo, ambulantu, bunare, posjetili nekoliko obitelji u njihovim domovima i s mještanima dijelili jednostavne, svakodnevne trenutke života u Mwakapanduli. Posebno su im se urezali susreti s našim vrtićarcima — dijelili su obroke, jeli zajedno, družili se i igrali.

Upravo u tim trenucima, kažu, najdublje se razumije smisao misije.

“Neke stvari se ne mogu prenijeti. Moraš doći i osjetiti.”

Iako se trudimo prenijeti sve što se u misiji događa, bilo kroz tekst, bilo kroz fotografije i društvene mreže — tek dolaskom u Mwakapandulu postane jasan razmjer siromaštva, realnost života i dubina onoga što je ovdje u tako kratkom vremenu učinjeno. A ondje, usred prašine i skromnih kuća, najjasnije se vidi i ono što je najvažnije — koliko dobro može promijeniti svijet.

Nakon Mwakapandule — srce više nije isto

Zato se iz Mwakapandule ne vraća samo s uspomenama — nego s promijenjenim srcem.

(Udruga Srce za Afriku)

Objava Fra Janko Ćuro, fra Stipan Radić i mons. Luka Tunjić posjetili misiju fra Ivice Perića u Mwakapanduli pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kada ste prvi put krenuli u misije i što Vas je potaknulo da se posvetite službi u najsiromašnijim državama svijeta?

Dugo je u meni tinjala želja da budem fratar. Unatoč tome, nakon srednje škole upisao sam ekonomski fakultet. Negdje u proljeće 1978. godine, sveta Majka Terezija posjetila je Sarajevo, gdje sam studirao, te je s misionarom slugom Božjim Antom Gabrićem iznijela svoje svjedočanstvo u prepunoj katedrali Srca Isusova. Nakon tog susreta, još sam više i češće razmišljao o fratarskom pozivu. Dok konačno na trećoj godini ekonomije nisam prelomio i odlučio – idem na teologiju i u fratre. A sve to je nekako vodilo mome misionarskom pozivu, pomaganju siromašnima, djeci, nemoćnima. Kad je, nakon završene teologije, ređenja, odrađenih priprema i učenja engleskog jezika, došlo vrijeme da krenem u Afriku, nisam htio ništa čitati o Africi jer sam želio sve to doživjeti, onako, u originalu. Znao sam da ću, ako bilo što budem čitao, otići s nekim stavom koji će mi biti ‘nametnut’. A moja je želja bila upoznati Afriku onakvu kakva jest. Na licu mjesta. Kao jedan od Afrikanaca.

Kako su izgledali prvi misionarski dani? Prvih trinaest godina proveli ste u Ugandi?

Tako je. Moja prva misija bila je u Ugandi, ali kad sam sletio u Afriku, prvo sam otišao u Ruandu posjetiti fra Vjeku Ćurića i fra Peru Vrepca, koji su tada bili u Kivumuu te dom Sebastijana Markovića koji je bio u Kigaliju. Vrijeme će pokazati kako će upravo moje prijateljstvo s velikim fra Vjekom uvelike utjecati na moj misionarski put.

Uganda i Ruanda bitno su se promijenile u odnosu na vrijeme kad sam došao. Rado se prisjetim tih mojih prvih misionarskih dana, kad u selu oko sebe vidiš samo par kolibica. A kad padne noć, nigdje svjetla, osim malih vatrica pred kolibicama gdje se kuhala večera i to kod onih koji su imali što za skuhati. Danas kad pogledaš oko sebe u selu, teško je vidjeti zemljište bez kućice, a na večer gori svjetlo, jer sad već brojne kuće imaju i struju. U Africi sam bio 21 godinu bez struje i iako nije bilo lako priviknuti se na takav život, sad ga se prisjećam sa sjetom. Teško sad možete vidjeti svjetlo od vatre kad se sprema večera, a i pjesme se ne čuju kao što su se nekada čule kad nije bilo struje i kad se kuhala večera. Uz pripremu večere mogla se čuti pjesma sa svih strana. Došla struja, nesta pjesme.

Na mome putovanju sa fra Tomom Anđićem, koji je tada bio u Ugandi, od aerodroma iz Entebbea do Mbarare, što je nešto više od 300 kilometara, mogle su se vidjeti samo kuće ispred kojih su se prodavali mrtvački lijesovi. U Europi se u to vrijeme tek počelo govoriti o AIDS-u, dok je u Africi to već naveliko bila stvarnost i bolest od koje se svakodnevno umiralo. Uganda je u to vrijeme bila još dobro uništena od 40-godišnjeg rata, koji je završio četiri godine prije moga dolaska.

Prva župa u kojoj sam radio bila je Kashekuro, udaljena 50 kilometara od Mbarare. Lijepo je bilo raditi na selu, ljudi su bili susretljivi, otvoreni i opušteni i sve ih je zanimalo. Dosta su propatili u vrijeme rata i nama je bilo puno lakše raditi s njima jer smo bili stranci, pa su imali više povjerenja u nas nego u domaće svećenike. Najviše smo tada radili u pastoralu, jer je to bilo dosta zapostavljeno zbog rata, a i nedostatka svećenika. U to sam vrijeme radio s jednim Amerikancem, koji je prije dolaska u Ugandu bio misionar 25 godina u Brazilu. Župa nam je bila dosta prostrana, imali smo 25 filijala. Pokrenuli smo i dosta katoličkih grupa: Marijina legija, Klanjatelji srca Isusova i razne katoličke udruge za mlade. Isto tako smo imali dosta dobre pjevačke zborove i razne sportske klubove.  

Tu sam ostao do veljače 1995. godine, nakon čega sam prešao u selo Rushooku. Novo mjesto, novi izazovi. U ovome novome mjestu trebalo je opet sve pokrenuti ispočetka. Izgradili smo župnu kuću, crkve, ambulantu, a istodobno nismo smjeli zapostaviti pastoralni posao. Došlo nas je pet fratara i posao je bio podijeljen tako da su oni radili s raznim grupama, a ja najviše s katehistima, jer ih je trebalo spremiti za nedjelje za one filijale na koje nisam mogao doći. I u ovoj smo župi imali 25 filijala. Mnogi dijelovi bili su jako zapušteni, tako da u nekim filijalama nisu vidjeli svećenika godinama. Posebno je bilo lijepo kad su se pripremale neke procesije ili slično, a najsvečanije je bilo za Veliki petak kad je put križa išao od jedne od filijala do crkve – u njemu su svi sudjelovali, katolici, protestanti, muslimani – svi su nosili križeve i sve se završilo na misnom slavlju u župnoj crkvi.

U Ruandu ste došli na mjesto ubijenoga hrvatskog misionara o. Vjeke Ćurića?

Dok sam još bio u Kashekuru, u travnju 1994. godine izbio je krvavi rat u Runadi. Trajao je kratko, ali je u četiri mjeseca pobijeno milijun ljudi. Posljedice su bile strašne i neshvatljive. U tom bezglavlju strahota, naš fra Vjeko Ćurić ostao je cijelo vrijeme u Ruandi. O fra Vjekinoj ulozi u ruandskom genocidu i poraću trebalo bi stalno govoriti, jer njegova djela bila su nevjerojatna. Bio je jedini bijelac koji je ostao u Ruandi tijekom pokolja i aktivno sudjelovao u spašavanju stotinjak tisuća ljudi od sigurne smrti. Pritom je riskirao svoj život, ali nije htio uzmaći ni milimetar od zadaće spašavanja, što je postala njegova ratna misija.

Često sam dolazio k njemu dok je bio živ. Nedjeljom završim mise, sjednem na motor te ravno za Ruandu kod fra Vjeke. Jednu večer, oko tri sata ujutro, budi on mene i govori mi –  Odvedi ovog momka u bolnicu. Momak je bio prostrijeljen na tri mjesta, s desne strane trbuha. Bježao je od vojske koja ga je gonila. Kad sam odvezao momka, na povratku pitam fra Vjeku što će reći ako saznaju da pomaže nekome iz plemena koje je činilo genocid, a on mi kaže – Ja samo pomažem čovjeku u potrebi.

I tako je to trajalo do njegova ubojstva 1998. Svoj život nesebično je posvetio služenju drugima no, na žalost, u tom teškom razdoblju ruandskog poraća fra Vjeko je ubijen u 41. godini života ispred crkve sv. Obitelji u Kigaliju, a ubojica do danas nije otkriven. Pokopan je u Kivumuu, u crkvi koju je izgradio zajedno s vjernicima.

 Osim što ste ga naslijedili, nastavili ste i njegov rad. Sigurno ste nailazili na brojne izazove i opasnosti…

Nakon fra Vjekine smrti, župa Kivumu ostala je bez čovjeka koji ih je učio kako graditi bolji život, a njegov san o izgradnji škola i školovanju siromašne djece u župi Kivumu ostao je nerealiziran. Vrijeme kao da je stalo. Nitko nije imao hrabrosti doći i preuzeti župu Kivumu, pa sam se ja prijavio. U toj poslijeratnoj situaciji čuo sam mnoge priče. Ljudi su imali potrebu pričati o onome što su vidjeli i doživjeli. Vidjeli su puno zla, mnogima su stradale cijele obitelji, ali nisu zbog straha to imali s kim podijeliti. Zato su na nas strance gledali kao potencijalne sugovornike kojima su mogli otvoriti dušu.

Moj cilj bio je u Kivumuu nastaviti slijediti san našeg fra Vjeke te siromašnoj djeci omogućiti da idu u školu i da svaki dan jedu barem jedan topli obrok. U to vrijeme u Ruandi je bio policijski sat i nakon šest na večer nije bilo kretanja, samo je danju bilo sigurno putovati. Policija je stajala na svakom koraku, naoružani kalašnjikovima. Često se događalo da čujemo pucnjavu, tako da smo zalijegali na pod. Nije bila rijetkost da je onaj ili ovaj župljanin ‘samo’ nestao. Poštovao sam pravila tako da nisam dolazio u neke posebno opasne situacije…

U devetnaest godina djelovanja u Ruandi puno ste toga dobroga napravili na duhovnom, humanitarnom, obrazovnom i kulturnom planu.

Prvo sam, nakon dolaska u Kivumu i preuzimanja župe, pokrenuo strukovnu školu Centar „Otac Vjeko“ koja je imala samo tri odjeljenja – za krojače, zidare i stolare. Želja mi je bila izgraditi i opremiti moderan školski centar, no znao sam da je riječ o golemom ulaganju. Trebalo je zatvoriti financijsku konstrukciju, naći donatore, pronaći ljude koji će pratiti naše projekte i to ne jednokratno, nego dugoročno. Jer, nije trebalo samo izgraditi školu, nego i osigurati školi pokrivanje redovitih troškova: za školsko osoblje, za školski pribor, materijale za praksu, za hranu za učenike, za funkcioniranje školske kuhinje.  

A onda su u siječnju 2007. godine u Kivumu prvi put došli Maja i Željko Garmaz, bračni par iz Osijeka. Njihov dolazak donio nam je veliko prijateljstvo, a oni su se u Kivumu počeli vraćati svake godine tražeći najbolji način kako animirati ljude da pomognu u provedbi naših projekata. Iz toga našeg prijateljstva izrodila se Humanitarna udruga „Srce za Afriku“, putem koje su počeli skupljati donacije za Centar „Otac Vjeko“, a krajem 2011. godine izdali su i knjigu o mome misionarskom radu „Naš čo’ek u Africi“, koja je prodana u nevjerojatnih 6000 primjeraka i donijela nam, jer su se odrekli čitave zarade od knjige, prva veća sredstva za izgradnju naše moderne srednje škole. Nakon toga Željko je napisao i knjigu „Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba“ od koje je prihod također namijenjen za naš školski centar, a istodobno su stalno poticali ljude da pomognu našoj misiji brojnim drugim projektima u Hrvatskoj, BiH te drugim europskim zemljama.

Od tada do mog odlaska iz Ruande izgradili smo brojne objekte, u Centru „Otac Vjeko“ u Kivumuu izgradili smo i opremili dvije srednje škole – strukovnu i tehničku, vrtić i osnovnu školu, zatim sportsku dvoranu, kao i kuhinju s blagovaonicom od 1000 mjesta, jer za sve je učenike osiguran i topli obrok. Izgradili smo i opremili učeničke domove za djevojke i mladiće iz udaljenih mjesta, kuće za učitelje, potpuno smo opremili radionice za stolare, zidare, krojače, električare i informatičare, knjižnice za srednju i osnovnu školu, terene za košarku i odbojku, dvoranu za stolni tenis te kustodijalnu kuću i Centar „Sv. Franjo za mir i pomirenje“. Uveli smo struju i osigurali vodu, izgradivši tri velike podzemne cisterne za vodu.

Dok sam bio u Kivumuu, odškolovali smo nešto više od 3000 mladih ljudi koji su primili državne diplome i kojima smo obrazovanjem omogućili bolju budućnost. Naime, prije samo deset godina većini djece u Kivumuu srednja škola bila je nedokučiv san. Tri stotine eura, koliko tamo treba godišnje izdvojiti za srednjoškolsko obrazovanje, većini je roditelja nezamisliv novac tako da je većina djece, nakon osnovne škole, ostajala bez obrazovanja i mogućnosti da nešto postignu u životu.

Učinili smo da naš školski Centar „Otac Vjeko“ postane jedna od najmodernijih obrazovnih ustanova u Ruandi. Država Ruanda prepoznala je sve to što je napravljeno u Kivumuu i našoj školi dodijelila, u konkurenciji između njih 290, status „uzor škola u Ruandi”, dok smo u Hrvatskoj Željko, Maja i ja primili nagradu – Ponos Hrvatske.

Nakon što ste u Kivumuu (Ruandi) izgradili sve što je bilo potrebno, od sredine 2022. godine djelujete u Zambiji. Znači li to da ponavljate opet sve ispočetka?

Upravo tako. Jesam li tako nešto planirao kad sam odlučio biti misionar? Nisam. Prepustio sam se u Božje ruke, pa neka me On vodi. Moj subrat, fra Aloys Hakizimana, koji je iz našeg Kivumua u Ruandi premješten u selo Mwakapandula u Zambiji da pripremi dolazak fratara, jer je ovo prva naša zajednica u Zambiji, preminuo je od posljedica koronavirusa. Nakon njegove smrti razgovarao sam s provincijalom i budući da smo u Kivumuu izgradili cijeli školski centar te ga postavili na noge, došli smo na ideju da prijeđem u Zambiju postaviti još jednu zajednicu ‘na noge’. Smatram da imam dovoljno volje, snage, a nakon toliko godina rada u Africi i potrebnog iskustva, da još jednu župu podignem od nule. Centar „Otac Vjeko“ u Kivumuu predan je u najbolje ruke i sad njime upravlja moj dugogodišnji zamjenik, gvardijan samostana Innocent Harelimana.

I tako sam u ljeto 2022. godine stigao u Mwakapandulu gdje me dočekalo 56 hektara praznog zemljišta, tek jedna mala kućica koju je fra Aloys uspio izgraditi prije smrti. I eto, još sam jednom, u još jednoj afričkoj zemlji, krenuo od nule – bez struje i vode, odnosno ikakve infrastrukture.

Situacija u Zambiji je puno drukčija od one u Ugandi i Ruandi. Manje je napetosti, narod je otvoreniji, jer ipak nisu iskusili onakva ratna zla. Zemlja je jako bogata rudama, ali narod po selima je dosta siromašan. Kuće i dalje grade od blata, a krovovi su im od trske, dok se prijevoz obavlja volovima, koji im služe i za oranje.

Veliki problem su im školstvo i zdravstvena skrb. Kako je zemlja golema i narod je dosta raštrkan, tako djeca do škola moraju svaki dan pješačiti i desetke kilometara. Mnogi zbog toga odustaju i jako veliki broj djece ne ide u škole. Žalosno je vidjeti djevojčice od 13, 14 godina koje su već i same majke, a većina njih nije završila niti osnovnu školu.

Humanitarna udruga „Srce za Afriku“ nastavila mi je pomagati i nakon prelaska u Zambiju, Željko i Maja te njihova djeca, a moja kumčad Grga i Greta, došli su u Ruandu u ljeto 2022. te su mi pomogli u preseljenju u Zambiju.

Do sad smo u Mwakapanduli, u nepune dvije godine, uspjeli napraviti višenamjensku dvoranu u kojoj smo pokrenuli vrtić te školu krojenja i šivanja za žene iz sela. Izgradili smo i samostan kako bismo mogli dovesti još fratara koji bi pomogli u radu, a u tijeku je i izgradnja crkve. Nabavili smo mlinove za žitarice i stroj za izradu ulja kako bismo pomogli narodu. Doveli smo struju, osigurali vodu.

Kada završimo izgradnju crkve, u planu nam je izgradnja školskog centra, kao u Ruandi, jer seoska škola koju imaju u Mwakapanduli je takva da djeca sjede na prašnjavom podu, ili na cigli, ili na gumi od automobila, a nekoliko uzrasta ide u isti razred. Planiramo izgraditi sve – od vrtića do srednje škole, školske domove za učenike iz udaljenijih mjesta, sportska igrališta, kuhinju i blagovaonicu, smještaj za učitelje. Također, u planu nam je i izgradnja ambulante. Planova je puno. Ali idemo dan za danom.

Možete li usporediti ove tri države? Sigurno svaka ima svoje specifičnosti…

Da, svaka ima svojih specifičnosti, nešto sličnosti, dosta razlika. Slično je u Ugandi i Ruandi bilo nakon njihovih ratova, jer su ljudi bili dosta zatvoreni, oprezni i morali su paziti što pričaju. Pa bi im razgovori s nama strancima dobro došli, jer su se mogli barem malo opustiti.

Ruanda je, recimo, iznimno čista i uredna zemlja. Rijetko gdje ćete vidjeti smeće, puno se pažnje usmjerava na to da sve bude uredno. Čak se svaku zadnju subotu u mjesecu održava radna akcija ‘umuganda’. Na umugandu su se obvezni odazvati svi punoljetni Ruanđani, a samo dobri učenici pošteđeni su te obveze. U vrijeme umugande, a to je od sedam sati ujutro do podneva, u Ruandi ništa ne radi, auti se ne smiju kretati cestama, čak se ne smije ni besposleno šetati. Ljudi su angažirani na čišćenju ulica, plijevljenju trave, kopanju kanala, sadnji stabala. Uvedene su i kartice u koje se evidentiraju oni koji dolaze na umugandu i zahvaljujući kojima ti savjesni i lojalni građani kasnije sebi ostvaruju olakšice u probijanju državne birokracije.

U Ugandi je puno opuštenije što se toga tiče i poprilično neurednije. Čim prijeđete granicu možete vidjeti smeće po ulicama. Ni približno uredno kao u Ruandi.

Uganda i Ruanda su puno izgrađenije od Zambije, jer u ruralnim dijelovima Zambije ljudi i dalje žive u malim kućicama prekrivenim trskom. Gradovi su dosta dobro organizirani, ali sela su još dosta u ‘zaostatku’. U Zambiji je narod puno otvoreniji, veseliji i slobodniji. Za prijevoz i obradu zemlje i dalje se koristi volovska zaprega. U Zambiji ima još naših Hrvata i često se posjećujemo, pa je i u tom pogledu ljepše.

 Postoji li hrvatska zajednica, kako se snalaze i čime se bave Hrvati u Zambiji?

U Zambiji ima određeni broj Hrvata, koji ovdje žive već drugu, treću generaciju. Njihova djeca i unuci rođeni su u Zambiji. Svi imaju svoje uspješne privatne poslove i sa svima sam u kontaktu, rado se nađemo i podružimo, iako sam dosta udaljen od njih. Morate znati da je Zambija 15 puta veća od Hrvatske, raštrkani smo na više strana, ali nađem vremena da ih posjetim, kao i oni mene. Tu je i misionar don Boris Dabo, no njegova je misija stvarno jako daleko od moje, pa se još nismo susreli. Jedina hrvatska zajednica za Hrvate u cijeloj Africi postoji u Južnoafričkoj Republici.

 Kako ste se uspjeli prilagoditi različitim kulturama i tradicijama tijekom godina boravka na Crnom kontinentu? Kojim jezikom komunicirate?

Sada u Zambiji komuniciram engleskim jezikom, koji je službeni, u Ruandi je do 2010. godine službeni bio francuski, pa nakon toga engleski, a oni imaju i svoj jezik kinyarwandu, dok sam u Ugandi solidno svladao njihova dva plemenska jezika.

Kako u samome početku nisam imao nikakva očekivanja, sve sam učio na terenu. Svako pleme ima svoje običaje. Kada dođete u drugo pleme, treba se prilagoditi i tu znaju biti dosta velike razlike iako geografski nisu daleko jedni od drugih. Imao sam par svećenika u posjetu i kažu oni meni – Ja ne bih mogao ovdje raditi, jer ne mogu gledati ovu bijedu. A ja im kažem – Nemoguće je pomoći svima, ali ako pomognem i samo nekolicini, to je veliki pomak. Najbolji je primjer iz Ruande gdje je više od 90 posto učenika koji su završili našu školu našlo posao i danas žive jedan bolji život. Ne treba ljude sažalijevati, nego im pomoći da stanu na svoje noge, a ključ je u obrazovanju.

Uz pastoralni rad, dosta sam toga naučio u Africi te sam razbio mnoge predrasude o afričkim vjerovanjima. Učili smo da je afrička religija animizam, što znači vjerovanje u sve objekte, pa čak i da svemir ima dušu. No, u svim tradicionalnim afričkim religijama vjeruje se u vrhovno biće. On je tu i sve drugo je usmjereno prema tom biću. Religije nisu univerzalne već su plemenske. Isto tako, religija ovisi i o zanimanju plemena. Nije isto jesu li stočari ili ratari, žive li na brdu ili ravnici. Same religije su sveobuhvatne u svim oblicima društvenog života, sve ima religiozno obilježje, ne postoji razlika između svetog i profanog. Afrička vizija života je spiritualistička jer sve određuje prema transcendenciji. Život je u harmoniji sa svijetom. Žele harmoniju s čovjekom, životinjskim i biljnim svijetom, sa zemljom i elementima prirode.

Htio ja ili ne, to je dosta utjecalo i na moju vjeru. Rekao bih da je dosta pročišćena i puno više evanđeoska. U zapadnoj kulturi religija je opterećena pravom, etikom i moralom te na neki način nije slobodna.

 Možete li podijeliti neku posebnu priču ili iskustvo koje Vam je ostalo u sjećanju tijekom Vašega misijskog rada u ovim zemljama?

Ima ih dosta, ali posebno mi je ostalo urezano u srcu i duši kada sam našao bebu umotanu ispred vrata samostana…. kao Mojsije iz Biblije. O bebi su brigu preuzele naše časne sestre.

Isto tako, par puta su mame donosile izgladnjelu djecu da ih nahranim. Vjerujem da će se to sada događati i u našoj novoj misiji u Zambiji. Naime, kišna sezona je potpuno zakazala, suša je poharala sve poljoprivredne usjeve i već se osjeća glad. U planu nam je nabavka kukuruznog brašna, koje bismo podijelili mještanima, a od kojega oni ovdje prave palentu i to im je i inače svakodnevna hrana. Kako biste dobili uvid u cijene, jedna vreća kukuruznog brašna od 25 kg košta 12 eura. Također, želimo instalirati jednu pumpu za vodu u selu kako bi narod mogao doći barem do vode za piće. Jedna pumpa koštala bi nas oko 3500 eura.

 Na koji način gradite mostove između hrvatske kulture i kultura zemalja u kojima djelujete?

Sam rad nas misionara učinio je mnogo toga da narod u mnogim afričkim zemljama zna puno o Hrvatskoj. Tu nam pomaže i golemi uspjeh naše nogometne reprezentacije, o kojoj u Africi svi sve znaju. Prije petnaestak godina na spomen Hrvatske svi su vikali – Šuker, a danas je to rezervirano za Luku Modrića.

Vrlo često, kad odlazim na odmor u BiH i Hrvatsku, povedem nekoga od subraće s Crnog kontinenta kako bi ih upoznao s našom kulturom i običajima, znali smo dovoditi i učitelje iz naše škole, a prije godinu i pol dana uspio sam dovesti četiri bogoslova iz Ruande, Burundija, Ugande i Malavija da studiraju teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Da vidite kako su dobro svladali jezik!

Više od pola života ste u Africi. Koliko često dolazite u Hrvatsku, odnosno u rodnu Bosnu i Hercegovinu?

U početku misionarskog rada dolazio sam svake 3-4 godine. Kako je svjetsko zanimanje za Afriku raslo, tako se povećao i broj letova koji su postali povoljniji i brži, pa od 2010. godine dođem i češće od toga, ovisno o događaju i potrebi.

Dugogodišnji ste primatelj našeg časopisa – Matice. Na koji način zajedno s našim čitateljima možemo podržati Vaš rad i pridonijeti radu misije?

Zahvaljujući hrvatskome narodu već smo doista puno toga učinili, a učinit ćemo i još više, jer nam se i dalje ljudi javljaju i žele pomoći. Tu se vidi dobrota hrvatskoga naroda, jer narod koji je prošao svoje patnje uvijek je spreman pomoći drugome u potrebi. Maja i Željko su i dalje ‘motor’ cijeloga projekta, tako da se sve donacije mogu uplatiti preko naše Humanitarne udruge „Srce za Afriku“.

Udruga se ove godine prijavila i na Javni poziv za financiranje projekata međunarodne razvojne suradnje organizacija civilnog društva Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, te je naš projekt „Skrojimo ženama u Zambiji bolju budućnost” odabran među ostalih jedanaest. Ovim ćemo projektom u sljedećih godinu dana opremiti i pokrenuti školu za krojenje i šivanje za žene koje nisu imale mogućnost završiti školu i steći osnovno obrazovanje. Na ovaj ćemo im način pomoći da izuče barem jedan zanat i tako im omogućiti bolju budućnost.

Neizmjerno hvala svima onima koji nam pomažu, kao i onima koji će se priključiti ovome našem lancu dobrote. Želim vas sve, koji ste u mogućnosti, pozvati da nam se priključite i pomognete u provedbi naših projekata. Sve informacije možete dobiti na mailu srce.za.afriku@gmail.com ili na Facebook stranici Srce za Afriku.

(Razgovarala: Snježana Radoš, časopis “Matica” HMI)

Objava Veličanstveno djelo i čin milosrđa u bezgraničnoj ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ondje ga je zajedno s drugom braćom dočekao fra Miroslav Babić, bosanski franjevac, koji dugi niz godina djeluje kao misionar te Generalnog ministra upoznao s brojnim aktivnostima ove franjevačke zajednice, javlja FIA.

Našem subratu fra Miri i ostaloj braći franjevcima u misiji Subukia želimo obilje Božjeg blagoslova i uspjeha u daljnjem misionarskom radu.

Objava Generalni ministar Reda manje braće posjetio misiju Subukia pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prije uzašašća Ocu nebeskome Isus je apostolima dao nalog da idu po svem svijetu propovijedati evanđelje svemu stvorenju, tko uzvjeruje i pokrsti se spasit će se, a tko ne uzvjeruje osudit će se (usp. Mk 16,15-16). U evanđelju po Mateju 28,18-19 Isus kaže: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio.” Napunjeni Duhom Svetim apostoli su pošli po cijelome svijetu propovijedati ono što su vidjeli, čuli i doživjeli družeći se s Isusom tri godine. Upravo te riječi iz Djela apostolskih 4,20: „Ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo” papa Franjo uzeo je kao geslo za poruku ovogodišnjega Svjetskog dana misija. Zadaća naviještanja Isusa Krista svim narodima je pregolema i nerazmjerna ljudskim snagama. Duh Sveti je protagonist misija. Svima nam je potrebna otvorenost tom Duhu i apostolska srčanost. Traži se hrabrost i spremnost poslušati glas Duha Božjega i obnavljati lice zemlje. Od samih početaka Crkve misija je briga zajednice i odgovornost mjesne Crkve, ali od početka se držalo normalnim da je misija plod: kršćanskoga života, briga svakoga vjernika kroz osobno svjedočenje i izričit navještaj kad god je to moguće. Papa Franjo nas stalno upozorava i potiče da je svaki vjernik odgovoran za stanje u Crkvi te da svaki od nas mora unijeti novu snagu, zanos vjere, želju da se upravo u Crkvi nađe življeno evanđelje. Rimski biskup kao Petrov nasljednik prvi je odgovoran za evangelizaciju naroda i misijsku djelatnost Crkve. On je tu zadaću povjerio Kongregaciji za evangelizaciju naroda. U sastavu ove Kongregacije postoje četiri Papinska misijska djela, koja su na neki način kao operativno tijelo širenja Radosne vijesti po cijelom svijetu. Prvo je Papinsko misijsko djelo za širenje vjere, zatim Papinsko misijsko djelo svetoga Djetinjstva te Papinsko misijsko djelo svetoga Petra apostola i Misijska zajednica. Osnivači ovih važnih Djela su karizmatične osobe koje su dale novi dinamizam Crkvi, posebno njezinoj misijskoj djelatnosti. Izrasla su spontano iz Božjega naroda i pokazala nam moć osobne vjere i duhovnosti pojedinih vjernika koji su dopustili da ih prožme Duh Božji.

Glavni cilj Djela za širenje vjere je promicati svijest o evangelizaciji u obiteljima, župama, školama, društvima, pokretima… na način da cijeli Božji narod postane svjestan svoga misijskoga poziva. Papa Pavao VI. još je 1968. godine kazao: „Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas” (Iv 20,21). Treba sudjelovati u naviještanju evanđelja primjerom vlastitoga života i doprinosom vlastitih profesionalnih sposobnosti, što se pokazuje i u novčanim darovima. Prepoznato i priznato od Crkve za službu misijama Papinsko misijsko djelo za širenje vjere ima naziv „papinsko”, ali ono je također dio mjesne Crkve (biskupije) koja ima pravo i dužnost „učiniti učenicima sve narode” (usp. Mt 28,19). Duboka je istina da su sva četiri Papinska misijska djela „iako Papina djela, također djela svih biskupa i cijeloga Božjeg naroda”.

Papinsko misijsko djelo svetoga Djetinjstva je specifično misijsko Djelo jer je u misijsko djelovanje Crkve izravno uključilo djecu. Prvo su djeca Pariza i Francuske molila i prikupljala sredstva za djecu Kine koja su umirala od gladi i bez krštenja. Zatim se ta uključenost djece u evangelizaciju proširila na cijeli svijet i na sve misijske zemlje. Geslo ovoga djela je: „Djeca pomažu djeci”. Na 160. obljetnicu postojanja ovoga Djela papa Ivan Pavao II. izrekao je najljepšu pohvalu i priznanje ovom djelu riječima: „Malim sjemenjem koja su djeca posijala izraslo je veličanstveno djelo. Na jugu naše planete čuje se plač djece koja su osuđena na glad i bolesti i koja su povezana bijedom. I taj vapaj postaje sve glasniji i tiče se svih nas… Draga djeco svetoga djetinjstva, vi ste prvi koji ste odgovorili na taj vapaj. Vi ste lanac solidarnosti preko pet kontinenata i dajete mogućnost bogatima da nešto daju siromašnima. Budite trajni nositelji uzajamnog darivanja koje neprestano doprinosi kako bi se stvorila bolja budućnost za sve.”

Papinsko misijsko djelo svetoga Petra apostola ima za glavni cilj zalagati se za duhovna zvanja u misijama i gradnju odgojnih ustanova: sjemeništa, bogoslovija, novicijata… Crkva je od samoga početka svjesna da plodova i budućnosti misijskoga djelovanja nema bez domaćih zvanja. Prigodom stote obljetnice ovoga Djela papa Ivan Pavao II. dao je posebno priznanje ovom djelu: „Koliko su samo prekrasnih stranica povijesti na raznim kontinentima napisali članovi Papinskog misijskog djela svetog Petra apostola! Koliki samo broj svećenika, redovnika i redovnica može zahvaliti ovom Djelu za ostvarenje svoga zvanja.”

Papinska misijska zajednica svećenika, redovnika, redovnica i posvećenih laika ima za glavni cilj poticanje misijske formacije i svijesti među svećenicima, članovima ustanova posvećenoga života, posvećenim laicima, kandidatima za svećenike i redovnike u svim njihovim oblicima kao i svim ostalim osobama koje su uključene u pastoralnu službu Crkve. Dakle, ovo Djelo kaže da je evangelizacija primarna dužnost Crkve. Ova četiri Papinska misijska djela su srce Kongregacije za evangelizaciju naroda.

U sustavu Kongregacije za evangelizaciju naroda na svoj način su i Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela pojedine države koje imaju svoga nacionalnog ravnatelja. Te Nacionalne uprave osnivaju se dogovorom ove Kongregacije i Biskupske konferencije pojedine zemlje. Sjedište Nacionalne uprave PMD BiH je u Sarajevu, a od prije ima naziv i Misijska središnjica. Prema Statutu Papinskih misijskih djela svaka nad/biskupija mora imati i dijecezanskoga ravnatelja Papinskih misijskih djela. Osnovna zadaća Nacionalne uprave i dijecezanskih ravnatelja je širenje i produbljivanje misijske svijesti u toj mjesnoj Crkvi. Koordiniraju misijski pastoral i misijsko djelovanje prema sva četiri Papinska misijska djela u Rimu te prema mjesnim biskupima, župama i drugim ustanovama. Uz ovaj rad, zadaća Nacionalne uprave je pomagati misije i rad misionara. Crkveni dokumenti kažu da se vjera i život jedne mjesne Crkve ogleda i prema misijskoj svijesti te misijskim zvanjima. Do prije dvadesetak godina BiH je bila pod skrbi Kongregacije za evangelizaciju naroda pa se često među svećenicima može čuti da smo i mi misijska zemlja te da treba i nama pomagati što usporava produbljivanje misijske svijesti među hijerarhijom i među vjernicima. No ipak se može reći da misijska svijest iz dana u dan raste bez obzira na ekonomsko stanje i različite pandemije. Materijalno smo obvezni potpomagati misije spram mogućnostima, a moliti za širenje Radosne vijesti i spasenje svih ljudi je također naša svakodnevna obveza. Crkveni dokumenti nas pozivaju na molitvu i prikupljanje milodara za potrebe misija, na što nas stalno potiče i papa Franjo. On kaže da to trebamo osjećati kao privilegiju, a ne kao obvezu. Misije trebaju biti u srcu kršćanske vjere jer je milosrđe srce evanđelja. Navještaj evanđelja treba biti naš životni i radni program.

Ohrabruje također činjenica što misijska zvanja u našem hrvatskom narodu nisu stvar prošlosti jer skoro svake godine odlaze mladi svećenici, redovnici i redovnice u misijske zemlje. Ove godine s. Ivančica iz Zagreba je otišla u Benin, a spremaju se poći vlč. Stipica i s. Kata u Ugandu. U zemljama koje su pod skrbi Kongregacije za evangelizaciju naroda imamo 55 misionarki i misionara i još 21 misionarku i misionara koje nisu pod skrbi Kongregacije, a mi ih ubrajamo među naše misionare jer djeluju u vrlo teškim i složenim uvjetima. Završit ću poticajem iz misijske enciklike Evangelii Nuntiandi: „Prenošenje Evanđelja za Crkvu nije nešto neobavezno. Po Kristovoj naredbi to je njezina dužnost da bi ljudi mogli vjerovati i da bi se mogli spasiti… U tome nema mjesta ravnodušnosti, sinkretizmu ni preudešavanju jer je u pitanju ljudsko spasenje.”

(Msgr. Luka Tunjić, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Misije su naš životni i radni program pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Obred obnove zavjeta predvodio je fra Janko Ćuro, vikar Provincije Bosne Srebrene, uz prisustvo meštra fra Danijela Nikolića te drugih profesora i bogoslova.

Svoje su zavjete obnovili: fra Olivier Dukunze (Burundi), fra Alexander Tusiime (Uganda), fra Theophile Habimana (Ruanda), fra Kizito Fraser Chipata (Malavi).

(Tekst i foto: fra Dario Laštro)

Objava Obnova redovničkih zavjeta franjevaca iz Afrike pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nakon blagoslova samostana, gosti su obišli i cijeli naš kompleks – crkvu u izgradnji, novoizgrađenu višenamjensku dvoranu, nadstrešnicu pod koju ćemo smjestiti mlinove za žitarice, transformator za struju, tankove za vodu, vrtove s povrćem.

Susreli su se i sa našim građevinskim poduzetnikom iz Zambije, Robertom Kraljićem zahvaljujući kojem svi naši radovi teku glatko i bez zastoja, na čemu smo mu beskrajno zahvalni.

General fra Massimo Fusarelli bio je impresioniran činjenicom koliko se toga uspjelo napraviti u samo 10 mjeseci, a najviše ga je oduševila činjenica da su sve donacije za ovu izgradnju stigle iz Hrvatske i BiH te hrvatskog naroda diljem svijeta.

Na pitanje kako nam sve to uspijeva i kako smo uspjeli potaknuti toliki broj ljudi na pomoć, pojasnio sam mu da već više od deset godina, u Hrvatskoj i BiH, bračni par Maja i Željko Garmaz uspješno vode Humanitarnu udrugu Srce za Afriku putem koje prikupljaju donacije za naše projekte – u Ruandi, a sad i Zambiji. Da nije Maje i Željka, i svih ljudi koji pomažu putem njihove Humanitarne udruge Srce za Afriku, svi naši projekti ne bi se mogli provoditi ovakvom brzinom i kvalitetom. Ne moram ni spominjati koliko smo na tome zahvalni.

“Narod koji je patio razumije druge u patnji i to se tako dobro vidi na ovom primjeru pomoći iz Hrvatske i BiH za afričke zemlje potporu Ruande i Zambije”, zaključio je general.

Raduje me da smo uspjeli potaknuti ljude u ovu “vojsku dobrote” da pokažemo kako u ovo vrijeme ratova, krađa, prijevara, utrka za profitom, postoji i ona dobra vojska – vojska dobrih ljudi okupljenih u naše Srce za Afriku.

Objava Novi franjevački samostan u Zambiji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovaj statistički godišnjak pokazuje i povećanje broja katolika u svijetu od 1,3 % između 2020. i 2021., stopu koja je manja od rasta globalnog stanovništva, procijenjenog na 1,6 %. Kao što je trend već nekoliko godina, broj katolika značajnije raste u Africi, skromnije u Americi i Aziji i stagnira u Europi. Na dan 31. prosinca 2021. katolici čine ukupno 17,67 % svjetske populacije. U većini su samo u Americi sa 64,1 % stanovništva, a u manjini su u Europi (39,6 %), Oceaniji (25,9 %), Africi (19,4 %) i posebno u Aziji (3,3 %).

Na globalnoj razini broj klerika u godinu dana smanjen je za 0,39 %. Izazov svećeničkih zvanja ostaje, pri čemu se broj svećenika u svijetu smanjio za 0,57 % između 2020. i 2021. godine. Povećanje od gotovo tisuću svećenika u Africi, te nijansiranija povećanja u Aziji i Oceaniji, djelomično su nadoknadila smanjenje broja svećenika u Europi.

Trajni đakonat raste u Europi (s 15.438 đakona) i u Americi (ukupno 32.373, sa snažnom prisutnošću đakonata posebno u Sjedinjenim Državama), ali ostaje rijedak u Africi, Aziji i Oceaniji.

Broj redovnica i redovnika koji nisu svećenici znatno opada, osobito u Europi, Oceaniji i Americi, dok se broj posvećenih osoba povećava u Africi. Na dan 31. prosinca 2021. godine Katolička crkva u svijetu ima ukupno 608.958 redovnica i 49.774 redovnika koji nisu klerici.

Objava Afrika u godinu dana dala gotovo tisuću novih svećenika pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.