Istina je da su ta zvanja vrlo važna kako za samu pozvanu osobu, tako i za Kristovu Crkvu i svijet uopće, ali bilo bi pogrešno kad ne bismo imali u vidu i ostala zvanja. Istina, u tom slučaju možda ne bismo obraćali mnogo pažnju na svoj osobni poziv, jer bismo mislili da Bog ne zove nas osobno. Ali naprotiv, moramo biti svjesni da nas Bog poziva sve, svakog pojedinog: upravo mene i tebe! Svakog od nas.

Prvi poziv koji nam je Bog dao jest – poziv na život. Njega smo primili sasvim nesvjesno. Kasnije smo svjesno i radosno prihvatili život i sa zahvalnošću smo nastavili gajiti u sebi taj Božji dar.

Također je većina nas nesvjesno primila i poziv na vjeru, na vjeru u jednog jedinog Boga, te u Kristovu Crkvu, jer smo većina nas kršteni kao mala djeca, kad još nismo znali ni što se s nama zbiva – ali smo kasnije shvatili i prihvatili vjeru i svoje Krštenje kao dragocjeni Božji dar i kao svetu dužnost da nastojimo živjeti u skladu s voljom dobroga Boga, koji nas je pozvao u ovu zajednicu vjere, nade i ljubavi.

Potom je jedan dio vjernika kršćana pozvan i na život u svećeništvu i redovništvu, da na poseban način žive i svjedoče svoju vjeru, intenzivnije i dublje nego većina drugih ljudi. Neki su na taj Božji poziv odgovorili spremno i zahvalno, a neki uz razne poteškoće. Neki su taj poziv primili, pa ga kasnije napustili, a neki uopće nisu ni odgovorili na njega. Ali uvijek je bilo i uvijek će biti ljudi, koji Božji poziv primaju svim srcem i cijeli svoj život posvećuju Bogu – ne samo u dobru, nego i u zlu, kad se mora i krv prolijevati kao svjedočanstvo vjere, što je slučaj sa mučenicima.

Međutim većina vjernika nemaju svećeničkog, niti redovničkog poziva, nego imaju poziv na bračni i obiteljski život: poziv muža ili žene – supruga i supruge, poziv oca i majke – poziv roditelja i odgojitelja svoje djece. Svi smo prošli i kroz razdoblje djetinjstva, kad smo bili pozvani biti dobra i poslušna djeca, marljivi učenici, dobri drugovi i drugarice, kako bismo malo po malo postali savjesni i sveti muževi i žene, vjerni i plemeniti, pošteni i ustrajni u dobru.

Svaki od tih poziva jest Božji poziv, dosta težak, za koji se ne osjećamo dostojnim, niti prikladnim. Prorok Izaija, kojega smo čuli u prvom čitanju _{(Is 6, 1-8),} u viđenju pred licem Božjim shvatio je da je čovjek grešnik, nedostojan biti Božji prorok. Isto tako i sv. Pavao u drugom čitanju _{(1 Kor 15, 1-11)} kaže nam da nije bio dostojan ni zvati se apostolom. Štoviše, sv. Petar je u Evanđelju _{(Lk 5, 1-11)} molio Isusa da se udalji od njega, jer je nakon čuda što ga je učinio Isus, shvatio da je grešan i nedostojan čovjek.

I, pazite dobro! U sva tri ova slučaja Bog prihvaća ove grešne i nedostojne ljude, svjesne svoje grešnosti i nedostojnosti!, čisti ih i osposobljava za nove dužnosti, te ih poziva u svoju službu. – Međutim, od njih se tražilo da dragovoljno prihvate Božji poziv i da mu ostanu vjerni, što su oni i učinili.

Dakle, Bog nas ne poziva zato što smo dobri, pravedni, sveti i dostojni za njegovu službu – nego nas On svojim milosrđem i milošću čini takvima, kako bismo mogli odgovoriti na njegov poziv i služiti mu, svjedočeći svoju vjeru u Boga i naviještajući riječ Božju ljudima oko sebe, na spasenje i posvećenje svih. Jer Bog nas šalje da po nama njegova riječ, njegov poziv, njegova milost, milosrđe i spasenje dopru do svih ljudi.

Naš život ima smisla i sretan je samo ako spremno i zahvalno prihvatimo Božji poziv i ako do kraja ustrajemo u onom poslanju na koje nas Bog poziva i šalje. Svaki otklon ili bijeg od glasa Božjeg poziva, vrijeđa Boga, a i nama samima uzrokuje patnju, nezadovoljstvo, strah, razočaranje i beznađe – sve dok se ne obratimo i ne pomirimo s Božjom voljom. A Božja volja za svakoga od nas jest naše dobro: naše spasenje i sreća u vječnom životu u njegovu nebeskom Kraljevstvu.

To ne znači da naš zemaljski život neće proći kroz patnje i da nećemo morati nositi svoj križ. Naprotiv! Ali svaka patnja i svaki križ, što ga prihvatimo iz ljubavi prema Bogu, koji nas poziva u svoju službu – donosi nam veliku nagradu na kraju našeg zemaljskog putovanja.

Nije naša zasluga, nego Božja milost, to što imamo dobru obitelj, lijep život i blagostanje, to što smo kršćani i što imamo neku ulogu u Crkvi i u društvu. Stoga budimo zahvalni i vjerni Bogu! Ustrajmo u dobru do kraja! – Pa, ako tako budemo živjeli, možemo slobodno očekivati i nagradu, koju je Bog obećao svojim vjernima. Amen.

Objava 5. nedjelja kroz godinu: Kako odgovaramo na Božji poziv? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.