Današnja misna čitanja daju nam najbolji odgovor na ta pitanja. U prvom čitanju _{(Mudr 12, 13. 16-19)} knjiga Mudrosti naglašava da je Bog svemoguć i da uvijek ima moć u svojoj ruci. Budući da ima punu moć, može kazniti svaki grijeh, ali može i sve poštedjeti. Stoga Božja dobrota ne koristi svoju moć samo za kažnjavanje zla, nego i za strpljenje i oproštenje. Bog nam svojim strpljenjem daje priliku da se obratimo od grijeha, kao i nadu u oproštenje. – Ovakav način Božjeg postupanja s njegovim narodom je spasenje za nas.

U drugom čitanju _{(Rim 8, 26-27)} sveti apostol Pavao nas uči da mi čak ni ne znamo moliti kako bismo trebali, nego Duh Sveti, koji prebiva u nama (po sakramentima krštenja i potvrde), moli za nas kako je to Bogu milo. – Doista, ako bismo molili da Bog ubije grešnike, prvo bi morao ubiti nas, jer je svaki od nas grešnik.

Današnje Evanđelje _{(Mt 13, 24-43)} daje nam potpun i savršen odgovor na pitanje koje smo imali na početku. U ovom Evanđelju Isus nam donosi tri vrlo lijepe prispodobe o Kraljevstvu Božjem – jer je Isusov glavni interes i svrha bila objaviti našeg nebeskog Oca i njegovo Kraljevstvo. Prispodobu o dobrom sjemenu i kukolju objasnio nam je sam Isus. Bog je vlasnik zemlje, koji je posijao dobro sjeme na svojoj zemlji. Međutim, đavao je također posijao loše sjeme, kukolj. Sluge su mislile da će dobro učiniti ako odmah iščupaju kukolj, ali domaćin se ne slaže s njima, jer bi svojim radom naštetili pšenici, dobrom sjemenu – dok je kukolj ionako u njegovim rukama: u vrijeme žetve bit će sakupljen i spaljen, a da ne našteti pšenici.

Dakle, Bog, štedeći zle, zapravo štedi dobre, jer bi čak i mnogi dobri ljudi bili kažnjeni, kad bi svaki grijeh bio odmah kažnjen. Bog nam daje vremena da se pokajemo i obratimo, a ako se ne pokajemo i ne obratimo, Bog ima dovoljno vremena da nas kazni na kraju našeg života, ili na svršetku svijeta – spaljivanjem kukolja u paklenom ognju.

Druge dvije usporedbe su jednako važne: ona o gorušičinu zrnu i ona o kvascu. Obje govore o Kraljevstvu Božjem, koje je u početku maleno poput zrna gorušice. To može biti samo neka lijepa riječ, ljubazna gesta, prijateljski pozdrav, osmijeh, izraz sućuti i utjehe, iskrena želja, dobra ispovijed, mala žrtva, milostinja, pomoć siromašnima… Drugim riječima, nešto vrlo maleno, što će s vremenom – ako ga posadimo i njegujemo u dobrom duhu – u svoje vrijeme donijeti plod Kraljevstva Božjega. A to znači da na kraju postaje veliko, sa zrelim i dragocjenim plodovima. Stoga ne bismo smjeli nikad podcijeniti nijedno dobro djelo, nijednu riječ, nijednu gestu, jer svaka dobra stvar može biti sjeme Kraljevstva Božjega za nas i za one kojima činimo ta mala dobra djela.

Isto je i s kvascem: malo kvasca dovoljno je da ukvasa puno brašna, tako da kad tijesto nadođe, taj kvasac daje kruhu dobar okus. Isto je i s Kraljevstvom Božjim: bez obzira koliko malo dobrih kršćana ima, koji žive po Evanđelju Isusa Krista, oni mijenjaju svijet tako lijepo, da on malo-pomalo postaje bolji i blagoslovljeniji i istinski postaje sveto Kraljevstvo Božje.

Dakle, Krist nas uči da ne podcjenjujemo ni male stvari, jer i one imaju svoju važnost. Velike stvari su uočljive same po sebi i odmah, ali čak i male stvari imaju svoju vrijednost. Nijedna velika stvar nije postala velika sama od sebe, u tren oka, već je i ona nekad bila mala, a onda je malo-pomalo postala velika.

Stoga moramo njegovati male stvari, koje su dobro sjeme Kraljevstva Božjega, i malo-pomalo cijelo naše društvo postat će Kraljevstvo Božje – ako svatko od nas, nadahnut Duhom Svetim i Evanđeljem Isusa Krista, u sebi njeguje dobro sjeme Kraljevstva Božjega.

Dao nam Bog tu milost po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih svetih! Amen.

Objava 16. nedjelja kroz godinu: Bog nam daje mogućnost obraćenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Što to nedostaje mukama Kristovim?

Njima ništa ne nedostaje, jer Krist je svojom krvlju platio otkupninu nebeskom Ocu za sve grijehe cijelog čovječanstva. Jedina stvar koja još nedostaje jest da čovječanstvo prepozna ovo spasonosno Kristovo djelo i povjeruje u Isusa, svog Otkupitelja, jer bez vjere u Isusa Krista nema spasenja. Naša poveznica s plodovima spasenja, s plodovima Isusove muke, smrti i uskrsnuća jest naša vjera u raspetog i uskrslog Krista. To, dakle, nedostaje Kristovu djelu spasenja. Zato je Bog pozvao svetog Pavla i povjerio mu misiju: da jednom zauvijek obznani Riječ Božju: – „otajstvo pred vjekovima i naraštajima skriveno” … da je Krist u nama, kao naša nada slave, nada našeg vječnog spasenja.

Sv. je Pavao, dakle, suradnik Isusa Krista – za dobro Crkve. On nastavlja Kristovo djelo u ovom svijetu: svojim patnjama, svojim primjerom života i propovijedanjem Evanđelja.

Isto tako i svaki od nas treba biti posrednik između Krista i ljudi koji Ga ne poznaju i ne vjeruju u Njega, ili između Krista i onih ljudi čija je vjera još uvijek malena, slaba i nezrela. Vršeći tu misiju, posvećujemo svoj život i stječemo zasluge, kako bismo i mi postali sudionici Kristove sreće u Njegovom nebeskom Kraljevstvu.

Iz iste perspektive gledat ćemo i poruku Evanđelja _{(Lk 10, 38-42).} Marta i Marija su sestre od istih roditelja, sestre Lazara iz Betanije, Isusova prijatelja. Obje vole Isusa i Isus voli njih. Marija sjedi do nogu Isusovih i sluša njegove riječi, dok Marta poslužuje gostima.

Je li bilo potrebno da netko ostane s Isusom i razgovara s njim?

– Svakako da jest!

Je li trebalo i da netko posluži hranu i piće?

– Da, i to je bilo potrebno.

Dakle, Marija je ispunila ono što Marta nije uspjela. Marta je ispunila ono što Marija nije mogla učiniti, ostajući uz Isusa. Isus cijeni i nagrađuje obje te usluge: duhovnu i tjelesnu – ali daje prednost duhovnoj službi! Materijalne stvari može vidjeti i cijeniti svatko, dok duhovnu službu ljudi teško vide i ne znaju je cijeniti, ali Gospodin je vidi i cijeni više od one vidljive službe, koja svakome upada u oči.

Tako je i s nama. Starci ne mogu mnogo raditi, ali mogu mnogo moliti. Ako mole iskreno, svjesno i predano za sve članove obitelji – oni nadopunjuju ono što drugi članovi rade manje, ili ne rade dovoljno. Drugi članovi obavljaju poslove koje starci više ne mogu raditi, jer su stari i umorni, ili čak bolesni. Bog i njih nagrađuje za njihov rad, ali daje prednost molitvi onih koji se bave Božjim poslom – više nego fizičkom radu, jer ponekad zaboravljamo da i taj posao treba raditi s Božjom pomoći i na slavu Božju.

Sličan je i posao svećenika, redovnika i redovnica, koji se potpuno posvećuju duhovnoj službi: molitvi, propovijedanju i vjeronauku – što nedostaje drugim vjernicima, dok drugi vjernici materijalno uzdržavaju one koji se mole u njihovo ime i za njih, te ih poučavaju da uvijek vjeruju u Krista Gospodina i da se oslanjaju na njegovu milost u svakoj životnoj situaciji.

I prvo čitanje _{(Post 18, 1-10)} govori nam o suradnji Boga i čovjeka. Abraham, i ne znajući da pred njim stoji Presveto Trojstvo u liku trojice putnika – nudi im ono što zna da putnicima treba: treba im odmor u hladu, treba im voda da operu noge od prašine i znoja nakon dugog putovanja na žegi dana, a treba im i kruh, jer je došlo vrijeme ručka. Gosti sa zahvalnošću prihvaćaju Abrahamovu ponudu. Na kraju i oni njemu obećaju ono što je njemu najpotrebnije: obećaju mu da će za godinu dana njegova žena Sara steći sina. – I tako se i dogodilo!

Dakle, čak i kad uopće ne znamo kome činimo dobro, Bog nam nagrađuje stostruko našu dobru volju i našu žrtvu, i to vrednuje kao suradnju s Bogom na spašavanju svijeta.

Nikad nemojmo štedjeti sebe, kad imamo prigodu učiniti nekome neko dobro, jer Bog svako dobro nagrađuje mnogo više nego što mi zaslužujemo. Amen.

Objava 16. nedjelja kroz godinu: Dopunjam u svome tijelu… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.