Nakon duže stanke ponovno se okupila naša mala rehabilitacijska psihoterapijska grupa. To je jedna ležerna skupina sastavljena od dvadesetak osoba koja se godinama sastajala uvijek u isto vrijeme i na istom mjestu u našem malom gradu kako bi „malo popričali”. Neki članovi znaju se oduvijek jer žive jedni drugima u blizini, a i novi su se već udomaćili. Svi se poznaju, svi o svima „sve znaju”. Zbog epidemije se dulje vrijeme nije smjelo organizirati susrete, no kako su svi cijepljeni i zdravi, odlučili smo se naći. Bilo je jako zanimljivo. Prvih nekoliko minuta, kako je tko dolazio, čuli su se kratki pozdravi i onako, usputni formalni upiti: „Kako si? Što ima?” Vrlo brzo nakon toga dogodilo se da su svi počeli govoriti, u isti glas, jedni drugima, drugi svima, jedan član grupe govorio je u mom smjeru… Bilo je čudno, ali se nisam usudila prekidati ih, niti upozoriti što se događa. Pustila sam da kažu sve što imaju. Obično zamolim da drugi šute dok jedan govori, ali sada nisam. Pustila sam da svi govore jer se činilo da toliko toga imaju reći i plaše se da neće stići sve izgovoriti.
Pokušala sam sve slušati, no ne mogu ponoviti o čemu su pričali. O svemu i svačemu. Ovako je, onako je, trebalo bi, kad bi… Trajalo je duže od sat vremena. Govorili su i govorili, neki tiše, neki glasnije. Jedni su se žalili, drugi smijali, treći uvjeravali u nešto… Jedan gospodin je šutio sve vrijeme, a onda je krenuo govoriti, toliko glasno da su svi drugi ušutjeli. Kada je on završio, svi su počeli gledati na sat i zaključili da moraju ići, da je baš dobro ovako se sastati i da se sličan susret svakako mora ponoviti.
Slično se dogodilo nakon toga, u jednoj drugoj grupi. Također su to bili vrijedni članovi jedne ugledne udruge iz velikoga grada, meni potpuno nepoznati, vrlo ozbiljni sredovječni ljudi. Vrlo slično mojim poznatim momcima, nakon što su se međusobno pozdravili pitali su hoću li im nešto prezentirati. Namjeravala sam razgovarati o temi međugeneracijske komunikacije, pa sam to i rekla. I to je bilo sve od mene. Nastavili su žustro komentirati, gotovo svi uglas, uz povremena upozorenja jedni drugima na način: „Sada ti mene slušaj!”… Govorili su i govorili, duže od sat vremena, pa su pogledali na svoje „pametne satove” i zaključili kako moraju ići jer je kasno, ali da im je baš bilo dobro te da se ovakvi susreti svakako moraju ponoviti.
Nakon toga sudjelovala sam u skupini aktivnih, vitalnih umirovljenika kojima sam trebala prezentirati istu temu. Ni ovdje nisam morala ništa reći, baš ništa. Samo sam se predstavila i rekla o čemu bih voljela razgovarati. Razgovarati. Ne da oni mene slušaju, već razgovarati, uzajamno razmijeniti mišljenja. No, nije bilo moguće. Govorili su i govorili, navodili različite, brojne primjere iz svoga života. Jedna je gospođa počela plakati jer njezin unuk ne razgovara s njom, samo je pozdravi i ode u svoju sobu ili sjedne u istoj sobi sa svima i tipka po mobitelu. Ne zanima ga što bi mu ona imala reći, niti ima potrebu bilo što s njom razgovarati… To je za nju „nešto strašno, prestrašno”. Pokušava si objasniti što se događa, je li ona nešto kriva… Drugi su je tješili svojim primjerima i iskustvom sa svojim unucima, djecom, pa i liječnicima koji ih ne slušaju… Govorili su i govorili. Mene nitko nije ništa pitao niti sam imala priliku bilo što reći. Nekoliko puta sam pokušala, ali sam uspjela samo otvoriti usta i to je to. Nisam se osjećala ni frustrirano, između ostaloga i zato što su nakon malo duže od sat vremena zaključili da im je „baš dobro bilo ovo ‘predavanje’ i da ga svakako treba ponoviti”. Zapravo nitko nije ni čuo da ja baš ništa nisam rekla.
Možda ne bih ni obratila pozornost na taj fenomen da se jučer nije dogodilo isto među mojim kolegama, u maloj skupini psihijatara pri primopredaji dežurstva. Došla sam preuzeti službu s drugim kolegama, a predavali su nam je kolege iz prethodnoga dana i noći. Nakon vrlo kratkoga izvještaja o tome što se događalo, odjednom su počeli svi uglas govoriti. O svemu i svačemu. Kako je bilo, kako su se osjećali, što bi trebalo, kako bi bilo kad bi bilo… Govorili su uglas, svi u isto vrijeme, brzo, sve brže i sve glasnije. Trajalo je neuobičajeno dugo sve dok nisu izgovorili valjda sve što su imali reći. Ne sjećam se što je to bilo. Jer su govorili svi u isti glas. Pokušala sam sve slušati, no ne mogu ponoviti o čemu su pričali jer nisam uspjela sve čuti. Ali su na kraju svi pogledali na satove i zaključili da moraju ići, ali da su „baš dobri ovakvi sastanci” i kako je baš dobro „kvalitetno popričati s ljudima”.
Hm. Sada mi se nekako čini da nemam što reći na sve to. No, zanimljivo je što su se te vrlo slične situacije dogodile u kratkom vremenu u potpuno različitim grupama. Što se zapravo dogodilo? Događa li se nešto što nam promiče „mimo radara”. Otkud ta silna potreba govoriti i govoriti, o svemu i svačemu, svatko sa svakim, nitko ni s kim… Gdje je nestalo slušanje? Je li uopće bitno čuti drugoga ili je ipak važnije slušati samo sebe? I govoriti, govoriti, bilo što…
Kao da se u samoći izolacije u posljednje vrijeme toliko toga nakupilo u nama i čekalo je susret s drugima kako bi moglo izići van i osloboditi nas. Kao da naše misli i osjećaji dobivaju smisao tek kada se pokažu drugima. Što do tada rade? Gdje su sve te riječi bile do trenutka susreta s drugima? Puno je to riječi. Nisam sigurna da je uopće bilo važno hoće li ih netko čuti. Kao da je bilo važno samo da se kažu, izreknu.
Hm. Čini se kao da su svi prepuni neizrečenih riječi.
