Početna stranica » Svetački lik pod plaštom Bezgrešne

Svetački lik pod plaštom Bezgrešne

368 pregleda

Nije nevažno istaknuti da je fra Lujo marljivo skupljao pisanu građu o povijesti Gospina svetišta u Olovu i radovao se i najmanjoj vijesti o Olovskom svetištu. Želio je probuditi svijest i oduševljenje kako za povijesno značenje Olovskoga svetišta tako i za njegovu obnovu

Sa sigurnošću se smije kazati da i danas, pedeset godina poslije smrti fra Luje (Ljudevita) Zloušića, živi znatan broj ljudi kojima se duboko u pamćenje urezala njegova osoba i osobita izražajnost i toplina koja je zračila iz njegova lica.

Oni su bili ili učenici Franjevačke klasične gimnazije u Visokom ili hodočasnici i štovatelji Gospe Olovske ili pak nebrojeni đaci i odrasli svih vjera i nacionalnosti kojima je fra Lujo nesebično pomagao u postizanju nužnoga znanja iz matematike i fizike za prijelaz u novi razred ili u doškolovanju za bolje radno mjesto. U doživljaju drugoga neka lica nam ostaju neizbrisiva. Vjerujem da su tako u svom pamćenju pohranili fra Luju svi oni koji su se barem i nakratko s njim susreli. Visok, asketski mršav, živahnih pokreta, lica naglašena snažnim brkovima – fratarskom baštinom u Bosni i Hercegovini iz osmanskoga razdoblja – iz kojega je zračila nepatvorena pobožnost i dobroćudnost. Tako je fra Luju doživio potpisnik ovih redova. Čini mi se da ga je tako doživio i likovno predstavio njegov đak, akademski slikar Vlatko Blažanović, a sliku je osobiti fra Lujin štovatelj fra Bernardin Matić stavio u mali kor samostanske crkve u Kraljevoj Sutjesci usporedo sa slikom fra Šimuna Filipovića.

Svi koji su fra Luju doživjeli i zapamtili samo iz đačke klupe visočke gimnazije ili kao hodočasnici na koljenima u svetištu Gospe Olovske mogu svoju sliku popuniti pouzdanim podacima iz njegova životopisa koji je iscrpno prikazao njegov desetak godina mlađi zemljak i kolega profesor, dobro poznati fra Ignacije Gavran. Knjiga je nastala godinu dana poslije fra Lujine smrti i jednostavno je naslovljena; „O. fra Lujo Zloušić 1895 – 1969”. Jednako tako nije mogao fra Luju zaobići ni fra Bernardin Matić u monografiji o Gospinu svetištu u Olovu jer je fra Lujo bio spiritus movens i homo orans za oživljavanje tog drevnog hodočasničkog mjesta, središnjeg ne samo za katolike Bosne i Hercegovine već i za katolike susjednih zemalja, pa i vjernike drugih vjeroispovijesti.

Poslije svećeničkog ređenja 1918. i svršenog studija matematike i fizike u Beču i Zagrebu 1922. fra Lujino mjesto boravka sve do smrti postaje Franjevački samostan u Visokom, a prostor djelovanja Franjevačka klasična gimnazija u istom mjestu i Gospino svetište u Olovu. Tu je, na temeljima iz obitelji baštinjene vjere i pobožnosti te na bogatoj kršćanskoj tradiciji župe Vareš, fra Lujo izgradio svoj vjerodostojni kršćanski i franjevački profil, pa zato nije fra Bernardin pogriješio kad je njegov portret stavio usporedo s portretom fra Šimuna Filipovića, svetačkog lika Provincije Bosne Srebrene.

„Tko si, šta si, šta si se ushod’o?”

U visočkoj gimnaziji fra Lujo nije obavljao samo službu profesora matematike i fizike, već je dulje vrijeme i u nekoliko navrata vršio i službu odgojitelja kako sjemeništarca tako i bogoslova jer je Provincija zbog oskudijevanja prostorom, kad je oduzeta novoizgrađena zgrada bogoslovije u Kovačićima, prva godišta studenata teologije smjestila u Visoko, a dio u Samostanu sv. Ante u Sarajevu. Pored toga dulje vrijeme je vršio i službu direktora Visočke gimnazije i u tri navrata je obavljao i službu kustosa Provincije, provincijalova zamjenika, te u jednom mandatu i službu definitora.

Gledano iz perspektive đaka fra Lujo je bio profesor koji je dobro poznavao svoj predmet i jednostavno ga izlagao. Uostalom o tome zorno svjedoče nebrojeni vanjski đaci i odrasli od Ilijaša do Zenice koji su mu dolazili na instrukcije iz matematike i fizike. Odnos đaka prema fra Luji nije nikad bio odnos straha, već istinskoga poštovanja i ponekad stida. Fra Ignacije mu, istina suzdržano, prigovara što je bio blag u ocjenjivanju i time omogućio da đaci zloupotrebljavaju njegovu dobrotu i blagost. Znao je đake često nasmijati svojom hitrom pokretljivošću. Iznenadno bi se našao ispred đaka i njihovu viku smirio osmijehom i uobičajenim uzvikom: Šta, šta! Tako bi se i najglasnija đačka buka u tren pretvorila u muklu tišinu. Nikakva prijetnja se nije mogla čuti od fra Luje, pa ni u zgodama kad bi đaci činili ozbiljniji prekršaj. Fra Lujin ukor se sastojao od nekoliko pokreta ramenima i njemu specifičnoga osmijeha koji se diskretno nazirao ispod krupnih brkova. Imao je veliko razumijevanje prema đačkim nestašlucima kao što je zgoda kad je đake uhvatio kako kradu jabuke.

Jednom prilikom u vrijeme đačkoga odmora jedna skupina đaka primijetila je da je otvoren prozor na podrumu u kojem su se držale jabuke. Istina, prozor je imao gitere i nije se moglo kroz njega ući. Međutim, jedan đak se dosjetio pa je na vrh štapa fiksirao čavao i tako nabadao jabuke i dodavao kolegi koji mu je stajao iza leđa. Nije se okretao već se posve koncentrirao na nabadanje i dodavanje jabuka. U međuvremenu kolega suučesnik je primijetio fra Luju i pobjegao, a fra Lujo je nastavio preuzimanje jabuka. Kad se snalažljivi đak okrenuo želeći vidjeti koliko je jabuka izvukao, iznenađen i istovremeno postiđen, ugledao je fra Luju koji mu je pokretom glave i smijehom uputio i ukor i priznanje za snalažljivost.

Fra Lujo se znao iskreno nasmijati sitnim i bezazlenim zgodama sa svojih dugogodišnjih putovanja iz Visokog u Olovo. Tako ga je jedan mladić, dok je čekao vlak u Semizovcu upitao kako je prošao Željo. Fra Lujo je odgovorio da ne zna kako, ali je prošao. Mladić je mislio na nogometni klub Željezničar, a fra Lujo na nekog od đaka. U kroniku je zapisao za njega smiješnu zgodu kako je u Bakićima čekao neke hodočasnike iz Sarajeva. Šetao je uz ostatke srušene crkvu i molio krunicu. Već se počelo smrkavati. Putem je prolazila neka žena muslimanka i vidjevši ga u habitu s njegovim upadljivim brkovima pomislila je da je utvara, pa je uzviknula: Tko si, šta si, šta si se ushod’o?

Duboka marijanska pobožnost

Đački odnos osobitog poštovanja prema fra Luji poticao je i odnos profesora i drugih fratara prema njemu. Oni su fra Luju poznavali izbliza kroz brojne svakodnevne susrete i nisu mogli previdjeti koliko je on radio na vlastitoj izgradnji. I đaci su mogli primijetiti da profesori o fra Luji govore s posebnim poštovanjem. Njegov asketski lik nije bio plod genetskoga nasljeđa, već askeze koju je neprimjetno i nenametljivo prakticirao.

Nesporno je da je visočka gimnazija bila ustanova u kojoj je fra Lujo revno služio svojoj redovničkoj zajednici Provinciji Bosni Srebrenoj te odgojem i izobrazbom franjevačkih kandidata odgovorno radio na njezinoj budućnosti. No, valja kazati da je on jednako bio zanesen slavnom i mučeničkom prošlošću svoje Provincije. Vrijeme i snage izvan odgojnih i obrazovnih obveza fra Lujo je uložio u duhovnu i materijalnu obnovu nekoć slavnog Gospina svetišta u Olovu.

Povlačenjem Osmanskoga Carstva i dolaskom nove austrougarske vlasti potkraj 19. st. počinje rasti broj hodočasnika na ruševine crkve Gospe Olovske i olovskoga samostana. Istina, hodočašća katolika nisu prestala ni poslije rušenja crkve i samostana u Olovu 1704. Na svetkovinu Velike i Male Gospe i u najteže vrijeme dolazili su hodočasnici iz Kraljeve Sutjeske, Vareša, Vijake, Jelašaka i Tuzle. Do 1833. za Olovsko svetište je skrbio samostan u Kraljevoj Sutjesci, a poslije toga kapelanija, a zatim župa Vijaka. Tako je vijački župnik fra Pavao Semunović već 1886. pokrenuo akciju da se otkopaju temelji stare olovske crkve i samostana. Istovremeno je podigao drvenu crkvicu s tornjem i skromnom barakom gdje bi se hodočasnici mogli skloniti u slučaju nevremena. Zbog trošnosti materijala te su se građevine same od sebe srušile početkom drugoga desetljeća 20. st. Već 1923. godine javila se ideja o izgradnji crkve od čvrstog materijala i formiran je odbor sastavljen od imućnih i uglednih Hrvata katolika iz Vareša, Tuzle i Sarajeva te od trojice franjevaca, župnika u Vijaci fra Pavla Semunovića, župnika u Varešu fra Anđela Anđelovića i urednika Glasnika Svetog Ante u Sarajevu fra Arakanđela Grgića. Prijedlogom i zagovorom fra Arkanđela Grgića naručen je projekt kod arhitekta Karla Paržika (usp. B. Matić, Gospa Olovska /mala monografija i hodočasnički vodič/, SR Sarajevo 1991). Usput valja kazati da je fra Arkanđeo Grgić imao sluha za lijepu arhitekturu jer je i poslije kod znamenitoga arhitekta J. Plečnika naručio projekt za crkvu sv. Ante u Beogradu.

Zbog prostorne udaljenosti članova odbora do 1929. godine nije se, osim projekta, uradilo ništa. Godine 1929. u odbor ulazi fra Lujo i 1930. formira novi odbor sastavljen od samih Olovljana. Od tada pa do smrti 1969., punih četrdeset godina, on postaje glavni akter u obnovi i oživljavanju Olovskoga svetišta. Ako uzmemo u obzir sve gore spomenute njegove obveze u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom i u Provinciji, onda bez poteškoće možemo shvatiti odakle je fra Lujo crpio snagu za obnovu Gospina svetišta u Olovu. Na prvom mjestu bila je to duboka pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i Olovskom svetištu koji su se u njegovoj duši nastanili vjerojatno još dok je kao dijete s hodočasnicima iz Vareša dolazio u Olovo na Veliku Gospu. Pučki način pripovijedanja odraslih i pobožnih hodočasnika o Olovskom svetištu s primjesama legendi nesumnjivo su raspirivali fra Lujinu dječju maštu. Kroz franjevački odgoj i izobrazbu, nikada ne gubeći toplinu dječjeg doživljaja, fra Lujo je upoznao važnost i značaj Gospina svetišta u Olovu. Božjom milošću i zagovorom Bogorodice tu su nebrojeni hodočasnici stoljećima nalazili duhovnu utjehu i hranu, jačali svoju vjeru, osjećali kršćansko zajedništvo i bogatstvo susreta s drugim zavičajnim mikrokulturama unutar istoga naroda i mjesne Crkve. Tu su se mogle susresti kulture i vjernički izrazi i drugih naroda.

Cilj jasan, motiv snažan

Iz pisanih svjedočanstava, bogate korespondencije i Kronike Olovskoga svetišta, dobivamo uvid u poteškoće i žrtve koje je fra Lujo podnosio u stvaranju uvjeta kako bi Olovsko svetište vršilo svoju punu duhovnu ulogu u novim uvjetima. Prije svega, u njemu Gospino svetište dobiva gotovo stalno prisutnog svećenika, u ljetnim mjesecima svake nedjelje, a u zimskim svake druge. Do tada je svećenik dolazio u Olovo uglavnom na svetkovine velike i Male Gospe. Pastoralno je skrbio za malu katoličku zajednicu u Olovu i ponekad za katolike Magulice i Oćevije, rubnim selima župe Vijaka. Valja znati da put iz Visokog do Olova, prije izgradnje magistralnog puta Sarajevo – Županja, nije bio nimalo jednostavan. Fra Lujo je stizao u Olovo ponekad širokotračnom prugom do Zavidovića, a odatle uskotračnom do Olova. To putovanje je trajalo preko deset sati. Kraća vožnja je bio širokotračni vlak do Semizovca, pa uskotračni do Ivančića, a odatle preko četiri sata pješačenja. Najkraći put vlakom bio je do Vareša, a onda preko osam sati hoda ili nešto manje do Kamenskoga odakle se putovanje nastavljalo uskotračnim vlakom do Olova. U Olovu ga je čekala jednostavna sobica u skromnoj kući izgrađenoj za stalnog čuvara Svetišta. To je uglavnom bila neka obitelj koja je tu stanovala.

Tomu treba pridodati tešku svjetsku ekonomsku situaciju tridesetih godina prošlog stoljeća, a potom Drugi svjetski rat i Crkvi nenaklonjeni poslijeratni društveni poredak. U svemu tome je fra Lujin cilj bio uvijek jasan, a motiv snažan. Ni Gospin zagovor nikada nije izostao. Budući da je realizacija Paržikova plana bila zahtjevna, do 1936. je realiziran samo dio, crkva s kupolom. Za fra Lujina života izgrađena je još jedna kula, od četiri predviđene. Nju je fra Lujo posvetio fra Matiji Divkoviću, a u drugu, izgrađenu neposredno poslije njegove smrti, preneseni su njegovi zemni ostaci.

Na kraju, nije nevažno istaknuti da je fra Lujo marljivo skupljao pisanu građu o povijesti Gospina svetišta u Olovu i radovao se i najmanjoj vijesti o Olovskom svetištu. U Franjevačkom vjesniku i Glasniku sv. Ante pisao je o povijesti svetišta i procesu njegove obnove. Time je želio probuditi svijest i oduševljenje kako za povijesno značenje Olovskoga svetišta tako i za njegovu obnovu. Svojim životom i svjedočenjem fra Lujo je skladno sjedinio najbolje iz prošlosti svoje franjevačke zajednice s nesebičnim služenjem u posve konkretnom životu Crkve. Zato mnoštvu raznovrsnih profila sedamstoljetne franjevačke tradicije u Bosni, fra Lujo se smije svrstati među njezine svetačke likove.

(fra Stjepan Duvnjak)