Danas, kada se svijetom širi koronavirus, prisjetimo se ove svetice iz prvih stoljeća kršćanstva o čijem životu i djelovanju, iako je nekoć pripadala nizu popularnih svetaca, danas znamo vrlo malo. Mučeništvo je, zajedno sa suprugom Viktorom, podnijela u 17-oj godini života za vrijeme progona kršćana. Njezin je suprug bio rimski vojnik iz Siene pa ga se često štuje kao Viktora iz Sijene, a oboje su mučenički završili svoje živote jer se nisu htjeli odreći svoje vjere. Nakon toga su proglašeni svetima.
Sveta Korona se slavi i pod imenom „Stephana” što u prijevodu znači „okrunjena”, a u mnogim katoličkim crkvama u Austriji i istočnoj Bavarskoj štuje se još i danas, te postoje i mjesta nazvana njezinim imenom od kojih je najpoznatije St. Corona am Wechsel u Austriji.
Štovanje svete Korone započelo je u Siriji, ali je vrlo brzo prešlo granice Bliskoga Istoka i raširilo se diljem Azije, Afrike i Europe. U Italiji se spominje u šestom stoljeću i već tada je osnovana crkva posvećena njima, a sveta Korona je prikazana kao primjer vjernosti vjeri. Relikvije oba supružnika nalaze se u Castelfidardu na Jadranskoj obali u blizini Ancone. Godine 997. car Otton III. donio je relikvije u Aachen, a u 14. stoljeću car Karlo IV. ih je donio i u Prag. Iz ovoga razdoblja datiraju i prvi dokazi štovanja ove svetice u Bavarskoj, Češkoj i Donjoj Austriji, a u pojedinim regijama sveta Korona se štuje kao zaštitnica koja, ne samo da štiti od epidemija i lošega vremena, nego je i simbol trajanja u vjeri. Na nekim je slikama prikazana kako u jednoj ruci drži kutiju s blagom, dok drugom rukom daje novac prosjaku. Štuje ju i armenska i pravoslavna Crkva.
Austrijski novčići kovani u razdoblju od 1892. do 1924. godine nosili su naziv „kruna” upravo kao spomen na ovu sveticu pa se iz toga razloga ona još časti i kao zaštitnica novca, dobrih investicija i čuvara blaga. Uz to, zaštitnica je mesara, a mnogi joj se utječu i za postojanost u vjeri. Spomendan joj je 14. svibnja, a negdje i 20. veljače.
