Svako od nas pozna velik broj dobrih ljudi, ali nam je nekako naravno da su ljudi dobri. Iako bi se prema temama i osobama kojima se bave javnost i mediji moglo zaključiti drugačije. S naslovnih strana, iz vijesti elektroničkih medija, iz prijateljskih razgovora društvo rastače bujica ništarija koji svojim ponašanjem, bezobrazlukom i primitivizmom uništavaju i društvo i sustave vrijednosti za koje se dugo mislilo da su čvršći, trajniji, dublji. Nedavno je jedan novinar ustvrdio kako će uskoro prava vrijednost biti tek u anonimnosti onih koji na sebe svojim vrijednostima nisu skretali pozornost javnosti.
Još od vremena Alije Sirotanovića teško je bilo dobiti naslovnice za skromnost, zalaganje, dobrotu, pozitivne vrijednosti običnih ljudi. Možda je tek Majka Tereza bila primjer koji je odstupao od pravila. A kako u pravilnim razmacima ove – ali i mnoge druge u svijetu – prostore pohode i ratovi, ekonomske i političke migracije, teško je nabrojiti što sve ljudi trebaju podnijeti da bi ostali nedirnuti zlom kao trajnim izazovom. Posebne poteškoće podnijele su generacije žena često u statusu udovice i u siromaštvu svojih prilika, hraneći i odgajajući djecu s pouzdanjem u Božju pomoć kao jedinim trajnim bogatstvom. Uvijek ih se sjetim dok prebirući kalendarom svetih i blaženih susrećem brojne kraljice i druge, statusom i podrijetlom već uvelike nagrađene osobe. Jedna od takvih za koju se činilo da je već rođenjem dobila sve bila je sveta Elizabeta Portugalska.
Elizabeta Portugalska pripada onom mnoštvu svetica, kojima je zasigurno u pomoći oko beatifikacije umnogome pomoglo podrijetlo, moć i novac kojim su za života raspolagali. Majka joj je bila iz sicilijanske kraljevske kuće, a otac aragonski kralj Petar III. S dvanaest godina udali su je za portugalskog kralja Dionizija. Sigurno je da su dinastički interesi oca joj i muža bili jedini razlog tom braku. Za iste te dinastičke interese rodila je sina Alfonsa i kći Konstancu. Jer mnogo više djece njezin je muž imao sa svojim brojnim ljubavnicama. To ga nije smetalo da provjerava kraljičine aktivnosti tražeći znakove nevjere. Dakle, brak u kojemu je živjela Elizabeta i odsutnost ljubavi nije potrebno posebno objašnjavati.
Psiholozi kažu da često u životu ponavljamo matrice koje smo ponijeli iz roditeljskog doma, odnosno da često ponavljamo sve što smo iz vlastitog djetinjstva ponijeli u vrijeme odrastanja i odlučivanja. Vjerujem da je takvo tumačenje zbivanja u Elizabetinoj obitelji vrlo uvjerljivo: kći udaju za kastiljskog kralja Ferdinanda IV, a sina odgajaju da naslijedi oca. Međutim, sin zarana dolazi u sukobe s ocem, a kad ga napokon nasljeđuje ulazi u sporove sa šogorom, spomenutim kraljem Ferdinandom. U toj traumatičnoj, bahatoj, moćnoj i rastočenoj obitelji, s brojnom djecom drugog ranga jer nisu bili nasljednici po bračnoj vezi, Elizabeta dobiva šansu kao miriteljica, bolničarka i žrtva svih svojih bližnjih. Dobiva šansu da se u svim poniženjima kojima je bila izvrgnuta pokuša ponašati dostojanstveno, prihvaćajući i bliže i dalje kao ljude potrebite i pozornosti i dobročinstva.
U posljednjem desetljeću života najprije pomaže Dioniziju da raskajan umre, a onda prodaje svoje bogatstvo dijeleći sirotinji i samostanima. U habitu franjevke trećoredice odlazi u Santiago de Compostello, a po povratku stupa u samostan klarisa u Coimbri. Zavjete polaže tek na samrti. Umrla je u Estremozu vraćajući se s još jednog mirenja kraljeva koji joj bijahu sin i zet. Njezin grob u Coimbri brzo je postao mjesto hodočašća, a upornost hodočasnika tri stoljeća kasnije prepoznao je papa Urban VIII proglasivši je svetom 1625.
S jedne strane može se činiti da je imala sve, a s druge uistinu je imala samo nepokolebljivu vjeru da vrijedi nastojati opstati i s povjerenjem u pomoć Svevišnjega, pokušavati graditi bolji i pravedniji svijet. Tek rano djetinjstvo i posljednje godine samostanskog mira možda su bili utjeha i ravnoteža svemu što je strpljivo podnosila između ta dva najkraća razdoblja života. Nakon svega što je imala i što joj je bilo nametnuto ona je mogla pokazati svoj izbor odlaskom među klarise. Izabravši trajno utjecanje molitvi. Uistinu, nitko joj nije zavidio jer su je shvaćali. Uspomena na nju postala je i dijelom iskazivanja poštovanja njezinoj žrtvi.
