Početna stranica » Svemir i čovjekova budućnost

Svemir i čovjekova budućnost

442 pregleda

Svemir poprima posebnu, ako ne i sudbonosnu, ulogu u promišljanjima budućnosti čovječanstva, s naglaskom na kolonizaciju svemira kao uvjetu opstanka čovječanstva uopće

Jedan od najzanimljivijih i, vjerojatno, najzagonetnijih odnosa u čovjekovu životu jest onaj prema svemiru: iako i sami dio svemira, vrlo često smo nesvjesni njegove stvarnosti u svakodnevnom životu. I, budući da po svojoj strukturi obično ne razmišljamo o stvarima koje ne vidimo, vrlo rijetko sebi pokušamo posvijestiti odnos s ovom širom cjelinom čiji smo neraskidivi dio, a čiju sveobuhvatnost naglašava i sama riječ svemir koju koristimo. Međutim, ako je i svakodnevni čovjek iz raznih razloga nesvjestan svemirske dimenzije svojega postojanja, to se ipak ne može reći za sve slojeve čovječanstva: naročito znanstvene, političke i vojno-sigurnosne. U svojim su razmišljanjima itekako svjesni važnosti svemira: dapače, sama se budućnost čovječanstva počinje sudbinski vezati uz čovjekovu sposobnost kolonizacije svemira.

Jedinstven vojnostrateški prostor

Jedna od najpoznatijih rečenica iz svijeta filmske umjetnosti s konca 60-ih godina prošloga stoljeća svakako je ona kapetana J. T. Kirka sa kojom je započinjala svaka epizoda serijala Zvjezdane staze (Star Trek): „Svemir, posljednja granica. Ovo su putovanja svemirskog broda Enterprise. Njegova petogodišnja misija: istraživati čudne nove svjetove, tražiti novi život i nove civilizacije, hrabro ići gdje još nijedan čovjek nije išao!” Svojom odvažnom vizijom čovjekova putovanja svemirom i njegova istraživanja ovaj je serijal oblikovao imaginaciju budućnosti milijuna ljudi. Svemir nije više granica pred kojom se čovjek u strahu zaustavlja: naprotiv, ona ga prije poziva i izaziva da je prijeđe. Iza te granice, u nepoznatim i dubokim prostranstvima krije se čovjekova sudbina koja ga čeka: beskraj svemira je nijemi poziv na njegovo istraživanje i susret sa svojom sudbinom.

Pola stoljeća nakon izazova Zvjezdanih staza status se svemira poprilično promijenio: čovjekov tehnološki skok je omogućio i njegovo bolje poznavanje – naročito onoga bližeg Zemlji, njezine niske orbite. Iz suvremene perspektive, iako i dalje beskrajan, svemir više nije tako udaljen od Zemlje – barem ne u političkim i vojnim planovima: od posljednje granice preobrazio se u prvu crtu obrane.

Tim Marshall u svojoj knjizi Moć geografije: deset mapa koje otkrivaju budućnost svijeta, koja prikazuje ključne svjetske regije koje će oblikovati globalnu politiku, posljednje poglavlje posvećuje upravo svemiru! Iz perspektive politike i sigurnosti, Marshall jasno upozorava na nedostatak dovoljno razvijene diplomatske i pravne regulative koja bi onemogućila sukobe između država u svemiru – iz komercijalnih, sigurnosnih i drugih razloga. Postojeći su sporazumi zastarjeli jer su nastali u vrijeme „kad su naše mogućnosti istraživanja toga prostranstva bile ograničene i ljudi su ga doživljavali kao bezobličnu pustoš na koju se ne može primijeniti zemaljska politika”.

Gledano iz pravno-diplomatske perspektive, svemir i Zemlja još nisu razgraničeni, što proizvodi i novi oblik političke teorije, astropolitiku, koji se bavi strateškim značenjem svemira u međudržavnim odnosima. Prema njezinu se gledištu sukob na Zemlji pomiče u svemir, tj. svemir se promatra kao sastavni dio vojnostrateškoga područja velikih sila. Kopno i svemir postaju zajednička bojišnica: niža Zemljina orbita (160 – 2000 km) postaje prva crta obrane u sigurnosnim strateškim planovima jer se tu nalaze sateliti, tj. sustavi ranoga upozoravanja koji su oči i uši modernih vojnih sustava. Manjak diplomatsko-pravne regulative na ovom području lako može dovesti do ozbiljnih problema jer „ne postoji zakon koji će regulirati tko se može gdje nalaziti, na koju se blizinu smije prići drugome i koje su aktivnosti dopuštene, postoji sve veća opasnost da neka vježba, ili čak pogreška u navigaciji, budu pogrešno shvaćeni kao najava napada”. Ove pravno-diplomatske i sigurnosne nedorečenosti naravno ne moraju dovesti do svemirskoga rata, međutim, kako ističe Marshall, „kao i na Zemlji, planovi se prave za slučaj ‘da se nešto dogodi’, a ne za to da se ‘ne dogodi’”.

Kolonizacija i kozmokracija

Svemir poprima posebnu, ako ne i sudbonosnu, ulogu u promišljanjima budućnosti čovječanstva – s naglaskom na kolonizaciju svemira kao uvjetu opstanka čovječanstva uopće. Konačna se sudbina svijeta u kozmičkoj perspektivi promatra u spoju s eksplozijom umjetne inteligencije i pojavom superinteligencije. Ovo bi, uz omogućavanje i ubrzavanje širenja života u kozmičkim razmjerima, najvjerojatnije predstavljalo i oproštaj s ljudskom poviješću kao što smo je poznavali, tj. njezin kraj, i prelazak u posthumanu budućnost: novi oblik čovjekova postojanja u hibridnoj povezanosti s umjetnom inteligencijom.

Ovo razmišljanje u kozmičkim razmjerima ima dvije temeljne dimenzije: dok se negativna usredotočuje na očuvanje čovjekove budućnosti u jednom neizvjesnom svemiru, pozitivna stavlja naglasak na biokolonizaciju – širenje života u svemir. Iz negativne perspektive, čovjek je jedna ugrožena i slaba vrsta koja postoji u nasilnom, neizvjesnom i entropijski određenom svemiru, tj. koji se urušava trajno gubeći energiju. Izvjesno je da svemiru, kad-tad, prijeti kozmokalipsa, a prije te konačne apokalipse prijete i druge, poput eksplozije Sunca. U jednom takvom katastrofičnom scenariju, kako ističe Max Tegmark u svom djelu Život 3.0, tehnologija se vidi kao uvjet preživljavanja ljudske vrste: „Ako ne nastavimo poboljšavati svoju tehnologiju, ne postavlja se pitanje hoće li čovječanstvo izumrijeti, već kako. Što će nam prvo doći glave – asteroid, supervulkan, spaljujuća vrelina ostarjeloga Sunca ili neka druga katastrofa… Bez tehnologije, istrjebljenje nas ljudi neminovno je u kozmičkom kontekstu desetina milijardi godina.”

Iz pozitivne perspektive kozmičke biokolonizacije čovjek kao vrsta nema puno vremena pred sobom: dapače, vrijeme relativno brzo istječe jer iz čisto fizikalnih zakona čovjeku poznati i dostupni svemir izmiče i tako se sve više smanjuje. Prema Tegmarku, uz izazov brzine svjetlosti – kao jedan od ograničavajućih faktora koji definira nama dostupni kozmos – postoje još dva velika izazova: „Prvi izazov je taj što se svemir širi, što znači da se galaksije od nas udaljavaju, tako da se naseljavanje dalekih galaksija svodi na jurnjavu za njima. Drugi izazov je u tome što se ta kozmička ekspanzija ubrzava, zbog tajanstvene tamne energije koja sačinjava oko 70 % našega svemira.” Sociolog Esad Zgodić, međutim, upozorava da katastrofične vizije budućnosti skrivaju u sebi i mogućnost legitimiranja i racionalizacije onoga što on naziva kozmokracija koja u sebi utjelovljuje princip „spasit će se najsposobniji i najmoćniji, spasit će se, dakle, oni koji vladaju kozmosom”. Iza kozmokracije se opet krije „velika imperijalna strategija” čiji je cilj gospodariti svijetom u budućnosti i pretpostavlja militarizaciju – vojno koloniziranje svemira. Zgodić ističe da je čovjek uvijek bio u dosluhu sa svemirom: svjedočanstva za to nalazimo u kozmomagiji i kozmomitologijama. Ni sami vlastodršci nisu svoju moć primali odvojeno od kozmičkoga poretka: „Kozmocentrizam – a ne antropocentrizam i geocentrizam – bio je izvorište obavezujućih svjetonazora, moralnih praksi i političkih običajnosti. Otuda, nisu vlastodršci ni pomišljali da bi magijom, spiritualizmom ili, na primjer, mističnom telepatijom mogli vladati svemirom: spram njega stoje u kontemplaciji i percipiraju ga – bez antropocentrične oholosti – sa strahopoštovanjem.” Međutim, veliki se obrat događa u moderno doba: sam svemir postaje predmetom ljudske moći – prostor kojim čovjek želi vladati. Ovaj pokušaj u sebi utjelovljuje bit i temeljni cilj kozmokracije kao „najviši stadij ohole antropopolitike i narcističke antropokracije”, smatra Zgodić.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!