Lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, jednostavna rečenica apostola Pavla iz Poslanice Korinćanima na najbolji način ocrtava božanski naum u životu jednoga neobičnog svećenika. Toliko svetoga u svome poslanju da je, protivno svim ljudskim mjerilima i kriterijima razlučivanja, postavljen čak i uzorom svećeničkoga života. Svatko iole upućen u život Crkve, znat će da se radi o sv. Ivanu Mariji Vianneyu, čuvenom arškom župniku. Dovoljno je samo letimice zaviriti u životopis ovoga sveca kako bismo prepoznali prst Božji, koji je ucrtao put kako bi ovaj, izrazito tupi i neinteligentni dječak, mogao biti zaređen za svećenika. I sva sreća da je tako, jer Bog gleda u čovjekovu nutrinu i više će dobra učiniti u svijetu služeći se jednim priprostim i neukim čovjekom čistoga srca, nego po stotinama filozofa i teologa umišljena i okorjela srca.
Ivan Marija Vianney odrastao je u vrijeme Francuske revolucije, svetogrdnoga pokreta u kojem su u ime slobode, jednakosti i bratstva među ljudima, počinjeni strašni zločini prema Katoličkoj Crkvi. U to vrijeme stasao je i Napoleon, car opojen suludom željom da mačem osvoji svijeta više nego itko prije njega. Međutim, i u ranoj kao i kasnijoj dobi, ovakve svjetovne stvari Ivana Mariju nisu nimalo zanimale. On je od najranije dobi pa sve do svoje smrti naučio biti posve okrenut prema Bogu. Drugo ga uopće nije zanimalo. Njegova osobnost i jednostavna vjera bile su duboko obilježene njegovim seoskim podrijetlom. Arški župnik će uvijek tijekom svoga života naglašavati važnost svoje majke, duboko pobožne žene koja je svoga sina odgojila u vjeri. „Krepost lako prelazi iz majki u srca njihove djece koja rado čine ono što vide da se čini”, tako je svetac govorio o ulozi majke. Ivan Marija Vianney, po božanskom proviđenju, imao je milost u odrastanju sačuvati dječju nevinost duše. U vremenu kada je već postao svećenik sam će o sebi reći ovako: „Kada sam bio mlad, nisam poznavao zlo; upoznao sam ga tek u ispovjedaonici iz usta grešnika.” Čovjeka pomalo uhvati jeza kada si posvijestimo današnje vrijeme i predočimo si sliku današnjega naraštaja kojega se putem masovnih medija, već od najranije dobi, sustavno truje zlom.
Od vremena kada je dječak osjetio svećenički poziv pa sve do svoga ređenja, morao je uistinu savladati brojne prepreke. Bio je po prirodi tup za učenje. Sporo je učio, a još brže zaboravljao. Sve što je pokušavao primiti u svoje pamćenje otjecalo je kao voda kroz rešeto. Na poseban način latinski jezik – službeni jezik Crkve. Naravno da je s vremenom u njemu rasla odbojnost prema učenju i knjigama, a ujedno i dvojba u vlastito zvanje. Tijekom teološkoga studija svaka lekcija izgledala mu je kao nesavladiva prepreka. Većinom nije shvaćao ni pitanja koja su mu profesori postavljali, a kamoli da bi na njih znao smisleno odgovoriti. Svi su ga jednostavno smatrali idiotom. Stoga je proglašen nesposobnim za svećeništvo i u dobi od dvadeset devet godina otpušten iz bogoslovije. Samo zahvaljujući upornosti i zauzimanjem župnika Balleya, koji ga je privatno podučavao prije odlaska na studij, ova odluka nije bila konačna. Iako nije uspio položiti potrebne ispite zbog svoje pobožnosti, mjesni biskup je odlučio ipak ga zarediti za svećenika. Kao župni vikar će biti dodijeljen župniku Balleyu s opaskom „da novi svećenik tek kasnije prema prosudbi svoga crkvenog poglavara dobije ovlast odrješivanja od grijeha”. Tri godine kasnije, nakon što je umro njegov župnik zaštitnik, Ivan Marija Vianney će biti poslan za župnika u Ars. Sve ostalo što će se tamo dogoditi je veličanstveni primjer onoga što Duh Sveti radi u životu jednoga svećenika koji istinski započne živjeti svoje svećeničko poslanje. Moglo bi se jednostavno reći: Bog je izabrao takva slaba i umno zaostaloga čovjeka kako bi pokazao svima, u vremenu u kojem su svi očarani duhom prosvjetiteljstva, da se velika djela ne čine ljudskom pameću, nego snagom vjere. Kakve li samo ironije itekako znakovite i poučne i za današnje vrijeme: Bog se pobrinuo da najveći svećenik kojega je Francuska iznjedrila u 19. stoljeću od strane crkvenih vlasti bude proglašen nesposobnim za svećeničku službu.
Došavši u malenu župu Ars, pobožni svećenik je zatekao moralno rasulo i zapušteni vjerski život, što je u ono teško vrijeme bila redovita pojava. Bez imalo popuštanja i ikakvoga straha, poput drugoga Savanarole, nemilice je započeo prozivati svaki grijeh i upustio se u borbu protiv duhovne pustoši. Malo pomalo mijenjala se cijela župa i ovo maleno postalo je poznato diljem svijeta.
„Ne trebaju nama danas novi arški župnici”, još uvijek mi u ušima zvone riječi jednoga profesora iz vremena dok sam studirao bogosloviju, a koji nam je pokušao sugerirati da se držimo knjige, a ne zanosimo previše duhovnošću. I tada sam u srcu znao da to ne može biti istina, a pogotovo to osjećam danas, stoga se usuđujem reći: Župnici u kojima gori duh revnosti sv. Ivana Marije Vianneya danas su potrebniji više nego ikad!