Početna stranica » Sv. Elizabeta Ugarska (1207. – 1231.) – Reformacija snagom Evanđelja

Sv. Elizabeta Ugarska (1207. – 1231.) – Reformacija snagom Evanđelja

138 pregleda

Ovih dana u tisku je važna vijest kako je Melanija Trump, američka prva dama, od Bijele kuće napravila božićnu bajku. Čitajući ove riječi i spremajući se za milosne trenutke rođenja Isusa Krista, razmišljam u sebi: kako nam samo, na svakom koraku, kradu skromnu ljepotu Božića?! Taj divni događaj Isusova rođenja preplavljen doživljajem otajstva utjelovljenja – ljubavi koju je Bog pokazao prema čovjeku postavši jedan od nas – pretvara se u puku bajku ili čaroliju, u blještavilo neukusa i kiča.

Stoga u božićnom vremenu, kada je mali i smrtni ljudski stvor pozvan u jednostavnosti srca razmišljati o velikom Bogu koji se udostojao učiniti malenim, želim ukratko ocrtati lik jedne velike žene, plemkinje i svetice, koja je u potpunosti razumjela tajnu života i utjelovljene Ljubavi. Odvažila se i svojim načinom života postala slična Sinu Božjemu: sišla je s uzvišenog prijestolja, zaboravila samu sebe i pokazala ljubav prema malenom i siromašnom čovjeku.

Posve je neobičan život sv. Elizabete, kćeri ugarskoga kralja i žene grofa od Thüringena. Kao djevojčica od pet godina stigla je na dvor u Wartburgu, prepun pohlepe, nepravde, ponosa, razuzdanosti i nasilja. U dobi od trinaest godina sklopila je brak, a onda bila toliko snažna da je u svojom mladoj dobi radila upravo suprotno od onoga što je vidjela na dvoru. Sjedila je za preslicom, radila obične poslove, izlazila među narod, sve dijelila sirotinji, navukavši tako na sebe prezir i mržnju cijeloga dvora, koji su željeli ludu plemkinju poslati natrag njezinu ocu. Međutim, jedna stvar je odigrala presudnu ulogu: njezin muž Ludvig IV. ljubio je svoju ženu više od svega! Kao što je i ona njega. I tu ljubav ništa nije moglo poljuljati, nego je ona svakim danom rasla sve više. Elizabeta je povezala svoju ljubav prema Bogu i svome mužu u jednu savršenu cjelinu ne vidjevši u tome nikakve suprotnosti.

U dobi od trinaest godina sklopila je brak, a onda bila toliko snažna da je u svojom mladoj dobi radila upravo suprotno od onoga što je vidjela na dvoru. Sjedila je za preslicom, radila obične poslove, izlazila među narod, sve dijelila sirotinji, navukavši tako na sebe prezir i mržnju cijeloga dvora, koji su željeli ludu plemkinju poslati natrag njezinu ocu

Već kao dijete Elizabeta je imala ljubav prema siromaštvu i siromasima. U braku je ta ljubav porasla još više. Konačno, kada je postala udovica ta ljubav je postala posve radikalna. Koristila je svaku priliku pomoći siromasima. Vodeći se riječima Svetoga pisma: Tko neće da radi, neka i ne jede! (2 Sol 3,10), Elizabeta je u svoje vrijeme bila izumiteljica produktivne brige za nezaposlene. Potaknula je izgradnju mostova i ulica te je svima koji su radili davala odjeću i alat kako bi mogli pomoći u žetvi i prehraniti se od vlastitoga rada. Sama Elizabeta je šivala odjeću za siromahe, preuzimala kumstva za siromašnu djecu, odijevala mrtve siromahe te siromasima plaćala dugove. Okupljala je i tješila gubavce, pozivajući ih na strpljivost. Jednom zgodom, na Veliki četvrtak, okupila je brojne gubavce, oprala im ruke i noge te klečeći ljubila im otvorene rane. Tijekom velike gladi razdijelila je cjelokupnu žetvu iz grofovske žitnice, dajući siromasima dovoljno hrane za jedan dan. U blizini Wartburga ustanovila je bolnicu, gdje je sama njegovala bolesnike i primala siromašnu djecu brinući se o njima. Svi su je nazivali majkom. Prva je plemkinja u povijesti koja je osobno njegovala siromašne i bolesne te tako svojom ljubavlju srušila ogradu podignutu između staleža. Prignula se nad nevolju malenih, vidjevši u njima skriveno dostojanstvo djece Božje. Upoznavši franjevaštvo, njezina ljubav prema siromasima dodatno se razbuktala. Postala je prva trećoredica u Njemačkoj. Kada su je kao udovicu htjeli ponovno udati rekla je biskupu: Ako me moj zaštitnik želi protiv moje volje predati jednome muškarcu, borit ću se protiv toga, ako i to ne pomogne, odsjeći ću svoj nos, tako da me više nitko neće poželjeti.

Umrla je u 24. godini, odrekavši se prihoda svoga muža u korist siromaha i živeći u krajnjem siromaštvu u trošnoj kućici. Odmah nakon svoje smrti čašćena je kao svetica i rijeke ljudi su se slijevale na njezin grob, gdje su ozdravljali slijepi, hromi, uzeti, gluhi, padavičari i svi drugi bolesnici. Pristizanjem mnogih zavjetnih darova, na njezinom grobu u Marburgu napravljena je prekrasna crkva.