Društveno-politička stvarnost koju pojam „totalitarizam” želi izraziti vrlo je složena i slojevita te stoga i sam pokušaj da se definira pruža veliku pomoć i predstavlja ključ za prepoznavanje njezina stvarnoga djelovanja. Općenito, totalitarizam ili svevlast praksa je političke moći koja se temelji na stalno rastućoj dominaciji u svrhu ostvarivanja apsolutne moći nad svim segmentima društva. Jedna od temeljnih oznaka filozofije totalitarizma je indoktrinacija čiji je cilj da društvo kao jednu organiziranu formu postojanja rastoči, deformira i od njega napravi amorfnu masu koju se onda upravlja u pravcu poistovjećivanja želja vladajućih i mase, tj. masa bi trebala „misliti i htjeti” ono što vladajući žele. Društvo se tako preinačuje u masu atomiziranih pojedinaca koji pod utjecajem promidžbe i terora, iz uvjerenja ili straha, pristaju na vladavinu koju, tijekom vremena, više ne bi trebali prepoznati kao takvu, tj. kao negativnu i sebi protivnu.
„Unutrašnji” i „vanjski” totalitarizam
Automatski poistovjetiti totalitarizam s određenim oblicima političkoga sustava poput npr. tiranije ili diktature misleći da se time iscrpila njegova narav, predstavljalo bi pojednostavljenje njegove stvarnosti. Naime, iako su mu ti oblici političke moći definitivno podložniji i bliži, ne može se na njih ograničiti budući da je riječ o široj i dubljoj stvarnosti koja ih nadilazi: na narav totalitarizma kao jedne političke filozofije spada potpuna podređenost „društva” nekoj skupini ljudi u različitim oblicima – bila to država, oligarhija ili neka druga organizacija. U tom smislu, totalitarizam je težnja za apsolutnom moći i kontrolom, i svim onim što to već omogućuje, koja može zahvatiti svaki društveno-politički model ukoliko se nečija politička moć ne može zakonski ograničiti niti kontrolirati.
Preuska definicija totalitarizma, ako bi ga se strogo vezalo uz neki politički oblik ili neko vremensko razdoblje, u biti pomaže njegovu neprepoznavanju i neometanom širenju. Narav totalitarizma je sigurno vidljivija u oblicima političke moći poput diktature i slično, međutim njegova težnja za moći ima i druge načine širenja koji su ujedno suptilniji i dublji. Pritom su ovi oblici djelotvorniji budući da je na njih, za razliku od onih vidljivo nasilnih i totalitarnih oblika političke vlasti, zbog njihove dubine, tj. površinske neprepoznatljivosti teže pravodobno reagirati.
Moglo bi se reći da je najveći uspjeh totalitarizma kad iz svoga uglavnom vanjskoga oblika, izraženoga u vidljivim oblicima nasilja te kršenja i ograničavanja ljudskih prava, prijeđe u „unutrašnji totalitarizam”, tj. onaj oblik totalitarizma u kojem vladajući u toj mjeri uspijevaju ovladati umom ljudi i koji toliko prožima sve razine društvenosti da sama ta dubina njegova prodora u život društva i pojedinca postaje… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
