Voljeti i biti voljen predstavlja jednu od prvotnih čovjekovih životnih potreba. No, prvi problem nastaje već u trenutku kada pokušamo definirati pojam ljubavi, tj. razlučiti između stvarne i nestvarne ljubavi. Pogotovo u današnje vrijeme kada je ljubav kao vrijednost, vrlina, osobna i međuljudska kvaliteta lišena svoga izvornoga značenja, sadržaja i mjesta u svakodnevnom životu. Stoga nimalo ne čudi što većina ljudi smatra ljubavlju ono što uopće nije ljubav!
Bez riječi
Ljubav se može definirati kao težnja k sjedinjenju; njezina suprotnost – agresija – jest pak težnja k razjedinjenju. Sve ono, dakle, što ne sjedinjuje, što ne vodi prema zajedništvu, ne može nositi predznak ljubavi. Sva nastojanja da se stvarna ljubav opiše ili predoči došla su do jedne te iste spoznaje: kako su (prazne) riječi posve neprikladne za tako duboke osjećaje. Najbolji način da se iskaže stvarna ljubav jest zapravo – šutnja. Kada se dvije osobe zavole, dovoljno im je biti zajedno; riječi postaju suvišne.
Ako u poznanstvu/odnosu dviju osoba nakon prvoga „ispita zrelosti” nastupi osjećaj praznine, nedorečenosti, nespokojstva, nesigurnosti, s velikom vjerojatnošću možemo ustvrditi kako je riječ o nestvarnoj, prividnoj ljubavi koja nema budućnosti. Budući da je takva spoznaja u pravilu bolna, radije se zanosimo iluzijom da se radi samo o trenutnome nesporazumu koji će se već „izgladiti“. To više ako su namjere i ponašanje osobe bile iskrene, dobronamjerne i ozbiljne. Upravo iz toga razloga u prosudbi između stvarne i nestvarne ljubavi treba biti krajnje oprezan. Naime, najzlobniji oblik iskorištavanja ili manipuliranja tuđim osjećajima mogli bismo poistovjetiti s duhovnom prostitucijom – sveprisutnom u svijetu medija i među tvorcima javnoga mišljenja.
Aktivna i pasivna ljubav
U pitanju ljubavi natprosječni broj ljudi zauzima tzv. pasivni stav primanja, uzimanja, „trošenja“ ljubavi. Za prvobitni odnos majka-dijete, to je sasvim razumljivo. Ako pak odrasle osobe ostanu na toj početnoj stepenici, u najmanju ruku riječ je o infantilnome stupnju poimanja i „korištenja“ ljubavi. Osoba koja samo pasivno uzima, a zauzvrat ne daje ništa ili vrlo malo, doživotni je emocionalni dužnik drugima, korisnik a ne davatelj života. – Kako je moguće nešto očekivati, tražiti (ili čak zahtijevati) od voljene osobe ako to isto nismo i sami spremni učiniti ili dati?!
Istinska, zrela ljubav jest ona aktivna, ona koja daje sve badava, koja voli ne očekujući ništa zauzvrat, čak i neovisno o ponašanju druge osobe. Aktivna ljubav preuzima inicijativu, unosi život, oprašta slabosti i propuste. Prava ljubav ne stari, ne umara se, ostaje vjerna do kraja. Preduvjet da bismo mogli aktivno voljeti druge jest da zavolimo same sebe, tj. zdravi, plemeniti dio nas. Pritom mislimo na našu ljudskost, spontanost, otvorenost, optimizam, širokogrudnost, spremnost na učenje, plemenitost, svetost. Ljubav prema sebi ne treba zamijeniti s narcizmom (sebeljubljem) niti egoizmom (sebičnošću). Ljubav prema sebi znači svijest, dužni respekt, zahvalnost i priznanje Stvoritelju zbog brojnih duševnih kvaliteta kojima je obdario čovjeka-pojedinca. Iz takva stava proizlazi težnja i potreba za povezivanjem s drugim ljudima.
Bolesna ljubav
Ljubav može prijeći u slabost, pa čak i bolest; može se davati „na veliko“, u bescjenje, uzaludno. Jesu li nas naša djeca „dužna“ voljeti po „sili zakona“ (samo zato što su naša djeca odnosno mi njihovi roditelji)? – Ne! Ne može se voljeti nasilu niti „po dužnosti“. U nama samima i u drugima trebamo voljeti samo ono što zavrjeđuje da bude voljeno. Voljeti, dakle, oca, majku ili dijete jedino zato što su nam najpreči, naprosto je premalo, ako iza toga ne stoje ljudske kvalitete i iskustva aktivne ljubavi.
Neprijatelj broj jedan zdravih, uravnoteženih i dugotrajnih obiteljskih odnosa jest mit o „savršenoj“ obiteljskoj ljubavi. Savršene ljubavi jednostavno nema, jer nema savršenih ljudi. Ovaj mit bespotrebno forsira obiteljsku idilu, čime samo produbljuje jaz između općepoznate stvarnosti i nedostižnih ideala.
Da bi obiteljski, bračni i/ili međuljudski odnosi doista bili na razini obostrane aktivne ljubavi, oni trebaju biti utemeljeni na načelima slobodne volje, ravnopravnosti, uzajamnoga uvažavanja i trajne izgradnje.
