Početna stranica » Strossmayerovo jugoslavenstvo

Strossmayerovo jugoslavenstvo

326 pregleda

Jugoslavenstvo („jugoslovjenstvo”) kao definiran politički koncept i program djelo je đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815. – 1894.) i njegova suradnika, kanonika Franje Račkoga (1828. – 1894.) koji je zapravo bio glavni ideolog jugoslavenstva. Na području političke misli Strossmayer je prošao razvoj od austroslavizma do jugoslavenstva.

Na početku svoga političkog rada vjerovao je da se status slavenskih naroda unutar Monarhije može poboljšati ukoliko se stvori federacija u kojoj bi Slaveni imali ista prava kao Austrijanci, Nijemci i Mađari. Te je nade posebno gajio tijekom revolucionarne 1848. godine, no nakon uvođenja apsolutizma Strossmayer se razočarao i težište počeo premještati na jugoslavensku ideju. Biskup Strossmayer i njegov suradnik, kanonik i povjesničar Rački, uz ostale svoje kolege, predstavljali su sam vrh tadašnje hrvatske liberalne inteligencije i glavne zastupnike političkoga jugoslavenstva među Hrvatima. Njihov je rad uglavnom bio kulturnoga i akademskoga karaktera, ali kao ljudi praktična duha shvaćali su da Hrvati nemaju sredstva potrebna za suprotstavljanje habsburškoj denacionalizacijskoj politici pa hitno trebaju uniju s drugim slavenskim narodima na Balkanu.

Strossmayerovo jugoslavenstvo, koje je zapravo bilo dopunjen i osuvremenjen Gajev ilirizam, imalo je kao krajnji cilj uniju Južnih Slavena na temeljima zajedničkoga jezika. No, taj krajnji cilj nikada nije bio artikuliran jer bi to značilo veleizdaju prema Monarhiji. Kako bi se to postiglo, Strossmayer je financirao različite kulturne ustanove kojima je svrha bila izvući Hrvate iz njihovoga provincijskoga autizma i dovesti ih u kontakt s aktualnom europskom mišlju koja bi pomogla pri formiranju južnoslavenske nacionalne kulture. Osnutak JAZU (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti) i utemeljenje Sveučilišta u Zagrebu bile su ključne točke Strossmayerova programa. Te su institucije trebale ubrzati ujedinjavanje svih južnoslavenskih narječja u jedan zajednički jezik (po ilirskom obrascu) koji bi postao temelj za željenu uniju. Zagreb je trebao postati centar zajedničkih južnoslavenskih umjetnosti, humanističkih i prirodoznanstvenih istraživanja te odgojnih institucija. Veliko bogatstvo biskupa Strossmayera korišteno je za potporu školama, publikacijama, izložbama i mnogim kulturnim institucijama od Kranjske do Bugarske.

Program ujedinjenja

Josip Juraj Strossmayer nadao se da će kulturno ujedinjenje Južnih Slavena biti osnova za njihovo kasnije političko udruživanje. On je formulirao program jugoslavenskoga ujedinjenja pošavši od činjenice da su Južni Slaveni povijesno već formirani posebni narodi, a da njihova buduća jugoslavenska politička unija mora biti zajednica jednakopravnih naroda. Njegova ideja jugoslavenstva bila je usmjerena k jednoj federativno uređenoj Jugoslaviji koja bi za temelj imala uvažavanje različitih nacionalnih individualnosti svih naroda u budućoj zajednici. Svoje ideje o narodnom i državnom ujedinjenju Južnih Slavena Strossmayer je izložio u programatskom tekstu iz 1874. godine:

▪ krajnji cilj Hrvata, Srba, Bugara i Slovenaca jest ujedinjenje u nezavisnu, slobodnu, nacionalnu jugoslavensku državu; forma i politička narav države odredit će se poslije;

▪ temelj ujedinjenja leži u jeziku, kulturi i moralu naroda;

▪ pojedinačna plemena koja formiraju jugoslavensku naciju moraju biti jednako vrijedna i imati ista prava;

▪ u jugoslavenskoj državi morat će se poštivati različitosti i autonomija svake zemlje koja postane dijelom te države.

Veliki san katoličkoga biskupa Strossmayera bilo je okončanje vjerskoga raskola, pomirenje Rimokatoličke Crkve i istočnih Crkava, pogotovo među Južnim Slavenima, jer podjela nije povoljno utjecala na borbu za njihovo ujedinjenje. U tom kontekstu treba tumačiti njegovo ponašanje na Prvom vatikanskom koncilu i njegovo protivljenje dogmi o papinoj nezabludivosti. No, djelovanje u smjeru ujedinjenja južnoslavenskih naroda uvelike je ovisilo o međunarodnoj političkoj situaciji. Strossmayer, Rački i njihovi suradnici bili su svjesni te činjenice pa su, za razliku od Ante Starčevića, djelovali uglavnom u habsburškom okviru, skrivajući svoj konačni  cilj – osnivanje federativne južnoslavenske države izgrađene na ruševinama Habsburške Monarhije, koja bi uključivala Srbiju i Crnu Goru.

Njihov je program ujedinjenja predviđao razvoj toga projekta kroz pojedine etape. Prvu etapu činilo je formiranje različitih političkih jedinica Južnih Slavena unutar postojeće Monarhije. Drugu je činilo povezivanje jedinica unutar Monarhije u trijalističkom smislu, a treću i posljednju (nakon pada Monarhije) spajanje južnoslavenskih entiteta s drugim već postojećim južnoslavenskim državama (Srbijom i Crnom Gorom) na ravnopravnoj osnovi. Tako bi se formirala federativna jugoslavenska država u kojoj bi svi narodi imali jednaka prava.

Političko sredstvo za postizanje ovoga cilja bila je Narodna stranka koju je osnovao i vodio sam Strossmayer. Ona je vodila dvosmislenu politiku prema Monarhiji –  s jedne strane proklamirala je vjernost toj državi, a s druge su održavani tajni kontakti sa srpskom vladom radi formiranja „savezničke države”. Na čelu srpske vlade 60-ih godina XIX. stoljeća bio je Ilija Garašanin, zagovornik ideje i programa Velike Srbije. Strossmayerova ideologija jugoslavenstva nije mu mogla biti prihvatljiva, kao uostalom ni drugim sudionicima političkoga života u Srbiji jer nisu prihvaćali plan Strossmayera i njegovih suradnika o jednakopravnosti svih južnoslavenskih naroda, a posebno im je smetala njihova doktrina o hrvatskom „političkom narodu” i historijskom pravu hrvatske države na glavninu zapadnoga Balkana. Jugoslavenska ideja sporo se probijala u politički život Srbije jer su političke elite smatrale kako ona sa sobom donosi opasnost od prevlasti austrijskih Južnih Slavena nad drugima (pritom se mislilo na Hrvate i Slovence koji su još bili pod Austro-Ugarskom Monarhijom) budući da su bili brojniji, ekonomski i politički razvijeniji te pod utjecajem zapadne kulture. Uostalom, srpska politika tražila je drugo rješenje – stvaranje Velike Srbije u koju bi ušli svi ostali narodi. Premda je i u Srba bilo pojedinaca koji su jugoslavenstvo smatrali faktorom ujedinjenja Južnih Slavena, kako se Prvi svjetski rat približavao svome kraju, Srbi i njihovi političari uglavnom su izjednačavali srpstvo i jugoslavenstvo.