Doslovno shvaćeno, stres je vanjska sila koja djeluje na neki predmet ili organizam izazivajući strukturalne promjene, napetost i umor materijala. Takvi događaji ili njihov niz za koje se procijeni kako ugrožavaju nešto važno nazivaju se stresori. Također, stresori su sve ono što traži prilagodbu izvanjskim zahtjevima, ono što remeti i mijenja uobičajeni svakodnevni životni tijek.
Stresori izazivaju stres. Ne samo kada ugrožavaju život pojedinca, njemu važnih osoba, materijalna dobra, emocije, samopoštovanje, moralne norme, već uvijek kada traže prilagodbu.
Ovisno o individualnoj interpretaciji značenja događaja, njihovom pozitivnom ili negativnom značenju, određuje se hoće li on djelovati kao stresor ili ne. Tj. stres je rezultat svjesne procjene pojedinca kako je njegov odnos s okolinom poremećen. Bez te procjene, bez obzira kakva je objektivna opasnost, nema stresa.
Na primjer, ako se situacija procijeni beznačajnom ili neugrožavajućom, ne dolazi do stresa, a kada je događaj ugrožavajući ili traži prilagodbu, situacija je stresna. Može se procijeniti postojanje neposredne opasnosti ili mogućeg gubitka u bliskoj budućnosti ili kao prijetnju ili kao povredu do koje i ne mora nužno doći, ali možda hoće. Tako se stresna situacija može zapravo smatrati izazovom u kojem se mogu dokazati svoje sposobnosti. Uglavnom se to odnosi na svakodnevne ili na osobne životne događaje, poput stizanja na posao na vrijeme, ispunjavanja svakodnevnih zadataka, uspješno odrađenih susreta, odigranih utakmica…
Drukčiji su tzv. kataklizmički događaji, poput nepogoda, ratova, katastrofa, koji djeluju naglo, snažno i univerzalno, jednako na sve osobe bez obzira na njihovu prethodnu psiho-fizičku kondiciju. Takve događaje nazivamo traumatskima. Oni zbog svog intenziteta dovode do patnje većine ljudi bez obzira kakvi su bili prije događaja. Izazivaju i opći oblik tzv. poslijetraumatskih reakcija, slično kod svih ljudi.
Ljudi imaju razvijene različite mehanizme za suočavanje sa stresom, no kod svakog pojedinca dugotrajno neuspješno suočavanje sa stresom je štetno i ugrožava tjelesno, mentalno i duševno zdravlje. Dolazi do različitih emocionalnih, fizioloških i ponašajnih reakcija.
Zato i svakodnevni stres uobičajeno smatramo štetnim. Pogotovo ako predugo traje, učestalo se ponavlja ili su zahtjevi tako veliki da izazivaju otpor psihičkog i tjelesnih sustava. Također osobito su stresogene pozicije koje uključuju veliku odgovornost za druge ljude ili materijalne vrijednosti, izloženost stalnom vremenskom pritisku ili neposredni rad s ljudima.
To je zbog toga što se zapravo radi o stanju koje se događa pri neskladu između zahtjeva koje okolina postavlja pred pojedinca i njegovih mogućnosti reagiranja na te zahtjeve. Zapravo, štetnim stresom smatra se odgovor tijela i emocija na zbivanja koja se postojećim sposobnostima prilagodbe ne mogu adekvatno savladati. Takvi događaji nazivaju se životne promjene, poput smrti, rođenja djeteta, braka, razvoda braka, suočenja s bolesti, početak ili kraj školovanja, financijski problemi, problemi sa zakonom, problemi vezani uz radno mjesto, zaposlenje, otkaz, smanjenje prihoda… Istraživanja su pokazala da se bolesna stanja češće javljaju upravo nakon razdoblja promjena, te da s povećanjem broja životnih promjena raste i učestalost pojave različitih bolesti.
Ovisno o štetnom podražaju koji izaziva stres, poput gladi, žeđi, hladnoće ili povreda, dolazi do specifičnih tjelesnih reakcija organizma, u skladu s njegovim kapacitetima za obranu. Nespecifične reakcije su zajedničke svima i događaju se kako bi zaštitile organizam ili pomogle u prilagodbi. Nazivamo ih opći adaptacijski sindrom, koji se odvija u tri faze. Prva je faza alarma kada dolazi do napetosti, povišenja budnosti, te osjećaja tjeskobe i ustrašenosti i potpune mobilizacije organizma. Dobar je primjer kada se u monotonoj vožnji iznenada automobil poljulja zbog kolotraga na cesti ili kada se mora naglo kočiti zbog nepredviđene reakcije vozila koje je ispred. Zatim dolazi do hormonalnih i kemijskih promjena kojima se potiču obrambeni mehanizmi u fazi otpora. Na kraju ili se štetno djelovanje spriječi, odustaje se od daljnjeg otpora ili zbog iscrpljenja dolazi do nemogućnosti normalnog funkcioniranja organizma.
Stres može biti iznenadna situacija, ali češće je kumulativni proces koji započinje malim znacima upozorenja. Na primjer, radni stres može dovesti do pesimizma koji naslijedi visoka očekivanja, promjenu stavova prema poslu i klijentima, gubitak interesa, povlačenje i izolaciju, do konačnog napuštanje stresogene situacije ili gubitka sposobnosti za rad.
Optimalna je situacija balans između rada i odmora, efektivnosti, kreativnosti, budnosti i stimulacije, koja ne smije postati iritirajuća i izazivati otpor i preopterećenost, ali ni dosadu i frustraciju. U situacijama kada je preniska razina stresa dolazi do “zahrđalosti” (rust-out), a kada je previsoka do “izgaranja” (burn-out). To je po zdravlje opasna situacija, kombinacija fizičke i emocionalne iscrpljenosti, gubitka motivacije, energije i smislenosti rada, bez mogućnosti odmora.
Negativni stres izaziva uglavnom negativne osjećaje, strah, ljutnju, tugu, bijes, a koji svi utječu i na tjelesne funkcije. Ubrzava se disanje i rad srca, pojačava se znojenje, raste krvni tlak, usporava se rad želuca, mokraćnog mjehura i crijeva, sa svrhom djelotvornijeg suočavanja s izazovom. Prestankom opasnosti sve funkcije se vraćaju u stanje ravnoteže. Sve je u redu ako ne dođe do iscrpljenja organizma.
Kada se govori o stresu, ključno je razmatrati načine suočavanja, tj. odgovora na pretpostavljenu prijetnju. Suočavanje je psihički ili ponašajni napor, dakle, misli i postupci, kojim pojedinac pokušava savladati ili ublažiti pritiske izazvane situacijom.
Netko će tolerirati i strpljivo podnositi situacije stresa i djelovanje stresora. Drugi će odustati od pokušaja savladavanja situacije. Treći će pokušati djelovati na stresor ili ga kontrolirati usmjeravanjem svih svojih postojećih snaga. Bez obzira radi li se o tjelesnoj ili psihičkoj ugroženosti ili povredi, verbalnom ili socijalnom izazovu, izabire se jedna od dvije osnovne strategije: borba ili bijeg.
Najopasnije je izbjeći suočavanje. To dugoročno povećava doživljaj stresa i utječe na razvoj različitih poremećaja, a također vodi i izbjegavanju ili izostanku socijalne ili medicinske podrške.
Kao strategije suočenja bolje su one koje su usmjerene ka problemu, uz procjenu da se situacija može kontrolirati, a manje su uspješne emocionalno usmjerene strategije.
Jedna od uspješnih strategija je takozvano kognitivno restrukturiranje, mijenjanje okvira i značenja stresora, na primjer, pozitivan odnos prema stresu kao osobnom izazovu. Tada se i neuspjeh može tumačiti kao faza učenja, pa se tako eliminira strah od poraza pa situacije stresa postaju osobni izbor osobe usmjerene prema uspjehu. Poput sportaša, forsiraju se daleko izvan zona udobnosti, kako bi postali bolji i ostvarili veći uspjeh. Tada ni odgovor organizma nije štetan za fiziološki sustav, jer nije baziran na strahu ni ljutnji.
Bitno je pozitivno razmišljati, vizualizirati uspješne ishode, usmjeriti se na pozitivne rezultate, vjerovati u druge, vjerovati u sebe, njegovati pozitivnu sliku o svijetu i sebi, hraniti samopoštovanje. To je put za pomicanje mjesta kontrole od negdje izvan, u kontrolu nad vlastitim životom koja izvire unutar bića.