Knjiga o Tobiji svjedoči da u Bibliji ima mjesta i za zabavu. Napeta priča o Tobiji Mlađem, mladiću koji mora prijeći pustinju kako bi ispunio očev nalog i donio novac nužan obitelji da ne gladuje, i o djevojci Sari koju napastuje zloduh što joj ubija muževe nakon vjenčanja, zacijelo je bila vrlo privlačna u staro doba. Avantura i ljubavni zaplet, putovanja i slavlja, opasnosti i nagrade, anđeli i demoni – sve je to moglo privući slušatelje; a sva su ta uzbuđenja protkana mnogim poukama za mlade, od toga kako postupati s novcem do toga kako se ponašati u braku.
Uzbudljivo i mudro
Strah je velika tema u Knjizi o Tobiji koja sve te raznolike, uzbudljive i mudre teme drži na okupu.
Ponajprije, Tobija Stariji jest pobožan čovjek. On hodočasti u Jeruzalem i ondje predaje propisane prvine i desetine; potpomaže siročad, udovice i strance; ne prinosi žrtve kipu teleta kao njegovi rođaci i ne jede pogansku hranu u Ninivi, kamo su ga Asirci odveli kao ratnoga zarobljenika. Pod kraljem Šalmanasarom napredovao je u dvorskoj službi i bio mu je glavni dobavljač svega što mu je bilo potrebno. Tobija Stariji uživao je milost i Boga i kralja, bio je bogat i sretan, Bog mu je davao Božje, a car carevo.
Ali na vlast je došao Sanherib koji je bio napao Judeju i ondje bio poražen; u bijesu je ubio mnoge Izraelce i ostavio da leže na tlu. Tobija je ta tijela krao i krišom ukapao, ali bio je viđen i prijavljen. Kazna za to bila je smrt. „Uplašio sam se i pobjegao”, kaže Tobija u Svetom pismu. Imanje mu je bilo konfiscirano, ostao je bez ičega sa svojom ženom Anom i sinom Tobijom. Ali nije se pokolebao. Nakon još jedne smjene vlasti vratio se u kraljevsku milost i nastavio ukapati mrtve Izraelce koji bi bili ostavljeni uokolo. Susjedi su mu se rugali, stoji u Bibliji: „Zar se više nimalo ne boji? Već je pobjegao vlastima kad su ga tražili da ga pogube, a opet pokapa mrtve!” Tobija se ipak više bojao Boga nego kralja.
Velike opasnosti
U tom strahu je znao i pretjerati. Nakon što je oslijepio, zapali su u oskudicu. Ana je zarađivala za obitelj ručnim radom, a kad je za nagradu povrh plaće jednom dobila i jare, Tobija se razljutio. Nije vjerovao supruzi da je jare pošteno zasluženo, nego se prepao da je ukradeno, i tražio od nje da ga vrati, za što je, sasvim ispravno, izvukao njezinu grdnju. I još se nečega prepao: siromaštva – ne toliko za Anu i sebe, nego za svoga sina Tobiju. Tako da je smislio poslati ga u daleku Mediju, u grad Rages, gdje je imao pohranjen velik novac. I mladi Tobija krenuo je na opasan put preko pustinje.
Tu se sad Ana prepala, zaplakala i rekla mužu: „Zašto si uopće slao mog sina? Nije li on kao štap našim rukama, na koji se oslanjamo kad ulazimo i izlazimo? Ne treba gomilati novac na novac, nego ga smatrati bezvrijednim u usporedbi s našim sinom. Neka nam bude dovoljno ono što nam Bog daje za život.” Istovremeno se u trećem gradu, Ekbatani, odvijala prava drama. Demon Asmodej ubijao bi svakoga supružnika Sare, i to odmah nakon vjenčanja, tako da je zapala u očaj. Jedna joj je sluškinja u svađi dobacila ove okrutne riječi: „Ti si poubijala svoje muževe! Imala si sedam muževa, ali ni s jednim nisi doživjela bračno sjedinjenje! Zašto nas mučiš zbog muževa koji su ti pomrli? Pođi za njima! Nikad nećemo vidjeti tvoje sinove i kćeri!” I sluškinja se bojala, dakle, kao i Sara, da je situacija beznadna i da se nikad neće osloboditi đavolskoga utjecaja. Sara se naumila objesiti, i jamačno bi to i učinila da joj se nije u zadnji čas javila spasonosna misao: samoubojstvom bi ne samo osramotila oca nego bi ga i lišila jedinoga djeteta i nasljednika; obzirnost prema roditeljima ponukala ju je da ne učini pogrešan korak.
Strašno i spasonosno
Vidimo da je ono što je strašno ujedno i spasonosno. Bog je mladom Tobiji poslao kao pratitelja anđela Rafaela, dakako, inkognito, u liku običnoga mladića koji se predstavio kao Azarija. Prve noći na putu, čitamo u Svetom pismu, utaborili su se uz rijeku Tigris. „Kad je mladić ušao u rijeku da opere noge, kriknuo je: iz vode je iskočila velika riba i navalila mu na nogu. Anđeo je tada rekao Tobiji: ‘Uhvati ribu i drži je!’ Mladić je uhvatio ribu i izvukao je na suho. Anđeo je nastavio: ‘Raspori ribu, iz nje izvadi žuč, srce i jetru, spremi ih jer su ljekoviti, a utrobu baci.’” Da se Tobija prepao, jasno je iz toga da je kriknuo; ali riba je bila ljekovita – od njezinih će iznutrica načiniti i žrtvu čiji će miomiris otjerati Asmodeja, i lijek koji će otkloniti očevu sljepoću.
Ali pravi strah Tobiju tek čeka: suočavanje sa strašnim demonom. Ne bi se to nikad Tobija usudio da ga anđeo nije naveo i ohrabrio. Rafael ga je na putu kroz pustinju odveo do Sarina doma i rekao mu sljedeće: „Noćas trebamo prenoćiti kod Raguela, tvojeg rođaka. On ima kćer Saru. Ti si joj najbliži rođak i imaš je pravo dobiti za ženu, a pravedno je da naslijediš imanje njezina oca. Djevojka je osim toga bistra, hrabra i veoma lijepa, a otac joj je dobar.” No Sara je bila zloglasna širom staroga svijeta i Tobija se užasnuo: „Prijatelju Azarija, čuo sam da su je redom udavali za sedmoricu muževa i da su svi pomrli u prvoj bračnoj noći. Čuo sam i da ljudi govore kako ih ubija demon. Zato se bojim: zao duh njoj ne nanosi nikakvo zlo, nego ubija samo onoga tko joj se pokuša približiti.” No Rafael je imao lijek za to: Ne uznemiruj se zbog tog demona i uzmi je! Ali čim uđeš k njoj u bračnu sobu, uzmi dio jetre i srce one ribe pa ih stavi na žeravicu za miomiris. Miris će se proširiti, tako da će ga demon osjetiti, pobjeći i neće joj se više nikad vratiti. Kad joj poželiš prići kao muž, oboje ustanite i pomolite se. Molite da vam Gospodar Neba udijeli milosrđe i spas. Ti ćeš je izbaviti i ona će poći s tobom. Ništa se ne uznemiruj!” A tu je još i ljubav, koja nadvladava strah, kako stoji u Bibliji: „Čim je Tobija od Rafaela doznao da postoji djevojka iz očeva roda, odmah ju je snažno zavolio i srcem joj se priklonio.”
Konačno izbavljenje
Ima još jedan strah o kojem treba nešto reći – strah od toga što će drugi reći.
Drugo jutro nakon vjenčanja Sarin otac Raguel okupio je ukućane pa su otišli iskopati grob za slučaj da je Tobija ipak podlegao demonu. Supruzi je rekao sljedeće: „Pošalji jednu sluškinju da uđe i vidi je li živ. Ako je umro, odmah ćemo ga zakopati da nitko ne sazna.” Svi u priči, dakle, trpe strah: strah od vlasti, strah za svoju sudbinu, strah od samoće, strah od bijede, strah od zloduha, strah od iznenadnih i opasnih događaja, strah za svoj ugled. Ali ima jedan strah jači od svih tih strahova, koji ih od njih izbavlja i koji se pokazao spasonosan – strah od Boga. Ma kako im bilo teško, ni Sara, ni otac i sin Tobija, nisu se usudili prekršiti njegove zapovijedi; ma koliko se bojali, ostali su vjerni Božjoj ljubavi.
