Iako se čini kao još jedna duga riječ koja zvuči drevno, „hagiografija” ima veliku važnost za današnju vjeru. Hagiografska djela (od grčkog za „pisati o svetima”) obično se odnose na biografije svetaca. Većina njih nastala su prije mnogo stoljeća i pomogla su oblikovati naše razumijevanje svetaca i omogućiti nam da cijenimo njihove patnje i pobjede.
Uz donošenje osobnih pozadina svetaca ili drugih pojedinaca od vjerske važnosti, hagiografije imaju tendenciju naglašavanja svetih osobina ličnosti, dobrih djela i čuda. Progon i mučeništvo su drugi česti elementi.
Osim duhovnog nadahnuća, hagiografije su služile za poticanje interesa za određenu regiju i privlačenje hodočasnika da posjete lokalna mjesta vjerskog značaja. Hagiografije su također pomogle u očuvanju informacija o regionalnoj povijesti i običajima.
Pišući početkom 20. stoljeća, isusovac p. Hippolyte Delehaye istaknuo je da se izraz hagiografija „ne bi trebao primjenjivati bez razlike na svaki dokument koji se odnosi na svece”. Dodao je da bi hagiografija trebala biti „nadahnuta pobožnošću prema svecima i namijenjena promicanju” te pobožnosti.
Iako često povezana s Crkvom, hagiografija nije rezervat rimokatolicizma. Također je odigrala veliku ulogu u istočnoj pravoslavnoj crkvi. Osim toga, židovska vjera ima vlastitu bogatu tradiciju hagiografije. Hagiografski spisi također su važan dio budizma, hinduizma, islama, sikhizma i drugih vjera.
Kršćanske hagiografije su kao poseban književni žanr nastale u doba rimskih progona, kada je mučeništva bilo u izobilju, a okolnosti zvjerske.
U srednjem vijeku hagiografija se koristila kao način prosvjećivanja masa od kojih je većina bila nepismena. U to su doba Britanija i Irska bile posebno aktivne u hagiografiji. Velik dio takvih zapisa pojavio se na latinskom, ali značajan dio pojavio se na narodnom jeziku.
Organizirano proučavanje kršćanske hagiografije započelo je u 17. stoljeću, a ubrzo je prešlo u domenu Bollandističkog društva, koje je nastojalo primijeniti „čvršću osnovu i rigorozniju primjenu načela povijesne kritike”. Sve do danas, Bollandističko društvo, koje se sada sastoji od isusovaca i laičkih stručnjaka, nastavlja istraživanje i znanstvenu procjenu kršćanskih hagiografija. Od 1990. Hagiografsko društvo promiče komunikaciju među relevantnim znanstvenicima diljem svijeta.
Ovaj književni žanr može predstavljati veliku dilemu za proučavatelje vjere: ako nekritički prihvate svaki idealizirani prikaz, tada riskiraju da ih se smatra ahistoričnima i neznanstvenima. U isto vrijeme, ako su previše skeptični, riskiraju da se smatra kako nemaju vjerskih uvjerenja.
U sekularnom okruženju, izrazi „hagiografija” ili „hagiografski” obično se koriste u svrhu ponižavanja pisanja s pretjerano laskavim pogledom na predmet istraživanja. Ova pejorativna upotreba riječi vjerojatno se najčešće pojavljuje u kontekstu recenzija knjiga, pri čemu recenzent tvrdi da je autor knjige uložio inferioran napor da predmet tretira s bilo kakvom objektivnošću. Nedvojbeno bi još gora bila oznaka „autohagiografija”, što bi impliciralo da autor nastoji sebi dati hagiografsku obradu.
(Izvor: Aleteia)
