Na širem prostoru Bosne i Hercegovine, posebice na mjestima sa tradicijom življenja većinski katoličkog stanovništva, vrlo često se mogu sresti nadgrobni spomenici u formi jednostavnih, uspravljenih kamenih ploča, manje ili više obrađenih, ukrašenih motivom križa. Ponegdje je taj motiv vrlo jednostavno, gotovo shematizirano urezan, ponegdje je kvalitetnije izveden, najčešće u plitkom reljefu, a postoje i primjeri gdje je cijeli spomenik izveden u formi velikog križa. Radi se o spomenicima koji su označavali kršćanski grob za vrijeme osmanske vlasti, a vjerojatno su se počeli javljati u 16. stoljeću te i zadržali sve do početka 20. stoljeća.
Slične spomenike nalazimo između ostalog i na recentnom rimokatoličkom groblju u Gornjoj Papratnici kod Žepča. U sklopu današnjeg groblja nalazi se i nekolicina spomenika koji su po svom obliku i izgledu znatno stariji. Njihov položaj unutar groblja nije pravilan, tj. međusobno su pomiješani i novi i stari grobovi i ne možemo ih točno razgraničiti. Samo groblje se nalazilo u središtu sela, a nakon II. svjetskog rata, stanovništvo se preselilo u niža područja, dok je groblje ostalo na istom mjestu. Nije u potpunosti moguće utvrditi točan broj starijih spomenika, s obzirom da su neki od njih već utonuli u zemlju ili su uništeni na drugi način, ali ta se brojka sigurno kreće oko 50 primjeraka. Broj samih starijih grobova je sigurno i veći, ali neki nisu niti označeni, te se prepoznaju po izdignutoj zemlji. Pored spomenika izvedenih u formi križa, a koji se prema imenu pokojnika i datumu rođenja i smrti daju datirati na kraj 19. i početak 20. stoljeća, ipak su znatno zanimljiviji oni drugi, na kojima je samo urezan motiv križa, bez ikakvog teksta. Takvi su spomenici međusobno vrlo slični. Dimenzije kamena postavljenog kao nadgrobna ploča variraju od 20 do 50 cm, postavljeni su okomito, neobrađeni i na njima je urezan motiv križa, dimenzija do 10 cm. Ponegdje je taj motiv gotovo nevidljiv, vjerojatno usred vremenskih utjecaja, a negdje se jasno razaznaje. Svi spomenici su neobrađeni, tj. korišteno je obično kamenje, vjerojatno iz neposredne blizine. Niti na jednom nije zabilježen tekst, odnosno, osnovni podaci o pokojniku.
Grob župnika
Među njima se ipak ističu tri spomenika. Prva dva su relativno slična, lijepo obrađena te sa prikazom križa koji nije jednostavno urezan, već reljefno oblikovan. Takvi spomenici su vrlo česti kroz 18. i 19. stoljeće te ih srećemo na cijelom području Bosne i Hercegovine. Prva ploča je ovalnog oblika, a križ ispunjava cjelokupni prostor. Donji krak križa se širi, stvarajući pritom polukrug, što bi se moglo interpretirati kao prikaz brda Golgote na kome je Krist razapet. Druga ploča je obrađena u formi trokuta, te je eventualno mogla biti dijelom neke sakralne građevine. Križ je vrlo jednostavno urađen, u plitkom reljefu. Treći primjer je grob koji je među narodom poznat kao „grob župnika”. U svakom slučaju radi se o istaknutoj osobi koja je tu sahranjena, vrlo moguće lokalnom župniku. Osim samog oblikovanja, tj. prekrivanja cijelog groba kamenjem, čime se stvara izgled niske humke, tome u prilog ide i činjenica da je na velikom kamenu na sjeverozapadnoj strani uočljiv početak natpisa na latinskom jeziku (HIC….), a koji bi se sigurno vezao za osobu iz crkvenog kruga.
Ukazati na vjersku pripadnost
Ovi spomenici predstavljaju krajnje pojednostavljenu, stiliziranu i shematiziranu verziju spomenika koji su korišteni da se označi kršćanski grob u vrijeme Osmanskog carstva. Počeli su se javljati neposredno nakon osvajanja srednjovjekovne Bosne od Turaka, a njihov se oblik razlikuje od kraja u kojem se nalazi. O njima se u literaturi nije puno pisalo, vjerojatno iz razloga što je većina istraživača bila usmjerena ka proučavanju srednjovjekovnih stećaka, dok su ovi kasniji nadgrobni spomenici ostali u pozadini toga istraživanja. Jedina skupina obrađenih i objavljenih spomenika potječe iz okolice Travnika. Autor je u tom radu skupio, opisao i predstavio najstarije spomenike koji se javljaju krajem 15. i početkom 16. stoljeća, a koji još uvijek pokazuju određene povezanosti sa srednjovjekovnim stećcima, posebice u pogledu oblikovanja ili ponegdje i natpisa na bosančici. Vremenom se takvi spomenici razvijaju u smjeru antropomorfnosti, odnosno, shematiziranog prikaza ljudskog tijela koje je u stvari prikriveni simbol križa ili pak, u formi pravog križa. Najčešće su to veliki, monumentalni spomenici, koji imaju različito izveden križ (Đoko Mazalić, Hrišćanski nišani u okolini Travnika, Naše starine 6, Sarajevo, 1957.). Zanimljiva je i jedna novija analiza u kojoj se navodi da se sama ideja i potreba za ovakvim nadgrobnim spomenicima javila u okvirima vlasti koja je bar djelomično, nekad i u potpunosti ograničavala vanjske manifestacije kršćanstva, kao što su izgradnja novih crkava ili simboli križa (http://ivanlovrenovic.com/2012/01/bosanski-kriz/). Tada se rađa potreba za održanjem ideje o vjerskoj pripadnosti, za vrijeme života i nakon njega. Još jedan specifičan oblik sličnog razmišljanja i na sličnom prostoru može se prepoznati u tradiciji tetoviranja katoličkih žena u Bosni.
Primjerci sa groblja iz Papratnice pokazuju jednaku idejnu formu, odnosno, namjeru da se ukaže na kršćanski grob. Međutim, oni predstavljaju iznimno osiromašenu i pojednostavljenu verziju istih, koja u tom slučaju ne pokazuje njihovu duboku starost, već socijalni status pokojnika, tj. ukazuje na to da se radi o vrlo skromnim, siromašnim ljudima koji nisu mogli priuštiti dominantne, bogato i vješto isklesane nadgrobne spomenike, ali su smatrali nužnim ukazati na svoju vjersku pripadnost.
