Nakon nedavnoga događaja u kojem je ubijen mladi otac Charlie Kirk tijekom posjete kampusu Utah Valley Universityu gradu Orem, Utah, SAD, na društvenim mrežama se javio val mladih – i manje mladih – ljudi koji daju svoja svjedočanstva o osobnom obraćenju, vraćanju na nedjeljne svete mise i čitanju Biblije. Charlie je tijekom svoga života značajan niz godina posvetio potičući mlade da slijede Isusa Krista kao jedinoga spasitelja te da u svoju svakodnevnicu uključe čitanje Biblije. Kako jednostavno. Kako hrabro.
Kako hrabro!
O Charlieju sam se više počela zanimati, nažalost, tek nakon njegove smrti. Kada sam svoje iskustvo oduševljenja Charlievim utjecajem na mlade podijelila sa svojom djecom, koja su u tinejdžerskoj dobi, oni su rekli kako već znaju za njega i kako ga prate dugo. Kako divno iskorištene društvene mreže. Mreže bačene za „loviti” ljude za Boga. Kao Petar, ili u novije vrijeme, kao sv. Carlo Acutis. Čitajući knjigu majke sv. Karla sjećam se kako je na jednom mjestu napisala kako joj je Karlo rekao da će nakon njega doći mnogi mladi koji će svjedočiti za Isusa. Točno prepoznajem Charlieja Kirka u tim njezinim riječima. Kako hrabro. Izići ispred, „izložiti se” i stati uz Isusa, bez obzira na sve što slijedi nakon toga… pljuvanja, ponižavanja, udarci. Kako hrabro.
Mladi s kojima radim kao psihoterapeut navode kako se osjećaju sputani od straha što će obući, kako se ponašati ili što reći a da slučajno ne bude u odstupanju u odnosu na druge kako bi izbjegli neku moguću kritiku, negativan komentar ili slično. Potreba za „ugoditi” i „svidjeti seˮ drugima dominira. Često je toliko izražajna da ide i na štetu osobnoga razvoja te tako i na štetu duhovnoga razvoja. Sputavamo svoj duh, unutarnje poticanje o tome što bismo ili ne bismo trebali, a sve s ciljem da budemo prihvaćeni od drugih koje smo sami sebi zacrtali kao mjerilo osobne vrijednosti. Da budemo „odobreni” od onih drugih koje smo sebi stavili kao standard vrijednosti. Kako hrabro od Charlieja da je istupio i javno svjedočio o tome koga je sebi stavio kako standard. Isusa. Zašto smatram da je to jako hrabro? Jer vas i u našoj maloj državi Bosni i Hercegovini vrlo lako mogu snaći nevolje ukoliko istupite i javno izreknete svoje mišljenje o rodnoj ideologiji, o homoseksualnosti, o tome da ste stava kako ne podržavate promjenu spola kod mladih, o tome da ne podržavate abortus. Ma koliko netko smatra kako smo mi konzervativna država i kao i većina ljudi upravo misli kao su sve to neprihvatljive stvari, začudili biste se kada bi jedna javna osoba javno progovorila o tim temama. Kao da ih se bojimo dirati te ćemo vrlo lako pričati o klimatskim promjenama, zdravim stilovima života, ratu u Ukrajini, Gazi, no tko će progovoriti o hiperseksualizaciji djece kroz medije, o legalizaciji pobačaja? Naravno, jedno ne isključuje drugo. Sv. Carlo Acutis svjedočio je svoj bliski odnos s Isusom javno, a nekada to i nije bilo baš ugodno za njega. Kako hrabro! Tko će u Bosni i Hercegovini dati svoje svjedočanstvo za Isusove vrijednosti, javno? Kako goruće trebamo takvih svjedočanstava! Trebamo autentične ljude koji ne kalkuliraju sa življenjem svojih vrijednosti, bez obzira na moguće rizike kojima se izlažu. Gubitak prijatelja, „otpratit” će nas na društvenim mrežama, neće nas zvati više na seminare, kongrese, u televizijske i radijske emisije… I? Što smo time izgubili? Mogućnost da dobijemo aplauz jer ćemo govoriti stvari koje se od nas očekuju, a unutar sebe biti razdijeljeni između onoga što u dubini sebe osjećamo. I tako zarobljeni gušimo sve one talente koje osjećamo da nas iznutra tjeraju na promjenu, a neminovan slijed takvoga procesa je razvoj bolesti: depresija, anksioznost, panični napadaji ili još gore razvoj psihosomatike gdje će se sva ta unutarnja razdijeljenost manifestirati kroz neko od tjelesnih oboljenja.
Kako je hrabro biti autentičan. Biti ismijan. Biti odbačen. Biti marginaliziran. Kako je hrabro biti slobodan. Na dan kada je ubijen, 10. rujna, Charlie Kirk je nosio majicu na kojoj je pisalo sloboda. Koliko smo spremni uistinu boriti se za slobodu svoga duha, svojih misli? Koliko smo uopće svjesni toga čime smo se sve dali zarobiti? Zašto je sv. Franjo skinuo svu svoju odjeću sa sebe na trgu ispred biskupa i okupljenoga naroda i vratio ju ocu? Zbog slobode! Najtužnije je gledati ljude koji dolaze u redovima pod teretom zarobljenosti koje su sami sebi natovarili na ramena jer Isus nas je već oslobodio.
Budi svoj!
Dok radim sa svojim klijentima i slušam njihove životne priče, često mi pred oči dolazi slika osobe koja sjedi u zatvoreničkom odijelu na krevetu, tužna lica, izgubljena pogleda punoga beznađa i sve to u ćeliji sa širom otvorenim vratima. To je slika stanja psihe današnjega čovjeka. U glavi bitke vodi sa sobom, s drugima, sa sustavom, zarobljavajući se nizom očekivanja u koja smatra da se treba ukalupiti i koliko god da ispuni kriterija, nižu se novi i tako u nedogled i nikako doći do mira u duši. A, rješenje je tako jednostavno i očigledno. Budi svoj! Prepoznaj u sebi svoju misiju, prepoznaj u sebi ono za što je tebe Bog stvorio. Kaže meni jedan klijent: „Lako reć’, hajde napravi!” Test je dar. On će ti pomoći da vidiš gdje te Bog želi. Prijatelju, ako nisi dobar pjevač, vjeruj tu te Bog nije zamislio. No, ima ono nešto što ti ide dobro, e to je. Varka je u tome što ljudi misle kako svaki dan trebaju s poletom i oduševljenjem htjeti upravo nešto raditi pa bi onda tek mogli reći da su za to. Varka. Ni bračnoga druga kojega si sam sebi odabrao ne gledaš svaki dan s oduševljenjem. Moramo imati realna i prizemna očekivanja od sebe. Bit je u ustrajnosti. Strpljivost u svakodnevnici nam donosi najbolje rezultate. Unutar sebe se stalno trebamo odupirati težnji da „sagradimo sjenice na Taboru”. Moramo se odupirati ideji da živimo samo za „godišnji odmor” jer, život nam protječe u svakodnevnici samo „začinjen” nekim izletima ugoda i zabave. Svakodnevnica nam je najbolji test unutarnje posloženosti.
Može se!
Koliko je složeno biti autentičan i da nije nikada bez posljedica i osobno sam iskusila nakon što je udruga koju sam tada vodila, na natječaju između ostalih, dobila jedan projekt rada s mladima. Bili smo pozvani na sastanak gdje su nas donatori kratko upoznali s ciljevima projekta. Sve je uistinu bilo jako pozitivno i ohrabrujuće za mlade od edukacija o nenasilnoj komunikaciji do volontiranja u zajednici. No, kada je krenulo predstavljanje priručnika po kojem ćemo voditi radionice s mladima, već na prvim stranicama je kao cilj postavljeno pojašnjavanje mladima u školama kako je rod fluidan te kako ih se treba poticati da preispitaju svoju „rodnu” i „seksualnu” pripadnost. Sama zatečena istim, te znajući kako je to u suprotnosti sa svim znanstvenim spoznajama moje struke koja izričito nalaže jasnoću vezano za spolnu identifikaciju mladima koji prolaze kroz prirodno stanje krize identiteta, postavila sam nekoliko dilema vezano za provedbu navedenoga projekta. Donatori iz BiH su rekli kako će mi se o dilemama očitovati na mail nakon što se konzultiraju s donatorima iz jedne UN-ove organizacije. Naravno, što mi je nekako bilo i za očekivati, mail koji sam uskoro dobila bio je zahvala na sudjelovanju uz eliminiranje iz projekta jer „stavovi koje sam pokazala na sastanku nisu u skladu sa stavovima koje UN donator zastupa”. Budući da je u ovom slučaju riječ bila o nevladinoj udruzi a moje radno mjesto je u drugoj organizaciji, pitam se bi li u slučaju javnoga dovođenja u pitanje ovakvih ili sličnih stavova i u državnim institucijama dobili otkaz. Nisam sigurna da ne bi. Jer, kao što moji klijenti život potroše na udovoljavanje drugima, odstupajući od sebe, da bi bili „prihvaćeni” i „odobreni”, isto tako i institucije i države, da bi bile „prihvaćene” i „odobrene” nerijetko odstupaju od sebe i svoje autentičnosti, svojih temeljnih vrijednosti. Još kad je u pitanju novčana nagrada za to, ludost ide do besmisla. Tako se normalno proglašava „nenormalnim”, i nenormalno „normalnim” i to bez ikakvih posebnih znanstvenih istraživanja, dokaza, argumenata. Dovoljno je da se grupa samoprozvanih stručnjaka, kao što je bilo riječ s nevladinom udrugom Američka psihijatrijska udruga, okupi i jednostavnim „glasanjem” odluči da se, od dana kad su oni podigli ruke za to, homoseksualnost izbaci iz dijagnostičkoga priručnika psihijatrijskih poremećaja i proglasi normalnim, prihvatljivim stanjem na koje treba djecu poticati. Apsurdnost vremena u kojem mi živimo. No, budući da je povijest učiteljica života, sve to je u povijesti već puno puta viđeno. Kako ljudi sporo uče, vrte se ukrug. Kako je hrabro izići iz toga kruga i dati javno i autentično svjedočanstvo. Charlie Kirk je, na svim svojim gostovanjima i obraćanjima, mlade uvijek usmjeravao na Isusa, ne na sebe. Kako kaže i sv. Carlo Acutis: „Non io, ma Dio” – „Ne ja, nego Bog”.
Primjere iz današnjega vremena imamo, hrabri budimo, može se autentično živjeti svoje zdrave moralne vrijednosti. Primjer sv. Franje stoljećima pali plamen u srcima mladih, tu su sveci našega vremena da nas ohrabre da autentično živimo svaki dan svjedočeći vrijednosti koje nosimo u svom mentalnom sustavu. Samo hrabro, može se!
