Početna stranica » Sedma umjetnost – narteks Crkve 21. stoljeća

Sedma umjetnost – narteks Crkve 21. stoljeća

502 pregleda

Vjera i film. Što ih povezuje? Kako mogu pozitivno utjecati jedno na drugo? Da bismo pronašli odgovore na ova pitanja, potrebno je donekle posvijestiti sebi što je to „vjera”

Riječima blagopokojnoga pape Benedikta XVI. (opća audijencija 19. 11. 2008.) vjera znači „gledanje Krista, davanje sebe na povjerenje Kristu i sjedinjenje s Kristom”. Papa Franjo nadodaje (Lumen Fidei 18,30): „Vjera nije tek samo gledanje na Krista, nego viđenje stvari onako kako ih Krist vidi, njegovim očima; ona je učešće na njegovom načinu gledanja”. Vjera je, primjećuje papa, vezana i uz slušanje i uz gledanje; vodi ka „dubljem viđenju” slave Božje. Slušanje i gledanje tako postaju „forma nasljedovanja”. Sveti Toma Akvinski govori (S. Th. III, q. 55, 2, 1) „o vjeri apostola kao o oculata fides – vjeri koja vidi”, zaključuje papa. Uostalom, čitavo Sveto pismo je prepuno izvještaja o vizijama, od praotaca i proroka do Otkrivenja. Sveti Irenej Lyonski (Protiv krivovjerja, IV, 20) primjećuje da je „život čovjekov u gledanju Boga; vidjet će Ga oni koji nose njegov Duh: to gledanje učinit će ih besmrtnima i omogućiti im da Ga dosegnu”.

Kultura gledanja

Iz ovakvoga razumijevanja vjere nije teško uočiti njezinu povezanost s filmom kao umjetnošću „pokretnih slika”, bez obzira na vjeroispovijest. „Svi ljudi, po svojoj prirodi, čeznu vidjeti.”Poznavatelji starogrčkoga potvrdit će, vjerujem, da je ovakav prijevod možda najpoznatije rečenice u povijesti filozofije (Metafizika I,1) vjerodostojan. Kad bi Aristotel danas prošetao po podnožjima Debelog brda, Žuća ili Huma i zavirio kroz prozore kuća, ureda, gostionica, ili vozila, uvidio bi da je današnji polis mjesto koje gaji kulturu gledanja. Zapravo, oduvijek je bilo tako. Od kada je prvi put ugledao zvjezdano nebo nad sobom ili zavirio u moralni zakon u sebi, sve tamo od Altamire, Lascauxa ili Badnja do današnjih Cinestara, Novog Grada ili Meeting Pointa, čovjek, homo imaginans, komunicira sa stvarnošću svojim primarnim sustavom komunikacije: slikama. Taj sustav stariji je od hijeroglifa, brojeva i slova. Stoga nije za čuditi se da današnji gradovi imaju više kinodvorana nego knjižnica. Štoviše, danas svatko u džepu može nositi čitavu knjižnicu filmova (Netflix, HBO, Disney Plus). I drevnim i suvremenim slikotvorcima jedna je stvar zajednička: čeznu vidjeti odgovor na pitanje: Kako živjeti dobro, sretno, ostvareno? Svojedobno sam i sâm, jedne dokone večeri godine Gospodnje 2011., načuvši negdje iz daljine objedinjeni pjev Talije, Melpomene, Uranije, Terpsihore, Polihimnije, Erato i Klio, pobjegao od hladnoga raščaranog asfalta zagrebačke Branimirove u obližnji multiplex. Ovaj put više nego inače camera obscura i njezin lux artifex bio je propustan za lumen gloriae. U filmskoj poeziji Terrencea Malicka (Drvo Života) čuo sam „šapat blagog i laganog lahora”. Poput Ilije, i ja zakrih lice i stadoh pred „pećinu”. Te večeri, zapravo, otkrio sam da vanjski svijet često bude nalik onoj Platonovoj pećini, a boravak u kinodvorani (ako je pravi redatelj i film u pitanju) postane oslobođenje od iluzija, otkriće stvarnosti, put u središte zemlje. Prilika za susret s velikim Redateljem drame svjetske povijesti: Chestertonovim Čovjekom u pećini. U tim rijetkim i dragocjenim trenucima pećina kinodvorane postane prostranijom od čitavoga svemira. A mi nešto više svjesni prisutnosti onoga Nepoznatog Boga u kojem živimo, mičemo se i jesmo.

Narav filmske komunikacije

Doista, film, ta (ponekad) umjetnost pokretnih slika i njezini još moćniji epigoni (tržište videoigara i ostalih audiovizualnih proizvoda virtualne stvarnosti i augmentirane stvarnosti), primarni su areopag današnje kulture. Kao sinteza ili barem posrednik svih ostalih umjetnosti (kazalište, glazba, slikarstvo, kiparstvo, književnost, arhitektura), film nudi snažan sinestetski doživljaj ljudskoj osobi kroz tijelo, dušu i duh, kao nijedna druga pojedina umjetnost. Carl Sandburg primjećuje kako „sve ono što dovodi do suza ima duboki utjecaj na osobnost”; za njega „Hollywood je primarna obrazovna institucija današnjice, dalekosežnijeg učinka od Harvarda” (Johnston, Reel Sprituality). Putem filma na izvanredan način ostvaruje se ono što je Helmuth Plessner prepoznao kao konstitutivnu ljudsku karakteristiku i nazvao je „ekscentrična pozicionalnost”; sposobnost „izići iz sebe” te sagledati sebe i stvarnost iz trećega lica, kao promatrač ili bar na nekoliko sati, biti „netko drugi”. Filmska djela imaju poseban intenzitet – potencijal da zadrže (svu)pozornost gledatelja na bilo kojem pojedinom dijelu realnosti koji se trenutno prikazuje. Filmska kamera postiže posebnu intimnost – prikaz neke stvarnosti detaljnije od onoga što samo očima možemo vidjeti. Svaki film u nekoj mjeri stvara dojam posvudašnjosti – kroz opetovane iluzije nadilaženja prostorno vremenske uvjetovanosti. Kroz film kao potencijalni medij komuniciranja u katehezi ostvaruju se na izvanredan način tri funkcije ljudske komunikacije (kako ih vidi Anton Peranić). Prva je transcendentalna – čovjek kroz film može tražiti susret s nadnaravnim, s Bogom, s onim što ga nadilazi. Druga funkcija je utjelovljujuća – film može posredovati u približavanju čovjeka čovjeku, onom svakodnevnom, ljudskom. Treća funkcija je idealistička – čovjek kroz film može ostvariti potrebu svojevrsnoga bijega od stvarnosti, odnosno, rekreacije, unapređenja te stvarnosti u svojoj mašti u jednu bolju, ljepšu, idealnu stvarnost.

Imajući sve navedeno u vidu, nije ni čudo da je nemali broj ljudi danas crkvu zamijenio kinodvoranom. Rose Pacate, katolička redovnica i filmska kritičarka javno je iznijela zgodu (Luce consultation, Pasadena, 2005.) iz vlastitoga iskustva; u kinodvorani je srela djevojku koje je tamo došla kako bi, gledajući film, razlučila hoće li prihvatiti prosidbu svoga zaručnika ili ne, jer njezina generacija „uvijek tako postupa – nalaze životna rješenja u filmovima”. Kad je prvi put ušao u kinodvoranu, Martin Scorsese imao je „osjećaj kao da ulazi u svetište, u crkvu” (Duel in the Sun, 1995.). Statistike pokazuju da današnji adolescenti provode oko 8 sati dnevno pred ekranima; vrijeme provedeno u crkvi je, za većinu, sasvim sigurno manje od 8 sati tjedno.

Film – predvorje evangelizacije

Stoga, umjetnost pokretnih slika ima potencijal postati procesionalna „ikona”, „vitraj” ili „narteks” (predvorje bazilike za katekumene i pokajnike) za predevangelizaciju čovjeka 21. stoljeća; izlazak na periferije, prilika da martyria dotakne srca ljudi na daljinu i poravnaju put do punine susreta i zajedništva (koinonia) u okrilju Crkve – liturgiji i služenju (diakonia). Ako je vjera već „neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo” (Heb 11,1), onda filmska djela, gradeći na ljudskoj sklonosti primordijalnom kanalu komunikacije (imaginacija) mogu pomoći sveobuhvatnije detaljnije vidjeti i „promatrati” naše Vjerovanje i njegov sadržaj. Kao što su to već primijetile Kćeri svetoga Pavla, odlazak u kino ili večer provedena uz smart TV uređaj može postati prilika za visio divina (u duhu tradicionalnoga lectio divina). Trenutak za obrazloženje nade koja je u nama, blago i s poštovanjem (1 Pt 3,15) onima koji žele uvidjeti da smo stvoreni na sliku Božju.

Scenarist, redatelj i filmoljubac današnjice može kao takav u mjeri koja mu je bogomdana postati „izabrano oruđe” koje će pronijeti Ime među narode i kraljeve mnoge (Dj 9,15). Da bi u tome uspio, pozvan je trajno sagledavati drugu stranu medalje: na koji način vjera može pozitivno utjecati na film, oplemeniti ga kao umjetnost? Svakako ne propagandom, prozelitizmom, dociranjem, kičem, podcjenjivanjem složenosti ljudske naravi i njezine ranjivosti pred otajstvom bezakonja (grijeh); nedovoljnim poznavanjem samoga medija, površnom inkulturacijom, nedovoljnom pripremljenošću za iščitavanje znakova vremena, odgovaranjem na pitanja koje nitko ne postavlja. U filmskom mediju pripovijedanje ima primat nad propovijedanjem. Filmski umjetnik pozvan je prije svega, primjećuje sv. Ivan Pavao II. (Pismo umjetnicima) biti pod-stvaratelj, suradnik Stvaratelja. U toj suradnji po, nadahnuću Duha, može učiniti prije svega od svoga života umjetničko remek-djelo kako bi onda kroz njegova filmska djela bljesnule nove „epifanije ljepote” koja spašava i udahnjuje novi elan u život i rad gledatelja i slušatelja. Na tom tragu je i papa Franjo u veljači ove godine pozvao filmotvorce na (su)stvaranje djela koja potiču „čuđenje i otkrivaju čudesnost Božju”. Još od Drugoga vatikanskog koncila (Inter mirifica, 14) stoji opći poziv svim katolicima na „promicanje svim valjanim sredstvima (molitva, rad, kapital; o.a.) produkciju i prikazivanje filmova koji služe poštenoj zabavi, koji su korisni za ljudsku kulturu i umjetnost”. Dokumenti „Idealni film” (1955.) i „Sto godina filma” (1996.) i danas su itekako aktualni i vrijedni pozornoga iščitavanja. Nekome se naputci dokumenata kao što su „Vigilanti cura” (1936.) ili „Miranda prorsus” (1957.) mogu činiti zastarjelima i rigidnima, međutim, teško je ne primijetiti korelaciju između prestanka uobičajenoga djelovanja Legije pristojnosti krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća i istovremenoga naglog odmaka od kršćanskih vrednota i svjetonazora u filmskim scenarijima, a potom u čitavom zapadnom društvu.

Film kao medij predevangelizacije može postati možda najveća prilika za suvremenoga čovjeka da na tragu Heideggerove vizije uloge umjetnosti u suvremenom svijetu nadvlada ovaj metafizički zaborav upotrebom poetičnih, evokativnih slikovno-zvučnih sekvenci, i u vremenu otuđenja probudi u gledatelju usnuli osjet za Bitak, konačnost i smrtnost. To će biti tim lakše ako scenaristi i producenti usvoje pristup i oblik evanđeoske parabole u svom audiovizualnom izlaganju. Kroz film tada postaje lakše uhvatiti se u koštac s onim što Charles Taylor (na tragu Maxa Webera) vidi kao problem raščaravanja svijeta – trivijalizaciju kulture osobne autentičnosti apsorpcijom sebstva u sebe samo, predodžbu identiteta kao izoliranoga, samotnoga čina autokreacije. Film kao umjetnost može pomoći u prepoznavanju konkretnoga Drugog kao elementa formacije vlastitoga identiteta kroz usvajanje vrednota koje proizlaze iz kolektivnoga horizonta postojanja individue – najveće vrijednosti, onoga koji je Dobar (Lk, 18,19). Trenutci provedeni u gledanju pravih filmova tada mogu postati onim što Joseph Pieper vidi kao autentičnu pohvalu dokolici i pokretač regeneracije čitave kulture. Tvorci takvih filmova imaju pred sobom izazov koji nam je posvijestio J. F. Lyotard: pokazati da je uistinu moguće uklopiti male ali neprocjenjive osobne narative u veliki metanarativ povijesti. Digitalni pripovjedači današnjice tako će biti u stanju nastaviti tradiciju svete naracije monomita koju je Joseph Campbell prepoznao kao okosnicu svih kultura na sedam kontinenata. Oni među njima koji budu dovoljno hrabri da scenarij toga filmskog „herojevog putovanja” postigne što veću nutarnju konzistentnost sa stvarnošću bit će ugodno iznenađeni kada otkriju ono što je J. R. R. Tolkien svojedobno otkrio i pomogao posvijestiti C. S. Lewisu: da je evanđelje ispunjenje monomita, mit koji je postao činjenicom, scenarij ispod svih scenarija. Vodeći se spoznajom Justina Mučenika da je u svakom čovjeku i kulturi pod kapom nebeskom već prisutan logos spermatikos, kršćanski redatelj sutrašnjice bit će u stanju svoju publiku putem ekrana provesti kroz bijeg od iluzije mita o Sizifu do povratka u pravu stvarnost života – avanturu nasljedovanja onoga koji je središte svemira i povijesti i jedini zna što je u čovjeku (Redemptor hominis 1,10).

(don Danko Kovačević)


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!