Početna stranica » Sedam svetih sakramenata: Ženidba

Sedam svetih sakramenata: Ženidba

436 pregleda

Dvije su objektivne svrhe ženidbe (kan. 1055): Prva je „dobro supruga” što bi značilo uzajamno darivanje, uzajamno predanje i primanje cjelovite osobe, intimno sjedinjenje osoba i čina, pružanje pomoći, služenje, praštanje i sl. Druga svrha je rađanje i odgajanje potomstva kao što i sama Biblija na prvim stranicama uči da je Bog stvorio svijet i ljude da opstanu, da se razvijaju i da se ljudski rod širi (Post 1, 28).

Prođe i svečana večera, gozbe ljubavi, utihne pjesma i veselje, a dvoje mladih ljudi iako su bili okruženi „masom” gostiju, naposljetku ostaju sami, započinjući jednu novu stranicu svoga životnoga puta, stranicu obiteljske zajednice „dok samo smrt ih ne rastavi”. U ovom razmišljanju osnovno i početno pitanje od kojeg treba poći jest – u čemu je važnost „njihove” ženidbe?

Ljudska i božanska ustanova

U traženju odgovora treba krenuti od toga da je ženidba na neki način najvažnija i prva pravna ustanova čija je duboka ljudska stvarnost od temeljnog značenja za svako društvo, laičko i vjersko, za kršćane i nekršćane općenito. Ona je temeljna životna zajednica, koja nema samo privatni karakter nego i javni (društveni) iz kojega se svakom državnom uređenju rađaju građani, a samim tim Crkvi i drugim vjerskim zajednicama članovi (vjernici). Ženidba kao takva je onda i ljudska (građanska i vjerska) i božanska ustanova. Osim što se ženidba ravna ovim crkvenim (ljudskim) pravom kojeg Crkva proglasila za svoje vjernike i građanskim (ljudskim) kojeg je država proglasila za svoje građane, ravna se i prema božanskom prirodnom ili naravnom i pozitivnom pravu jer je ona kako je već rečeno i božanska ustanova.

Što bi to bilo crkveno ženidbeno pravo? Kada se govori o ženidbenom pravu onda se prvenstveno misli na kanonsko pravo Katoličke crkve, tj. na Zakonik kanonskog prava (ZKP) koji je stupio na snagu 27. studenoga 1983. godine. U ovom Zakoniku u četvrtoj knjizi „Posvetiteljska služba Crkve” pod sedmim naslovom obrađen je s pravnog aspekta sakrament ženidbe. Ovi zakoni su podijeljeni na kanone, a kanoni na paragrafe i brojeve. S obzirom na pravni vid ženidbe crkvene norme se nalaze još i u sedmoj knjizi Zakonika „Postupci” (III. dio „Neki posebni postupci”, naslov I. „Ženidbeni postupci”), ali i izvan njega, tj. u službenim dokumentima Crkve.

Katolička Crkva ima prirođeno i vlastito pravo, neovisno o bilo kojoj ljudskoj vlasti odrediti potrebne uvjete za valjanost i dopuštenost ženidbe, proglasiti ženidbene zapreke božanskog prava i odrediti zapreke crkvenoga prava i suditi ženidbene parnice po vlastitom pravu što i čini. Građanska vlast tu ne može postavljati nikakvih zahtijeva i uvjeta koji bi se ticali same valjanosti sakramentalne ženidbe ili koji bi se protivili odredbama božanskog prava. Priznaje joj se mjerodavnost jedino u pogledu određivanja građanskih učinaka tih ženidaba, npr. pitanje prezimena ženidbenih drugova, prebivališta, stjecanja i raspolaganja imovinom i mnogo drugih građanskih prava i obveza roditelja i djece i sl.

Što bi to bilo božansko pravo? Božansko pravo se dijeli na prirodno ili naravno i pozitivno božansko pravo. Ono što naređuju božanski zakoni tzv. prirodnog ili naravnog prava, upisano je u srca ljudi, kako kaže sv. Pavao (usp. Rim 2,15), i ljudi to spoznaju svojim nepomućenim razumom. Drugim riječima rečeno naravno božansko pravo je ono koje neposredno izvire iz razumne ljudske naravi i obvezuje mimo svakog zakonodavca te uopće nije potrebno posredovanje Crkve. Takva jedna odredba jest: ne ubij, pravo na život, pravo na ženidbu i sl. Božansko pozitivno pravo izvire iz slobodne volje božanskog zakonodavca, a nalazi se u Objavi, tj.: odredbe pozitivnog Božjeg prava objavljene su ljudima i sadržane su posebno u Svetom pismu (Stari i Novi zavjet), ali i u Svetoj tradiciji Crkve. Kada se kaže tradicija Crkve misli se na Božju objavu koja je na nas prešla usmenom predajom putem crkvenih otaca i učitelja. Takva jedna odredba pozitivnog Božjeg prava jest npr. nerazrješivost kršćanske ženidbe („Što Bog združi čovjek neka ne rastavlja”).

Budući da je božansko pravo iznad svakog ljudskog prava, ono vrijedi za svaki brak, bilo između krštenih i nekrštenih osoba, bilo između katolika i nekatolika. Ono ima univerzalnu vrijednost i nadilazi svaku ljudsku podjelu bez obzira vjeru, religiju, naciju i sl. Kako ispravno shvatiti ovo božansko pravo s obzirom na ženidbu? To nam govore konkretni primjeri da se samoj naravi i prirodi čovjeka protivi ženidba između oca i kćeri, majke i sina, brata i sestre, kao i muškarca s muškarcem, žene sa ženom i slično. No, ženidba katolikā, makar i samo jedna stranka bila katolička, ravna se ne samo prema božanskom nego i prema crkvenom pravu, pri čemu ostaje netaknuta mjerodavnost svjetovne vlasti s obzirom na čisto svjetovne učinke ženidbe.

Kanonski oblik sklapanja ženidbe

Prema odredbi kanona 1057 § 1 ženidba nastaje privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba. No, ipak da bi ženidba katolika za majku Crkvu bila valjana, mora biti sklopljena u propisanom kanonskom obliku. Tako se u Zakoniku nalaze odredbe koje se odnose: na redoviti kanonski oblik ženidbe (kan. 1108 – 1115), a primjenjuje se u redovitim slučajevima te odredba koja se odnosi na izvanredni oblik (kan. 1116) i primjenjuje se samo u izvanrednim okolnostima. S obzirom na redoviti kanonski oblik ženidbe u kanonu 1108 § 1 se kaže da su valjane samo one ženidbe koje se sklope pred mjesnim ordinarijem ili župnikom, ili svećenikom ili đakonom koje za sudjelovanje ovlasti jedan od njih dvojice, kao i pred dvojicom svjedoka. Prema navedenom kanonu po sebi su valjane u području savjesti i u izvanjskom obliku ili pravnom području samo one ženidbe koje se sklapaju pred licem Crkve, tj. pred službenim predstavnikom Crkve koji je mjesni ordinarij ili župnik te pred ovlaštenim predstavnikom, a koji može biti bilo koji valjano zaređeni svećenik ili đakon.

Smatra se da ženidbi prisustvuje samo onaj, tko prisutan traži i u ime Crkve prima očitovanje privole onih koji sklapaju ženidbu. Osim redovitog kanonskog oblika sklapanje ženidbe određen kanonom 1108 §1 i 2, u Crkvi postoji i izvanredni oblik kanonske ženidbe koja se sklapa samo pred samim svjedocima, kako bez sudjelovanja posvećenog mjerodavnog službenika tako i bez laika kao ovlaštenog predstavnika Crkve koji bi zamijenio posvećenog službenika. Riječ o posebnim okolnostima i prilikama u kojima se želi izaći u susret samim zaručnicima, koji žele sklopiti sakramentalnu ženidbu, ali zbog određenih razloga, kao onih navedenih u kanonu 1116, inače bi im to bilo nemoguće.

Građanska ili svjetovna ženidba

Građanska ili svjetovna ženidba naziva se ona koja je sklopljena uz obdržavanje građanskoga zakonodavstva i u skladu s građanskim propisima pred ovlaštenim službenikom građanske vlasti. Građansko zakonodavstvo određeno je Ustavom, a Ustav je prema pravnim priručnicima temeljni pravni akt neke države kojim se uspostavlja politički i pravni poredak. Tako Ustav obično sadrži načelne propise o društvenom, ekonomskom i političkom poretku države, definira prava i dužnosti građana, određuje najviše organe vlasti, njihove međusobne odnose i odnose prema nižim organima i građanima i dr.

Za Katoličku Crkvu svjetovna je ženidba zakonita ako su zaručnici nekrštene osobe, a nezakonita, ako su je pokušale osobe koje su vezane crkvenim (kanonskim) oblikom prema odredbi kan. 1117. U prvom slučaju radi se o osobama koje zbog manjka krštenja nisu dužne obdržavati crkveno-kanonski oblik sklapanja ženidbe kojeg od svojih članova traži Katolička Crkva, stoga je njihova građanska ženidba valjana (bez obzira u kakvom je obliku sklopljena) i tu ženidbu Crkva drži naravnom i nerazrješivom. U drugom slučaju radi se o katoliku ili o dvoje katolika koji su dužni obdržavati kanonski oblik sklapanja ženidbe, a ipak to nisu učinili ili to uporno odbijaju učiniti. Npr. ako je katolička stranka sklopila samo građansku ženidbu s katolikom ili krštenim nekatolikom (pravoslavnom strankom ili strankom iz crkvene protestantske provenijencije) ili s nekrštenom osobom (ateist, musliman, židov i dr.) bez obdržavanja kanonskog oblika, ta je ženidba nevaljana za crkveno područje. U novom duhu tolerancije i razumijevanja te prema učenju apostolske pobudnice „Obiteljska zajednica” pape Ivana Pavla II., koja govori o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, svjetovna se ženidba osoba vezanih na kanonski oblik više ne izjednačava s javnim priležništvom (br. 82). Razlog tomu je što priležnici u punom značenju riječi nemaju nakanu živjeti na trajan način kao muž i žena. Kod svjetovne pak ženidbe, koju su sklopile dvije osobe podložne kanonskom obliku, postoji nakana i spremnost na određenu bračnu trajnost. Naravno da i dalje spomenuta ženidba nema nikakvu vrijednost za područje savjesti. Ona je neprihvatljiva za Crkvu koja uči da je za katolike jedina valjana ženidba, koja ih čini mužem i ženom pred Gospodinom, sakramentalna ženidba za čije se valjano sklapanje traži obdržavanje kanonskog oblika.

Ovdje treba istaknuti da osobe koje su valjano krštene izvan Katoličke crkve, kada međusobno sklapaju ženidbu u građanskom ili u vlastitom vjerskom obliku, za Katoličku crkvu sklapaju valjanu naravnu ženidbu. No ipak, od ovog pravila postoji iznimka. Kada se radi o građanskoj ženidbi između dvije osobe krštene u Istočnoj pravoslavnoj crkvi, ili o ženidbi između dviju osoba od kojih je jedna krštena u Istočnoj crkvi, a druga u crkvenoj zajednici protestantske provenijencije, te je i ženidba sklopljena u vjerskom obliku protestantske stranke, i u jedno i u drugom slučaju riječ je o nevaljanoj ženidbi. Za Istočnu crkvu valjane su samo one ženidbe koje su sklopljene i blagoslovljene od strane svećenika, ali ne i od đakona, koje kao takve onda prihvaća i Katolička crkva.

Svrha ženidbe

Zapitamo li se ikada koja je temeljna svrha ženidbe? Zašto se ljudi žene? Dvije su objektivne svrhe ženidbe (kan. 1055), na koje je ženidba po svojoj naravi usmjerena: Prva je „dobro supruga” što bi značilo uzajamno darivanje, uzajamno predanje i primanje cjelovite osobe, intimno sjedinjenje osoba i čina, pružanje pomoći, služenje, praštanje i sl. Druga svrha je rađanje i odgajanje potomstva kao što i sama Biblija na prvim stranicama uči da je Bog stvorio svijet i ljude da opstanu, da se razvijaju i da se ljudski rod širi (Post 1, 28). Bračna zajednica je prirodni ambijent za rađanje i prvotno mjesto za odgajanje djece. Ovdje nije govor o dužnosti da roditelji rađaju djecu u braku, iako bi se moglo o tome govoriti, nego je govor od djeci kao „jednomu dobru” ženidbe, jer su djeca u pravoj kršćanskoj obitelji uistinu „jedno dobro”, jedan dar Božji. Ako bi zaručnici ili jedan od zaručnika u trenutku davanja ženidbene privole pozitivnim činom volje odlučno isključili jedan od bitnih elemenata ženidbe, tj. dobro supruga, rađanje i odgajanje djece, to bi značilo ništavost ženidbe koja je gledano izvana, posve valjano sklopljena, ali u stvarnosti nije.

Privola

Brak nastaje privolom stranaka. Konstitutivni i temeljni element ženidbe jest privola zakonito očitovana između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast. Kratko i jasno se može reći da je ženidbena privola čin volje kojim muška osoba i ženska osoba neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju da uspostave ženidbu (kan. 1057). To su riječi koje budući supružnici jedno drugom izgovaraju: „Ja, I., uzimam tebe, I., za svog/ju supruga/u i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga (…)” Na prvi pogled čine se prejednostavne, ali one itekako imaju svoju težinu, o njima naime ovisi valjanost ženidbe. Upravo nedostaci u privoli čine ženidbu nevaljanom, a oni se mogu odnositi na slobodu osobe, njezine sposobnosti i ispravnost njenih namjera. Stoga, da bi ta ista privola bila valjana mora se raditi o osobnoj privoli obiju stranaka, slobodna bez prisile, promišljena, potpuna bez pozitivnih ograničenja ili isključenja bitnih elemenata i svojstava ženidbe. Ona mora biti istinita što znači da riječi koje se očituju na vani moraju odgovarati nutarnjoj nakani, tj. činu volje. Privola može biti ili posve isključena ili tako manjkava da je po odredbi zakona pravno nevaljana te nema svog pravnog učinka.

Bitna svojstva ženidbe

Bitna svojstva ženidbe jesu jednost i nerazrješivost (kan. 1056). Jednost ženidbe znači da je valjana ženidba moguća samo između jednog muškarca i samo jedne žene u jednom vremenu, apsolutno se isključuje mogućnost treće osobe. Stoga se jednosti ženidbe protivi mnogoženstvo ili poligamija u svim svojim oblicima: ženidba jednog muškarca s više žena (poliginija) ili jedne žene s više muškaraca (poliandrija). Jednosti se protivi i svaki oblik preljuba, priležništva koji je težak grijeh u Katoličkoj Crkvi i izravna je povreda bračne ljubavi i vjernosti. Drugo bitno svojstvo braka jest nerazrješivost. Nerazrješivost je svojstvo koje zahvaljujući sakramentalnosti ženidbe i prirodnom pravu, čini da je svaka valjano sklopljena ženidba i apsolutno nerazrješiva, osim u slučaju ako nije nikako konzumirana nakon vjenčanja od strane ženidbenih drugova (uopće nije bilo seksualnih čina) ili da bračni čin nije nikada izvršen na ljudski način po sebi prikladan za rađanje djece.

Tako ništavno sklapaju ženidbu ako zaručnici ili jedan od zaručnika u trenutku davanja ženidbene privole pozitivnim činom volje odlučno isključe jednost i nerazrješivost kao bitna svojstva ženidbe.