Početna stranica » Sedam svetih sakramenata: Krštenje

Sedam svetih sakramenata: Krštenje

186 pregleda

Krštenje je, prema tome, doista novo rođenje, novi početak, život Isusa Krista u nama i naš život u Kristu. „Postao si novo stvorenje, Krista si obukao” – govori krstitelj kršteniku prigodom slavljenja sakramenta krštenja. To „novo stvorenje” upravo je kršćanin

U svakodnevnom jeziku ljudi obično govorimo o sakramentu krštenja, ali to baš i nije ispravno reći. Naime, sam se sakrament naziva krst, a način na koji se on podjeljuje, dakle,  obred – krštenje. O tome nam svjedoči i Katekizam katoličke Crkve koji govori o sakramentu krsta.

Naziv i značenje

Naziv ovoga sakramenta potječe od grčke riječi baptízein (baptizma) – odakle latinski izraz baptismus – koja znači uroniti, uranjati (uranjanje). Prvi su kršćani doista bili krštavani uranjanjem u vodu, i to najprije u vodu tekućicu – kao i Isus, u rijeku Jordan. Uranjanje u vodu – što je središnji obred krštenja – označuje, dakle, ukop onoga tko se krsti (katekumena) u smrt Isusa Krista, odakle on ustaje, po uskrsnuću s Njime, kao novo stvorenje. O tome govori apostol Pavao u poslanici Rimljanima kada piše: „Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih i mi tako hodimo u novosti života.” (Rim 6,4).

Kasnije su se krstionice pravile u predvorjima crkava te su se pripravnici za sakrament krsta tu krštavali, prije ulaska u Crkvu. No, premda se kasnije uveo i običaj polijevanja, uvijek je srž shvaćanja sakramenta krsta bio u tome, da se osoba novokrštenika „uranja” u život, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, odnosno u život Presvetog Trojstva. Naime, sam Isus je naložio apostolima da se to čini u ime Presvetog Trojstva: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga.” (Mt 28,29).

Naziv „krštenje”, raširen u hrvatskom i drugim slavenskim jezicima, znači da se tim sakramentom „pokristovljuje” osoba koja se krsti. Ona, dakle, postaje „drugi Krist”, prema onoj Pavlovoj: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.” (Gal 2,20). Krštenje je, prema tome, doista novo rođenje, novi početak, život Isusa Krista u nama i naš život u Kristu. „Postao si novo stvorenje, Krista si obukao” – govori krstitelj kršteniku prigodom slavljenja sakramenta krštenja. To „novo stvorenje” upravo je kršćanin. Ovaj se sakrament također zove i „kupelj novoga rođenja i obnavljana po Duhu Svetom” (Tit 3,5), jer označava i ostvaruje rođenje iz vode i Duha Svetoga (usp. Iv 3,5).

Isusovo krštenje i poslanje

Za kršćanski obred krštenja ne može se reći da je originalno kršćanski. Naime, kršćanstvo je preuzelo nešto što je bilo uobičajeno u židovskoj religioznoj zajednici iz koje je niklo, te je te obrede prilagodilo svome religioznom izražavanju, utemeljenom na objavi Božjoj po Isusu Kristu.

Simbolika očišćenja vodom je česta i u Starom zavjetu. U vodama potopa u vrijeme Noe Petrova poslanici vidi pralik krštenja (1 Pt 3,20-21). Prorok Ezekiel u vodi koja čisti nazire buduće djelovanje koje će biti izvršeno darom Duha (Ez 34,24-27), a mnogi tekstovi govore o pranjima u smislu očišćenja. I u Isusovo vrijeme pranja vodom imaju slično značenje. Potpuno drukčije od tih pranja pokazuje se krštenje koje je podjeljivao Ivan Krstitelj. Ono ima neke osobitosti: podjeljivalo se kao „obraćeničko krštenje” i to samo jednom; podjeljivao ga je „krstitelj”, to jest nije netko „krštavao” samog sebe, Ivan je sav narod pozivao na krštenje, ne samo Židove nego i pogane; prema tome, on u pustinji krsti sve one koji mu dolaze, željne da se ostave svojih grijeha i započnu novi život; to je krštenje za oproštenje grijeha. Ivan naviješta Mesiju i izričito kaže da je njegovo krštenje „krst vodom na obraćenje” (Mt 3,11), ali upućuje na onoga koji dolazi poslije njega i koji je jači od njega: „Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.” (Mk 1,8; usp. Dj 1,5; 11,16). No, Isus spaja i vodu i Duh, kako se kaže u pouci Nikodemu (usp. Iv 3,5-7). Dakle, voda je izvanjski znak, a Duh je onaj koji iznutra čovjeka mijenja, čisti, ozdravlja i daje mu novi život.

Sigurno je da je Isus primio krštenje od Ivana na obalama rijeke Jordana. Tu činjenicu navode svi novozavjetni izvori, no nadasve je u samome korijenu novoga razumijevanja krštenja, koje je prvobitna zajednica slavila kao očiti znak obraćenja i prianjanja uz radosnu vijest evanđelja. Činjenicu da je Isus dao da ga Ivan krsti potvrđuje praksa i propovijedanje prve Crkve. Isus je javno djelovanje započeo pošto ga je u Jordanu krstio Ivan Krstitelj (usp. Mt 3,13). A poslije uskrsnuća, a prije uzašašća, svojim učenicima je povjerio poslanje: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28,19-20).

Isus je krštenjem izrazio svoje potpuno životno prianjanje uz Očevu volju kojoj je sve prepustio (usp. Mt 4,14), postavši slika jaganjca koji na sebe preuzima grijehe, jer samo tako oni mogu biti uništeni (usp. Iv 1,29). Na Isusa, u trenutku dok prima krštenje, silazi Duh koji je, zajedno s Očevim glasom što se čuo, znak poslanja koje on prima i kojemu ne želi izmaknuti, i znak uvođenja u službu koje ga pred svima potvrđuje kao Sina Božjega.

Svoju zemaljsku egzistenciju smjestio je između dvaju krštenja: krštenje vodom i krštenja koje je umirući sâm ostvario, kad su iz njegova boka potekle „krv i voda”, praslike su krštenja i euharistije, sakramenata novoga života. Crkveni su oci su to uvijek tumačili kao početak Crkve u simbolici sakramenata inicijacije (krštenje, potvrda, euharistija).

Već je na dan Pedesetnice (Duhovi) Crkva slavila i dijelila sveto krštenje. Petar je, naime, potresenom mnoštvu u svojoj propovijedi poručio: „Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isus Krista da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar, Duha Svetoga.” (Dj 2,38).

Sakrament krsta je temelj cijeloga kršćanskoga života, ulaz u život Duha i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Naime, sakramentima kršćanske inicijacije, to jest krštenja, potvrde i euharistije, postavljaju se temelji cjelokupnoga kršćanskog života. „Učešće na božanskoj naravi, što je ljudima darovano milošću Kristovom, podrazumijeva stanovitu analogiju s početkom, rastom i održavanjem naravnog života. Pošto su vjernici krštenjem rođeni na novi život, utvrđeni su u njemu po sakramentu potvrde i primaju u euharistiji kruh vječnog života. Tako po sakramentima kršćanske inicijacije primaju sve više i više bogatstva božanskog života i napreduju prema savršenstvu ljubavi.” (DH 1314).

Oslobođeni od grijeha

Ono što vidimo tijekom obreda krštenja na simboličan način označuje ono što se događa u osobi koja prima sakrament krsta. Uranjanje u vodu upozorava na smrt i čišćenje, ali također na obnavljanje i novo rođenje. Dakle, dva poglavita krsna učinka jesu očišćenje od grijeha i novo rođenje u Duhu Svetome. U duhovskoj propovijedi apostol Petar veli: „Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi; tako ćete primiti dar – Duha Svetoga.” (Dj 2,38).

Po krštenju Bog u nama izvodi opravdanje koje je prijelaz iz (grešnog) stanja u kojem je čovjek rođen kao sin „prvog Adama”, u stanje milosti postajanja djetetom Božjim po „drugom Adamu”, Isusu Kristu (usp. Rim 5). Taj prijelaz nije moguć bez kupelji preporoda (usp. Tit 3,5) ili želje za njom (usp. Iv 3,5). Krštenjem se opraštaju svi grijesi, to jest istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne i posljedice grijeha, od kojih je najteža upravo odvojenost od Boga. Međutim krštenje nema moć opraštanja grijeha za budućnost, kao što i sama sklonost na grijeh ostaje u nama.

Krštenje ne samo da čisti od svih grijeha, nego novokrštenika čini „novim stvorenjem” (usp. 2 Kor 5,17), posinjenim djetetom Božjim koje postaje „zajedničarom božanske naravi” (2 Pt 1,4), Kristovim udom, s njime subaštinikom (usp. Rim 8,17), i hramom Duha Svetoga. Istočni crkveni oci govore o pobožanstvenjenju i prosvjetljenju čovjekovu po krštenju.

Iz krstionice rađa se jedinstveni narod  Božji, narod Novoga saveza koji nadilazi sva naravna i ljudska ograničenja naroda, kultura, rasa i spola: „U jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni.” (1 Kor 12,13). Krštenje je inicijacijski obred Crkve jer „učlanjuje” čovjeka u vidljivu Kristovu zajednicu – Crkvu. Ono je, dakle, uvjet ulaska u tu zajednicu i u isto vrijeme jedno i neponovljivo. Osim toga, ono na osobit način daje osobi udjela u službama Crkve (svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj).

Po krštenju pritjelovljen Kristu, krštenik je Kristu suobličen. Krštenje obilježuje kršćanina neizbrisivim duhovnim biljegom pripadnosti Kristu. Učinak krsnoga pečata nije samo taj što krštenik postaje Kristovo „vlasništvo”, nego kao Kristov znak obvezuje da krštenik bude sličan Kristu, te da svjedoči za Krista. To je zapravo značenje općeg (krsnog) svećeništva svih krštenika-vjernika. Taj se pečat ne da izbrisati nikakvim grijehom, pa ni onda kada grijeh priječi da krštenje donese plodove spasenja. Podijeljeno jednom zauvijek, krštenje se ne može ponoviti.

Krštenje je temelj zajedništva među svim kršćanima, pa i onima koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom. Krštenje je sakramentalni vez jedinstva među svima koji su njime preporođeni.

(s. Nela Gašpar)