Znaju li koliko su sretni ljudi koji nikamo ne moraju odlaziti? Oni koji mogu vezati svoj odrasli život, obitelj i posao s mjestom na kojemu su nikli i stasali, bez presađivanja. Poput prastarih slavonskih hrastova čije je korijenje generacijama duboko. Poput tih korijena ili zajedno s njima i ljudi jednako urastaju ili izrastaju iz istog tla, pa šire ruke bogate darovima, a putnike namjernike širokim krošnjama kao zagrljajem, štite od kiše ili sunca, svejedno. Nekako kao da tako urastemo u svoj zavičaj ili on uraste u nas, duboko, preduboko, u vrijeme djetinjstva, pa ma kamo nas životne staze odnijele, on je uvijek u nama, poput zaustavljenog prizora koji prati topli osjećaj sigurnosti, pripadnosti i bliskosti.
Poseban je odnos prema zavičaju onih koji su iz nekog razloga otišli iz njega, uglavnom jer su morali, a ne slobodnim izborom. Ponekad pronađu drugi zavičaj. Ili ga stalno traže, skupljajući zalaske sunca diljem svijeta. Tada zavičaj postaje mjera za sav ostali prostor i ljude, jer svaki novi prizor uvijek podsjeća na onaj čarobni, iz djetinjstva. Boje i mirisi tog prvog zapamćenog zalaska ne dozvoljavaju zaborav pa on zauvijek živi u sjećanju.
Tako je bilo i tog hladnog i vlažnog zimskog dana. Zraka sunca iz prekrasnog plavog neba bila je potpuni kontrast događanjima na zemlji, dok se u uličnom blatu i hrpama prljavog snijega uz cestu tražio spas od jurećih automobila. Sleđeni prolaznik bez izraza lica upitao je duboko uzdahnuvši: “Kamo je nestao onaj kristalno čisti snijeg, po kojemu smo se sanjkali niz brežuljak nedaleko od kuće, ležali na njemu i gledali ovo isto plavo nebo. Snijeg je bio tako čist da smo ga u šali jeli. No tada je i cijela Zemlja izgledala drukčije…” Svima je odnekud izronilo sjećanje na jedan takav pogled u nebo djetinjstva. Taj snijeg vjerojatno je na istom tom mjestu gdje je i tada bio, u zavičaju, “kod kuće”, ondje gdje je i ostavljen. Neka djeca se možda i danas sanjkaju “kod tri hrasta”, valjaju u snijegu i trče prašnjavim putovima kroz polja. Drugi su morali otići. Spoznaja o ljepoti zavičaja postaje jasna tek kada se on mora napustiti. A kad se već mora otići, bar da to nije zauvijek.
Bilo bi se lijepo vraćati, barem ponekad, pa makar na jedan dan, tek toliko da se ponovno vidi vinova loza okupana jesenskom rosom, ili stari hrast u zalasku sunca, ili tek toliko koliko je dovoljno za podsjetiti se tko smo, zapravo, istinski. Zapravo, to je nužno, jer samo su u zavičaju svi prihvaćeni upravo takvi kakvi su, svojom osobnošću i osobnošću predaka, uz jasnu spoznaju “čiji su”, bez zahtjeva za promjenom i bez napora za posebnim predstavljanjem.
Ponekad je odlazak potreban baš zbog dokazivanja osobnosti bez utjecaja predaka i zavičaja. Kao da je to moguće. Jer samo ondje gdje su grobovi voljenih, ondje je i ishodište snage.
U svakom slučaju, kako bismo zatvorili životni krug, idealno bi bilo moći se povremeno vraćati zavičaju. Takvo putovanje može biti poput pravog hodočašća i putniku donijeti spokojnu radost, podsjećanje na sretnu smirenost i sigurnost djetinjstva, u mjestu rođenja, matičnoj zemlji, očevini, domovini. Zavičaj nije samo zemljopisni pojam i polaganje prava na zemlju, već duboki trag u tkanju duše, koji nitko ne može oduzeti, to je ljubav i tradicija.
Prije nego poznata lica, susreću se ulice, kuće, hrastovi, jablani ili velika stara trešnja koja prva cvjeta u nagovještaju proljeća, ili višnje posađene uz put, čiji miris i latice danima zasipaju cijelu ulicu. Sa cvjetnim laticama svake godine se i danas vraćaju lastavice i róde i počinju svoju bajku i san na seoskim dimnjacima, stupovima i pod krovovima. Ubrzo potom zamirišu drevne lipe, zazuje pčele, poteče med poput zlata koje je protkalo ljudsko postojanje.
Kada se zažare divlji makovi u žitu, znak je da stiže ljeto, kada prestaju ograničenja do bosonogog trčanja kroz mirise zrelog žita i strništa, stogove sijena, pa slame, pa kukuruza…
Mogu se brati maslačci i pušući slati k nebu sa posebnim dječjim željicama, koje se uglavnom ispunjavaju. Često je to baš čeznutljiva želja za odlaskom, nekamo daleko. No, dobro je odmah poželjeti još sretniji povratak. Za svaki slučaj.
Zavičaj su i vode, rijeke, njihovi izvori, slapovi, jezera, hlad i osvježenje. Zavičaj je i ljetna oluja, pred koju je sve puno uzbuđujuće energije u očekivanju tople ljetne kiše, blagoslova zemlji i ljudima, a poslije nekako smireno i čisto, okupano, spokojno poput bakine adrese, koja je uvijek ista i ne plaši promjenom. Uvijek je tu. Na istom mjestu u prostoru i vremenu.
U jesensko praskozorje može se u vrbama urezati ime u koru stabla i tako ostaviti svoj trag u zavičaju. U gustim šumama možemo se oči u oči susresti sa srnama, širokim paukovim mrežama po proplancima, ili uhvatiti leptira na livadi, poput trenutka najveće radosti, kao što je kratka molitva za stolom ili pred spavanje.
Doista su sretni oni koji nikamo ne moraju odlaziti, ponizni, koji posjeduju zavičaj i u njemu borave zauvijek, uživajući jedan potpuni mir (Ps 37 (36)). Njihova putovanja su kratka, a police pune suvenira iz drugih svjetova ili s hodočašća u sveta mjesta. Drugi, koji su morali otići, pune svoje police sjećanjima na zavičaj i sanjaju o hodočašću u svoje osobno zavičajno svetište. Neki od njih su pronašli novi zavičaj, i nekako se stopili s tim drugim svijetom. Većina se nikad ne prilagodi. U njihovu se govoru zauvijek čuje trag prošlog vremena i često omakne izvorna riječ kojom označe neki predmet ili događaj. Čežnja i snovi o zavičaju zauvijek traju.
Nomadi, lutalice, posebna su priča, kako stari tako i suvremeni, oni koji nisu prihvatili stalno prebivalište, već stalno mijenjaju adrese. To može biti dokaz fleksibilnosti, pokretljivosti, ali i iscrpiti ličnost i dovesti do nesigurnosti. No, svjesnim izborom takvog načina života stječe se određeni osjećaj slobode i većih mogućnosti ostvarenja svojih trenutnih ciljeva, na primjer u potrazi za boljim radnim mjestima. Može se također osjećati nevezanost i neobaveznost ulaganja u prostor ili u odnose s drugima. No i takva vrsta slobode također ima svoju cijenu.
U razvoju ličnosti možda je vrednija konstantnost, postojanost, tzv. situacija “U isto vrijeme na istom mjestu”. To je jedno od važnijih psihoterapijskih i psihoanalitičkih načela, koje pomaže u izgradnji stalnosti u ponašanju i daje osjećaj sigurnosti. Dio je takozvanog terapijskog okvira ili settinga, to jest – poželjnog ponašanja tijekom tretmana, uvjeta koji se moraju poštovati kako bi bilo moguće postići željene terapijske ciljeve, prije svega razumijevanje, a zatim i promjene u strukturi ličnosti.
Konstanta je nešto po čemu se osobe razlikuju međusobno, ono što se očekuje od drugoga i prema čemu se nečije ponašanje može predvidjeti. Gubitak konstante može znatno uzdrmati stabilnost osobe, izazvati strah od nepoznatog ili od gubitka samokontrole, a osobe koje ne pokazuju stalnost u ponašanju izazivaju nesigurnost u drugima.
Zavičaj tako može biti konstanta, ishodište i izvor sigurnosti. Kada se spozna gdje je nečiji zavičaj i kakve su veze osobe s njim, djelomično se već poznaje i ta osoba. Održavanje veza sa zavičajem snaži ličnost. Stoga se ne treba ustručavati od snova i putovanja kući, u zavičaj, već ga treba što češće poticati.
