Za vjernički puk nauk o Crkvi kao sakramentu je uglavnom nepoznat iako je bremenit značenjem i ima veliku važnost. Drugi vatikanski sabor o tome sažeto kaže: „Crkva je, u Kristu, na neki način sakrament, odnosno znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda” (LG 1). Poznati teolog Leo Scheffczyk obrazlaže: „Već na prvi pogled se vidi da se Crkva sakrament nalazi u međustanju između Krista i pojedinih sakramenata: s jedne strane Crkva je i ujedinjena i povezana s ‘izvornim sakramentom’ Kristom; s druge strane ona je ogromna stvarnost koja u sebi obuhvaća pojedine sakramente i dijeli ih… Smatrajući Crkvu kao ‘sakrament’ odmičemo se od svakog površnog shvaćanja i ulazimo u onu dubinu gdje Crkva stoji u dodiru s božansko-ljudskim otajstvom Isusa Krista i, dapače, izvire iz njega. I vjernik koji se drži članom jedne takve Crkve vidi na posve novi način vlastito postojanje i vlastitu kršćansku zadaću, koji su jednako uključeni u otajstvo Krista.”[i] Drugim riječima, svaki kršćanin je dobio veliku milost i odgovornost da može biti suradnik Kristov i raditi na spasenju duša.
Katekizam vidi Crkvu kao sveopći sakrament spasenja i tumači: „Sâm Krist je misterij spasenja; i nema drugog otajstva osim Krista. Spasenjsko djelo njegove svete i posvećujuće ljudske naravi jest sakrament spasenja koje se očituje i djeluje u sakramentima Crkve (koje Istočne Crkve nazivaju i ‘svetim misterijama ili tajnama’). Sedam sakramenata znakovi su i sredstva po kojima u Crkvi, koja je Kristovo Tijelo, Duh Sveti daje milost Krista, Glave. Crkva dakle sadrži i prenosi nevidljivu milost koju ona označuje. U tom analoškom smislu i ona se naziva ‘sakrament’” (KKC, 774).
Sakrament je izraz latinskoga podrijetla koji znači ‘otajstvo’ ili ‘sveta tajna’. „Sav se liturgijski život Crkve kreće oko euharistijske žrtve i sakramenata. U Crkvi ima sedam sakramenata: Krst, Potvrda ili Krizma, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red, Ženidba” (KKC, 1113).
Djelotvornost sakramenata
„Kao sakrament Crkva je Kristovo oruđe. U njegovim rukama ona je ‘oruđe otkupljenja svih ljudi’” (KKC, 776). Izvan Crkve nema spasenja odnosno „svako spasenje dolazi od Krista – Glave po Crkvi koja je njegovo Tijelo” (KKC, 846-848). U skladu s time „Crkva tvrdi da su sakramenti Novoga saveza vjernicima nužni za spasenje” (KKC, 1129). Ovo su istine koje se danas zanemaruju i zaboravljaju, ali time su još aktualnije.
„Ako se dostojno slave u vjeri, sakramenti podjeljuju milost koju označuju. Oni su djelotvorni jer u njima djeluje sam Krist: on krsti, on u sakramentima djeluje da udijeli milost koju sakrament označuje” (KKC, 1127). Uvjeti djelotvornosti koji se navode jesu da se sakramenti slave „dostojno” i „u vjeri”. To je razumljivo jer Bog nas ne spašava automatski ili protiv naše volje nego uz našu suradnju. To je očito i u čudima koja je činio Isus.
Posebno je velika odgovornost svećenika. „Kad se koji sakrament slavi u skladu s nakanom Crkve, u njemu i po njemu djeluje moć Krista i njegova Duha, neovisno o osobnoj svetosti službenika” (KKC, 1129). Ako je svećenik u teškom grijehu, nije dobro da u tom stanju podjeljuje sakramente i pozvan je da što prije iziđe iz grijeha, no sakramenti koje podjeljuje su valjani. No ako svećenik pak opozove ili iskrivi svoju nakanu pa ona nije više u skladu s nakanom Crkve, onda on izdaje svoje poslanje i sam sakrament je upitan ili ništavan. Za ilustraciju neka posluži jedan hipotetski primjer. Svećenik za vrijeme služenja vojnoga roka u zajedničkoj spavaonici ustane po noći i kao mjesečar krsti nazočne koristeći vodu i ispravne riječi. Takvo krštenje nije valjano jer djelitelj sakramenta nije bio pri svijesti.
Sa strane primatelja sakramenta što je veća raspoloživost to se više i milosti prima jer „plodovi sakramenata ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima” (KKC, 1128). „A tko bi ovom milosnom djelovanju Kristovu svjesnom nevjerom i unutarnjim odbijanjem postavio ‘zapreku’ (lat. obex), u njega ne bi sakrament postigao nikakve djelotvornosti. Taj odlazi prazan, štoviše, kako se prije govorilo, biva kriv za ‘razbojstvo protiv Boga’, za svetogrđe.”[ii]
Dakle, koliko god objektivno bio malen naš doprinos on je nužan kako sa strane djelitelja tako i sa strane primatelja za djelotvornost sakramenta. Tu vrijede riječi svetog Augustina: „Bog koji te je bez tebe stvorio, ne želi te spasiti bez tebe.”
Moderna simonija
„Svrha je sakramenata posvećivanje ljudi, izgrađivanje Tijela Kristova i iskazivanje štovanja Bogu; a kao znakovi služe i za poučavanje” (KKC, 1123). Danas ne samo da smo to uvelike zaboravili nego sve više rastu zloupotrebe. Sjetimo se bolnoga vapaja kardinala Ratzingera: „Ali zar ne trebamo misliti i na koliko Krist mora trpjeti u samoj svojoj Crkvi? Koliko puta se zlorabi sveti sakrament njegove prisutnosti, u koju prazninu i zloću srca često on ulazi! Koliko puta slavimo samo nas same bez da ga i primijetimo! Koliko puta njegova Riječ biva iskrivljena i zloupotrijebljena! Koliko malo vjere ima u tolikim teorijama, koliko praznih riječi! Koliko prljavštine ima u Crkvi, i baš također među onima koji u svećeništvu bi trebali pripadati potpuno njemu! Koliko oholosti, koliko samodostatnosti! Koliko malo poštujemo sakrament pomirenja, u kojem nas on čeka, kako bi nas podigao iz naših padova! Sve to je prisutno u njegovoj muci. Izdaja učenika, nedostojno primanje njegova Tijela i njegove Krvi je zasigurno najveća bol Otkupitelja, ona koja mu probada srce. Ne ostaje nam drugo nego uputiti mu, iz najveće dubine duše, vapaj: Kyrie eleison – Gospodine, spasi nas (usp. Mt 8,25).”[iii]
Nominalni vjernici svojim praktičnim bezboštvom obezvrjeđuju sakramente. Sakramente se prima olako i sve više u smrtnom grijehu što dovodi do masovnih svetogrđa. Svećenici pak dijele sakramente iako to znaju i tako i oni postaju sudionici istoga grijeha. Ako gledamo zašto to čine, onda vidimo uskogrudni konformizam i puno oportunizma pri čemu se zaboravlja na Krista. To se onda svodi, iako neizravno, na trgovanje svetim koje ima svoje jednostavno ime simonija. Iz toga slijedi profanacija sakramenata i same vjere te sablazan. Iživljavanja nad sakramentima od strane onih koji bi ih trebali braniti šalje dvostruku poruku. Bog ne postoji ako dopušta da ga se ovako zlostavlja i Crkvu treba što prije napustiti ako se oni koji bi trebali prednjačiti u vjeri ne drže do svetoga.
Bogoštovni raskol
Izreka „Zakon molitve zakon je vjere” (KKC, 1124) ima neprolaznu vrijednost. „Zato se nijedan sakramentalni obred ne može mijenjati ni udešavati po volji službenika ili zajednice. Čak ni vrhovna crkvena vlast ne može mijenjati liturgiju po svojoj volji, nego samo u poslušnosti vjere i u religioznom poštovanju otajstva Liturgije” (KKC, 1125). Prije nije bilo moguće pa čak ni zamislivo preinačavati išta u bogoštovlju, a danas se tu prenijelo težište borbe. Sakramenti se svakako podjeljuju, često se improvizira, mijenja se liturgija i ponekad dovodi u pitanje sama pretvorba. Pripušta se sakramentima one koji nemaju potrebnu raspoloživost i ispravnu nakanu, a sve više i one koji ih ne bi smjeli primiti kao u slučaju pričesti rastavljenih i građanski vjenčanih ili aktivnih sodomita.
Postkoncilsko pozivanje na takozvani „duh koncila” unijelo je podjelu među katolicima koja se sve više produbljuje. Crkva je od tada podijeljena ne na naprednjake i natražnjake, lijeve i desne nego na one koji ljube i služe Kristu u sakramentima čuvajući vjerno povjereni im polog i one koji ne ljube i služe se sakramentima samovoljno za neke svoje interese. U konačnici imamo sve više onih koji su poljuljani u vjeri ili ne vjeruju više i sve manje onih koji su postojani i jaki u vjeri. Uvijek je među kršćanima bilo uhljeba, malovjernika a ponekad i nevjernika, ali sada je posebnost što je bezboštvo poprimilo masovne razmjere i prelama se na sakramentima. Tako se izravno ustaje protiv Krista i želi ga se izbaciti iz Crkve kao što ga se izbacilo iz svijeta.
Nulta tolerancija
Na osnovi gorkoga i bolnoga iskustva u Crkvi se s pravom traži nulta tolerancija prema pedofilima koji, zloupotrebljavajući sveti red, uništavaju živote djece i mladih te šire sablazan. Kako su preko osamdeset posto žrtava dječaci, u pozadini stoji problem s homoseksualcima koje ne bi trebalo pripuštati ređenju.[iv] Stoga je proturječno misliti da se može učinkovito boriti protiv pedofilije, a u isto vrijeme tolerirati u Crkvi one koji otvoreno zagovaraju sodomiju. Štoviše, gledano općenito, ako se doista žele iskorijeniti moralna zla u Crkvi, potrebno je prakticirati nultu toleranciju prema svetogrđima i krivovjerjima od strane onih svećenika i biskupa koji na taj način izdaju svoje poslanje i ustaju izravno protiv Boga. To je dapače i važnije jer takvi duhovni pedofili, ohrabreni pasivnošću nadređenih i osokoljeni svjetovnim medijima, kao kuga nanose štetu puno većem broju ljudi vodeći ih u vječnu propast. Dovoljno se sjetiti što većina biskupa provodi u Sinodalnom putu u Njemačkoj.
Nerijetko moralni padovi dovode do zabluda, ali to nije pravilo. Događa se također da se odmah upadne u krivovjerje ili čak izgubi vjera. U pozadini se krije oholost i svjetovni duh koji dovede do izdaje. A onda takvi, znajući da mogu računati na svesrdnu podršku svijeta i umreženih istomišljenika unutar Crkve, iako su slabići, nastupaju drsko s uvjerenjem da im nitko ništa ne može, nego štoviše da će još biti nagrađeni što više štete naprave.
Crkva je uistinu napadnuta ne samo izvana nego, što je još opasnije, i iznutra. Benedikt XVI. veli: „I ovo se je uvijek znalo, ali to danas vidimo na stvarno strašan način: da najveće progonstvo Crkve ne dolazi od neprijatelja izvana, nego nastaje od grijeha u Crkvi i da Crkva stoga ima duboku potrebu ponovno naučiti pokoru, prihvatiti čišćenje, naučiti s jedne strane oprost, ali također potrebu pravde. Oprost ne zamjenjuje pravdu.”[v] Cijeli program obnove stane u nekoliko riječi: pokora, čišćenje, oprost i pravda.
***
Da bi Crkva donosila plodove kao sveopći sakrament spasenja na dobrobit svih ljudi potrebno je da kršćani, u zahvalnoj vjeri i strahopoštovanju, ponovno otkriju i surađuju s Kristovim milosnim djelovanjem preko sakramenata. Trebamo učiniti sve što je do nas da obranimo svoje svetinje, da se zloupotrebama stane na kraj, da se dadne potrebna zadovoljština i da se iskorijeni zlo. Crkva je mistično tijelo Kristovo i svatko od nas je odgovoran za ono što se događa iako u različitoj mjeri. Kad se istinski založi vjerni ostatak, onda će Bog učiniti sve potrebno, pa i preko izvanrednih zahvata, da sve okrene na blagoslov i da se dogodi preokret. Ako pak mi zakažemo, onda treba moliti da Bog u svom velikom milosrđu što prije pošalje ljekovite kazne koje će Crkvu pročistiti od vrha do dna.
[i] Leo Scheffczyk, „La Chiesa sacramento universale di Gesu Cristo”, u: Hubert Luthe, Incontrare Cristo nei sacramenti. Sussidio teologico per una pastorale sacramentaria, Ed. Paoline, Cinisello Balsamo, 1988., 50.
[ii] Adolf Adam, Uvod u katoličku liturgiju, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, Zadar, 1993.2,120-121.
[iii] Joseph Ratzinger, Via Crucis, Rim, 2005., na: https://www.vatican.va/news_services/liturgy/2005/via_crucis/it/station_09.html, (4. svibnja 2023.).
[iv] Ivan Poljaković, „Pedofilija i licemjerje”, Katolik.hr, 2023., na: https://katolik.hr/pedofilija-i-licemjerje, (8. svibnja 2023.).
[v] Benedikt XVI., Intervista concessa ai giornalisti durante il volo verso il Portogallo, Volo Papale, 11. svibnja 2010., na: https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/it/speeches/2010/may/documents/hf_ben-xvi_spe_20100511_portogallo-interview.html, (8. svibnja 2023.).
