Početna stranica » Reinhold Schneiderov “Sveti Franjo”

Reinhold Schneiderov “Sveti Franjo”

394 pregleda

Moć i milost dvije su glavne teme gotovo svih Schneiderovih djela. Odnos prema moći je u njegovim djelima gorući problem naše ljudske, ali i kršćansko-povijesne egzistencije. I kao što postoji tragika života zbog grijeha, tako postoji i tragika moći

Reinhold Schneider (1903. – 1958.) dijeli usud svih katoličkih spisatelja nakon Drugoga svjetskog rata. Slijedom književnoga sekularizacijskog procesa nakon 1968. godine nestao je iz književne svijesti. Odgojen strogo katolički u velegrađanskome ozračju, Schneider se kroz mnoge duševne patnje i očaje izborio do radikalnoga kršćanskog etosa, ali nikad nije odložio svoje vjerske sumnje. Kao potomak hotelijerske dinastije Messmer doživio je još kao dijete propast nekoć sjajne povijesne veličine svoje obitelji. Njegov djed Wilhelm Messmer je u Baden-Badenu posjedovao glasoviti hotel Maison Messmer. Ondje je Reinhold i odrastao. Redoviti gost hotela bio je i sam car Wilhelm II. sa svim svojim ponosnim činovnicima jednoga carstva na zalazu. Reinhold je 1922. godine doživio duboku traumu od koje se nikada nije potpuno oporavio. Prvi svjetski rat i raspad Habsburške Monarhije, 1918. godine, sa sobom je donio veliku financijsku krizu. Njegov je otac stoga te iste godine prodao slavni obiteljski hotel, čak i obiteljsku kuću, ali je uslijed inflacije izgubio sav svoj novac. Supruga ga je tada napustila i ostavila sama s djecom. U krajnjemu očaju Schneiderov si otac 1922. godine oduzima život. Melankolija je otada postala Reinholdova stalna pratilja i signatura svih njegovih djela. Tragičnost je za njega bila zakonitost povijesne egzistencije. Carsten Peter Thiede nas ipak upozorava da Schneidera ne stiliziramo olako u velikoga tragičara, jer je on bio više od toga.

Schneiderovo metafizičko beskućništvo

Za okrunjene je glave Schneider imao posebno literarno zanimanje. Njegova osobita domena bila je povijesna novela. U tome žanru on uz patetične reminiscencije oslikava prolaznu veličinu i propast kraljeva i carstava.

U svome posljednjem stvaralačkom stadiju postao je Schneider ispovjedalac kršćanske vjere koji je pružio utjehu i orijentaciju nebrojenim osobama. I mnoštvo obrazovanih se preko njegove književnosti ponovno vratilo vjeri. Pri kraju života bio je, međutim, veoma osporavana ličnost jer se činilo kako je sam izgubio vjeru.

U autobiografskim zapisima otvoreno iznosi svoje vjerske sumnje i osobna „krivovjerja”, kako ih je običavao nazivati. Tada je živio u Beču, a Beč nije bio samo grad izblijedjele carske slave već i mjesto njegova osobnoga pada u metafizičko beskućništvo. Mnogi su se pitali kako je moguće da taj neumorni tješitelj bezbrojnih malodušnih ćudi, taj potporni stup vjerski klimavih, taj uzorni javni priznavalac vjere faktično umre kao nevjernik. Neki su ga pokušali opravdati na isti način kako je Miguel de Unamuno pravdao Pascala. „Vjeruje li Pascal”, pitao je Unamuno i odgovorio: „Pascal je želio vjerovati. Njegov um to nije uzmogao, ali srce da.” No, možda je najbolje tu dvojbu razriješio sam Schneider: „Moliti onkraj vjere, protiv vjere, protiv nevjere, protiv sebe samoga, svakoga dana s potajnom grižnjom savjesti odlaziti u crkvu – protiv sebe samoga i protiv svoga vlastitog znanja – i dokle god se osjeća da se to mora, tu zacijelo postoji još milost: postoji i nevjera koja stoji u redu milosti…”

Moć i milost

Svaki teizam pokušava nekako opisati Boga. Polazeći od objave i razumskih uvida govori se onda o tzv. božanskim atributima ili Božjim osobinama. Kaže se da je Bog duh, tj. nematerijalan, da je On osoba, vječan, svet, transcendentan, sveprisutan, sveznajući, apsolutna dobrota i milosrđe, da je pravedan itd. Jedan od božanskih atributa jest i svemoć. Stoga apostol Pavao i tvrdi: Jer nema vlasti doli od Boga (Rim 13,1). Izvor vlasti, vladanja, moći je, prema svetomu Pavlu, dakle Bog.

Moć i milost dvije su glavne teme gotovo svih Schneiderovih djela. Odnos prema moći je u njegovim djelima gorući problem naše ljudske, ali i kršćansko-povijesne egzistencije. I kao što postoji tragika života zbog grijeha, tako postoji i tragika moći. Tragika moći se događa onda kada se ona emancipira od Boga, kada se za nju ne zahtijeva više nikakvo opravdanje, kada moć postane sama sebi svrhom i tako izgubi svaki smisao. Istina, Schneider moć nikada ne poistovjećuje automatski sa zlom. Ljudsko zajedništvo bi bez poretka moći bilo nezamislivo. Stoga je za autora moć ne samo osobina Božja već i sveti nalog Božji čovjeku da uzme udjela u njegovoj vladavini svijetom. Moć niti treba obožavati, niti je se potpuno odreći. Ali, ako je se pokuša emancipirati od Boga, ona postaje demonska.

U svojim djelima Schneider prikazuje razne oblike moći: moć sakramentalnoga, moć molitve, moć vladara, moć Crkve, moć demona, moć djelovanja milosti Božje, moć odreknuća od moći. Postoji i određena dijalektika moći koja uvijek iznova budi autorovo zanimanje: vršenje moći može navući na čovjeka tešku krivnju, ali isto tako i odreknuće od moći. U drami Der große Verzicht (Veliko odreknuće) papa Celestin se odriče papinske vlasti i skida sa svoje glave tijaru – znak papinske moći – jer je uvjeren kako samo tako može posvetiti moć. Ali, upravo to njegovo odreknuće omogućuje da na papinsko prijestolje zasjedne „papa diabolicus” – Bonifacije VIII. Celestinovim odreknućem razočarani kardinal Rosso kaže: „Čeznuli smo za svecem, ali za jednim koji ima moć. Jer samo svetac koji vrši moć kadar je spasiti svijet.” Kršćanska problematika moći može se razriješiti samo u svetosti i žrtvi. U povijesnome romanu Philipp II. oder Religion und Macht na jednome mjestu kaže: „Budući da je Kralj svijeta bio razapet, tako i svaki kralj koji u nj vjeruje mora biti razapet. Vladati može samo onaj koji je žrtvovan.”

„Moćni” papa i „nemoćni” redovnik

Tema moći i milosti daje tematsko jedinstvo Schneiderovu djelu. Posebno je ta tema zanimljivo obrađena u djelu Inozenz und Franziskus (Inocent i Franjo). Misli se na papu Inocenta III. i svetoga Franju Asiškoga. U pontifikatu pape Inocenta III. (1198. – 1216.) jednako su i oni koji su mu se divili kao i oni koji su mu se protivili vidjeli vrhunac papinske svjetovne i duhovne moći. Svjetovna moć se tomu Papi činila kao neizostavni temelj svake duhovne veličine. Dječji križarski pohod 1212. godine, koji je potpuno izmaknuo Papinoj kontroli, albigenški križarski rat, koji je Papa objavio 1209. godine krivovjernim katarima na jugu Francuske, zabrana osnivanja novih redova na IV. lateranskom koncilu, 1215. godine, zbog onodobnoga pokreta siromaštva na najjasniji su način očitovali granice Papine moći, zapravo njegovu nemoć. Upravo tu postaje u povijesnoj drami Inozenz und Franziskus upitnost papinske moći vidljivom. S crkvenom moći u pitanje se dovodi i svjetovna moć koju u drami utjelovljuje car Otto IV. On zakazuje u tome što njegova vladalačka odgovornost protuslovi spasu njegove duše. Ni svijet ni Crkva ne uspijevaju prihvatiti radikalnost franjevačkoga nasljedovanja i to čini njihovu tragiku. Zato ni caru ni Papi nije dano donijeti spasenje njihovu vremenu. Najmoćniji Papa u povijesti kršćanstva ne može spriječiti urušavanje Crkve. Nemoćni redovnik to, međutim, uspijeva, jer se oslanja na moć nasljedovanja Isusa Krista.

Sveti Franjo Asiški je u Schneiderovim djelima vrlo često tipski protupol moći, on utjelovljuje princip milosti, a milost je skrivena sila čovjeka i povijesti. Jedna od najdirljivijih scena povijesne drame Inocent i Franjo nalazi se u četvrtome činu u kojemu Schneider papi Inocentu III. stavlja ove riječi u usta: „Inocent […] ali to je epitaf. Taj sam si nadgrobni natpis postavio onda kada su me kardinali izabrali ondje na Palatinu. Ispod njega se nalazi pokopano jedno drugo ime, moje stvarno ime: Lotario Segni. Lotario Segni, kada bih samo mogao sada ući u tvoju hladnu samicu, ja papa Inocent III.: neizmjerna bol bi me spopala zbog tebe. Jecajući bih ti se bacio oko vrata i zagrlio te.” A neposredno pred svoje izdahnuće Inocent III. razgovara sa svetim Franjom i govori mu sljedeće riječi: „Evo sada vidim rane na tvojim rukama i krv iz rane boka tvoga. Ti si carstvo i moć. Jedino ti.”


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!