Početna stranica » Reformacija

Reformacija

7 min

Lutheru se ne može zanijekati početna čestitost i iskrenost njegovih reformatorskih namjera niti opravdana težnja da se promijene neke negativnosti kasnosrednjovjekovne Crkve

Postanak reformacije je vrlo slojevit problem i nije ga uopće moguće svesti na jednu jedinu formulu ili na jedan jedini uzrok. Novija istraživanja fenomena reformacije nadišla su negdašnji isključivi pristup preuveličavanja posvemašnje pokvarenosti srednjovjekovne Crkve, što ne znači da u njoj nije bilo zloupotreba i stvari koje je trebalo mijenjati.

Martin Luther

Martin Luther i reformacija neodvojivi su jedno od drugoga i reformacija je zapravo Lutherovo najosobnije djelo. Njega se dugo vremena prikazivalo ili vrlo negativno (katolička strana) ili sasvim pozitivno (protestantska strana), no stvar je puno složenija od toga crno-bijelog pristupa. Lutheru se ne može zanijekati početna čestitost i iskrenost njegovih reformatorskih namjera niti opravdana težnja da se promijene neke negativnosti kasnosrednjovjekovne Crkve. Luther se nakon jedne vremenske nepogode u srpnju 1505., u kojoj je blizu njega udario grom, zavjetovao da će poći u samostan. Tako je završio kod augustinaca i 1507. se zaredio za svećenika, počevši u Erfurtu svoj pravi teološki studij slijedeći nominalističke ideje koje je već prihvatio tijekom svoga filozofskog studija.

U svojim je spisima detaljno opisivao nutarnje borbe koje je doživljavao u vrijeme svoga samostanskog života. Bavljenje Augustinovom naukom o milosti i predodređenju, osobni doživljaji grešnosti te nominalistička nauka o Bogu, sve je to oblikovalo njegovu osobu i učenje. Posebno ga je obuzimala tjeskoba zbog predodređenja i smatrao se promašenom egzistencijom, ostavljenom i prokletom od Boga, te je pao u duboku depresiju iz koje ga nisu uspjeli spasiti ni sakramenti ni Crkva. Prema tomističko-skolastičkoj nauci sakramenti su od Krista ustanovljeni znakovi koji „ex opere operato” sadržavaju i prenose milost onima koji ih s vjerom primaju i koji milosti ne postavljaju nikakve zapreke. Po toj nauci, za primanje sakramenata traži se vjera, a sakramentalni znak prenosi milost. Luther pak poriče vrijednost znaka i sakramenata i smatra da se milost prenosi „jedino” vjerom (sola fides). Luther to poopćuje smatrajući da jedino ta nova pouzdana vjera nešto vrijedi u poretku spasenja. Iz Rim 1,17 zaključuje Luther da onome koji se Bogu obraća s pouzdanom vjerom u pomirbenu smrt Isusa Krista, Bog poklanja svoju milost opravdanja. Presudno je sada jedino pouzdanje prožeto vjerom koje se temelji na obećanju spasenja u Božjoj riječi, tj. u Svetom pismu: uz sola fides, ovdje sada nastupa sola scriptura i one idu zajedno. Smatrao je da je čovjek toliko zatrovan istočnim grijehom da ni jedno njegovo djelo ne može biti ništa drugo nego grijeh. Zbog toga nijedan ljudski čin nema nikakve vrijednosti za spasenje koje ovisi isključivo od milosti Božje (sola gratia).

Sukob s Rimom

Zbog svojega učenja i nepopustljivosti došao je uskoro u sukob s Rimom. Na vijećanju u Rimu utvrđena je Lutherova krivovjernost i proglašena bulom Leona X. (1513. – 1521.) Exsurge Domine od 15. lipnja 1520. Luther je pod prijetnjom izopćenja pozvan da u roku od 60 dana opozove 41 krivovjernu tezu pronađenu u njegovim spisima. Sve se manje radilo o sporu oko oprosta s kojim je krenula sva kontroverza, a sve više o napadaju na Crkvu kao instituciju. Luther je došao do točke koja ga je sigurno vodila odijeljenju od Crkve i sve više je zaoštravao svoje stavove. Njegovo doživljavanje vjere, zasnovano na neposrednom, sasvim subjektivno shvaćenom pouzdanom predanju Kristu, nije ostavljalo mjesta za bilo kakve posrednike. Tako su mu se sakramenti i sav religiozno-crkveni život činili zaprekama na putu k Bogu. Definirao ih je kao „opravdanje djelima” gdje čovjek sam nastoji ostvariti svoje spasenje ne pouzdajući se više u Boga, što bi po Lutheru bila đavolska rabota. Tako je sva institucionalna Crkva postala za njega đavolje djelo a papa Anitkrist, zli protivnik Kristov koji ljude dovodi u zabludu.

Luther je gnjevno odgovorio na bulu pape Leona X. kojom mu se prijetilo izopćenjem, te je na nju odgovorio svojim trima velikim temeljnim reformatorskim spisima iz 1520. godine:

  • Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda o poboljšanju kršćanskog stanja (kolovoz 1520.)
  • De captivitate babylonica Ecclesiae praeludium (listopad 1520.)
  • O slobodi kršćanina (studeni 1520.).

U ovim spisima Luther je počeo s bezobzirnim napadima na papinstvo i svu tadašnju Crkvu sa svim njezinim pogreškama i nedostacima. Pozivao je ne više na reformu i nutarnje ozdravljenje Crkve, nego na borbu protiv nje. Umjesto teoloških traktata Luther se okrenuo apelima narodu kako bi ga mobilizirao protiv Rima i Crkve.

Seljački rat

Osim religijske podjele, njemački narod je zahvatila 1524. – 1525. i strašna socijalna revolucija nazvana Seljački rat. Glavni razlog seljačke pobune bile su svakako loše socijalne prilike, ali se ne može isključiti ni religiozni čimbenik u tom ratu. Velika masa seljaka, uzbuđena i zbunjena Lutherovim spisima, digla se 1524. i citirajući doslovno Luthera, zatražila od njega u jednom spisu „12 članaka sveukupnog seljaštva” (ožujak 1525.) za poboljšanje svojega položaja. U Lutheru su gledali nekoga tko bi im mogao pomoći u njihovim zahtjevima. Luther im je u travnju iste godine odgovorio svojim spisom „Opomena na mir” u kojem je knezovima i velikašima poručio da uslišaju zahtjeve seljaka, a seljacima da budu mirni i strpljivi. No, njegovo držanje prema Seljačkom ratu nije bilo dosljedno.

Iako je u početku podržavao seljake, kad je čuo za okrutnost seljaka prema nekim svojim veleposjednicima, stavio se na stranu velikaša pozivajući da ih kolju „kao pse”. Napisao je tako jedan od svojih najžešćih spisa „Protiv razbojničkih bandi seljačkih ubojica” u kojem se otvoreno stavio na stranu vlastodržaca i velikaša tražeći od njih da udare bez milosti na seljake: „Nema više mjesta ni strpljenju ni milosrđu. Vrijeme je sad za mač i gnjev, a ne za milosrđe.” Kneževskim namjesnicima je pak poručivao: „Ubij, udri, udavi koga možeš; ako pri tom sam pogineš, budi sretan: umrijet ćeš poslušan Božjoj riječi i zapovijedi, prema Rim 13; umrijet ćeš u službi ljubavi jer si htio spasiti bližnjega od paklenih i đavolskih bandi.”

Katastrofa seljačkoga rata koja je završila teškim porazom i uništavanjem seljaka, te Lutherova podrška vlastodršcima, označava prekretnicu u povijesti reformacije koja je kao pučki pokret masâ bila teško opterećena, te je postajala sve više stvar vlasti. Seljaci koje je Luther razočarao okrenuše se ponovno staroj Crkvi ili pobjegoše u sekte i baptiste, dok se Lutherova popularnost počela smanjivati. Povezivanje s pokrajinskim knezovima uzrok je tzv. „kneževske reformacije” i izgradnje sustava evangeličke državne Crkve. Umjesto stvaranja slobodnih općina i osobnoga vjerskog opredjeljenja, sad je sve ovisilo o odredbi vlasti koja je reformaciju „naređivala”. Crkvena je vlast prenesena na knezove (Summen episkopat). Time je izdan ideal ecclesiae spiritualis za koju se Luther toliko borio, a umjesto nje nikla je poprilično glomazna i zatvorena institucionalna državna Crkva. Uz to je potpuno i nepovratno nestalo jedinstva Crkve i kršćanskoga zapada.

Luther što je bivao stariji tako je postajao sve netolerantniji i grublji prema neprijateljima, ali i prijateljima. Ono što je kritizirao kod rimskoga papinstva, sada je sam radio, tražeći da mu se prizna nepogrešivi autoritet kao „novom papi protestantizma”. Često je poistovjećivao sebe i svoje djelo s voljom Boga i Isusa Krista. Sve što mu se protivilo olako je kvalificirao kao đavolsku rabotu. U njegovim zadnjim protukatoličkim i protužidovskim spisima nestalo je one fine religioznosti iz njegovih mladih dana.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!