Kršćanska je teologija od svojih početaka bila vezana uz povijesni događaj Objave: uz Riječ koja je postala tijelom – to je bilo njezino središte. Iako događaj Objave (otkrivanja) on je u sebi uvijek imao dimenzije skrivenoga, novoga i drugačijeg budući da se radilo o otkrivanju misterija, otajstva koje u svakom aspektu nadilazi čovjeka i njegove moći: o njemu se može govoriti, na njega ukazati, ali nikad objasniti ili u potpunosti razumjeti. Događaj Objave se zato shvaćao kao događaj ljubavi i milosti: kao Božji dolazak u susret čovjeku u njegovoj povijesti. I kao takav tražio je čovjekovu otvorenost za susret s takvim misterijem: mogao se najprikladnije dogoditi u vjeri koja se, opet, temeljila na umu koji je bio otvoren za bezgraničnost misterija i svjestan svoje vlastite ograničenosti.
Zadatak teologije tijekom povijesti njezinog razvoja bio je da objavljenu istinu istodobno čuva i približi ljudskom razumu koliko je to moguće jer ta istina, kad je od čovjeka u svojoj dubini naslućena i donekle shvaćena, još više poprima na svojoj snazi i uvjerljivosti. Kršćanska se teologija sve tamo do srednjeg vijeka određuje u svojem manje ili više neposrednom odnosu prema Svetom pismu kao najautentičnijem svjedočanstvu objavljene istine. Sve do sredine 13. stoljeća teologija nije drugo doli sacra pagina, sacra Scriptura: Sveto pismo popraćeno tumačenjem koje o njemu daje odobreni komentar otaca. Ili kako to sv. Bonaventura kaže u početku svoga Breviloquiuma: „Sveto pismo koje se naziva teologija.“
Teologija je usidrena u objavu kao svoj temelj, u vjeru kao njezino kritičko razumijevanje kako bi život vjere onoga koji vjeruje dobio poticaj i postao znakom. Dijalektika vjera i razumijevanja čini jedan nužan i plodan hermeneutički krug u čijem se središtu nalazi objava: vjera nastoji razumjeti svoje duboke temelje skrivene i otkrivene u objavi, a razumijevanje traži snagu vjere i otvorenost njezinog obzorja da bi napravilo skok u dubine objave, nadilazeći tako samo sebe i spoznajući svoju otvorenost prema misteriju.
Misao Ivan Dunsa Škota dala je također svoj doprinos osvjetljivanju ove temeljne dijalektike trijade objave, vjere i razuma na kojoj se gradi kršćanska teologija. U doba rastućeg utjecaja Aristotelove filozofije koji se posebno osjetio u teološkim krugovima preko Tomine sinteze filozofije i teologije, Škot ističe da je filozofija u podređenom položaju naspram vjeri i objavljenoj istini te joj ne može biti nikakvom jednakovrijednom alternativom. Škot pravi temeljnu razliku između istine koju nam donosi objava i one istine koju može dosegnuti ljudski razum po svojoj moći: razum može spoznati filozofske istine neovisno o objavi, ali vjerske istine, poput onih koje se odnose na Božje osobine, izmiču filozofskoj spoznaji. Uvjeren u nedostatnost filozofije i nužnost teologije za spoznaju stvarnosti, on ističe da upravo po objavi čovjek jasno spoznaje svoje blaženstvo u Bogu i sredstva kako do njega doći.
Oduzimajući ontologiji (tzv. onto-teologija) njezinu teološku dimenziju, Škot ustvari filozofiji oduzima učenje o Bogu i daje ga teologiji: strogo govoreći, Bog nije predmet metafizike kao znanosti jer je metafizika znanost o bitku kao bitku. „Prvi Bitak“ metafizičkog uma jest neka vrsta filozofskog ekvivalenta teološkom pojmu Boga, ali je ipak nesavršen jer mu ostaju nedohvatljive temeljne oznake Boga i duhovnog svijeta koje su dostupne preko objave.
Škot ipak ne isključuje izučavanje Boga iz metafizike jer se on u metafizici razmatra na najuzvišeniji način na koji se Boga može izučavati u bilo kojoj pozitivnoj znanosti. Naravnom umu, dakle, ostaje skriven pravi pojam Božje biti: možemo ga odrediti kao najviše, kao prvo i beskonačno, ali to su ipak nedovoljno jasni pojmovi. Škot filozofiju ne odbacuje: on je cijeni i prihvaća kao samostalnu znanost s vlastitim principima, ali postavlja granice metafizičkoj spoznaji i ostavlja prostor za objavu.
U ovom je kontekstu vrlo znakovit Škotov govor o Bogu u kategorijama slobode. Naime, ako će se Boga misliti, i ako ga se treba misliti, onda to samo može biti u kategorijama slobode koja nadilazi poredak i zakone nužnosti kojima se ravna ljudski razum, a i filozofija kao njegov temeljni proizvod. U tom smislu, Bog je Apsolutna Sloboda: sloboda koja nadilazi determinizam sustava i nužnosti čovjekova mišljenja. Na taj se način čuva misterij Božje prisutnosti u povijesti, njegova transcendencija. Božja objava i s njom povezana ideja čuva se od dominacije teorijskog sustava, a i sama mogućnost teologije kao znanosti u Aristotelovom ključu uvelike se postavlja u pitanje. Škot traži razumijevanje koje dopušta Bogu da bude Bog, a ne neka konstrukcija unutarsvjetskih počela: njegov Bog, mišljen kao Apsolutna Sloboda, razbija lance determinističke misli koja na granici panteizma prijeti da Boga „svede“ na Najviši Bitak – najviši doduše, ali još uvijek bitak i tako na određeni način još uvijek u okviru „postojanja“ koje je u domašaju ljudskog razumijevanja.
Naglašavajući Božju slobodu Škot ustvari potvrđuje objavu kao temeljni princip i način Božjeg „postojanja“ i djelovanja u čovjekovoj povijesti. Posebnost objave također pokazuje, s druge strane, da Bog ne može biti samo još jedan predmet ljudske misli, objekt kojeg konstruira ljudski subjekt. Objava pokazuje da se čovjek u svojoj povijesti suočava s nekim Drugim koji ga istodobno nadilazi i dolazi mu u susret, otkrivajući se i darujući se. Taj Drugi je Božanski, taj Drugi je Posve Drugi koji omogućuje čovjekovo postojanje, njegovu humanost i slobodu.
Ovaj Bog Objave, mišljen u kategorijama Drugosti i Slobode koja se daruje u povijesnom susretu i nadilazi svaki ljudski determinizam, posebno dobiva na kritičkoj aktualnosti u doba digitalnog determinizma koji prijeti da prijeđe u totalitarizam: u današnjem svijetu „homo deusa“ (Yuval Noah Harari), „velikog reseta“ i „nove normalnosti“. U novoj onto-tehno-teologiji kao ideologiji 4. industrijske revolucije čovjek vođen tehnologijom redefinira granice humanosti i u transhumanističkom distopijskom narativu slavi ideal kiborga ili Čovjeka 2.0, a hijerofanija postaje tehnofanija. A sve pod budnim okom Velikog Brata koji se nezaustavljivo, poput pauka, na digitalnoj mreži hrani našim podacima i ne trpi nikakve tajne….a kamoli misterija….
