Do danas se, od 2013. godine, udvostručio broj crkava za pokapanje pokojnika. U 42 crkve uređeni su prostori u kojima vjernici mogu odložiti urne s pepelom svojih pokojnika. O tomu je izvijestio njemački katolički portal katholisch.de, prema službenom priopćenju Inicijative potrošača Aeternitas iz grada Königswinter kod Bonna. Po njihovim riječima, sve je manje crkava koje se koriste za liturgijska slavlja, pa se tako bogoštovni prostori očuvaju od propadanja i rušenja na način da se preurede u crkve za pokojnike.
U Njemačkoj danas postoji 29 katoličkih, 11 evangeličkih i dvije starokatoličke crkve u kojima je moguće sahraniti svoje pokojnike. Planirano je uređenje još triju takvih crkava. Naročito su popularne na sjeverozapadu Njemačke. U južnim saveznim državama i na istoku Njemačke ovaj koncept do danas nije zaživio.
Više nisu popularni ukopi u zemlju
Cijene čuvanja urne u takvim crkavam različite su. Prosječno koštaju oko 2500 EUR za ćeliju jedne urne, a 4500 EUR za dvije urne u istom pretincu. Zakup traje redovito 20 godina i može se produžiti, ovisno o želji obitelji zakupaca. Također, nije nužno da pokojnik pripada nekoj od kršćanskih zajednica.
Klasični ukopi u zemlju u Njemačkoj više nisu u trendu. Godine 1960. kremiranje pokojnika još uvijek je bilo iznimno, tek 10 % Nijemaca odlučivalo se za spaljivanje tijela nakon smrti. Godine 1999. postotak pokojnika koji su kremirani popeo se na 40 %, a 2016. godine već je oko polovice Nijemaca biralo kremiranje nakon smrti. Razlozi su uglavnom novčani, jer je klasični ukop skuplji od spaljivanja tijela, a uz to je sve manje onih koji grobove svojih pokojnika uzdržavaju na doličan način.
Koji je nauk Crkve?
Katekizam Katoličke Crkve jasno poručuje: „S tjelesima pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća. Pokopati mrtve djelo je tjelesnog milosrđa; jest iskazivanje časti djeci Božjoj, hramovima Duha Svetoga. Autopsija leševa može biti moralno dopuštena s razloga zakonske istrage ili znanstvenog istraživanja. Dragovoljno darivanje organa poslije smrti zakonito je i može biti zaslužno. Crkva dopušta spaljivanje mrtvih tjelesa (kremiranje), ako ta odluka ne dovodi u pitanje vjeru u uskrsnuće tijela” (KKC, br. 2300 i 2301).
Iako nigdje jasno ne zabranjuje kremiranje, Crkva uvijek iznova potiče na razmišljanje kad dođe do trenutka kad se od kršćanina očekuje odluka. Prednost se još uvijek daje redovitomu ukopu pokojnika.
Da bi razjasnila činjenice, Crkva je objavila Naputak Ad resurgendum cum Christo – O pokapanju pokojnika i čuvanju pepela u slučaju kremiranja, koji je izdala Kongregacija za nauk vjere Katoličke Crkve na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije 2016. godine. Ovaj je Naputak izdan u trenutku kad u svijetu raste broj kremiranja, pa Crkva veli da se kremiranje po sebi ne protivi kršćanskoj vjeri i neka se ne uskraćuju sakramenti ili sprovod onima koji su odučili da im se tijelo nakon smrti kremira, pod uvjetom da ta odluka nije posljedica nijekanja kršćanskih dogmi, ili posljedica sektaškoga duha, ili pak mržnje protiv katoličke vjere i Crkve.
Prostori za dostojanstveno čuvanje ostataka nakon kremiranja službeno se naziva kolumbarij (lat. columbarium), a u zapadnim zemljama sve je više crkava koje, prateći trend u svijetu, u kriptama imaju zaseban prostor za pohranjivanje urni pokojnika.
O kremiranju naputak kaže: „Ondje gdje higijenski, ekonomski ili društveni razlozi dovode do izbora kremiranja, izbor koji ne smije biti u suprotnosti izričitoj ili razumno pretpostavljenoj volji vjernika pokojnika, Crkva ne vidi doktrinarne razloge da se ta praksa zabrani, budući da kremiranje pokojnika ne dodiruje njegovu dušu i ne priječi božansku svemoć da uskrsne tijelo i dakle ne predstavlja objektivno nijekanje kršćanskoga učenja o besmrtnosti duše i uskrsnuću tijelâ. Crkva i dalje preferira pokapanje tijelâ jer se time iskazuje veće poštovanje pokojnima; ipak kremiranje nije zabranjeno, ‘osim ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskomu nauku’. (…) Kad se iz opravdanih razloga izabere kremiranje pokojnika, pokojnikov se pepeo mora redovito čuvati na svetome mjestu, tj. na groblju ili, ako je to slučaj, u nekoj crkvi ili na prostoru koji je mjerodavna crkvena vlast namijenila upravo toj svrsi.” Za kraj se izričito napominje kako pepeo pokojnika ne bi trebalo razdijeliti među članovima obitelji niti ga prosuti na nekom mjestu.
Zaključimo, Crkva nigdje izričito ne zabranjuje kremiranje osoba, ali nigdje niti ne potiče na takvu praksu. Naprotiv, kako je jedna od dogmi, odnosno glavnih vjerovanja Katoličke Crkve upravo uskrsnuće tijela, kako molimo u molitvi Vjerovanja, treba se dostojno odnositi prema tijelima pri ukopu. Ako ste pak skeptični i odobravate kremiranje – jer se pitate kako će tijelo uskrsnuti nakon što ga izjede trulež i ono se raspadne u zemlji – ostavite to Gospodinu. Sigurno će se pobrinuti za to. Kao što se pobrinuo da uopće započnete život.
