Početna stranica » Protestantska reformacija i reforme u Crkvi

Protestantska reformacija i reforme u Crkvi

342 pregleda

Uzroci reformacije uglavnom se temelje na unutarnjim slabostima i promašajima pri vođenju crkvenog i religioznog života tijekom predreformacijskog razdoblja. Prakticirali su se čudni oblici pobožnosti koji su odudarali od evanđeoske poruke, širila su se različita praznovjerja i strahovi pred osudom na vječne muke, prenosile se priče o nevjerojatnim čudesima i slično

Godine 2017. obilježava se 500. obljetnica početka reformacije koja je dovela do rascjepa Crk­ve na Zapadu. Tad je došlo do nastanka različitih evangeličkih Crkava i zajednica, odnosno protestantizma kao posebne krš­ćanske konfesije. Time je Zapadna (Katolička) Crk­va definitivno izgubila jedinstvo i to nakon više od četiri stoljeća od Velikog crk­venog raskola između Zapadne i Istočne Crk­ve (1054). Tada su odvojeno nastavile postojati Pravoslavna Crkva, sastavljena od niza samostalnih nacionalnih Crkava na Istoku, a na Zapadu Katolička Crk­va s rimskim papom kao vrhovnim poglavarom.

Uzroci i okolnosti nastanka reformacije

Pojam reformacija označava društveni i vjerski pokret nastao u 16. stoljeću u Njemačkoj s ciljem da se u Katoličkoj Crkvi provedu reforme. Pokretač i središnja osoba tog pokreta bio je augustinski redovnik i teolog Martin Luther (1483. – 1546.).

Reformacija koju je on inicirao nije bila jedinstvena. U Švicarskoj je nastao pokret na čelu s Ulrichom Zwinglijem (1484. – 1531.), koji se u nekim teološkim pitanjima razilazio s Lutherovim učenjem. Oni su pokušavali prevladati te razlike, ali u tome nisu uspjeli. U Švicarskoj je djelovao još jedan vrlo značajan reformator, Jean Calvin (1509. – 1564.), utemeljitelj kalvinizma. Rođen je u Francuskoj, a djelovao je uglavnom u Ženevi, gdje je osnovao Reformiranu Crk­vu. Njoj su od sredine 16. st. pristupili i pristaše Zwinglijeva pokreta.

U ovom kontekstu spominjemo i Anglikansku Crk­vu, iako su uzroci njezina nastanka drukčiji. Nju je utemeljio kralj Henrik VIII. (1491. – 1547.). Budući da se razišao s Papom iz osobnih i političkih razloga, on se 1534. proglasio zemaljskim poglavarom Crk­ve u Engleskoj, koja u širem smislu također pripada protestantizmu.

Uzroci reformacije uglavnom se temelje na unutarnjim slabostima i promašajima pri vođenju crk­venog i religioznog života tijekom predreformacijskog razdoblja. Prakticirali su se čudni oblici pobožnosti koji su odudarali od evanđeoske poruke, širila su se različita praznovjerja i strahovi pred osudom na vječne muke, prenosile se priče o nevjerojatnim čudesima i slično. Uvelike je zakazala i službena Crk­va. Ljudi iz crk­vene hijerarhije brinuli su se kako što bolje i uspješnije organizirati prikupljanje novca kroz razne dažbine i pristojbe, bila je raširena simonija, odnosno praksa kupovanja crk­venih službi i povlastica, a uz to je vladao nizak stupanj ćudorednog života, napose kod visokih crk­venih službenika. Teški promašaji zbivali su se i u samom vrhu, u instituciji papinstva: za pape su često birani ljudi nedostojni te službe, a sami su potom na isti način imenovali svoje suradnike – kardinale, tako da je bilo teško izaći iz tog začaranog kruga. Papinstvo je vodilo svjetovne poslove vezane za crk­venu državu, a zanemarivalo je duhovne zadaće. Biskupi su bili birani iz plemićkog staleža i brinuli su se za profano, dok je niži kler živio u siromaštvu i jedva preživljavao.

Nevidljiva i vidljiva Crkva

Usprkos takvim okolnostima, u Crkvi je bilo ljudi koji su svojim visoko moralnim i svetim životom pridonosili duhovnom i općem razvoju društva i Crk­ve. Da je vjera tadašnjih ljudi bila istinsko duhovno bogatstvo, najbolje svjedoči srednjovjekovno umjetničko stvaralaštvo kao vrhunski domet duha toga vremena. Nije teško zapaziti iskrenu duhovnost u likovnoj umjetnosti, slikama i kipovima umjetnika, kao i u veličanstvenim gotičkim katedralama koje danas na sebi svojstven način svjedoče o dubokoj vjeri i iskrenoj pobožnosti tadašnjeg čovjeka.

No, s obzirom na opće nelagodno ozračje i zatamnjenja u crk­venom i religioznom životu, osjećala se sve veća potreba za reformom, bilo je sve više kritičkih tonova i općeg neraspoloženja prema Crk­vi kao ustanovi, i konačno, bilo je sve više zahtjeva koji su pozivali da se krene u obnovu Crk­ve iznutra. U toj čežnji za promjenom i unutarnjom obnovom javljaju se ideje o nevidljivoj duhovnoj Crkvi, koja treba doći na mjesto one vidljive s rimskim papom na čelu. U tom ozračju oblikuje se i nova pobožnost, lat. devotio moderna, koja je u svojoj osnovi subjektivna, a svoj put u praksi uglavnom traži izvan institucionalne Crk­ve. Jedan od unutarnjih poticaja za Lutherov put prema spiritualističkom poimanju Crkve bio je naglasak na osobnoj pobožnosti koja zaobilazi praksu tradicionalnog sudjelovanja u sakramentalnom životu. Tome je pridonio i nominalizam, filozofsko učenje engleskog franjevačkog teologa i filozofa Williama Occama († 1349.). Po njemu spoznaja Boga nije moguća samo razumskim putem, nego tek ako se Bog objavi čovjeku, a objavljena riječ Svetog pisma izvor je naše vjere. To je Luther jednostrano prenaglasio. On je prihvatio Occamov nauk sa skepticizmom prema čovjekovu umu i prirodi, a u nastanku reformacije to je odigralo nemalu ulogu. U njegovo su vrijeme također snažni biblijski pokret i krš­ćanski humanizam koji su nezaobilazan moment u oblikovanju Lutherovih teoloških pogleda i nastanku reformacije.

U tom povijesnom i duhovnom previranju važno mjesto ima filozof, teolog, humanist i filolog Erazmo Roterdamski (1466. – 1536.), koji je pobudio nadu da će se dogoditi prijeko potrebne reforme koje je on povezivao s evanđeljem. Postigao je to kritikom duhovnih, društvenih i crk­venih prilika i pozivom da se život oblikuje u duhu Isusove evanđeoske Propovijedi na gori. Erazmo je u početku podržavao Luthera, ali čim je u njegovim stavovima i pogledima uočio nominalistički skepticizam prema čovjekovu razumu i prirodi, od njega se distancirao, štoviše s njim se i polemički suočio. Nastojao je djelovati umirujuće, razvijajući svojevrsnu teologiju posredovanja u sve žeš­ćoj, sve netolerantnijoj i vrlo zapaljivoj atmosferi koju je poticao Martin Luther koji je, konačno, potrebu za crk­venom reformom prenio na teren politike.

Lutherovo sazrijevanje u reformatora

Martin Luther rođen je 1483. godine u Eislebenu u Njemačkoj. Po završetku nižeg i srednjeg školovanja, započeo je 1501. studij na sveučilištu u Erfurtu, gdje je završio osnove filozofije te je 1505. postao magister artium. Luther se teološki usmjerio upravo u Erfurtu, što je uvelike odredilo njegovu kasniju duhovnu i intelektualnu profilaciju. Umjesto da po želji svoga oca postane pravnik, on se, budući da je u ljeto 1505. u nevremenu doživio udar groma, u to vrijeme zavjetovao da će stupiti u samostan. Uskoro je pristupio augustinskom pustinjačkom redu u Erfurtu. Kroz to je vrijeme proživljavao unutarnje borbe u vezi s nekim sumnjama u pitanjima vjere. Godine 1507. zaređen je za svećenika, a nakon toga započeo je temeljit studij teologije u Erfurtu i nastavio ga u Wittenbergu, gdje je položio doktorski ispit. Potom je držao predavanja na biblijskoj katedri u Wittenbergu od 1512. do 1519. Kroz to je vrijeme sazrijevao u reformatora.

U tome je važnu ulogu odigrao njegov doživljaj u kuli vitenberškog samostana. Otkrio je, naime, da Božja pravednost nije pravednost stroga i nemilosrdna suca, nego pravednost koja izlazi iz dobrostivog Božjeg pogleda koji grešnog čovjeka čini pravednim. U Lutherovu daljnjem duhovnom razvoju, sve je više slabio pojam Crk­ve kao nositeljice spasenja i sakramenata kao posrednika Božje milosti. Na svom putu konačno je oblikovao teološku viziju čovjeka i njegova spasenja: O čovjekovu je spasenju prije svega odlučujuća vjera.

U svojim spisima isticao je prednost Svetog pisma pred predajom (sola Scriptura), vjere pred djelima (sola fides) i milosti pred zaslugama (sola gratia). Sveto pismo, vjera i milost tri su načela protestantizma. Luther je otkrio novo vjersko i teološko gledište izvan sakramentalne Crk­ve, čime je nju doveo u pitanje. Više se nije radilo o reformi kao unutarnjoj katarzi od svih propusta i zloporaba, nego o nijekanju vidljive Crk­ve i sakramentalne prakse, što se uobičajeno označava terminom reformacija.

Početak reformacije

Luther se u službi propovjednika i ispovjednika imao priliku suočiti s lošim posljedicama javnih nastupa dominikanca Johanna Tetzela koji je u Papino ime propovijedao kako se oprosti od grijeha jednostavno mogu kupiti novcem. A tako prikupljen novac bio je predviđen za gradnju Bazilike sv. Petra u Rimu. Takva zloupotreba sakramenta ispovijedi potaknula je Martina Luthera da napiše čuvenih devedeset i pet teza i razašalje ih 31. listopada 1517. nadležnim biskupima te nekolicini svojih bliskih prijatelja. Jedan je od njih bez njegova znanja tē teze tiskao, pa su se one vrlo brzo raširile po Njemačkoj. Tako je izbio dugotrajni spor o oprostima.

Luther nije nastupio protiv oprostā kao takvih, nego protiv njihove grube zloupotrebe u praksi. Tražio je od biskupā da tu temu teološki razjasne i propovjednicima zabrane govor o tome. No, brandenburški nadbiskup Albrecht je zbog objelodanjenih Lutherovih teza već bio na gubitku, jer je bio obvezan određenu svotu novca prikupiti za podizanje spomenute bazilike. On je, naime, podigao zamašan novčani zajam iz banke obitelji Fugger iz Augsburga i poslao ga u Rim. Taj je novac planirao nadoknaditi prodajom oprostā. Luther je međutim svojim tezama u javnosti poremetio njegov plan. Nadbiskup ga je stoga tužio pred Papom, zbog čega je trebao otići u Rim i braniti se od optužbe. Ipak, umjesto da ode u Rim, njega je 1518. u Augsburgu saslušao Papin izaslanik Toma Kajetan. Luther je potom odbio zahtjev da povuče svoje tvrdnje.

S ciljem razjašnjenja Lutherovih stavova, u Leipzigu je 1519. organizirana teološka rasprava. S Lutherom se suočio ugledni teolog Johannes Eck. On je bio jedan od prvih teologa koji je uočio da se kod Luthera ne radi tek o kritici zloupotrebe oprostā, nego da on dovodi u pitanje sakramentalnu narav Crk­ve. Eck je stoga otputovao u Rim i tamo predstavio Lutherova teološka gledišta. Vratio se s Papinim dokumentom Exsurge Domine, proglašenim 15. lipnja 1520., u kojem se traži da Luther opozove 41 krivovjernu tvrdnju u roku od dva mjeseca, u suprotnom će biti izopćen. U međuvremenu je Luther radikalizirao svoje stavove, smatrajući da je sakramentalna Crk­va zapravo zapreka na putu do Boga, a da je sam Papa zapravo protivnik Isusa Krista – Antikrist. Uz to je na prijetnju izopćenja žestoko odgovorio sa svoja tri nevelika reformatorska spisa, objavljena u drugoj polovici 1520. godine: Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda o poboljšanju krš­ćanskog stanja, O babilonskom sužanjstvu Crkve i O slobodi kršćanina. Kod mnogih suvremenika naišao je na odobravanje, jer su svi željeli stvarne reforme. Međutim, nisu bili svjesni da njegov plan reformi zapravo izrasta na novim teološkim pogledima, koji nisu vodili unutarnjem pročiš­ćavanju Crk­ve, nego snažnoj protucrk­venoj akciji. Tako je umjesto reforme u Crk­vi uslijedila reformacija kao pokret protiv Crkve. Luther se konačno odvojio od Crk­ve kada je u Wittenbergu 10. prosinca 1520. javno spalio Papin dokument Exsurge Domine. Kad su ga u Rimu 3. siječnja 1521. izopćili iz Crk­ve, lom je bio potpun, a povratak na pređašnje stanje bezizgledan.

Reformacija se nastavlja

Od godine 1521. reformacija je sve više u sferi političkog interesa. To više nije tek pitanje teologije i vjere, nego je Luther želio izboriti sigurno političko zaleđe. Naime, uvelike se nadao da će u provedbi njegovih reformnih zamisli uz njega pristati tek okrunjeni car Karlo V. (vladao je od 1519. do 1556.), ali su se njegova nadanja izjalovila. Car je u duhu višestoljetne tradicije sebe držao zaštitnikom Crk­ve, a to je uskoro i pokazao: odmah nakon što je Luther crk­veno izopćen, udario ga je i državnim izopćenjem. No Luther je imao svoga zaštitnika, saskog izbornog kneza Friedricha Mudrog, koji je uspio nagovoriti Karla da ga sasluša. To se dogodilo 17. travnja 1521. u Wormsu, na državnom Saboru. Luther, kojemu je car kao izopćeniku zajamčio sigurnost u dolasku i odlasku, pred državnim je staležima iznio obranu svojih stavova iznesenih u svojim spisima i odbio ih opozvati: Ne mogu i ne želim ništa opozvati, jer nije trijezno i mudro da čovjek nešto učini protiv svoje savjesti. Tako mi Bog pomogao. Amen. Luther je svojim nastupom impresionirao sudionike Sabora. A i Karlo se sljedećeg dana obratio sudionicima Sabora sjajnim govorom. Rekao je da čvrsto stoji uz katolički nauk, te da je pojedinac u zabludi ako je protiv shvaćanja cijeloga krš­ćanstva. Rekao je da Luthera, nakon što ga je prethodnog dana saslušao, više neće slušati. Ostavlja mu zajamčeni slobodan odlazak (26. travnja), kako je i obećao, ali ga smatra krivovjercem, što je ujedno značilo progon. No, Luthera su na povratku prividno oteli vitezovi saskog izbornog kneza i potajno ga sklonili u dvorac Wartburg. Tijekom desetak mjeseci boravka u tom dvorcu, preveo je Novi zavjet s grčkoga na njemački jezik. Taj se prijevod jezično smatra izuzetno uspjelim. U međuvremenu, car je Luthera i njegove pristaše Wormskim ediktom, koji je potpisao 8. svibnja 1521., stavio izvan zakona. No, kako se Karlo upleo u neke ratove i devet godina izbivao iz Njemačke, Lutherov se nauk bez prepreka širio i učvrš­ćivao.

Kao posljedica tih previranja, bilo je upadno slabljenje redovničkog života i napuštanje samostanā. I sam Luther je skinuo redovničku odjeću te se oženio bivšom redovnicom Katarinom von Bora. Nadalje, izbijaju pobune protiv svećenika, a teži se uvesti novi crk­veni poredak. Šire se društveni nemiri, a potaknuti Lutherovim spisima, pokreću se mase seljaka protiv velikaša i knezova za poboljšanje nepodnošljivih uvjeta života. Luther je od njih zahtijevao da pokažu više strpljivosti, a kada su se dogodili teški incidenti poput paljevine sela i ubojstava, razbješnjen je zatražio da se na njih udari bez milosti, stavivši se tako na stranu knezova. Grubo gušenje seljačkog ustanka i razočaranje seljaka Lutherom utjecalo je na daljnji tok reformacije. Lutherov pristanak uz knezove doveo je do kneževske reformacije, čime je crk­vena vlast stavljena u nadležnost knezova. Tako je umjesto slobodnog vjerskog opredjeljenja državna vlast određivala provedbu reformacije; umjesto duhovne Crk­ve, za koju se Luther od početka svoga pokreta zauzimao, oblikovala se institucionalna državna Crk­va.

Na državnom saboru u Speyeru 1529. sudionici su odlučili da se konačno provede Wormski edikt. Staleži koji su se priklonili Lutheru prosvjedovali su protiv te odluke, i od tada ih se naziva protestantima. Bilo je potom pokušaja da se protiv Cara stvori politički savez sa Švicarcima, ali zbog nepomirljivih teoloških razlika između Zwinglija i Luthera, do toga nije došlo.

Bez sporazuma i pomirenja

Nakon devetogodišnjeg izbivanja, car Karlo se vratio u Njemačku. Naumio je da konačno ozbiljno poradi na rješenju zamršenog crk­venog pitanja. U tu je svrhu sazvao državni Sabor u Augsburgu na kojem se raspravljalo o crk­venim reformama. U ime novovjeraca nastupio je teolog Filip Melanchton, blizak Lutherov prijatelj, koji je u tu svrhu izradio spis koji je pročitao 25. lipnja 1530. Kasnije je taj spis nazvan Confessio Augustana (Augsburška konfesija), a postao je jedan od ključnih dokumenata protestantizma. Svojim sadržajem djelovao je pomirljivo. Melanchton je nakon njegova čitanja ustvrdio da je to u biti katolički nauk, a da se u reformama traže promjene nekih disciplinskih odredbi, primjerice pričest laika pod objema prilikama te dokidanje redovničkih zavjeta, zapovjednih postova i biskupske jurisdikcije. Pomirenje je bilo izgledno. Osnovana su i dva odbora, sačinjena od teologa s obiju strana. Razgovori su obećavali da će doći do dogovora i očuvanja jedinstva, ali od toga ipak nije bilo ništa. Luther, koji kao izopćenik nije mogao sudjelovati na Saboru, uspješno je svojim porukama utjecao na tijek razgovora. Bio je tvrd i nespreman na kompromis. Ni Melanchton više nije bio optimist. Razgovori su prekinuti, a u završnici je Sabor zatražio da protestanti do sredine travnja 1531. usklade sve razlike s katoličkim naukom.

Car Karlo u svjetlu tako zamršenih vjerskih i političkih odnosa više nije bio u stanju zaključiti Sabor, a sazivanje novoga stalno je odgađano. Ipak, veoma mu je stalo da dođe do sporazuma i da se konačno prevlada raskol, pa je stoga utanačio primirje do sljedećeg Sabora. Za 1539. ponovno je dogovorena rasprava između dviju strana. Car je osobno imenovao po trojicu pregovarača s katoličke i protestantske strane, a među njima su bili Johannes Eck i Filip Melanchton. Rasprava je vođena 1540. u Wormsu, a nastavljena je na državnom Saboru u Regensburgu 1541. Pregovori nisu uspjeli.

Karlo je potom odlučio riješiti pitanje jedinstva diplomatskim i u konačnici vojnim putem – najzad je uspio vojno ovladati protestantskim knezovima. Okolnosti su za njega bile povoljne, jer su umrli svi njegovi glavni protivnici: Martin Luther 1546., engleski kralj Henrik VIII. 1547. i francuski kralj Franjo I. 1547. Kao prepreka za ostvarenje cilja ostao je samo papa Pavao III., s kojim je Karlo imao teških nesuglasica. Naime, upravo kad je na Tridentskom crk­venom saboru htio riješiti aktualno vjersko pitanje, Papa je protiv njegove volje premjestio Sabor iz njemačkog carskog grada Tridenta u papinski grad Bolonju, a on je dobro znao da onamo protestanti neće doći. Stoga je Karlo na državnom Saboru u Augsburgu 1547. sam donio rješenje pod nazivom Augsburški interim objavljen 1548., koji su izradili posrednički erazmovski teolozi obiju strana, a koji je trebao privremeno vrijediti do novog crk­venog sabora. Iako je dokument bio rezultat kompromisa, njime nisu bili zadovoljni ni na katoličkoj ni na protestantskoj strani.

Augsburški vjerski mir 1555.

Karlo, razočaran neuspješnim pokušajima, više nije imao ni snage ni volje da dalje radi na rješavanju pitanja raskola. Stoga je vlast prepustio svome bratu Ferdinandu koji je 1552. s buntovnicima sklopio Passauski (Passau) ugovor o međusobnoj snošljivosti. Pregovori su nastavljeni na Augsburškom državnom saboru, što ga je ranije sazvao Karlo V., a zaključeni su Augsburškim vjerskim mirom 25. rujna 1555. kojim su u Njemačkoj ravnopravnima postali katolici i luterani, ali su iz tog sporazuma bili isključeni cvinglijevci, kalvinisti, baptisti i drugi protestanti, koji će državnu ravnopravnost steći tek Westfalskim mirom 1648. godine. Prema Augsburškom vjerskom miru pokrajinski knezovi su mogli na svome teritoriju određivati vjeroispovijest po načelu čija pokrajina, onoga i vjeroispovijest – cuius regio, ilius religio. Podanici nisu mogli birati vjeroispovijest, mogli su se jedino iseliti u drugu pokrajinu. Ukoliko bi biskup, kao svjetovni i duhovni knez, htio prijeći na protestantizam, morao je napustiti svoju službu te prepustiti drugima izbor katoličkog nasljednika. Onim duhovnim knezovima koji su bili protestanti car Ferdinand je osigurao posjed njihova imanja, zbog čega su oštro prosvjedovali katolici.

Takav razvoj događaja definitivno je učvrstio vjersku podjelu u Njemačkoj. K tome, izbijale su na vidjelo mnoge razlike u tumačenju uspostavljenog mira u Augsburgu. To je vremenom prerastalo u vjerske ratove, a najteži je bio Tridesetogodišnji rat (1618. – 1648.), uz sudjelovanje brojnih stranih vojski na njemačkom tlu, koji je iza sebe ostavio demografsku pustoš. Bio je to zadnji vjerski rat u Europi.

Protestantizam luteranskog tipa proširio se na više od polovice Njemačke. Dijelom je imao odjeka i u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj i Austriji. Skandinavske zemlje su u potpunosti prihvatile protestantizam, odnosno luteransku konfesiju.

Radi zauzimanja stava prema reformaciji i reformističkim pokretima unutar Katoličke Crk­ve, nastavljen je u Tridentu devetnaesti Opći crk­veni sabor (1545. – 1563.). To je jedan od najvažnijih događaja u povijesti Crk­ve novoga vijeka. Provedene su brojne reforme i donesene definicije bitnih tema katoličkog nauka nasuprot protestantizmu. Tridentski sabor je pokrenuo katoličku obnovu i za više stoljeća obilježio katolička stajališta prema društvu, svijetu i drugim krš­ćanskim zajednicama. Odigrao je veliku ulogu u novovjekom katoličanstvu, ali je s obzirom na protestantsku reformaciju došao sa zakašnjenjem.

Protestantizam u hrvatskim krajevima

Protestantski pokret imao je odjeka i u hrvatskim krajevima u 16. stoljeću, ali se nije uspio dublje ukorijeniti. Usprkos tome, Hrvati su dali nekoliko istaknutih predstavnika protestantizma, štoviše vrlo učenih ljudi i pisaca. Lutherova reformacija iz Njemačke je preko slovenskih krajeva dopirala u hrvatske prostore, posredovanjem trgovaca i vojnika. Svoje je pristaše našla u Istri i na Kvarnerskom otočju. Odatle potječu neki od najistaknutijih hrvatskih protestanata. Među njima posebno mjesto zauzima Matija Vlačić Ilirik (1520. – 1575.), teolog, filozof i crk­veni povjesničar, koji je kao pristaša Luthera djelovao u Njemačkoj, neko vrijeme bio profesor u Wittenbergu i Jeni, a jedan je od najistaknutijih likova protestantizma uopće. Osobno se upoznao s Lutherom i Melanchtonom. Smatra se da je njegov stav bio ključan za očuvanje temeljnog nauka reformacije u njegovu prvotnom obliku. Među istaknute hrvatske protestante ubrajaju se još učeni Petar Pavao Vergerije ml. (1498. – 1565.), pisac i prevoditelj Stjepan Konzul (1521. – 1568.), prevoditelj i izdavač protestantskih spisa na glagoljici, latinici i bosančici Antun Dalmatin († 1579.) i drugi.

Protestantizam se više raširio u Slavoniji, napose u područjima oko Valpova i Vukovara, kamo je dospio iz Ugarske. Sredinom 16. stoljeća tamo je osnovano više od stotinu protestantskih općina. Hrvatski protestanti su imali jaku potporu u zapovjedniku Hrvatsko-slavonske krajine barunu Ivanu Ungnadu. On je osnovao i financirao tiskaru u Urachu (1556.), u svrhu širenja protestantizma na slavenskom jugu. Knjige su ondje tiskane na slovenskom i hrvatskom jeziku, na latinici, glagoljici i ćirilici. Tiskano je oko 40 naslova u više desetaka tisuća primjeraka knjiga. Protestantizam pak na prostoru današnje Bosne i Hercegovine nije imao nikakva odjeka zbog osmanske okupacije tih krajeva u 15. stoljeću.