U srijedu, 10. veljače, župa Orašje proslavila je svoga nebeskoga zaštitnika sv. Alojzija Stepinca. Misno je slavlje u koncelebraciji s još 30-ak svećenika predvodio fra Pavo Filipović, a sve prisutne je na početku pozdravio župnik fra Bono Kovačević.
U svojoj propovijedi se fra Pavo pokušao približiti liku blaženoga Alojzija Stepinca između dviju zloporaba i dvaju zaborava.
Prva zloporaba se dogodila i događa od strane onih koji su Stepinca mrzili „kao pravoslavci – katolika, kao istočnjaci – zapadnjaka, kao Srbi – Hrvata“ (Jozo Kljaković), kao predstavnici anticrkvenog režima – predstavnika Crkve i kao ateisti – čovjeka vjere. U optici ove prve zloporabe Stepinčeva lika i djela teško je prodrijeti između činjenica i krivotvorina. Ti krugovi su ga pokušavali i još uvijek pokušavaju okarakterizirati kao „biskupa genocida“ (Marco Aurelio Rivelli) i kao zločinca (Branimir Stanojević). Posljedica ove prve zloporabe je ona ista, koju je, prisjećajući se svojih dječačkih dana, izrekao akademik Stjepan Damjanović: „U kući smo o Stepincu slušali kao o svecu, a izvan kuće kao o zločincu“.
Druga zloporaba Stepinčeve osobe možda je još i žalosnija, jer dolazi od jednog dijela samih Hrvata katolika, koji su pokušavali i pokušavaju zagrebačkoga nadbiskupa na silu stilizirati u nekakvoga hrvatskog narodno-oslobodilačkog heroja i prikazati ga kao crkvenu potporu Pavelićevom ustaškom režimu. Istina, Stepinac je i na sudu 1946. godine priznao: “Što sam govorio o pravu Hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo Hrvatskome narodu? Sveta Stolica je toliko naglašavala, da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolit ne bi o tome smio ni pisnuti?” ili drugom prigodom: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kada ne bih osjetio bilo hrvatskoga naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku“. To priznanje ga međutim nipošto ne čini proustaškim agitatorom na biskupskoj stolici. Stepinac je bio domoljub, a ne nacifašist. Neki i među Hrvatima katolicima ili nisu sposobni ili ne žele to razlikovati. A razumljivo je da ondje gdje je put političkog otpora još povijesno bio zatvoren, kao npr. u komunizmu, preostajao je jedino religijski put da se izrazi prosvjed protiv izrabljivanja i neslobode. U takvim okolnostima „pučka religija zapravo služi kao posebni govor odbijanja i oporbe postojećem poretku. Svugdje gjde je nepravda, religija postaje znakom neprihvaćanja te nepravde. S obzirom da još ne funkcioniraju demokratski mehanizmi iskazivanja volje naroda, jedino se onda na velikim religijskim skupovima pučke masovnosti mogu slobodno izreći temeljni zahtijevi obespravljena naroda“ (Željko Mardešić). Ali iz toga zaključiti neku blizinu ustaškom režimu jasno očituje nepoznavanje nekih temeljnih činjenica religije i povijesti. Stepinac nije bio čovjek politike, nego čovjek vjere: „Moja politika jest spasenje duša!“ (Alojzije Stepinac).
U drugom dijelu svoje propovijedi fra Pavao je rekao kako ove dvije zloporabe dovode do izvijesne „hiperpolitizacije“ blaženikove osobe i djela, koje nužno dovode do dva kobna zaborava. Prvi zaborav čini da se gotovo potpuno zanemari „duhovnu oporuku“ Stepinčeva života te da se izgubimo u političkim pitanjima prošlosti i sadašnjosti. Već kratki pogled u duhovni profil Alojzija Stepinca otkriva cijli niz nadasve aktulanih impulsa i za nas danas: njegovo veliko pouzdanje u Boga, umjesto u politiku i režime; njegov život iz kreposti nade koja otvara nove obzore i ondje gdje je nebo na horizontu potamnilo; njegovo odbijanje svakoga pesimizma i malodušja, ako vjerujemo u Krista; njegovu ljubav prema istini u vremenima obmana i laži; njegovu nama danas i pomalo neshvatljivu čvrstoću karaktera i odbijanje svakoga konformizma i oportunizma; njegovo čovjekoljublje i istančani osjećaj za pravdu koji su ga učinili pomoćnikom potlačenih, zaštitnikom ugroženih, odvjetnikom hrvatskih pravoslavaca i židova; njegovo zdravo domoljublje u vrijeme poganskog obožavanja nacije i države; njegove ljubavi prema bližnjemu koja mu nije dopustila biti rasistom u vrijeme rasističkih ideologija itd.
Drugi zaborav možda je još više koban nego ovaj prvi, jer čini da Stepinca previše vežemo uz prošlost. Na taj način njegova poruka gubi svoju proročku oštricu za danas i za ubuduće. Danas, kada se na sva usta zaziva neko „novo normalno“, gotovo prijeti kako ništa više neće biti kao do sada, kada svjetske elite i slijepe mase očekuju neki „veliki društveni reset“ koji bi podrazumijevao dokidanje svega što je u vezi s vjerom, patriotizmom, privatnim vlasništvom, kršćanskim i tradicionalnim vrijednostima, Stepinčeva borba protiv totalitarnih režima izdiže se pred nama kao proročki znak. Mnogi budni duhi današnjice ukazuju na neke zabrinjavajuće činjenice vidljive u nekim totalitarnim tendencijama liberalno-demokratskih društava. Biskup Kazahstana Athanasius Schneider tvrdi kako je blažena Djevica Marija bila u pravu kada je 1917. godine u Fatimi tvrdila kako će se zablude Rusije proširiti po svem svijetu: „Da, mi jesmo oborili komunizam! Ali smo ga oborili kao što netko obori sjemeni tuačk sa stabla koji se, pavši na zemlju, raspukne i svoje sjemenke baci i posije na sve strane“. Ne treba li upravo sa zabrinutošću promatrati nastanak jedne „digitalne diktature“ u Kini?! Čudna je , tvrdi kardinal Gerhard Müller, fuzija organizacija i institucija liberalno-demokratskog zapada s digitalnom komunističkom diktaturom u Kini. Rađa se neki novi komunizam upravo pred našim očima: kapitalistički socijalizam ili socijalistički kapitalizam. Svojstvo je svake umiruće civilizacije da velike mase ne znaju što se oko njih događa. Čovječanstvo koje se nalazi u krizi općenito gledano je neosjetljivo za težinu vremena u kojemu živi. Samo oni koji žive iz vjere znaju što se doista događa u svijetu. Velike mase bez vjere su potpuno nesvjesne destruktivnih sila i procesa koji im se pred očima zbivaju. Stepinac, kao čovjek vjere, jasno je spoznao, prozreo i raskrinkao fašizam, nacizam i komunizam – tri ozbiljenje totalitarnog duha njegova vremena – i tako nas proročki upozorio i za naše vrijeme – zaključio je propovjednik fra Pavo Filipović.
Sveta misa je protekla svečano i dostojanstveno, a župa se za proslavu pripremala trodnevnicom koju su predvodili fra Ivan Mijatović, fra Stjepan Antolović i fra Stjepan Lukašević. Misno je slavlje glazbeno animiraozbor Adoro pod ravnanjem prof. Marije Nedić. Napominjemo kako je župa Orašje jedina župa koja je u Bosni i Hercegovini posvećena blaženom Alojziju Stepincu.
