Da bi se izbjegla svaka zabuna zbog naslova nad ovim razmišljanjem, treba reći, da je on nastao na temelju jednog kazivanja Tome Čelanskog, životopisca sv. Franje. Čelanski, naime, u tom svom životopisu sv. Franje na jednom mjestu pripovijeda, kako je Franjo govorio da ipak treba sažalijevati propovjednike koji za jedan bijedni novčić prodaju često ono što čine. Nadimanje takvih liječio je protulijekom: Zašto se hvastate zbog ljudi koji su se obratili, a obratila su ih moja jednostavna braća svojim molitvama?, da bi one riječi: Kad nerotkinja rodi sedam puta ovako tumačio: Nerotkinja, to je moj siromašni brat, koji nema dužnosti da u Crkvi rađa djecu. On će na sudu roditi mnoge, jer će sudac tada pripisati njegovoj slavi one što ih je svojim privatnim molitvama obratio.
‘Koja je imala mnogo djece’ oslabit će jer će propovjednik, koji se raduje kao da su mnogi po njemu rođeni, tada spoznati da u njima nije bilo ništa njegovo. A one koji žele da ih se većma hvali kao govornike nego kao propovjednike, koji govore kićeno a ne pobudno, nije volio. Rekao je da slabo dijele oni koji sve pripisuju propovijedanju, a ništa pobožnosti. (2 Č, 164).
Nije Franji do kritike propovjednika nego do ukazivanja na bitne stvari u crkvenom naviještanju. Pojedinac, ma kako bio učen i sposoban govornik, ne može puno, ne može zapravo ništa; zajednica je u konačnici mjesto i nositeljica naviještanja. Njoj, stoga, franjevačka povijest daje posebno značenje jer se u njoj očituje povezanost između propovijedi i stila življenja. Da bi se ova tvrdnja još bolje razumjela, treba ukazati na franjevačko razlikovanje između propovijedi i poziva na pokoru. Dok se pod propovijedi misli na službeno crkveno naviještanje, koje u prvoj liniji pripada biskupu, a on ovu zadaću može dalje delegirati, poziv na pokoru je najuže povezan sa stilom življenja. Primjer nam je dao sv. Franjo. Spominjani Toma Čelanski pripovijeda u Franjinu životopisu sljedeću zgodu. Došao sv. Franji jedan brat iz Propovjedničkog (dominikanskog) reda, čovjek duha i doktor teologije. S Franjom je dugo i zanosno razgovarao o Gospodnjoj riječi. Razgovor je sv. Franjo završio na ovaj način: Ako bi ovu riječ trebalo posve uopćeno shvatiti (radilo se o bezbožnosti bezbožnika), ja bih to sažeo ovako: Božji sluga mora svojim svetim životom postati tako snažnom vatrom da svjetlom svoga dobrog primjera i govorom, kojim govori njegovo obraćenje, sve bezbožnike pogodi u njihovoj savjesti. Tako će, mislim, sjaj njegova života i miomiris njegova dobroga glasa svim objaviti njihovu grešnost. (2Č, 103).
Služba propovijedanja (praedicatio) je pridržana biskupu, kako rekosmo, i onima koje on ovlasti. U početku je malo franjevaca imalo ovu ovlast, malo ih je prakticiralo praedicatio. Među njima je bila uobičajena exhortatio, jedna vrsta poziva na pokoru koja je više sličila pjesmi nego propovijedi. Za nju nije bila potrebna nekakva posebna izobrazba jer se i bez te posebne izobrazbe moglo svjedočiti za Krista. To svjedočenje i to pozivanje na pokoru nisu, dakle, dolazili iz neke službe u Crkvi, nego su bili rezultat stila življenja.
Da bi se shvatila povezanost između naviještanja i stila življenja, naglašavana posebice u franjevačkom pokretu, treba imati pred očima kako povijesni kontekst tako i crkveni život 13. stoljeća. Jednostavni čovjek s ulice, koji je stajao pred, redovito, velikom skupocjenom biskupovom palačom i znao nešto o načinu života mnogih prelata i nositelja autoriteta, morao se čuditi upadnom kontrastu između načina života i evanđeoske poruke. Nije bilo uvjerljivo držati propovijed o evanđeoskom siromaštvu u okolišu punom udobnosti i bezgranične težnje za moći. Doduše, nije se moglo baš sve službenike u srednjem vijeku optužiti za luksuz i opsjednutost vlašću. Pokreti su za siromaštvo (valdenzi, humilijati i drugi propovjednici siromaštva) bili izraz težnje mnogih ljudi ondašnjeg vremena za jednostavnim, siromaštvom obilježenim načinom življenja Isusa iz Nazareta i opore kritike stvarnih odnosa. Bila je to težnja širokih krugova za evanđeoskom porukom, koju je trebalo ostvariti u jednostavnom i poniznom načinu življenja.
Još sažetije rečeno: naviještati može samo onaj koji u svom srcu nosi evanđeosku poruku, no to nije dovoljno. Za nju treba i svjedočiti, a svjedočiti može samo onaj tko je sam postao radosnom viješću, radosnom evanđeoskom porukom. Ušlo je to, istina nakon nekoliko stoljeća, i u crkvene dokumente. Naviještanje mora, prije svega, uslijediti svjedočenjem. To se, na primjer, događa kad kršćanin ili skupina kršćana usred ljudske zajednice u kojoj žive izražavaju svoju životnu i sudbinsku zajednicu s drugima, svoju solidarnost u naporima svih za sve što je plemenito i dobro. Nadalje, i tako što oni sasvim jednostavno i spontano potvrđuju svoju vjeru u vrednotama koje stoje iznad opće poznatih vrednota, i svoju nadu u nečemu što se ne vidi i o čemu se čovjek ne usuđuje sanjati. Ovim svjedočenjem bez riječi kršćani bude neodoljiva pitanja u srcima onih koji vide njihov život (Evangelii nuntiandi, 21).
To je zapravo ono što je sv. Franjo tražio od svojih sljedbenika: Idite, naviještajte ljudima mir i propovijedajte pokoru za oproštenje grijeha! Budite u žalosti strpljivi, u molitvi budi, u radu marljivi, u govoru skromni, u svojim navikama ozbiljni i zahvalni za dobročinstva jer vam je za sve ovo pripravljeno vječno kraljevstvo (LM III,7). Kad se to shvati i prihvati, onda se počne propovijedati i svjedočiti vlastitim životom.
Ovo propovijedati i svjedočiti vlastitim životom znači stupiti u kontakt s našim osobnim i zajedničkim iskustvima, u svijesti da je Bog u njima prisutan. To je čisto franjevački budući da smo baštinili više narodsko nego učeno naslijeđe. Franjevački rani izvori nisu nikakve rasprave o franjevačkom pokretu i iskustvu milosti. Oni su, naprotiv, šarolike pripovijesti o Božjoj poruci, punoj ljubavi.
Franjina je Oporuka za ovo dobar primjer. Možemo sebi teorijski predstaviti – iako s nešto poteškoća – da je Franjo mogao napisati kakvu filozofsku ili teološku raspravu o značenju milosti i o prisutnosti Božjoj u njegovu životu. On je, uoči smrti, umjesto toga mislio na obične događaje svoga života i otkrio je da je stalno bio vođen nadahnućem Duha Svetoga. Stoga nam on ne nudi apstraktnu raspravu, nego jednu intimnu autobiografiju milosti, u kojoj nam neprestano govori: Bog mi je objavio, – on mi je pokazao, – on me vodio.
Iz ove autobiografije milosti izrasta Franjina Opomena braći broj 7. U njoj stoji: Apostol kaže: Slovo ubija, a duh oživljuje (2 Kor 3,2). Slovo je ubilo one koji žele jedino riječi znati, da bi se smatrali pametnijim od ostalih i da bi mogli steći veliko bogatstvo, koje bi udijelili rođacima i prijateljima. Slovo je ubilo i one redovnike koji ne žele slijediti duh božanske riječi, nego radije žele poznavati samo riječi i drugima ih tumačiti. A one je oživio duh božanskoga slova, koji nijedno slovo koje znaju ne pripisuju sebi, nego riječju i primjerom pripisuju svemogućem Gospodinu Bogu, od kojega je svako dobro.
U ovom kontekstu propovijedanje u Latinskoj Americi postaje, barem Franjinim sljedbenicima, primjerom. Ondje propovijedanje nije privilegij samo svećenika, nego je dar koji Bog daje cijeloj kršćanskoj zajednici kako je to bilo i u Pracrkvi. Članovi zajednice prepoznaju svoj propovjednički poziv po svom marljivom, intenzivnom i izravnom kontaktu s Božjom riječju. A sama zajednica među svojim članovima traži pojedince kao svoje predstavnike, katehete i utemeljitelje novih zajednica. Imenovani na taj način, odgovorno se sastaju u manjim skupinama gdje se intenzivnije dalje školuju za potrebe njihovih zajednica. Možda, polako, dolazi vrijeme, da i franjevački svjetovnjaci kod nas, počnu misliti na isti način.
