Na prolazu hrpica prosutih iglica od ovogodišnjeg božićnog drvca kao da vijeća kuda dalje. Šutke svjedoči još jednom da drvce ulazi na vrata, a izlazi kroz prozor. Ostatak iglica pričvršćen je na već suhim granama drvca zajedno s ponekim zaboravljenim ukrasom, češće mašnicom ili nevještom pahuljicom od vate. Bilo u hrpama na improviziranom odlagalištu ili kao samci, često vrlo blizu mjesta na kojem su ne tako davno kupljeni, dokazuju da su blagdani tek maločas završili.
Vratili smo se svakodnevici, narušenoj tek temperaturnim minusima i snijegom… Gotovo da razumijem Eskime koji navodno imaju desetine naziva za različite vrste snijega. Ja ih ne znam više od par, ali ih vidim.
Baš kao i akciju Imaš jaknu viška – ostavi, trebaš jaknu – uzmi! Krenula je neplanski, od grada do grada i broj jakni je rastao, nasreću, puno brže nego što su se minusi množili, a vijugala niska onih koji trebaju. I mada je još pametni Seneka davno rekao da onaj tko učini dobro djelo treba šutjeti, a onaj koji prima treba govoriti, ne znam jesu li me više rastuživala brbljava lica onih koji su se hvalili jer su donijeli ili šutljiva onih koji su pognuti uzimali. Takvi smo.
Davno, dok sam bila dijete i moram priznati nisam shvaćala različito postojanje onih koji nemaju, bila je zima, baš kao ova. Poslijepodne, mi u toplome, a bura pronalazi i najmanje rupice u prozorima i okviru vrata pa zviždi i ljulja u uzaludnoj namjeri da sve podčini sebi. Kroz staklo bi u naletima provirila poneka nogavica ili rukav obješenog rublja, kad bi ga podignula visoko preko žice. Te iste večeri primijetili smo da je znatno manji broj komada osušenog rublja od onoga koje je bilo obješeno. Na žici su, u pravilnom i urednom nizu, zijevale nastale rupe poput osmijeha prvašića na razrednoj fotografiji. Velika enigma za malo mjesto, naviklo na vjetar i nenaviklo na zaključavanje, riješena je na vrlo neočekivan način – za vrijeme velikog odmora ugledala sam na školskom dvorištu curicu u svojim odmetnutim hlačama. Ništa joj nisam rekla. Bila sam tek začuđena činjenicom da ih bezbrižno nosi neko drugo dijete. Kasnije se čula priča o obitelji koja nema i kojoj treba, pa su, smatrajući metodu ispravnom, pokupili među obješenim rubljem ono što im je trebalo…
Obrušile su se tako, zahvaljujući prikupljenim jaknama na mene ovih dana i ostale nebrojene zimske priče. One koje sam puno puta imala prilike čuti. Na primjer priča o tome kako se cijela jedna zima može provesti samo u šuškavcu. Ili o tome kako je moguće da u cijelom djetinjstvu samo jednom budeš kažnjen i to kad nikako ne želiš u školu obuti gumene čizme na suknene čarape. Pa priče o velikim, velikim snjegovima, cičim zimama i anegdotama uz ognjište kakvih, dakako, više nema, kune se pripovjedač. Zatrpaju me tada sve prašnjave saonice na tavanu i brzo trljanje njihova okova slaninom, dok se snijeg nije otopio, pa onda odrasli susjedi koji se guraju među djecu, kao da nam pokažu kako se to radi, uz proteste gradskih dušobrižnika – zar baš moramo juriti pored groblja?
Zašarene se sve izgubljene kape i rukavice, posebno one bez svog para i bez nade da će se ikad više sresti, a koje se ipak dugo čuvaju u nekoj ladici. Čuvaju, baš kao i rijetki pogledi kroz prozor kad konačno počne sniježiti. Ako budemo stalno gledali prestat će padati, govorili su važno mama i ujak, pri tome privilegirano zauzimali mjesto ispred prozora i kao djeca mu se divili ostatak večeri. Na trenutak potpuno zaboravljajući ostale. Sve osim snijega.
Sjećam se i jednog dječaka iz, recimo, netipične obitelji, kojeg su odgajali baka i djed, stari i potpuno nesposobni pratiti njegov ritam. Tako je i za mrzlih dana bio vani, trčao, skakao. Uvijek bez kape, ponekad i bez jakne, bučan, nemiran i sretan. I čudesno zdraviji od svih nas.
Znam i izvrsnu priču o vjerojatno najboljem neotkrivenom skijalištu na svijetu. Priča kaže da si, kako bi bio ravnopravan sudionik, morao prije svega imati vlastite skije. Stvari je najlakše kupiti, ali u onom prostoru i vremenu djeca su morala biti snalažljivija. Tako su skije naručivali od susjeda koji je bio spretnih ruku. Trebalo je donijeti odgovarajuće daske i pri tome kod kuće izbjeći batine, u slučaju da se drzneš uzeti one prave. Onda je trebalo promisliti o plaćanju. Cijena same izrade iznosila je devet jaja. Ni više ni manje. Stručni postupak izrade savijenog vrha takvih skija moram priznati ostao mi je nejasan u svim detaljima. Sve u svemu, vrh se pali, pa se stavlja pod nekakav prag, pa se nešto čeka. Uglavnom, rezultira pravom krivinom. Nakon toga je trebalo riješiti pitanje vezova. Tu se domišljatost oslanjala na vanjsku gumu za bicikl koja je razrezana i prikovana izvrsno zadovoljavala svoju ulogu. Postojao je doduše problem kad bi se od čestog prikivanja iščupanog veza i sama skija raspala. Ali to je već još jedan početak cijele priče.
Zašarene se sve izgubljene kape i rukavice, posebno one bez svog para i bez nade da će se ikad više sresti, a koje se ipak dugo čuvaju u nekoj ladici. Čuvaju, baš kao i rijetki pogledi kroz prozor kad konačno počne sniježiti
Snijega je tada bilo u zadovoljavajućoj količini, a za početak sezone tolerirao se i onaj tanušni sloj dovoljan za tek jedan spust i već za sobom ostaviš samo crni trag. O ostatku skijaške opreme ne treba niti pripovijedati, posebno o vodootpornosti, a vjerujem ni o kaznama zbog rupa i nedostajućih dijelova, unatoč već ranije načetom izgledu iste.
I da, u uži izbor odgovarajućih staza često su ulazile i brojne padine sa sitnim nedostatkom. Znale su, na primjer, na baš najnezgodnijem mjestu imati kukuruzište, tj. njegovu zimsku varijantu – pravu vojsku suhih koso odrezanih ostataka stabljika, opasnim šiljcima koji su mnoge dohvatili. Ali nikoga unesrećili!
S druge strane, čula sam i za neke posebne sanjkaške staze čiji završetak nije bilo kukuruzište u bilo kojem obliku, ali jest – susjedov svinjac. Srećom nije bio betonski kao današnji, tek sklepan od priručnih dasaka i ploča i tako kao stvoren za manje-više potpuno rušenje ili samo prolijetanje. Barem do pola, za sporijeg spusta. Sve to bez većih posljedica. Osim poneke čvoruge, puno vike i brzog povlačenja.
Iz navedenog se može zaključiti da sve potrebno za sretan i uspješan život čovjek nauči još u djetinjstvu. Posebno u zimskom periodu.
Ako vidiš svoje hlače na drugome, nema veze, možda mu stoje bolje nego tebi, pa se pravi da ne vidiš. Čak i ako izgubiš rukavicu, drugu čuvaj jer jednom će nekome sigurno trebati. Barem za potpuno novog, jednorukog Snješka. Ako si odrastao, dok sniježi možeš gledati do mile volje. Možeš i trčati vani bez kape i jakne, a da ne moraš imati baku ili djeda. Dovoljno je dopunsko zdravstveno osiguranje.
Ako razmišljaš o skijanju ne moraš ići daleko, samo na vrijeme pripremi devet jaja, točno toliko je dovoljno. Ne boj se, nekadašnjih kukuruzišta ionako nema, a svinjaca još i manje. Prije toga, za svaki slučaj, navrati do prve trgovine u tvome mjestu gdje se može ostaviti jakna koja ti je suvišna, a još je dobra i topla. Nekome treba. Ako ne u tvome gradu, onda u nekom drugom, već će mu proslijediti. Jer zima će još dugo trajati. A ja ću od srca ipak željeti da čovjek kojem jakna treba nisi ti.
