Tijekom dvaju tisućljeća stvoreno je neizmjerno umjetničko blago kršćanske inspiracije. Danas je ono po svojoj vrijednosti u samom vrhu svjetske baštine. Na tome se sustavno radilo unutar Crkve, ali mnogo toga treba zahvaliti entuzijazmu pojedinaca. U tome su prednjačili rimski pape ne samo kao promicatelji sakralne umjetnosti nego i kao čuvari umjetničke baštine, utemeljitelji muzeja i galerija – danas među najvrjednijima na svijetu. Poput papa, slično su i španjolski kraljevi zaslužni za bogatu umjetničku galeriju Prado (Madrid), Katarina Velika za Ermitaž (St. Peterburg), knez Czartoryski za Galeriju u Krakovu, Strossmayer za Galeriju starih majstora HAZU…
Franjevačka provincija Bosna Srebrena posjeduje respektabilno kulturno-povijesno i umjetničko blago. Samo se manji dio sačuvao tijekom burne povijesti 400-godišnje osmanske vlasti, a danas je izloženo u franjevačkim muzejima i galerijama i otvoreno javnosti. Od vremena Austro-Ugarske u BiH (1878–1918) pa do sredine 20. stoljeća franjevci su izgradili mnoge crkve i samostane, ali su tu graditeljsku aktivnost pratila tek skromna likovna ukrašavanja unutrašnjosti.
Doba lijepe vjere
Koncem šezdesetih godina 20. stoljeća u likovnom oblikovanju crkvenih prostora dolazi do promjena u dobrom smjeru, ali je pravi umjetnički val uslijedio u razdoblju između 70-ih i 90-ih godina. U povodu proslave obljetnice bosanskih franjevaca (1991) snimljen je dokumentarni film „Sedam stoljeća franjevačke kulturne sadašnjostiˮ u režiji Vedrane Mihotić, a po scenariju književnika Vitomira Lukića (1929–1991). Nakon obilaska crkava i samostana Bosne Srebrene, Lukić je, potaknut onim što je vidio, napisao esej „Doba lijepe vjereˮ, kao literarnu refleksiju na suvremenu likovnu umjetnost u Bosni Srebrenoj s jakim dojmovima o viđenom. Sve ono što se zbilo u likovnom pogledu u sakralnim prostorima franjevačke provincije Bosne Srebrene, u ovom razdoblju, uistinu se može označiti kao doba lijepe vjere. Sve to zahvaljujući entuzijazmu pojedinih franjevaca.
Sve ono što se zbilo u likovnom pogledu u sakralnim prostorima franjevačke provincije Bosne Srebrene, u ovom razdoblju, uistinu se može označiti kao doba lijepe vjere. Sve to zahvaljujući entuzijazmu pojedinih franjevaca
Ovdje izdvajamo inicijatora i promicatelja toga novog vala, fra Vjeku Božu Jarka (Opličići kraj Stoca, 1931), dugogodišnjega profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, koji od sredine 90-ih godina živi u Varaždinu. Posebno je, uz rodni kraj, vezan za Plehan gdje je proveo dio djetinjstva. Kod njega se pokazalo vidljivim koliko zauzetost pojedinca, utemeljena na osjećaju za likovnu umjetnost i njezinu vrsnom poznavanju, može odlučujuće utjecati na tokove sakralne umjetnosti, u ovom slučaju u Bosni Srebrenoj.
Koncem 1989. organiziran je u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu okrugli stol o temi Suvremena umjetnost i sakralni prostori na kojem su sudjelovali likovni kritičari, umjetnici i teolozi: Vladimir Maleković, Edo Murtić, Đuro Seder, Radovan Ivančević, Vjeko Jarak, Vinko Zlamalik, Branko Sbutega i dr. (Objavljeno u listu Oko, br. 9, od 3. svibnja 1990.) V. Jarak, govoreći o onome što se dogodilo u likovnosti sakralnih prostora u BiH, ponajviše u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, rekao je da on u tome ne vidi nešto osobito. Stvar je posve jednostavna: „Nekoliko je ljudi nešto u crkvama htjelo uraditi – i ti su ljudi imali sreću da su se namjerili na dobre umjetnike. Ta je činjenica odlučujuća za sve što u Bosni vrijedi.ˮ Sama Crkva pak nije imala neku domišljenu strategiju, a to potvrđuje činjenica „da se u nekim mjestima s daleko većim potencijalom nije učinilo ništaˮ, kaže Jarak. No kako doći do vrsnoga umjetnika zapitao se slikar Đuro Seder u svezi s tom temom? „Vratio bih se na ono što je rekao fra Vjeko Jarak: važno je da se nađe dobar umjetnik. No nije važno samo to – važno je da se nađe netko tko će naći dobrog umjetnika. Jedan od takvih je upravo gospodin Jarak, koji je godinama obilazio ateljee u Zagrebu, nepoznat i samozatajno, kao pasionirani kolekcionar i ljubitelj umjetnosti i pokušavao ih nagovoriti ili angažirati za ovakve teme. Onaj koji je osjetio da može odgovoriti na izazov biblijske tematike prihvatio je. Važno je da je taj čovjek umio napraviti izbor. Sad imamo čudo u Bosni koje se zove Plehan, seoski kraj divne prirode ali izvan svih civilizacijskih, kulturnih smjernica – koji je odjednom okupio niz imena – od Šime Vulasa, Marije Ujević, Šohaja, Kršinića, Kesera, Mujadžića… do mene na kraju krajeva. Tu se ostvarilo jedno malo, ili jedno veliko bogatstvo koje se ne može izvrednovatiˮ, zaključuje Seder. U svezi s tim slikar Edo Murtić naglasio je važnost edukativnoga djelovanja u određenoj zajednici: „Ljudi kao dr. Jarak odgajali su sredinu, koja je, zahvaljujući tome, počela misliti drukčije…ˮ Iako je taj edukativni proces mukotrpan i spor, pokazali su se zaista vidljivi rezultati zahvaljujući upravo toj činjenici, ali je istodobno bilo i otpora, tvrdoga odbijanja ponuđenih vrijednosti, najčešće motoviranoga neestetskim razlozima.
Susret s Vjekom
Slikar Seder spomenuo je Vjekino posjećivanje ateljeā brojnih umjetnika, pa tako razumije se i njegova, gdje je Jarak kroz susrete s njima nastojao pobuditi inspiraciju za biblijske teme, likovno najprisutnije u povijesti umjetnosti. Tu njegovu poticajnost potvrđuje i slikar Josip Biffel koji za sebe kaže da je, istina, odgojen u obiteljskoj sredini s praktičnim vjerskim životom, ali mu je ipak ključan bio susret s Vjekom: „To sve zajedno ne bi vjerojatno odredilo neko posebno bavljenje sakralnim temama da nisam upoznao jednog čovjeka franjevca, Vjeku Božu Jarka koji je imao pozivitan odnos prema onom što ja slikam i mislio je da bih mogao to svoje slikarstvo primijeniti u slučajevima koji su vezani s potrebama u to vrijeme obnavljanih i građenih crkava u Bosniˮ (Svjetlo riječi, studeni 1998).
Iako je skupio brojna djela, njegovo zanimanje za likovnu umjetnost, kako sam kaže u jednom svom pismu (2. 7. 1986.), „nije imalo za primarni cilj skupljanje umjetnina nego jednostavno komunikaciju kao pokušaj otvaranja i izlaska iz geta u kojem vlada primitivizam. Preko susreta s umjetnicima želio sam razvijati kulturnu i vjersku zauzetost za opće dobro u smislu novozavjetnog čovjekoljublja koje ne poznaje granicaˮ.
Jarak je skupio impozantnu zbirku od najmanje 3000 umjetnina, kako religiozne tako i profane tematike. U zbirci su zastupljena najistaknutija imena hrvatske umjetnosti 20. stoljeća. Skupljao ih je s ciljem, ne da bude kolekcionar i vlasnik, nego da ih daruje pojedinim kulturnim institucijama i kulturnim centrima i na taj ih način učini pristupačnima kulturnoj javnosti. Među najimpresivnije darovnice spada ona franjevačkom samostanu Plehan koja je i među prvima (1978). Također su zapažene donacije franjevačkim samostanim u Sarajevu, Mostaru, zatim Biskupiji Mostar te gradovima Stocu, Neumu, Čapljini, Bugojnu, Varaždinu. Te darovnice obuhvaćaju više od 1700 umjetnina od oko 150 autora. Vrijedno je spomenuti da je 17 križnih putova, po 14 postaja, darovao za manje crkve i kapele! Dio djelā iz zbirke nalazi se u „Galeriji Vjeko Božo Jarakˮ otvorenoj 2010. u Podkosi kod Čapljine, izvedenoj po projektu arhitekta Zlatka Ugljena. Smještena je na zemljištu Vjekinih predaka. Nju je darovao gradu Čapljini.